MODESTI BLEJZ

Djed Mraz - Draga djeco i dalje skupljajte sličice Životinjsko carstvo. Sretan Božić i Nova godina! Veliki pozdrav sa Kajmanskih otoka

1. Jožin topnički dnevnik

Tog me jutra moja mila Jelica poslala u špeceraj po grah i zelenje sa pedesetačom u džepu kaputa i ovako me milo savjetovala Joža stari raspikuća vrag te odnesel ak mi i ovih poslednjih pedeset kod Veselog Barona spiješ pak mi graha ne doneseš bole ti je doma ni ne dolazit jesi me čul gubiveter stari, i ja sam tako lepo krenul sve po zapovedi kak je red ne, prvo niz stube pa niz vulicu pa kroz park i sve je bilo kak ti treba ne kad odjednom u tom parku iz čista mira napadnu me dva golubeka, dva golubeka kak ti dušica sveta s nebesa razmete ne, sećam se da je jedan imal belu glavu kakti Kosorica a drugi sivu glavu kak ti pravi kriminalac i onda su me svega kak se uzme gospon policajac svega iskakali ne, pogotovo onaj beli kak ti taj velika govanca ima gospon policajac i sve po onom kaputu kaj ga je moja mila Jelica onako lepo uredila ne, i ondak me videvši moju nevolu Štef iz Veselog Barona pozval da mi kaputa opere ne jer kak ću tako pokakan u špeceraj po grah i zelenje to se ne spada kaj ne, ali velim ja njemu ne morem Štef ne morem u Barona moja mila Jelica me bum v grički top ispalil, a on se na to nasmije i veli mi da me moja mila Jelica bum v grički top ispalil ak vidi ukakani kaput i red je da jednu ispijem za put i ja sem se onda zamislil gospon policajac da znate da jesem pa sem si ovak rekel e Joža, Joža ti glavu međ dve sekire mećeš pa si je red da jednu ispiješ za put i srdašce junačko ne, a posle toga se više nič ne sećam gospon policajac jer me glava još nekaj strašno boli sem što se sećam da sem kući došel i da me moja mila Jelica s batinom u ruci na vratima ščekala.

2. Stipin topnički dnevnik

E ´vako ti je to bilo - oti ti je dan Mate sa svakon Ivon kla dva prasca šta i´ je kupija ono proljetos u Benkovac pa san in i ja ubacija ruke pridržat prasca da ne utekne štaš od njega berlavoga i unda Mate skupija ono mastine šta je ostalo pa ubacija u kotal za napravit a bogati čvaraka i uz to divanica i krvavica i unda ti mi sva tri udri po vrućin čvarcima a Mate iznija i vinčine a kako je meni dotur zbogradi čirine reka Stipe vino ne bilo koje unda sam ja kad je dotur reka da ne smin bilo udrija po crnom i rakijetini a ono još sve mlado i lipo u grlo grije i kad smo se nas sva tri najili napili i sve uredili kako bog zapovida svak oša na svoju stranu a ja da ću na noge priko ogradice da ću brže kad uto ti mene usrid Babinog doca uvatit kondrljat u drob da mi sve oči ki onin prajcima šta smo ih klali iz glavurde poiskakaše i šta ću ti jadan sad drž´ ne pitaj slandran ti ja gaće i za prvu smriku a krv´ti issove kad je ono grunilo iz mene - ka iz topa, suncemužarko!

A sve je naizgled počelo kako treba… u neobično praznom, doduše čistom, restoranu tipično socijalističkog interijera (visoki krčmarski šank, veliki prostor golih ogavno-bolničko-plavih zidova na kojima su vjerojatno nekoć pored Titova portreta visjele i preparirane životinjske glave, to jest maršalski lovački trofeji) Stephan se oduševio ukusnom zagorskom hranom, kobasama, kremenadlama i ostalim beštijama na žaru koje je simpatično-okruglasti šef kuhinje sam samcat za njega specijalno priredio, pa se naš Francuz nije mogao načuditi zašto toliki restoran s tako odličnom kuhinjom zjapi prazan.
I koliko god se trudio doznati pravi razlog od simpatičnog kuhara, požrtvovnog mladog voditelja i za konobarsku profesiju prebubuljičasto-kilavog konobara (uistinu nema ništa ubitačnije za apetit od bubuljičasto-kilavog konobara) – od ovog je čudnovatog trojca informacije dobijao na kapaljku. Štoviše, ni njegovi opetovani pokušaji da napokon upozna vlasnika restorana nisu urodili plodom jer je vlasnik kao u zemlju propao

