mistagogy.blog.hr

Ovaj pripravni teèaj za službu Lektora posveæen je uspomeni na Vinkovaèkog èitaèa Ivana Mišiæa, koji je izgubio život na Ovèari nakon pada Vukovara kao pripadnik MUP-a. Bio je redovni èitaè na misnim slavljima, pjevaè psalama i èlan župnog zbora. U Spomen muzeju Ovèare nalazi se njegova diploma èitaèa izdana u župi sv. Vinka Pallottija u Vinkovcima, mjestu odakle potjeèe i Sv. Polion, zaštitnik Lektora. .... više . .

KATEHEZA PAPE BENEDIKTA XVI.

Kristov križ u središtu Pavlova navještaja

Andrija i Ivan, nakon što èuše Ivana Krstitelja koji za Isusa reèe:“Evo Jaganjca Božjega“, krenuše za Isusom. „Uèitelju, gdje stanuješ?“ upitaše oni Isusa, a On im odgovara:“Doðite i vidite.“ Tako evanðelist Ivan opisuje Isusov poziv prvim uèenicima (usp. Iv 1, 35-39).

Èitajuæi dalje ovo izvješæe vidimo kako Andrija poziva svoga brata Šimuna Petra govoreæi:“Našli smo Mesiju“. Ovi prvi pozvani uèenici nisu htjeli to otkriæe od neprocjenjive važnosti zadržati samo za sebe nego su to željeli reæi i drugima.

Isus poziva i Filipa, koji u Njemu prepoznaje „onoga o kome je Mojsije pisao u Zakonu, i Proroci takoðer.“ Ali ni Filip ne žali to zadržati za sebe nego poziva i druge. Susreæe Natanaela i kazuje mu radosnu vijest. U poèetku Natanael bijaše sumnjièav i spreman na raspravu, ali ga Filip „razoružava“ jednostavnim pozivom: „Doði i vidi!“ I on poðe. Isus je bio spreman za Natanaelov dolazak i odmah mu pokazuje da ga poznaje potpuno i duboko i da je njegova nutrina Isusu otvorena knjiga. Èitamo kako Natanael pita Isusa odakle ga poznaje, a On ogovara.“Prije nego te Filip pozvao vidio sam te pod smokvom.“ Bio je to Isusov pogled u njegovu nutrinu nakon èega Natanael odbacujuæi sumnje i predrasude priznaje:“Ti si Sin Božji! Ti si kralj Izraelov!“

U ovom kratkom izvješæu o pozivu prvim uèenicima, odmah nam upada u oèi spremnost uèenika da se odazovu na Isusov poziv, ali isto tako i njihova nesebièna podjela s drugima. Upoznali su Mesiju i to nisu mogli prešutjeti.

Doði i vidi! To je poziv koji Isus upuæuje svakome od nas. To je intiman i osoban poziv koji zahtjeva isti takav odgovor. Svatko odgovara osobno. Nitko drugi ne može odgovoriti umjesto mene. Samo ja!

Ako prihvatim Isusov poziv i krenem za Njim, željet æu i htjeti to podijeliti s drugima. Poput Andrije i Filipa reæi æu svome bratu, svojoj obitelji, prijateljima i svima onima koje susreæem:Ja sam pronašla Isusa! Nekome æu to reæi svojim životom, nekome rijeèima, negdje sa manje, negdje sa više rijeèi, ali sve æe biti sadržane u nesebiènoj želji srca da i moj brat uistinu upozna Isusa Krista.

Mnogo je onih koji ne znaju gdje tražiti Isusa i kako Ga upoznati. Zato trebaju Andriju, Ivana, Filipa….. Trebaju one koji, po milosti Božjoj upoznaše Isusa i koji s Njim žive da bi i druge mogli dovesti k Njemu. Bog želi i mene i tebe upotrijebiti za ovu uzvišenu zadaæu.

Nekada se oni koje pozivamo odmah spremno odazovu. Meðutim, èešæe se susreæemo s onima koji su sumnjièavi, nepovjerljivi ili možda imaju krivu sliku o Bogu. Ali Bog ima pravu sliku o njima. I poziva ih upravo takve. „Prije nego te Filip pozvao vidio sam te……“ On poznaje srce svakog èovjeka i svakog poziva na poseban i jedinstven naèin. Živeæi u èesto teškoj svakodnevici èovjek se „naoruža“ raznim štitovima i oklopima, zamaskira raznim maskama, zatvori svoju nutrinu štiteæi se tako od razoèarenja, povreda i boli…..i izgleda nam nemoguæe probiti sve te prepreke. Nama nemoguæe, ali je Bogu sve moguæe. Zato s pouzdanjem i povjerenjem u Isusa koji doðe „blagovjesnikom biti siromašnima, proglasiti sužnjima osloboðenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlaèene, proglasiti godinu milosti Gospodnje“ (usp. Lk 4, 18-19), budimo oni koji æe baš u toj teškoj svakodnevici pronalaziti i pozivati braæu koji su potrebiti ljubavi Božje. Budimo oni koji æe svojim životom, rijeèima i djelima pozivati: Doðite i vidite! O kako je predivno i plakati i radovati se s bratom koji se odazove i dopusti Isusu da uðe u njegov život.

O doðite! Doðite i vidite kako je dobar Gospodin! Blago èovjeku koji se Njemu utjeèe. Blizu je On svima koji Ga prizivlju, svima koji Ga zazivaju iskreno.

Ljiljana
http://www.zajednica-emanuel.com/index.php?option=com_content&task=view&id=329&Itemid=63

Ovaj èlanak je ureðena verzija govora održanog velikom skupu od 700 voditelja Katolièke karizmatske obnove iz cijelog Svijeta, 19. rujna 2003 u Centru Fokolara u Castelgandolfu, Italiji. Bio sam zamoljen osvrnuti se na pitanje prirode Katolièke karizmatske obnove. To je važno pitanje. Tijekom duljeg vremena, èesto se mijenjaju prvotne zamisli i u praksi se udaljuju od poèetnih nadahnuæa primljenih po Duhu Svetom. Može se dogoditi da na kraju više nemaju nikakove veze sa iskustvom izljeva Duha Svetoga kojeg smo nazvali Katolièka karizmatska obnova. Uvijek moramo biti pažljivi kako ne bismo krivo protumaèili ili iskrivili Božje djelovanje.

Veæina stavova koji æe slijediti neæe biti novost za one koji vode karizmatsku obnovu no može se dogoditi da se neæete složiti sa svima. Neka pitanja mogu imati nevažan znaèaj za neke zemlje i situacije a može se dogoditi da propustim neke koje vi smatrate vrlo bitnima. Zašto se to može dogoditi? Jer istina jest da makar smo svi èlanovi jedne, Katolièke Crkve, meðu nama postoje važne kulturne i povijesne razlike.

Te se razlike odražavaju u malim i velikim stvarima a iste istine imaju razlièite naèine izražavanja. Što se èini u jednoj zemlji može biti neprimjereno u drugoj pa je i doživljaj Crkve èesto razlièit. Stilovi i strukture vodstva Karizmatske obnove razlikuju se meðu zemljama te zato naš meðusoban odnos i odnos prema hijerarhiji može biti strukturiran i formalan ili vrlo otvoren i neformalan.

