Naše malo misto inače je svo u stepenicama. Brdovit krški teren, svuda se neizbježno ili penješ ili spuštaš. Svaki odlazak na pijacu odlična je tjelovježba. Zato mi je posebno drago da je poglavarstvo zadnjih mjeseci konačno pristupilo uređivanju rampi za invalide na pješačkim prijelazima. Konfiguracija terena diktira gradsku arhitekturu i infrastrukturu, pa je razumljivo da se "problem" stepenica ne može izbjeći, ali ovakvim naizgled sitnim urbanim arhitektonskim preinakama koje bi trebale biti zakonski standard (jesu?) nečije se svakodnevno kretanje olakšava, a kvaliteta života osjetno poboljšava. Ona jedna niska stepenica, odnosno prag kojim prelazimo sa trotoara na cestu i obrnuto, zdravom čovjeku uopće ne predstavlja predmet razmišljanja, ali čovjeku u invalidskim kolicima tih desetak centimetara na cesti, čak i u mjestima koja su na posve ravnim terenima, predstavlja nesavladivu prepreku (na koncu i roditeljima koji guraju dječja kolica), do bilo čega, do dućana (dakle kruha, mlijeka), ljekarne, knjižnice, tržnice, banke, ambulante itd.
O razrovanim gradskim prometnicama koje su jednostavno u očajnom stanju, drugi ću put.
Ovdje sam željela istaknuti jednu dobru akciju. Radnici tako već neko vrijeme na označenim pješačkim prijelazima marljivo uklanjaju rubnike, miču asfalt i postavljaju vidljiva ulegnuća to jest rampe od crvene cigle. Pa svima koji su ovu akciju inicirali i provode, upućujem pohvalu. Na koncu, osviještenost za potrebe onih najugroženijih među nama, za potrebe naših sugrađana sa invaliditetom, čini jedno društvo civiliziranim.
|