Marketing
Kumrovečka Cosa Nostra
zagorski kum
Ne znam pratite li Jezikovu juhu i dogodovštine kulinarskog majstora Stephana po hrvatskim restoranima tako predano kao recimo Fanny i ja, no sinoćnja epizoda iz Kumrovca po ludilu je nadmašila i žohare u riječkom restoranu, ali i Boška i tifusare u ´Bitci na Neretvi´ koja je u isto vrijeme pičila na drugom programu HRTa. I koliko god mi kulerski Yul Brynner bio drag, sinoć su me Stephanove nevolje u Titovom rodnom selu prikačile za ekran kao malo što do tad. Naime i u Kumrovcu se vodila jednako krvava bitka i to se ludilo (ili jedinstvena antropološka studija) naprosto trebalo gledati, a Bitku na Neretvi ionako već znam napamet 
Stephan se ovaj put našao u nekoć navodno omiljenom Titovom restoranu, jednoj kumrovečkoj restauraciji, gdje je na poziv očajnog poslovnog voditelja došao izvidjeti situaciju i po mogućnosti pružiti savjet i pomoć - i gdje su ga da tako otvoreno kažem preveslali u najboljem stilu kumrovečkih škola obmane 
Jadnik uopće nije imao šanse. On nije ni slutio gdje je došao. Ts-ts, tako vam je to kad se bježalo sa satova povijesti i marksizma 
A sve je naizgled počelo kako treba… u neobično praznom, doduše čistom, restoranu tipično socijalističkog interijera (visoki krčmarski šank, veliki prostor golih ogavno-bolničko-plavih zidova 
na kojima su vjerojatno nekoć pored Titova portreta visjele i preparirane životinjske glave, to jest maršalski lovački trofeji) Stephan se oduševio ukusnom zagorskom hranom, kobasama, kremenadlama i ostalim beštijama na žaru 
koje je simpatično-okruglasti šef kuhinje sam samcat za njega specijalno priredio, pa se naš Francuz nije mogao načuditi zašto toliki restoran s tako odličnom kuhinjom zjapi prazan.
I koliko god se trudio doznati pravi razlog od simpatičnog kuhara, požrtvovnog mladog voditelja i za konobarsku profesiju prebubuljičasto-kilavog konobara (uistinu nema ništa ubitačnije za apetit od bubuljičasto-kilavog konobara) – od ovog je čudnovatog trojca informacije dobijao na kapaljku. Štoviše, ni njegovi opetovani pokušaji da napokon upozna vlasnika restorana nisu urodili plodom jer je vlasnik kao u zemlju propao
Vi naravno već naslućujete kamo ova bajka vodi, obično kad dječici čitamo pričice za laku noć sve krene lijepo i medeno, sa ptićicama, srnama i prelijepim princezama, da bi negdje u pola priče ničim izazvan pisac u stilu najbolesnijeg sadista i pervertita rođenog za Vrapče, zaokrenuo ka odsijecanju glava, rasporivanju trbuha, bacanju u bunar i krčkanju u nečijem loncu (nije ni čudo da su današnje generacije skroz-naskroz sjebane)… ovdje doduše nije bilo odsijecanja glava, ali ne bih dala ruku u vatru da se u frižiderima restorana ne bi našla koja... konjska
I tu sada počinje da tako kažem još jedna epizoda zagorske Zone sumraka
Ne samo što su u restoranu posve nestali gosti i njegov vlasnik, sljedeći dan nestaje i bubuljičasti konobar, a vrlo brzo za njim odmagljuje i snervirani simpatično-okruglasti kuhar, ostavljajući za sobom u potpuno praznom restoranu totalno zbunjenog Stephana 
kojem više ništa nije bilo jasno i mladog voditelja na rubu suza i potencijalnog rezanja vena.
I sada slijedi onaj najurnebesniji dio priče, kako rekoh - u najboljoj maniri kumrovečkih škola obmane sutradan se zapravo otkriva da onaj simpatično-okruglasti šef kuhinje zapravo uopće nije šef kuhinje to jest da je tog simpatičnog čovjeka onaj mladi voditelj na zapovijed nevidljivog vlasnika samo unajmio da glumi šefa kuhinje dok se Stephan tuda vrzma, jer prava šefica kuhinje kao i ostatak brojnog osoblja restorana (koji više nego vrlo vjerojatno rade na crno) ne žele pokazati svoje lice i pred kamerom bježe ko vrag pred tamjanom i da je sve to skupa zapravo bila jedna nespretno odigrana predstava 
Nakon ovakvog raspleta situacije, i lažnih i pravih zagorskih kuhara, moram priznati da mi sada ni ona urbana legenda da zadnji Tito nije bio onaj pravi Tito nego njegov potureni sovjetski dvojnik - više ne zvuči tako nevjerojatno, jer vrag su ti Zagorci, kaj ne?
I ne samo to, onaj nevidljivi vlasnik restorana znakovitog prezimena se ipak nakon par dana pojavljuje na pet minuta jer mu navodno njegov drugi posao (op.a. građevinski!)