Ne želim reæi da je jedan naèin pogrešan a drugi ispravan – èesto se dogaða da su vrlo razlièiti, jednostavno zato jer su okolnosti drugaèije. Sve što ovdje govorim dolazi iz mog vlastitog razumijevanja i iskustva ovog predivnog Božjeg dara kroz preko 30 godina. Dok pišem o Katolièkoj karizmatskoj obnovi svjestan sam da se bavim neèim vrlo dragocjenim i bliskim Božjem srcu. Hodam po svetom tlu s poštovanjem.

To nas dovodi do vrlo bitnog dijela odgovora na pitanje o naravi Obnove.

Katolièka karizmatska obnova ne postoji kako bi stvorila više i veæe grupe niti da izgradi veliku organizaciju. Ne, naša želja je jednostavno pomoæi drugima da obnove svoje kršæanske živote na isti naèin kako smo ih mi obnovili. Neke su organizacije potrebne kako bi se poduprlo djelovanje Duha Svetoga – no njih se treba što manje stvarati.

Ta jednostavna želja obnove života odražava se u našem pristupu vodstvu. Narav i svrha vodstva Obnove jest pružanje usluge a ne zahtijevanje poslušnosti i komformiteta. Voditelji se prepoznaju po Božjim darovima te su kroz razne procese pozvani služiti. Za voðe u Obnovi ne postoje neke odreðene kvalifikacije uz pomoæ kojih bi oni napredovali. Vodstvo je dar i sposobnost. Neki su jednostavno pozvani da preuzmu vodstvo, drugi su izabrani ili im je ta uloga dodijeljena, te su predani osnivanju nove grupe ili službe. Ne postoji jedinstvena, ispravna procedura kao ni formalna hijerarhija. Obnova je uvijek pod pastoralnom brigom lokalnog biskupa. Nedostatak formalne strukture katkad može dovesti do neslaganja i problema pa lokalni biskup može odluèiti postaviti odreðena pravila za takve sluèajeve. Kada se zatraži, mogu se postaviti statuti kojima se grupi, zajednici ili službi daje pravni status koji specificira njihovu strukturu, službenike i misiju prema kanonskom zakonu.
Sve ove razlièite karakteristike izražavanja i vodstava iskustvo su mnogih zemalja te izdvajaju Katolièku karizmatsku obnovu od drugih crkvenih pokreta. To ujedno može biti i snaga i slabost no svejedno privlaèi pažnju na èinjenicu da Obnova nije ljudska umotvorina. Ona dolazi izravno od Božje vlasti. Takoðer naglašava èinjenicu da se djelovanje Duha Svetoga nama može katkad èiniti neuredno. No moramo se oduprijeti napasti da to djelovanje ‘uredimo’ èak i ako naša neformalna i opuštena struktura otežava drugim crkvenim tijelima povezivanje s nama – osobito zato jer ne govorimo jednim glasom na sva pitanja.
Koliko god neuredna, ni jedna Božja inicijativa ovako plitkog korijenja nije tako daleko došla u Crkvi, tako brzo i toliko snažno kao Katolièka karizmatska obnova. Razlog je to što se radi o izravnom djelovanju Duha Svetoga, ne èovjeka. Životi milijuna ljudi su izmijenjeni, donešena je nova vjera i vizija te su mnogi zapaljeni ljubavlju i željom da služe Gospodinu i Njegovom narodu. Danas procjenjujemo da postoji 120 milijuna ljudi koji mogu posvjedoèiti o iskustvu Duha Svetoga koji mijenja živote kroz njihov kontakt sa katolièkom karizmatskom obnovom.
Papa Pavao IV je poznatom zjavom opisao Obnovu kao “priliku za Crkvu i za Svijet”. To je toèno to, ali nažalost tu priliku je prepoznalo i prihvatilo premalo ljudi.
Kako bi nadalje razvijali pitanje naravi Katolièke karizmatske obnove, dozvolite da preoblikujem pitanje.

Kako biste vi opisali Obnovu?

Poènimo sa svime što Obnova NIJE:
nije pokret u smislu strukturirane organizacije poput mnogih u Crkvi.
nema pravila života ni pisanog statuta.
nije posebna pobožnost Duha Svetoga
nije samo mreža molitvenih skupina ili zajednica
nije neobièna nova duhovnost koja bi bila prikladna samo za neke odreðene (neki bi rekli ‘neobiène’) ljude. Podizanje ruku u molitvi nije unaprijed odreðena liturgijska gesta – dogaða se spontano zbog onoga što je Gospodin uèinio u našim srcima.
to nije nešto èemu se netko odluèuje pridružiti, poput kluba.

Kako bi opisali što je zapravo Obnova?

To je osobno iskustvo prisutnosti i snage Duha Svetoga koji na nov naèin obnavlja milosti našeg krštenja. Ne samo da Sveti Duh ponovo zapaljuje sve što smo veæ primili nego ponovo dolazi sa snagom da nas opremi svojim darovima za službu i misiju.
Ne postoje specijalni, superiorni ljudi u Crkvi koji se zovu “karizmatici” – nego milijuni obiènih žena i muškaraca èiji su životi “karizmatski” obnovljeni ili drugim rijeèima, obnovljeni djelovanjem Duha Svetoga. Kardinal Suenes nas podsjeæa da je karizmatsko kršæanstvo normalno kršæanstvo, jer je Crkva sama po sebi karizmatska; pa nije ni predviðeno da živimo svoj kršæanski život bez prisutnosti i snage Duha Svetoga. Nažalost, mnogi kršæani i dalje pokušavaju tako živjeti. Zato je cilj Obnove unjeti život Duha Svetoga u svaki dio Crkve tako da Duh uðe u život svakog kršæanina.
Obnova postoji kako bi pomogla ljudima da žive nov život sa snagom Duha – ne zato da bi ih uvela u nešto što se zove Katolièka karizmatska obnova. Mi smo obnovljeni kada se otvorimo Bogu i prihvatimo ono što nam On nudi – puninu Duha Svetoga. Drugog naèina nema. To je Božje djelo, ne naše, On njime upravlja i upuæuje. To znaèi da smo po samoj svojoj prirodi drugaèiji od drugih crkvenih pokreta.



1996. kardinal Suenes je napisao:
“Interpretirati Obnovu kao ‘pokret’ meðu drugim pokretima znaèi krivo razumjeti njenu narav; to je pokret Duha Svetoga koji se nudi cijeloj Crkvi i namjenjen je oživljavanju svakog dijela života Crkve.”
Naravno, postoji naèin na koji Katolièka karizmatska obnova preuzima odreðen vanjski izgled pokreta – npr. Dijecezijski i Nacionalni odbori, regionalni i nacionalni koordinatori te odreðene grupe koje služe i asistiraju Obnovi. No takve strukture postoje samo da bi potpomogle rad Svetog Duha a ne da bi slijedile neke vlastite ideje ili da bi gradile vlastita kraljevstva.
Obnova se prvenstveno tièe mene i Boga – moram donjeti svjesnu odluku da prihvatim ono što mi On nudi. Rezultat? Moja vjera æe oživjeti. To nema veze sa mojim planovima, mojim idejama i zaslugama. Ono sa èime ima veze su ljubav, milost i Božja snaga. Poklon je sam Bog – koji nam je dan na nov, ispunjeniji i divan naèin. Kroz milost Obnove nasljeðeno kršæanstvo se mijenja u aktivan život vjere u snazi Duha Svetoga. Ulazimo u živi odnos sa Isusom koji je pod vodstvom Duha Svetoga.