Vi naravno već naslućujete kamo ova bajka vodi, obično kad dječici čitamo pričice za laku noć sve krene lijepo i medeno, sa ptićicama, srnama i prelijepim princezama, da bi negdje u pola priče ničim izazvan pisac u stilu najbolesnijeg sadista i pervertita rođenog za Vrapče, zaokrenuo ka odsijecanju glava, rasporivanju trbuha, bacanju u bunar i krčkanju u nečijem loncu (nije ni čudo da su današnje generacije skroz-naskroz sjebane)… ovdje doduše nije bilo odsijecanja glava, ali ne bih dala ruku u vatru da se u frižiderima restorana ne bi našla koja... konjska

I tu sada počinje da tako kažem još jedna epizoda zagorske Zone sumraka Ne samo što su u restoranu posve nestali gosti i njegov vlasnik, sljedeći dan nestaje i bubuljičasti konobar, a vrlo brzo za njim odmagljuje i snervirani simpatično-okruglasti kuhar, ostavljajući za sobom u potpuno praznom restoranu totalno zbunjenog Stephana kojem više ništa nije bilo jasno i mladog voditelja na rubu suza i potencijalnog rezanja vena.
I sada slijedi onaj najurnebesniji dio priče, kako rekoh - u najboljoj maniri kumrovečkih škola obmane sutradan se zapravo otkriva da onaj simpatično-okruglasti šef kuhinje zapravo uopće nije šef kuhinje to jest da je tog simpatičnog čovjeka onaj mladi voditelj na zapovijed nevidljivog vlasnika samo unajmio da glumi šefa kuhinje dok se Stephan tuda vrzma, jer prava šefica kuhinje kao i ostatak brojnog osoblja restorana (koji više nego vrlo vjerojatno rade na crno) ne žele pokazati svoje lice i pred kamerom bježe ko vrag pred tamjanom i da je sve to skupa zapravo bila jedna nespretno odigrana predstava
Nakon ovakvog raspleta situacije, i lažnih i pravih zagorskih kuhara, moram priznati da mi sada ni ona urbana legenda da zadnji Tito nije bio onaj pravi Tito nego njegov potureni sovjetski dvojnik - više ne zvuči tako nevjerojatno, jer vrag su ti Zagorci, kaj ne?
I ne samo to, onaj nevidljivi vlasnik restorana znakovitog prezimena se ipak nakon par dana pojavljuje na pet minuta jer mu navodno njegov drugi posao (op.a. građevinski!) ne dopušta više vremena, i u stilu najpremazanijeg političara koji preživljava sve režime i sve sisteme uvjerava Stephana da će ceste biti izgrađene, mirovine povećane, cvjetne livade još cvjetnije i da je gost uvijek u pravu. Da bi potom opet nanovo ispario u nepoznato
Stephan se pak tada u stilu najvećeg francuskog naivca pita zašto taj restoran uopće radi ako u njemu nema nikoga, ne shvaćajući da se namjerio na jedinstvenu sicilijansk.. pardon, kumrovečku ugostiteljsko-građevinsku(sic!) mafiju premreženu obiteljskim, krvnim, poslovnim i političkim vezama, koja je još u onom sistemu naučila dobro živit a ništa ne radit masno podmazujući želudce političke garniture i koja preko tog restorana očito pere lovu, i da će biti sretan ako iz tog legla uopće izvuče svoju, ako već ne i konjsku ili u ovom slučaju lokalpatriotski - svinjsku glavu

p.s. u potrazi za dnevnicima Ademiju prekapali ladice? stvarno su jadni, pa prije bi ih našli kod mene.