ne dopušta više vremena, i u stilu najpremazanijeg političara koji preživljava sve režime i sve sisteme uvjerava Stephana da će ceste biti izgrađene, mirovine povećane, cvjetne livade još cvjetnije i da je gost uvijek u pravu. Da bi potom opet nanovo ispario u nepoznato 
Stephan se pak tada u stilu najvećeg francuskog naivca pita zašto taj restoran uopće radi ako u njemu nema nikoga, ne shvaćajući da se namjerio na jedinstvenu sicilijansk.. pardon, kumrovečku ugostiteljsko-građevinsku(sic!) mafiju premreženu obiteljskim, krvnim, poslovnim i političkim vezama, koja je još u onom sistemu naučila dobro živit a ništa ne radit masno podmazujući želudce političke garniture i koja preko tog restorana očito pere lovu, i da će biti sretan ako iz tog legla uopće izvuče svoju, ako već ne i konjsku ili u ovom slučaju lokalpatriotski - svinjsku glavu
na kojima su vjerojatno nekoć pored Titova portreta visjele i preparirane životinjske glave, to jest maršalski lovački trofeji) Stephan se oduševio ukusnom zagorskom hranom, kobasama, kremenadlama i ostalim beštijama na žaru koje je simpatično-okruglasti šef kuhinje sam samcat za njega specijalno priredio, pa se naš Francuz nije mogao načuditi zašto toliki restoran s tako odličnom kuhinjom zjapi prazan.I koliko god se trudio doznati pravi razlog od simpatičnog kuhara, požrtvovnog mladog voditelja i za konobarsku profesiju prebubuljičasto-kilavog konobara (uistinu nema ništa ubitačnije za apetit od bubuljičasto-kilavog konobara) – od ovog je čudnovatog trojca informacije dobijao na kapaljku. Štoviše, ni njegovi opetovani pokušaji da napokon upozna vlasnika restorana nisu urodili plodom jer je vlasnik kao u zemlju propao
Vi naravno već naslućujete kamo ova bajka vodi, obično kad dječici čitamo pričice za laku noć sve krene lijepo i medeno, sa ptićicama, srnama i prelijepim princezama, da bi negdje u pola priče ničim izazvan pisac u stilu najbolesnijeg sadista i pervertita rođenog za Vrapče, zaokrenuo ka odsijecanju glava, rasporivanju trbuha, bacanju u bunar i krčkanju u nečijem loncu (nije ni čudo da su današnje generacije skroz-naskroz sjebane)… ovdje doduše nije bilo odsijecanja glava, ali ne bih dala ruku u vatru da se u frižiderima restorana ne bi našla koja... konjska
I tu sada počinje da tako kažem još jedna epizoda zagorske Zone sumraka
Ne samo što su u restoranu posve nestali gosti i njegov vlasnik, sljedeći dan nestaje i bubuljičasti konobar, a vrlo brzo za njim odmagljuje i snervirani simpatično-okruglasti kuhar, ostavljajući za sobom u potpuno praznom restoranu totalno zbunjenog Stephana kojem više ništa nije bilo jasno i mladog voditelja na rubu suza i potencijalnog rezanja vena.I sada slijedi onaj najurnebesniji dio priče, kako rekoh - u najboljoj maniri kumrovečkih škola obmane sutradan se zapravo otkriva da onaj simpatično-okruglasti šef kuhinje zapravo uopće nije šef kuhinje
to jest da je tog simpatičnog čovjeka onaj mladi voditelj na zapovijed nevidljivog vlasnika samo unajmio da glumi šefa kuhinje dok se Stephan tuda vrzma, jer prava šefica kuhinje kao i ostatak brojnog osoblja restorana (koji više nego vrlo vjerojatno rade na crno) ne žele pokazati svoje lice i pred kamerom bježe ko vrag pred tamjanom i da je sve to skupa zapravo bila jedna nespretno odigrana predstava Nakon ovakvog raspleta situacije, i lažnih i pravih zagorskih kuhara, moram priznati da mi sada ni ona urbana legenda da zadnji Tito nije bio onaj pravi Tito nego njegov potureni sovjetski dvojnik - više ne zvuči tako nevjerojatno, jer vrag su ti Zagorci, kaj ne?
I ne samo to, onaj nevidljivi vlasnik restorana znakovitog prezimena se ipak nakon par dana pojavljuje na pet minuta jer mu navodno njegov drugi posao (op.a. građevinski!)
ne dopušta više vremena, i u stilu najpremazanijeg političara koji preživljava sve režime i sve sisteme uvjerava Stephana da će ceste biti izgrađene, mirovine povećane, cvjetne livade još cvjetnije i da je gost uvijek u pravu. Da bi potom opet nanovo ispario u nepoznato Stephan se pak tada u stilu najvećeg francuskog naivca pita zašto taj restoran uopće radi ako u njemu nema nikoga, ne shvaćajući da se namjerio na jedinstvenu sicilijansk.. pardon, kumrovečku ugostiteljsko-građevinsku(sic!) mafiju premreženu obiteljskim, krvnim, poslovnim i političkim vezama, koja je još u onom sistemu naučila dobro živit a ništa ne radit masno podmazujući želudce političke garniture i koja preko tog restorana očito pere lovu, i da će biti sretan ako iz tog legla uopće izvuče svoju, ako već ne i konjsku ili u ovom slučaju lokalpatriotski - svinjsku glavu
Ipak na kraju shvativši da je izigran i iskorišten za besplatnu reklamu od nadmoćnijeg i lukavijeg neprijatelja, Stephan se iz tog legla mafije povlači poražen, doduše ne probojem kroz Prozor već kroz vrata i to bez pratnje ranjenika, osim možda ranjenog vlastitog ponosa. I to je jedino što mu se u toj ludoj epizodi može zamjeriti, to što je ranjenike ostavio za sobom jer je propustio mladom i s razlogom prestravljenom voditelju restorana dati jedini mogući pravi savjet – bježi čovječe glavom bez obzira, bježi odavde koliko te noge nose!
Valjda je Stephan u tijeku snimanja shvatio da onaj korijen kum u imenu Kumrovca ipak nije slučajan pa si je dao petama vjetra
p.s. u potrazi za dnevnicima Ademiju prekapali ladice? stvarno su jadni, pa prije bi ih našli kod mene.
Post je objavljen 09.12.2009. u 17:15 sati.