Milost Obnove opisana je na više naèina:
krštenje u Duhu Svetom
osloboðenje Duha Svetoga
izlijevanje Duha Svetoga

U Vjerovanju piše da “vjerujemo u Duha Svetoga i Gospodina koji daje život”. Krštenje u Duhu naèin na koji primamo taj život - to je kanal milosti koji je na raspolaganju svima. Nije najvažnije kako to nazivamo – važno je da u to vjerujemo i primamo.

Sada nekoliko rijeèi upozorenja: Katolièki karizmatski pokret nema monopol na ovu milost te ona nije naše vlasništvo. Pripada Bogu koji ju dijeli kako želi. Svima nama treba ispunjenje i ponovno punjenje Duhom Svetim; tu istinu je napisao Pavao u Poslanici Efežanima (5:18) rijeèima: “... - punite se Duhom!”. To doslovno znaèi da se trebamo nastaviti puniti Duhom. Karizmatska obnova je djelotvoran kanal te milosti no Gospodin našu potrebu za osnaživanjem i osvježivanjem ispunja i kroz druge kanale. Tako da ako tvrdimo da smo mi u Obnovi superiorni drugim kršæanima jer smo kršteni u Duhu, pa smo zato jedini kroz koje ta milost može teæi, u krivu smo. Tada nismo shvatili Božju narav – on udjeljuje tu milost i unutar i izvan Karizmatske obnove te kolikogod mi bili iznenaðeni nekim kanalima koje On odabire, trebamo uživati i radovati se njegovoj dobroti.
Takoðer, moramo se èuvati da ne ostavimo dojam elitizma – da postoje kršæani prve i druge klase, oni koji su kršteni u Duhu i oni koji nisu. Krštenje u Duhu je ponuðeno svima, nije nam dano da nas uèini superiornijim kršæanima – dano nam je da budemo korisni.

To me dovodi do èetvrtog pitanja:
Kada kažemo da je Obnova milost za cijelu Crkvu, što time mislimo?

Milost je slobodno dostupna svima pa se Obnova ne smije identificirati sa nijednom odreðenom skupinom u Crkvi – tradicionalnom, progresivnom, liberalnom ili konzervativnom. Milost je namijenjena svakome te se ne može ogranièavati pridruživanjem jednoj grupi. Takoðer moramo biti oprezni da ne sudimo druge, da im ne govorimo što bi trebali raditi niti da govorimo Crkvi kako da se ponaša. Naravno, pozvani smo biti proroci kad navješæujemo Evanðeosku Istinu i dajemo svjedoèanstva o djelovanju Duha Svetoga u našim životima no nesmijemo koristiti Obnovu tako da osuðujemo druge ili njome podržavamo vlastita stajališta. Moramo nauèiti slijediti Duh u svemu što èinimo i govorimo.
Karizmatska obnova nije poput nijedne druge grupe ili pokreta koji dosta vremena odvajaju za vlastiti rast i uspjeh. Nije na nama da brinemo da li æe Karizmatska obnova propasti ili uspjeti, ukoliko smo poslušni i vjerni onome što Bog od nas traži. Ne posjedujemo krštenje u Duhu – to je Kristov dar Crkvi. Naš je fokus na Njegovoj volji za Crkvu i nas – za mene i za tebe. Mi smo ovdje da izvršavamo Njegovu volju, ne našu, i nemoramo razumjeti sve što On èini. Pozvani smo biti vjerni, ne nužno uspješni u oèima svijeta.
Tako kad kažemo da je Karizmatska obnova za cijelu Crkvu, mislimo na njen kler i laike. Ne smije biti pod dominacijom laika jer bi tako spreèavala kler u njihovom radu i služenju kao duhovni oèevi i pastori. Takoðer, ne smije biti pod dominacijom klera jer onda laici ne bi mogli koristiti u potpunosti Bogom dane darove i karizme za službu Bogu i nama samima. Katolièka karizmatska obnova je oèito dar cijeloj Crkvi.
Svima treba snaga Duha Svetoga a mi drugima možemo pomoæi da ju prime jer iz iskustva znamo koliko Otac želi izliti svoj Duh na nas. Kako je Isus to rekao: “..koliko li æe više Otac s neba obdariti Duhom Svetim one koji ga zaištu!" (Luka 11:9-15).
Pozvani smo upuæivati na te zanemarene duhovne izvore koji su svima pristupaèni te koje treba prilagoditi tako da ljudi mogu rasti u pouzdanju i biti opremljeni da djeluju za Boga i ljude.

Moje peto pitanje je:
Koji su ciljevi Katolièke karizmatske obnove?

Ciljevi Katolièke karizmatske obnove su jednaki ciljevima same Crkve i vrlo su dobro opisani u uvodu Statuta ICCRS. Obnova traži obraæenje, spasenje i posveæivanje svih ljudi i njihovo ujedinjenje u djelotvornu zajednicu Božjeg naroda (preuzeto iz jedne druge izjave ICCRS-a). Katolièka karizmatska obnova želi da svako djelovanje u Crkvi bude temeljeno na razumijevanju Božjih nakana i planova, ne naših vlastitih ideja. Veæ sam ranije rekao da želimo vidjeti promjene u životima kroz snagu Duha Svetoga no iako Obnova stavlja poseban naglasak na ulogu Duha, takoðer se koncentrira na Boga našeg Oca i Isusa, Sina Njegovog, našeg Boga i Spasitelja. To je Trinitarna obnova.
Zato je važno znati neke osnovne stvari o kršæanskom životu.
Moramo znati da je Bog Otac koji nas voli i oprašta (Rim 8:14-16)
Potreba za osobnim odnosom sa Isusom, Gospodinom i Spasiteljem (1Kor 12:3)
Potreba za osnaživanjem i neprestanom prisutnosti Duha Svetoga (Dj 1:4-5 i 8)
Važnost Svetog Pisma (2Tim 3:16-17) i sakramenata (katekizam 1131-1134)
Poziv na molitvu i slavljenje Gospodina (Dj 2:42-47)
Važnost karizmi tj. darova Duha Svetoga, koji nam pomaže u služenju Crkvi (1Kor 12:4-11)
Potreba za izgraðivanjem zajednice (Dj 2:42-47)
Dan nam je zadatak da evangeliziramo i svjedoèimo drugima (Dj 1:8 i Mt 28:19-20)
Moramo biti sigurni da se koncentriramo na ove važne stvari, osnove naše vjere a ne da se fokusiramo na neke nove ili posebne vjerske prakse. Koliko god dobre bile, naše privatne molitvene prakse su osoban izbor i ne bi smjele biti promovirane kao dio Katolièke karizmatske obnove. Moglo bi doæi do nesporazuma a oni nas odvraæaju od davanja našeg najveæeg dara Crkvi. Zbog toga se može dogoditi da nas se pripiše nekoj drugoj grupi sa drugaèijim ciljevima i svrhama. Odreðene molitvene prakse ne mogu biti dio naših karizmatskih molitvenih susreta no potpuno su prikladne u drugim situacijama.