A kao još uvijek neostvarena želja ostala mi je jedna idejica koja mi se vrzma po glavi još od prvog slušanja one jezivo-lijepe ili prelijepo-jezive 13te neimenovane stvari na ´Unci fibre´. Budući da sam tu začuđujuću stvarcu pod rednim brojem 13. doživjela gotovo kao Preludij neke moderne rock-opere ili mjuzikla, od tada me progoni ta luda želja da Gibo jednog dana napiše njen nastavak, jednu punokrvu dalmatinsko-hrvatsku rock-operu, modernu operu ili suvremeni mjuzikl. Mislim da je Gibo taman toliko sazrio da to ima u sebi i da to može.
Koliko god recimo voljela mjuzikle, jedno vrijeme me strašno smetalo ono naše masovno pomodarsko uvoženje stranih komada koji su palili i žarili svijetom prije kakvih 20 pa i 30 godina (Jesus Christ Superstar, Chicago, etc.), dok kod kuće imamo fenomenalnu tradiciju domaćih mjuzikala iz pera npr. genijalnog Kabilja. Smetalo me ne zato što ti strani mjuzikli nisu dobri, dapače oni su odlični, već zato što uvijek kaskamo za svijetom i slijepo kopiramo umjesto da preuzmemo incijativu i stvaramo nešto originalno, suvremeno, svoje, baš kao što je to pokojni Alfi sa svojim rock-operama (Gubec beg, Jalta, Jalta etc.) radio.
I zato mi je posebno drago da se ostvaruju projekti kao što su ´Za dobra stara vremena´, koji se zasnivaju na najboljim hitovima starih Novih fosila (baš kao u svijetu ´Mamma mia´ na hitovima Abba-e) jer ih, iako nasađenim na stranu ideju, ipak smatram uvodom u nešto novo na hrvatskoj sceni, uvodom u korištenje domaćih resursa na domaći način. Doista mislim da je došlo vrijeme za novi hrvatski val, imamo kvalitetne autore, glazbenike i izvođače. Jedina opasnost koju eventualno u svemu naslućujem je da se ove iste ideje domisli i šund majstor - Huljić, odnosno strahujem da je ne popali kao što to i inače u svom stvaralaštvu čini. Mislim da mjuzikl u njegovoj produkciji i glazbenom (ne)ukusu ne bih mogla probaviti ni pod razno, zato bih vas molila da kad ovo pročitate stojite kuco jer ovdje i zidovi imaju uši

To nešto toliko užasno su - vrišteće američke kućanice u Oprah. Jer kad one natapirane zvijeri u publici počnu vrištat, takvu jezu u meni ne bi izazvalo ni stado galopirajućih brontosaura, majkemi. Podijelila im Oprah automobile, kuće ili tople sendviće – ove vrište. Rekla im da ih vodi na koncert Celine Dion ili hrvanje u blatu – ove vrište. Obećala im manikiranje, pedikiranje ili smak svijeta – ove vrište. A tek kad im u goste dođe kakav zgodni mlađahni dečkić… kad im u studio upadne kakav pjevačić, glumčić iliti nedozreli nedojebani holivudski super-star… ajmeeeee!
Pa kad ta masa krene vrištat, plakat, slinit, jecat, grcat, lomit ruke, čupat kose, grebat lice, skakat, urlikat, kidat robu sa sebe, čerupat perike s glave, četvorit se po studiju, lomit stolice, bacat se u proskinezu, rezat vene, zaklinjat se u Boga, Isusa i Domovinu, arlaukat samoglasnike, zubima trgat grudnjake, tuć prvu susidu, drugoj jebat mater… ajmeeeeeee!
Jadan ti je taj primjerak muškog roda koji se tamo nađe! Jadan ti je on bio oženjen ili neoženjen, obećan, zauzet, dan ili udan, jadan ti je cotav, mutav, ćorav ili glupav, jadan ti je bogat, jadan ti je siromašan, jadan ti je kakav ti je takav ti je. A pogotovo je jadan ako mu se dočepaju guze. Te se američke beštije totalno izbezume i pomame ako tip ima iole dobru guzu. Ako još nije obuka košulju priko gaća nego je budalaš uvuka´, onako ka Beckham, metroseksualno skoro pa u mudante – najeba je doslovno, jer guza je tim kokošama kao toreadorova crvena krpa. Muška guza je Oprahinim gledateljicama ultimativni afrodizijak i nema te sile koja ih može zaustavit kad krenu sa skikom, vikom i razbijanjem studija.

I ne jedan slabić je otamo iznesen s nogaman naprid il´ sklupčan u položaju fetusa jecajući i zazivajući svoju mamu. Jadan ti je i on i njegova guza i mater koja je tu guzu rodila i svaki onaj jadnik koji se između tih vrištećih zvijeri i dobre muške guze usudi prepričit!

P.S. Jel´ ko zna je li barba Veljko Rogošić već bija kod Oprah, jel´nam preživija, jel´ ko šta čuja, ima li tko informaciju?