Svi se furešti koji putuju niz našu obalu prema Dubrovniku, redovito zalijepe za one prozore na desno i oduševljeno gutaju modre morske prizore i jadranske horizonte. To se odmah vade kamere, non-stop škljocaju aparati, nespretno zumiraju detalji. Naprijed se komešaju Englezi, desno kikoću Španjolke, Norvežani šire ruke, Japanci iza marno i nečujno dokumentiraju, Ameri brbljaju, Austrijanci kliču, svi se redom opijaju azurnim morem i otocima. Ne i Hans.
Nazvala sam ga Hans, iako je jednako tako mogao biti i Kurt, Fritz ili Friedrich, ali mi je djelovao nekako mekše i simpatično kao Hans, pa ga u sebi imenovah Hans.
Hans je bio kontraš, jedinstvena ptica, čovjek kontra svih. Iako je i sama gospođa Hans strateški zauzela sjedalo na desnoj strani autobusa, njen je suprug odabrao one od sviju zaboravljene prozore na lijevo.
Valjda su njih dvoje večer prije razradili taktiku kako u duetu pokriti što više ljepota Hrvatske, a da im ne promakne ni jedna. Mislim da su vrlo brzo shvatili da im za provedbu plana fali još najmanje dva para očiju, za one ostale nepokrivene strane svijeta (ah, kad taj prokleti krug ima neuhvatljivih 360°).
No kako se ispostavilo, simpatični gosn Hans nije bio kontraš samo po poziciji sjedoguza. Već se na prvoj okuci otkrilo da je gosn Hans čovjek koji, kontra svima, voli stijene. Debeli okviri njegovih naočara naprosto su caklili od radosti kad su se nad dužobalnom cestom nadvili zazelenjeni obronci suncem obasjanog Mosora. Kako je planinski hrbat sivih vrhova nastavljao pratiti cestu i autobus na njoj, tako je Hansov nos sve više ljubio prozore, a oćale kuckale o staklo, ne obazirući se na oduševljene usklike i pozive gospođe Hans koju je poslovično omađijalo naše plavo more. Štoviše, sa rastom planinskih vrhunaca Hansov je osmijeh bio sve širi, uzdasi sve dublji, a stakla njegovih naočala skoro se sjajila kao i njegova uglancana ćela. Njegove su se oči lijepile za planine. Stijene, njega su zanimale stijene!
Tako da uopće nije čudno da su se ulaskom u Omiš, busom odjednom prolomili uzvici - Majn Got, Majn Got! Hansova su se ramena u oduševljenju i nevjerici tresla, a vrat se uzvijao visoko uvis pogledom prateći strme i proljetnom kišom friško oprane omiške stine – Majn Got! Das ist Fantastiš! Majn Got! Sve vrteći glavom i pokušavajući drhtavim rukama opaliti koju sliku, očima je doslovce gutao okomite litice koje se onako opasno i zlokobno nadvijaju nad kućama, cijelo vrijeme neumorno poskakujući na sjedalu kao Duracellov zeko – Majn Got, Majn Got!
Tu sam se već zabrinula. Ako Hans ovako reagira na omiške litice, što će tek biti kad dođemo na Dubce. Burna i strmoglava Vruja je tek pred nama, a da ne spominjem Biokovo i sv.Juru. Moglo bi još biti svašta. Uhvatila me ozbiljna briga za Hansovo zdravlje. Pogotovo kada je na goleme čelične mreže protiv odrona, postavljene nad samom cestom, Hans opasno problijedio i stao živo povlačiti zanesenu gospođu Hans za rukav.
Majn Got, Majn Got!, napredovao je bus dalje ka jugu. Morskim ljepotama zaslijepljena gospođa Hans i ostatak autobusa škljocali su na sve spektakularnije jadranske horizonte, na brački kamenolom, na nebo pometeno burom, na svjetlucavu površinu mora, na procvjetalo raslinje, a penjanjem ka Dubcima pred njima je pukao veličanstven pogled na otoke, na more koje poslije obilnih kiša naprosto u Vruji vrije od izvora, na sniježno i glomazno Biokovo koje se prostire ka jugu, prizor koji ih je sve doveo u maltene foto-ekstazu. Eksplozija klikanja pratila je eksploziju oduševljenja.