Što razlikuje Katolièku karizmatsku obnovu od drugih skupina u Crkvi?
Karakteristika koja nas odreðuje jest razumijevanje da se uloga Duha Svetoga nije promijenila od prvih stoljeæa kršæanstva. Danas možemo iskusiti Njegov izljev, snagu i darove na isti naèin kako su Ga iskusili prvi kršæani. To iskustvo bi trebalo biti normativno za Crkvu danas. Dokaz autentiènosti iskustva ne ovisi prvenstveno o analizi samog iskustva nego na prouèavanju njegovog djelovanja u životima pojedinaca. U mnogim je èlancima Crkva komentirala Obnovu i dobre plodove koji iz nje izlaze. Plodovi glasno govore!

Naše je sedmo pitanje:
Koje su najvažnije stvari koje mi radimo? Koji su naši darovi Crkvi?
Uvjeren sam da je daleko najvažniji dar Crkvi krštenje u Duhu Svetom. Kako je kardinal Suenens napisao 1996.:”duša pokreta – krštenje u Duhu – milost je Pentekostalnog osvježenja ponuðenog svim kršæanima”. Ova nas milost vodi u osoban, živi odnos sa Bogom – Ocem, sinom i Duhom Svetim – te nam pomaže u dostizanju svetosti. Sa krštenjem u Duhu dobijamo duhovne darove ili karizme, na koje nas Drugi Vatikanski koncil podsjeæa da su: “primjerene i korisne za potrebe Crkve” (Lumen Gentium 12).
meðu ostalim darovima koje nudimo su molitva, slavljenje i hvaljenje, snaga govora u jezicima.
jednako je važna naša buduæa vjera – imamo pouzdanje da æe Bog zaista djelovati. Nažalost, ovo oèekivanje èesto nedostaje u Crkvi – mnogi vjeruju prema Vjerovanju ali ne oèekuju da æe Bog zaista nešto i uèiniti
Obnova je vratila Crkvi uvjerenje da Gospodin lijeèi i èini èuda kroz obiène ljude pa smo tako bili svjedoci ozdravljenjima kroz molitvu i polaganje ruku. No takoðer moramo priznati da je bilo više prilika kada nije došlo do ozdravljenja. Neznamo zašto Bog da zdravlje jednoj osobi a drugoj ne, no znamo da trebamo ustrajati u molitvi za bolesne.
ostali darovi koje donosimo Crkvi su radost i slavljenje – uzbudljivo je danas biti kršæanin!
želimo biti svjedoci, sigurni u znanju da nas je Nova Evangelizacija osnažila za služenje – primili smo sve što nam treba za navještanje Krista
Karizmatska obnova je pomogla oživjeti jednu od teoloških vrlina – nadu. Milijuni ljudi sada znaju sa mogu vjerovati Božjim obeæanima jer On jest vjeran.
još jedan važan dar koji donosimo je glas proroštva u Crkvi i svijetu. Karizmatski dar prorokovanja jedan je od naèina na koji Bog s nama razgovara. U našem materijalistièkom i sebiènom društvu potrebno nam je èuti Njegov glas. Pozvani smo i govoriti i djelovati kao proroci.
Buduæi da je Duh u nama vrlo živ, svjesni smo potrebe za posredovanjem i duhovnim ratovanjem. Kroz Duh znamo da se danas vodi duhovna bitka i da smo njen dio – prepoznajemo prisutnost zlih duhova jednako kao i Duha Svetoga. Zato imamo ulogu i zadatak braniti Crkvu od zlih sila protiv kojih se ne mogu boriti oni koji nisu svjesni duhovne borbe.
Napokon, no ne i najmanje važno, Duh nam je usadio brigu za pravdu, mir i društvena pitanja. Te su stvari važne a mi smo pozvani dati im veæu važnost. Znamo da uz duhovnost moramo biti i praktièni.

Koji su izazovi pred nama?

Opasnost od kompromisa
Uvijek smo u napasti biti prihvatljiviji drugima tako što manje govorimo o stvarima koje su drugima neugodne. Na što mislimo? Krštenje u Duhu, jezici, prorokovanje, ozdravljenje i evangelizacija. Nikad nesmijemo posustati pred tom napasti – pozvani smo prorokovati a život proroka nije lak. Pozvani smo služiti Crkvi a karizme koje smo primili autentièno su Katolièke pa iako moramo biti senzibilni za druge nemamo isprike za kompromise. Ne smijemo se okrenuti sigurnosti nekadašnjih vremena jer riskiramo èuti sliène rijeèi koje je Pavao uputio Galaæanima: “Vi budalasti karizmatici! Da li ste provodili zakon pa ste zato dobili Duha ili zato što ste povjerovali ono što vam je bilo navješteno? Da li ste toliko nepromišljeni da samo izvana promatrate ono što ste zapoèeli u Duhu?”

Institucija i karizma
Moramo paziti da osiguramo zdravu ravnotežu i napetost izmeðu karizmatske i institucionalne dimenzije života u Crkvi. Magisterium postoji da bi nas vodio – trebamo biti vjerni Crkvi. Na prvom smo mjestu katolici, na drugom karizmatici. Nema natjecanja izmeðu institucionalne i karizmatske dimenzije u životu Crkve – oboje su izuzetno bitni. Potrebna nam je formacija u Crkvi no trebamo izbjeæi opasnost da nas vode samo osobna, nadnaravna iskustva. Trebamo biti pažljivi da ne postanemo uskogrudni i s pogledom samo prema unutra; podignimo oèi i pogledajmo veæu sliku u Crkvi i svijetu. Bez institucije nedostajao bi red i zavladao bi kaos no jednako tako bez karizmatske dimenzije bilo bi vrlo malo života u Crkvi. Potrebno je oboje.

Ekumensko putovanje
Znamo da je Crkva posveæena ekumenskom putovanju te su Papa Pavao VI i Ivan Pavao II naglasili važnost našeg doprinosa ekumenizmu. Buduæi da dijelimo iskustvo krštenja u Duhu sa Protestantima, Pentekostalcima i ne-denominacionalnim kršæanima, imamo važnu ulogu u izgradnji snažnog ekumenskog prijateljstva. No da bismo to uèinili, potrebno nam je utvrditi svoj Katolièki identitet. Na prvom smo mjestu Katolici, na drugom ekumenisti.

Natjecanje i podjele
Meðu nama nesmije biti natjecanja niti sa bilo kojom skupinom u Crkvi. U mnogim zemljama naša povijest nije nešto èime se možemo ponositi veæ nešto zbog èega se moramo kajati. Još uvijek postoji previše podjela u Katolièkoj karizmatskoj obnovi – ona potkopava naše svjedoèanstvo u Crkvi. Trebamo se suoèiti sa našim podjelama.

Grijeh oholosti
Na poslijetku, neprestano se trebamo èuvati oholosti. Bog je izlio svoje darove na nas, ne zato jer ih zaslužujemo, nego zato što trebamo služiti drugima. Trebamo ih ponizno prihvatiti i koristiti ih kako nas On uputi. Nikad nesmijemo zaboraviti da biti kršten u Duhu znaèi shvatiti da u svemu trebamo živjeti ne po sebi i samo uz svoje napore nego po Božjoj providnosti života i snage u Kristu, koju dobijamo kroz Duha Svetoga.

