A kao još uvijek neostvarena želja ostala mi je jedna idejica koja mi se vrzma po glavi još od prvog slušanja one jezivo-lijepe ili prelijepo-jezive
13te neimenovane stvari na
´Unci fibre´. Budući da sam tu začuđujuću stvarcu pod rednim brojem 13. doživjela gotovo kao Preludij neke moderne
rock-opere ili mjuzikla, od tada me progoni ta luda želja da Gibo jednog dana napiše njen nastavak, jednu punokrvu dalmatinsko-hrvatsku rock-operu, modernu operu ili suvremeni mjuzikl. Mislim da je Gibo taman toliko sazrio da to ima u sebi i da to može.
Koliko god recimo voljela mjuzikle, jedno vrijeme me strašno smetalo ono naše masovno pomodarsko uvoženje stranih komada koji su palili i žarili svijetom prije kakvih 20 pa i 30 godina (Jesus Christ Superstar, Chicago, etc.), dok kod kuće imamo fenomenalnu tradiciju domaćih mjuzikala iz pera npr. genijalnog
Kabilja. Smetalo me ne zato što ti strani mjuzikli nisu dobri, dapače oni su odlični, već zato što uvijek kaskamo za svijetom i slijepo kopiramo umjesto da preuzmemo incijativu i stvaramo nešto originalno, suvremeno, svoje, baš kao što je to pokojni Alfi sa svojim rock-operama (Gubec beg, Jalta, Jalta etc.) radio.
I zato mi je posebno drago da se ostvaruju projekti kao što su
´Za dobra stara vremena´, koji se zasnivaju na najboljim hitovima starih
Novih fosila (baš kao u svijetu
´Mamma mia´ na hitovima
Abba-e) jer ih, iako nasađenim na stranu ideju, ipak smatram uvodom u nešto novo na hrvatskoj sceni, uvodom u korištenje domaćih resursa na domaći način. Doista mislim da je došlo vrijeme za novi hrvatski val, imamo kvalitetne autore, glazbenike i izvođače. Jedina opasnost koju eventualno u svemu naslućujem je da se ove iste ideje domisli i šund majstor -
Huljić, odnosno strahujem da je ne
popali kao što to i inače u svom
stvaralaštvu čini. Mislim da mjuzikl u njegovoj produkciji i glazbenom (ne)ukusu ne bih mogla probaviti ni pod razno, zato bih vas molila da kad ovo pročitate stojite
kuco jer ovdje i zidovi imaju uši