JA-JA-JA-JA-JA!!! – sav je van sebe izgleda samo za sebe ponavljao i Hans, dok je toptao nožicama i pljeskao ručicama kao malo dijete. Njegovu veselju i oduševljenju prirodnim ljepotama nije bilo kraja, samo što je on potpuno osamljen upirao prstom i zazivao na krivu stranu autobusa. Od velike sreće niz nos su mu sklizle i cvike, a niz ćelu su mu se kotrljale teške graške znoja dok se u svojim mislima očito verao uza te kamene litice. JA-JA-JA!!! – skičao je na viseće gromade, na vjetrom i vodom oblikovane pećine i špilje, na nasipe i odrone, na more našeg kamena, siva, bijela i sura. A gospođa Hans je skičala razrogačivši oči nad nevjerojatnom provalijom ne obazirući se na skičanje supruga, i neumorno hvatajući turistički jedrenjak na putu iz Makarske u krilo svojih Krila Jesenica. Moćni objektiv nijemog Japanca, koji uopće nije skičao, hvatao je jednog dalmatinskog galeba u letu (koji možda i jest, ali tko ga je mogao čuti).
Jadni i obzirni Hans na izmaku snaga naprosto se kupao u znoju, rastrzan i razapet između ljepota s jedne strane i ljepota s druge strane autobusa, razapet između nerješive dileme na koju stranu gledati.
Silaskom niz Dubce, aparati su na kratko prestali škljocati i ekstaza, a i mučna dilema je splasnula, ali samo na kratko. Zaboravljeni Hans je, primijetila sam, opet počeo disati. Ali i to na kratko. Znala sam da ga pred nama tek čeka prostrta arkadija koja se pod planinskim masivom pruža ka jugu. Makarska rivijera, zemlja netaknutih uvala i nepreglednih okuka, koje sa svakim svojim zavojem otvaraju i u trenu (ako ih nisi uhvatio na vrijeme) zatvaraju neviđene prizore pune divote.
Bližili smo se Baškom polju. A u trenutku kada se s lijeve strane kroz neraskrčenu šumu borova ukazao golemi zid biokovskih vrleti i u veličanstvenoj modrini izdigao nad mladim vinogradima i sitnim kamenim kućicama pod njegovim skutima, Hans nije rekao ništa. Samo je zatreptao očicama, pun strahopoštovanja skršio ruke i svim osjetilima zalijepljen za tu nevjerojatnu grandioznost, nijemo kao riba, ustima u prazno, hvatao zrak. Znala sam. To je bilo to. Trenutak Hansove potpune kapitulacije. Na njegovom licu, punom širinom, od uha do uha, od zuba do zuba, širio se zamrznuti osmijeh blaženstva, a iz očiju su mu nijemo tekle suze radosnice. Shvatila sam, Hans je u blaženom stanju. Hans se jednostavno rastopio u sjedalu, sjedalo i Hans su postalo jedno. A kako je hipnotizirana gospođa Hans do tada u potpunosti preuzela kontrolu nad njegovim foto-aparatom, a priroda kontrolu nad njegovim glasom, nije mu preostalo ništa drugo doli svoje oduševljenje neviđenim ljepotama iskazivati minimalnom tjelesnom gestikulacijom. Hans je onijemio od ljepote.
A još nismo došli ni do Makarske.
Iako potpuno svjesna da baš nikakvog udjela niti zasluge nemam(o) u čaroliji majčice prirode koja nam je sva ta bogatstva baš tako posložila i nezahvalnima pozajmila na korištenje, osobno me raduje i pobire moje simpatije svako iskreno radovanje Hansa i njemu sličnih osebujnih i jedinstvenih zaljubljenika u ljepotu. Veselje stranaca i moje je veselje, njihovo iznenađenje nekako mi čini srce tri puta većim, a njihovo oduševljenje ispunjava mi i širi grud nekom neizrecivom toplinom i čisto iracionalnim ponosom. Jer kao što je i Hans iskusio, nema tih riječi kojima bi se moglo opisati ono milinje koje čovjeka obuzme kad... ma nema tih riječi koje bi mogle opisati... nema tih riječi...
Klik, rekao bi Japanac.
Post je objavljen 19.04.2012. u 19:15 sati.