Gdje smo danas, nako 36 godina?
Danas ponizno stojimo u srcu života Crkve – prihvaæeni smo kao èlanovi obitelji. Mi nismo neka rubna para-crkva – mi smo živo srce Crkve. Ako ikad sumnjamo u to, samo trebamo proèitati što su Papa Pavao IV i Ivan Pavao II rekli o Katolièkoj karizmatskoj obnovi (pogledajte “Tada Petar ustade” koju je izdao ICCRS).
Sveta Stolica je prihvatila ICCRS (International Chatolic Charismatic Renewal Service) kao tijelo koje promièe katolièku karizmatsku obnovu sa nadležnom osobom u skladu sa Kanonom 116. Veæina Biskupskih konferencija prihvatila je katolièku karizmatsku obnovu na ovaj ili onaj naèin a neke su Nacionalne Službe, Odbori i Zajednice zatražile i dobile Statute. Prešli smo iz djetinjstva i adolescencije u zrelost srednjih godina – sada nam je 36 godina. No nismo izgubili mladenaèki žar – i dalje smo puni entuzijazma i predanja – no nismo više toliko površni ni nevini. Papa Ivan Pavao II nas je pozvao na “crkvenu zrelost” što znaèi da trebamo preuzeti svoju punu ulogu u životu Crkve. Suoèavali smo se sa razoèaranjima i mnoge su naše nade neostvarene. No sada znamo da veæina ljudi nije spremna riskirati i prihvatiti puninu života u Duhu, bez obzira što mi njima rekli ili uèinili. Trebamo ustrajati u molitvi i prihvatiti èinjenicu da ih jedino Bog može pomijeniti.

Doživjeli smo prisutnost i nadnaravnu snagu Duha Svetoga koji djeluje u nama i kroz nas – znamo tko smo u Kristu i što on èini za nas. Želimo podijeliti prekrasna svjedoèanstva. Vidjeli smo oko sebe zadivljujuæe stvari – izlijeèene ljude, promijenjene živote, duhovno mrtve ljude kako oživljuju i najteže ljude koji postaju najdivniji. Uèinili smo i mnoge pogreške, no nauèili smo mnogo iz njih i postali mudriji.

Razumijemo važnost dobre poduke i formacije koje nas pripremaju za daljnje djelovanje u životu Crkve. Vrlo dobro znamo da je naš poseban poziv poduèavanje i pomaganje krštenju u Duhu. To je naš primaran dar Crkvi – posebna milost koa je dana Katolièkoj Karizmatskoj obnovi. Takoðer znamo da smo prema Papi Ivanu Pavlu II u prvim redovima te navještamo evanðelje zajedno sa braæom i sestrama iz novih crkvenih pokreta i zajednica. Dao nam je misiju, uveèer uoèi Pedesetnice 1998., ispred crkve Svetog Petra:
“Danas, sa ovog trga, Krist nam svima ponavlja: ‘Idite po cijelom svijetu i navješæujte evanðelje svakom stvorenju’ (Mk 16:15) On raèuna na svakoga od vas, Crkva raèuna na svakoga od vas. Gospodin nas ohrabruje: ‘Biti æu s vama do svršetka svijeta’ (Mt 28-20). Amen!”

Prigrlimo tu misiju zajedno sa svim crkvenim pokretima i novim zajednicama, no budimo pažljivi kako bi i nadalje djelovali karizmatski i proroèki. Kakva je korist od Karizmatske obnove bez karizmi? To bi bilo kao da sol izgubi slanost – "Vi ste sol zemlje. Ali ako sol obljutavi, èime æe se ona osoliti? Nije više ni za što, nego da se baci van i da ljudi po njoj gaze." (Mt 5:13)

I tako smo došli do posljednjeg pitanja. Kao jedan od voditelja ovog divnog Božjeg djela, i sam sam se èesto znao zapitati:

Da li je moja uloga i vodstvo u Karizmatskoj obnovi nešto èime se mogu prestati baviti kada mislim da više ne mogu?

Ne vjerujem da je Božji poziv nešto na što možemo i nemoramo odgovoriti kako nam se svidi. Nije na nama da Bogu vraæamo pomazanje koje nam je dao. Za kršæane ne postoji ‘umirovljenje’. Naravno, s vremena na vrijeme kretat æemo se od jedne do druge odgovornosti – možda èak i na niže razine. Jednog dana Bog može od nas zatražiti da se povuèemo iz vodstva – no to je na Njemu da odluèi, ne na nama. No naš je zadatak poduèiti nove voðe i dati im odgovorne pozicije da bi se rad nastavio. Povjereno nam je nešto izvanredno. To je Božji dar nama – nije pod našom kontrolom, ne možemo s njim èiniti kako nam se svidi niti ga možemo vratiti. Kada se umorimo, sjetimo se ovih Izajijinih rijeèi ohrabrenja:
(29) Umornome snagu vraæa, jaèa nemoænoga. (30) Mladiæi se more i malakšu, iznemogli, momci posræu. (31) Al' onima što se u Jahvu uzdaju snaga se obnavlja, krila im rastu kao orlovima, trèe i ne sustaju, hode i ne more se. (Iz 40:29-31)

Naša je odgovornost živjeti milosti Karizmatske obnove najbolje što možemo, vjerujuæi Bogu i dijeleæi milosti sa svima koje susreæemo. Kako je sv. Pavao napisao Timoteju: “(6) Poradi toga podsjeæam te: raspiruj milosni dar Božji koji je u tebi po polaganju mojih ruku.” (2 Tim 1:6) Kada hodamo u Božjoj volji, u miru smo. Krist je umro da nam da slobodu – prihvatimo nanovo Njegov dar svaki dan i nastavimo hoditi s Njim u snazi i slobodi Njegovog Duha Svetoga.
- To èiniti znaèi okrenuti se od sebe prema Bogu, od djela prema vjeri i od zakona prema Duhu
- To znaèi slušati glas i vodstvo Duha svaki dan
- To znaèi èiniti sve s Njegovom snagom, ne vlastitom, i èiniti tako radi Gospodinove slave
- To znaèi Bogu prepustiti snagu i kontrolu

Zaharija nas podsjeæa: "Ne silom niti snagom, veæ duhom mojim!" - rijeè je Jahve nad Vojskama” (Zah 4:6)
Hodati u Duhu znaèi hodati u ljubavi, slobodi i snazi Boga, ne èovjeka. Uz Božju pomoæ, nadam se tako hodati do kraja mog života te se nadam da æete i vi u vašim zemljama, po cijelome Svijetu, nastaviti èiniti isto sve dok, nadam se, jednog dana svi èujemo one divne rijeèi: “Valjaš, slugo dobri i vjerni!...
Uði u radost gospodara svoga!” (Mt 25:21).

© Charles Whitehead, England – September 2003
WHITEHEADChas@aol.com

Prijevod s engleskog: Zrinka Znidarèiæ

«U naša vremena, u ponovnom izljevanju Duha Pedesetnice, koje se dogodilo s II Vatikanskim Saborom, Crkva je dozrela u življoj svijesti o misijskoj naravi, kadra iznova poslušati glas Gospodina koji je u svijet šalje kao «opæi sakramenat spasenja».- rijeèi su kojima je blagopokojni papa I.Pavao II komentirao Nove Duhove u Crkvi, nakon zavšetka rada Sinode biskupa 1987, kada je raðen osvrt na II Vatikanski i na kojoj je mnogo govora bilo o apostolatu vjernika laika. To ponovno izlijevanje Duha, dakle nije rezultat jednog dogaðaja, koji se desio kod Pentakostalaca, a koji su naši katoloèki intelektualci pokupili od njih, kao nešto onako usputno pa se to onda proširilo i u našoj Crkvi. Na II Vat. se desio sukob mišljenja izmeðu kardinala Ruffinija i Suenensa. Ruffini je zastupao mišljenje da su karizme nadogradnja svetosti, a Suenens da one nisu znak svetosti, nego da proizilaze iz sakramenta Krštenja. Vatikanska komisija je prihvatila Suenensov stav i govor o karizmama i dostojanstvu vjernika laika je uvršten u Dokumente, što je bila polazna toèka od koje je Karizmatski pokret dobio svoje poèetne impulse (i ne samo on). Kao što Sveti Otac reèe ponovni izljev Duha Pedesetnice se dogodio s II Vatikanskim kroz ono što je na njemu reèeno, a eksplozija Duha kod puka (prvi dogaðaj zabilježen u SAD-u) se desila veæ nepunu godinu dana nakon njegovog završetka (mogli bismo reæi slobodno : nakon prevoðenja i objavljivanja na maternje jezike, te išèitavanja Dokumenata). Nešto slièno, na ovim našim prostorima, se desilo i u Davoru (malo mjesto pokraj Save) gdje se profesor T. Ivanèiæ sa svojim studentima pripremao kroz devetnicu uoèi Duhova. Prva osoba koju sam èuo moliti u jezicima bila je jedna djevojka iz Ivanèiæeve zajednice, koju sam upoznao na seminaru u Voæarskoj (1987), a koji je predvodio pomenuti profesor, a potom sam imao prilike susresti se s tim naèinom molitve na seminaru pok. o.Emilijana Tardifa u Splitu, te na duhovnim obnovama koje su organizirali naši don Božidar Medvid i Josip Marceliæ. Brojni drugi evangelizatori, poput Daniel Ange-a, Daria Betancourt-a i sestre B. McKenna dali su ogroman doprinos pojavi karizmatskih gibanja (prije izbijanja rata) na ovim našim prostorima. Seminari Rufusa Perire, Jamesa Manackala i Roberta de Grandesa, u skorije vrijeme, je samo nastavak onoga što je bilo prekinuto ratnim zbivanjima kod nas, a karizmatski susreti koje javno organizira zajednica «Dobri pastir» jesu samo plod neèega što je veæ bilo posijano. Zajednica karizmatskog tipa u Hrvatskoj i BiH ima na stotine i one su živi kvasac obnove koja se nezaustavljivo širi. Samo na jednom malom prostoru u Lašvanskoj dolini (Bosna) ih ima oko dvadesetak.

Govoreæi o uzrocima krize vjere u Crkvi, tada još prefekt Kongregacije za nauk vjere, Josef Ratzinger, u knjizi «Razgovor o vjeri», obrazlaže razloge nade nasuprot beznaðu glede buduænosti Crkve: «Ono što budi nadu na razini Opæe Crkve – jest pojava novih crkvenih pokreta, koje nitko nije planirao, nego su nikli spontano iz otajstva vjere. U njima se oèituje nešto kao novo vrijeme Duhova u Crkvi..Mislim tu na (prvom mjestu op.) Karizmatski pokret, na Kursiljo, Fokolare, Neokatekumene i dr… Ovdje se pojavljuje novi crkveni naraštaj na koji gledam sa velikom nadom. Èini mi se divnim da je Duh još jednom jaèi i veæi od naših programa, te da vrednuje drugaèije od onoga što smo si zamišljali. Obnova se dogaða tiho, ali uèinkovito. Stari oblici koji su se nasukali na kontradikciji samih sebe i na užitku negiranja, silaze sa scene, a novo se pojavljuje.»
Ono što još treba naglasiti vezano uz naše domaæe prilike jest sljedeæe: Duhovna obnova na ovim našim prostorima je uveliko bila uvjetovana situacijom u kojoj se nalazila naša Crkva u doba socijal-komunizma. Brojne zajednice širom svijeta kroz proteklih 30-tak godina su doživjele svoje nužne transformacije i (nazovimo ih tako) djeèje bolesti. Sve one, manje-više, su morale proæi kroz katarzu i odrastanje kako bi uopæe postale prepoznatljiv znak u svijetu. Treba znati, da bi jedna skupina, pokrenuta djelom Duha, uopæe postala zajednica i došla do prepoznatljivog poslanja da mora proæi sve faze odrastanja…od faze orjentacije (kad je svatko dobar sa svakim), pa faze sukoba (kad se èlanovi upoznaju onakvim kakvi zaista jesu), faze planiranja (kad su veæ nadišli osobne preokupiranosti), do faze poslanja (kad karizma biva ugraðena u tijelo zajednice s konaènom svrhom da bude upotrijebljena kroz služenje za opæe, a ne više osobno dobro). Karizmatski pokret je pokret Duha, dok je stvaranje udruga pokret Crkve (što ne znaèi da i on nije djelo Duha), no èinjenica je da veæina udruga nastupa s veæ zacrtanim , ne samo ciljevima, nego i statutima, izraðenim od strane struènjaka. Ukljuèivanjem u jednu od udruga vi preskaèete prve dvije faze, te odmah upadate , na temelju treæe (statuta), u èetvrtu fazu poslanja. Naravno da je i tu potrebno jedno vrijeme provjere i da vas nosi poèetni entuzijazam, a faza sukoba vraæa na poèetak i stavlja na kušnju vaše istinsko opredjeljenje, ali pitanje planiranja i poslanja nikad nije pod upitnikom, samim tim jer je veæ zacrtano (odgovoreno). Pitanje povjerenja / nepovjerenja je uvijek više-manje aktualno i ono se uvijek ciklièno vraæa i povlaèi i primjereno je svakom društvenom staležu, a na poseban naèin i ovom našem unutar-crkvenom dinamizmu, koji zahtjeva uvijek opreznost i provjeru od strane svih, a posebno od onih kojima je povjerena ta teška i odgovorna zadaæa da rasuðuju, sve provjeravaju, zle sjene se klone, a dobro prihvate, te potom to isto ugrade.
Primjera radi, treba spomenuti jednu situaciju, u kojoj se našla naša Crkva, kada je biskup Komarica nakon povratka sa Sinode biskupa u Rimu 1987. bio pozvan od strane jednog visokog partijskog dužnosnika, koji mu je rekao da niti ne pomišlja u djelo sprovesti ono što je zakljuèeno na toj Sinodi, a na kojoj je raspravljano o apostolatu laika i nakon koje je I.Pavao II izdao onu svoju poznatu pobudnicu «Christifidelis laici». Isti èlan zakona o vjerskim zajednicama je bio drugaèije tumaèen u BiH, a drugaèije u Hrvatskoj. Dok je u Hrvatskoj tada postojalo sedam Teoloških instituta, na kojima su se mogli obrazovati laici, u BiH je sljedeæe godine ukinut i jedan jedini (Mostar), a koji je radio svega mjesec dana (nakon toga je preimenovan pod nazivom «Vjeronauk za odrasle», a studenti su potajno zadužili zagrebaèke indekse). Što svim ovim želim reæi? Pa to da okolnosti u kojima se moglo nešto organizirano raditi nisu bile povoljne, te da proces obnove i formiranja laièkih zajednica u nas tek poèinje da dobija svoje prepoznatljive obrise. A suprotstavljanja novom uvijek je bilo. Poèetne kušnje, ukoliko se na njih gleda samo kao na kušnje, nisu ništa strašno. Treba biti zahvalan i na njima, jer su samo sredstvo rasta u istini, poslušnosti, poniznosti, èistoæi nakane, strpljivosti, jednostavnosti, slobodi itd…, a pomažu nam da se oslobodimo duha laži, bolesne radoznalosti, nereda, tvrdoglavosti, nametljivosti, oholosti, nestrpljivosti, navezanosti..
«U svojoj beskrajnoj ljubavi Bog je odredio dva milosna kanala za posveæenje svoje Crkve. Postoji milosni kanal kroz koji Duh djeluje «odozgo» prema dolje, a prenosi se preko znakova ustanovljenih od Krista, kao što su sakramenti, hijerarhija, uèiteljstvo; a postoji i milosno djelovanje «Duha Svetog «odozdo», od baze, tj. od stanica tijela koje je Crkva. Sakramenti su tako darovi dani Crkvi, a služe za posveæenje pojedinaca, dok preko karizmi pojedinci izgraðuju Crkvu..Zanemariti jedan ili drugi kanal, znaèilo bi skretati s puta.»(R.Cantalamesa)
«Možda ti nemaš niti jedan od posebnih darova, ali ako imaš ljubavi, ono što posjeduješ nije malo. Ako, naime, ljubiš jedinstvo, sve što netko u njemu posjeduje, tvoje je. Odbaci zavist i bit æe tvoje sve što je moje, i ako ja odbacim zavist, moje æe biti ono što ti posjeduješ. Zavist dijeli; ljubav, pak, sjedinjuje. Svaka druga stvar bez ljubavi ti ne može nièemu služiti. U snazi ljubavi ti posjeduješ bez pogibli ono što drugi posjeduju s pogibelji. Ljubav umnaža karizme. A da bi se ovo dogodilo potrebno je odbaciti zavist. Treba sebe maknuti iz središta. To pretpostavlja trajno obraæanje, jer se samo tako karizme mogu saèuvati zdravima na duži rok. Ljubav, dakle, ne umanjuje važnost karizmi, nego, naprotiv, ona ih uzdiže.» (Sv. Augustin)

Kao što sam veæ ranije spominjao, Crkva se tijekom povijesti suoèavala s fenomenima interakcije izmeðu tijela, duše i uma. Èim neka psihièka reakcija ima jaèi utjecaj na tijelo, tim rasuðivanje postaje bitno. U procesu kanonizacije Crkva je oprezna u razlikovanju atributa autentiènog posveæenja, koje se temelji na teološkim vrlinama vjere, nade i ljubavi, od onih koji se odnose na izvanjske tjelesne manifestacije, kao što je ekstaza, levitacija, stigme itd.
Pijo XII dao je vrstan primjer takve razboritosti 1940. godine prilikom kanonizacije Gemme Galgani. Obazrivo je izjavio da potvrðuje autentiènost njezine svetosti, ali ne po odreðenim tjelesnim fenomenima dokazanim u njezinom životu, nego baš usprkos njima, ne oklijevajuæi da ih poveže s odreðenim neurotiènim tendencijama. Ne postoji jasniji naèin da se kaže kako su ta dva aspekta razlièita.
Razboritost Crkve leži i u inzistiranju pravljenja razlike izmeðu karizmi, koje posveæuju primatelja, èineæi ga ugodinim Bogu (što je znaèenje klasiènog latinskog izraza gratum faciens), i karizmi èiji je izravni cilj dobrobit zajednice, njezina izgradnja u konstruktivnom smislu ‘podizanja èitave zajednice’. Ovi drugi darovi nužno ne posveæuju njihova primatelja niti posrednika. Oni se daju zabadava (gratis datae) za upotrebu koja transcendira osobu i s ciljem da služi zajednici na sasvim odreðen naèin.


Izbjeæi zbrku

Da bi potkrijepili nadnaravnu interpretaciju fenomena padanja, neki od njegovih zagovornika navode mistiène ‘analogije’, koje, prema njihovom gledištu, pripadaju istoj vrsti fenomena. Sukladno tome usporeðuju ‘poèivanje u Duhu’ sa spokojstvom duše ili èak molitvom smirenosti (stupnjem kontemplativne molitve, op. prev.). No mora se jasno kazati da govorimo o dvjema potpuno drugaèijim razinama iskustava: poèivanju u Duhu i spokoju duše.
Evo što sv. Franjo Saleški piše o spokoju duše:
«Duša koja se sama u sebi toliko sabrala u Bogu ili pred Bogom, èesto postaje toliko pažljiva prema dobroti svojega najmilijega da joj se èini kako njezina pažnja nije uopæe nikakva pažnja. Tako jednostavno i nježno ona dolazi od nje. Slièno biva i kod nekih rijeka. One teku tako tiho i tako ravno da oni koji ih gledaju ili koji njima plove, stjeèu dojam da ni ne vide ni ne èuju da se uopæe išta mièe, zato što se ne vidi ni najmanje talasanje, ni micanje. Taj dragi mir duše sv. Terezija od Isusa zove ‘molitvom mira’, a ta se jedva razlikuje od onoga što ona zove ‘san duševnih moæi’, ako sam je ja dobro razumio» (Teotim, knjiga VI, poglavlje 8).
Usporedimo li spokoj duše s ‘poèivanjem u Duhu’, odmah uoèavamo da su to potpuno razlièita duhovna iskustva i da ih jedino povezuju sliène rijeèi ‘spokoj’ i ‘poèivanje’


Razlike

«Poèivanje u Duhu» takoðer se opisuje i kao molitva smirenosti. Upitan na moju zamolbu, irski karmeliæanin o. Christopher O’Donnell, profesor mistiène teologije, odgovorio mi je ovako:
«Molitva smirenosti može biti u razlièitim oblicima. Može biti tamna ili svjetla. Njezini opisi mogu biti varljivi. Nadalje, lako se može pobrkati molitvu sabranosti, koja se više ili manje dogaða u treæoj prostoriji duhovna tvrðava ili zamka duše, s molitvom smirenosti, posebno kod onih koji koji nemaju veliko iskustvo u molitvi smirenosti.
Pretpostavljam da se problem može ukratko ovako izraziti: što se postiže kad se kaže da je ‘poèivanje u Duhu’, kad je autentièno, nalik molitvi smirenosti?
Nema preèica prema visokoj posveæenosti i stalno primanje molitve sabranosti nužno pretpostavlja visoku svetost i veliku èistoæu srca. To je upravo tako jer ljudi nisu spremni dopustiti da im se srca oèiste pa im Gospodin ni ne daje tu milost.
Mogu li postojati izuzeci?
Naravno, ali ne vidim da postoji ijedan uvjerljiv dokaz koji bi sugerirao da je ‘poèivanje u Duhu, kad je autentièno, molitva smirenosti. Razlikovanje razlièitih razina molitava obièno ukljuèuje provjeru na temelju opæeg životnog obrasca odreðene osobe. Tradicija je tu vrlo stroga. Tako Terezija ispituje rast u poniznosti, bratskoj ljubavi i povlaèenju. ‘Poèivanje u Duhu’ ima preèesto tendenciju da ostane bez trajne promjeneako se podvrgne provjeri šest mjeseci kasnije (Privatno pismo od 20. listopada 1982.godine).


Prosudba velikih mistika

Veliki mistièari, naroèito dvoje crkvenih nauèitelja – sv. Terezija Avilska i sv.Ivan od Križa, osjeæali su se primoranima da više puta daju izjave o tome kako su njihova mistièna iskustva utjecala na njihovo tijelo. Premda razlièitih temperamenata, oboje su bez sumnje imali ozbiljnu suzdržanost prema uèenicima koji su bili skloni preuvelièavati ove usputne fenomene.

Terezija Avilska:
Tako sv. Terezija u knjizi Osnuci ovo piše o tjelesnoj slabosti i nesvjestici tijekom molitve:
«Možda æete me pitati kakva razlika postoji izmeðu otupjelosti i ushita jer su oba ta stanja naizgled jednaka. To nije nerazumno reæi, ali je nepravilno. Ushit, ili sjedinjenje s Bogom, traje kratko vrijeme, a korist od njega je neizmjerna. Ostavlja u duši velike tragove i duša ostaje okupana nutarnjim svjetlom. Tu razum nièemu ne služi. Gospodin sam djeluje na volju. U onom drugom sluèaju sve je potpuno drukèije. Tijelo je zarobljeno, ali razum, pamæenje i shvaæanje ostaju slobodni. Meðutim, njihovo je funkcioniranje smuæeno, i ako su sluèajno zaokupljeni nekim predmetom, ustrajat æe sve vrijeme u tome. Mislim da duša nema nikakve koristi od ove tjelesne slabosti … Dakle, savjetujem starješicama da uèine sve potrebne napore da sprijeèe te duge nesvjestice, jer po mom mišljenju one ne èine ništa drugo nego paraliziraju sposobnosti i osjetila i prijeèe ih da ispune zapovijedi duše» (Sv. Terezija Avilska, Osnuci, poglavlje 6).

Ivan od Križa:
U Usponu na goru Karmel sv. Ivan od Križa pita se koja bi se vrijednost trebala pripisati odreðenim fenomenima, koji djeluju na ‘naša tjelesna osjetila’, kao što su ‘viðenja osoba iz drugoga života, èujenje ‘neobiènih rijeèi’, osjeæanje ‘miomirisa’, ‘prekrasnih okusa’ i sliènih osjetilnih utisaka, koji se primaju u mistiènim stanjima, i o tome kaže:
I treba znati da, premda sve ove stvari mogu tjelesnim osjetima biti dane od Boga, èovjek ne smije nikad biti siguran, niti pristajati na njih, paèe treba ih se apsolutno kloniti i ne samo ne željetiih nego ih ni ispitivati da li su dobre ili zle, jerveæ zato što su izvanjske i tjelesne znak je da je manja sigurnost da dolaze od Boga. Zaista je redovit i više vlastit Bogu naèin da se podaje izravno duhu, i tada je za dušu veæa sigurnost i veæa korist – radije nego li da se podaje osjetima, u kojima obièno stoji velika opasnost zbog zabluda, ukoliko tjelesni osjet u nadnaravnim milostima, koje prima, hoæe da sudi o duhovnim stvarima, držeæi da su onakve kako ih on opaža, dok su one toliko razlièite od toga koliko se tijelo razlikuje od duše i osjet od razuma. Osjeti su odviše u neznanju gledom na duhovne stvari, više nego li živinèe gledom na razumske. Stoga se veoma vara onaj koji te stvari cijeni, te se stavlja u veliku opasnost da bude prevaren: u najmanju ruku bit æe sprijeèen da napreduje u duhu.
Daljnja napomena sv. Ivana od Križa može se korisno primijeniti na fenomen o kojem ovdje govorimo: Tjelesno viðenje i utisci svih drugih osjetila, kao i bilo koja druga nutarnja saopæenja, ako su od Boga proizvode u samom èasu kad se doživljavaju svoj prvi uèinak u duhu i ne puštaju duši vremena da se odluèuje hoæe li ih primiti ili neæe. Jer kao što Bog te stvari daje na nadnaravan naèin, bez posebne pažnje i djelovanja duše, tako bez njezina djelovanja Bog uzrokuje i uèinak koji je namjeravao … kao što kad bismo na golu osobu bacili vatru, ništa joj ne bi koristilo to što bi se ona htjela, ili se ne bi htjela opeæi, jer bi vatra nužno proizvela svoj uèinak» (Sv. Ivan od Križa: ‘Uspon na goru Karmel’, knjiga II, poglavlje 11.)

Otac de Grandmaison:
Prije kraæeg vremena otac de Grandmaison, S.J. napisao je nekoliko redaka, koji su vrijedni i za naše doba kao poziv na razboritost. Premda o njima ne možemo govoriti da upuæuju na zabranu, poput crvenog svjetla na semaforu, oni svakako služe kao žuto svjetlo ili upozorenje:
«Ekstaza – a ovdje koristim tu rijeè u ogranièenom smislu fenomena inhibicije, privremene neosjetljivosti, nepomiènosti i zgrèenosti mišiæa, iz èega proizlazi stanje ukoèenosti, djelomièno oslobaðanje od zakona gravitacije, te automatski govor i geste – niti su privilegija niti pak moæ nekom udijeljeni. Radi se o cijeni koji mistièari plaæaju za svoju ljudsku slabost. Prema tome, ona se može ponoviti ili, još preciznije, izazvati razlièitim naèinima. Postoje naravne nesvjestice zbog slabosti, zbog naglašenog koncentriranog razmišljanja, ili pretjeranih napora da se èovjek sjedini s Bogom. Postoje takoðer demonske, patvorene i patološke ekstaze, koje su morbidni plodovi prijevare, histerije ili èak gutanja otrova poput valerijane» (Henri Bremond: Historie litteraire du sentiment religieux en France,vol.II: ‘L’invasion mystique’, Paris,p. 591).
Sada treba dalje i dublje nastaviti s našom analizom. Naime, prethodna poglavlja ovog drugog dijela ni na koji naèin ne pružaju potpuni odgovor na ova znaèajna pitanja, nego jednostavno pokazuju da veæina svetopisamskih i mistiènih referencija, koje smo prouèili, a priori ne podupiru tvrdnje nekih da fenomen padanja pripada dugoj kršæanskoj tradiciji.

KARDINAL SUENENS

"Naðe milost u pustinji narod koji uteèe maèu: Izrael ide u svoje prebivalište. Iz daljine mu se Jahve ukaza: Ljubavlju vjeènom ljubim te, zato ti saèuvah milost. Opet æu te sazdati, i bit æeš sazdana, djevice Izraelova. Opet æeš se resit' bubnjiæima, u veselo kolo hvatati. Opet æeš saditi vinograde na brdima Samarije: koji nasade posade, oni æe i trgati. Jer dolazi dan te æe stražari vikati na brdu efrajimskom: 'Na noge! Na Sion se popnimo, k Jahvi, Bogu svojemu!'"