|
Kao što sam već ranije spominjao, Crkva se tijekom povijesti suočavala s fenomenima interakcije između tijela, duše i uma. Čim neka psihička reakcija ima jači utjecaj na tijelo, tim rasuđivanje postaje bitno. U procesu kanonizacije Crkva je oprezna u razlikovanju atributa autentičnog posvećenja, koje se temelji na teološkim vrlinama vjere, nade i ljubavi, od onih koji se odnose na izvanjske tjelesne manifestacije, kao što je ekstaza, levitacija, stigme itd.
Pijo XII dao je vrstan primjer takve razboritosti 1940. godine prilikom kanonizacije Gemme Galgani. Obazrivo je izjavio da potvrđuje autentičnost njezine svetosti, ali ne po određenim tjelesnim fenomenima dokazanim u njezinom životu, nego baš usprkos njima, ne oklijevajući da ih poveže s određenim neurotičnim tendencijama. Ne postoji jasniji način da se kaže kako su ta dva aspekta različita.
Razboritost Crkve leži i u inzistiranju pravljenja razlike između karizmi, koje posvećuju primatelja, čineći ga ugodinim Bogu (što je značenje klasičnog latinskog izraza gratum faciens), i karizmi čiji je izravni cilj dobrobit zajednice, njezina izgradnja u konstruktivnom smislu ‘podizanja čitave zajednice’. Ovi drugi darovi nužno ne posvećuju njihova primatelja niti posrednika. Oni se daju zabadava (gratis datae) za upotrebu koja transcendira osobu i s ciljem da služi zajednici na sasvim određen način.
Izbjeći zbrku
Da bi potkrijepili nadnaravnu interpretaciju fenomena padanja, neki od njegovih zagovornika navode mistične ‘analogije’, koje, prema njihovom gledištu, pripadaju istoj vrsti fenomena. Sukladno tome uspoređuju ‘počivanje u Duhu’ sa spokojstvom duše ili čak molitvom smirenosti (stupnjem kontemplativne molitve, op. prev.). No mora se jasno kazati da govorimo o dvjema potpuno drugačijim razinama iskustava: počivanju u Duhu i spokoju duše.
Evo što sv. Franjo Saleški piše o spokoju duše:
«Duša koja se sama u sebi toliko sabrala u Bogu ili pred Bogom, često postaje toliko pažljiva prema dobroti svojega najmilijega da joj se čini kako njezina pažnja nije uopće nikakva pažnja. Tako jednostavno i nježno ona dolazi od nje. Slično biva i kod nekih rijeka. One teku tako tiho i tako ravno da oni koji ih gledaju ili koji njima plove, stječu dojam da ni ne vide ni ne čuju da se uopće išta miče, zato što se ne vidi ni najmanje talasanje, ni micanje. Taj dragi mir duše sv. Terezija od Isusa zove ‘molitvom mira’, a ta se jedva razlikuje od onoga što ona zove ‘san duševnih moći’, ako sam je ja dobro razumio» (Teotim, knjiga VI, poglavlje 8).
Usporedimo li spokoj duše s ‘počivanjem u Duhu’, odmah uočavamo da su to potpuno različita duhovna iskustva i da ih jedino povezuju slične riječi ‘spokoj’ i ‘počivanje’
Razlike
«Počivanje u Duhu» također se opisuje i kao molitva smirenosti. Upitan na moju zamolbu, irski karmelićanin o. Christopher O’Donnell, profesor mistične teologije, odgovorio mi je ovako:
«Molitva smirenosti može biti u različitim oblicima. Može biti tamna ili svjetla. Njezini opisi mogu biti varljivi. Nadalje, lako se može pobrkati molitvu sabranosti, koja se više ili manje događa u trećoj prostoriji duhovna tvrđava ili zamka duše, s molitvom smirenosti, posebno kod onih koji koji nemaju veliko iskustvo u molitvi smirenosti.
Pretpostavljam da se problem može ukratko ovako izraziti: što se postiže kad se kaže da je ‘počivanje u Duhu’, kad je autentično, nalik molitvi smirenosti?
Nema prečica prema visokoj posvećenosti i stalno primanje molitve sabranosti nužno pretpostavlja visoku svetost i veliku čistoću srca. To je upravo tako jer ljudi nisu spremni dopustiti da im se srca očiste pa im Gospodin ni ne daje tu milost.
Mogu li postojati izuzeci?
Naravno, ali ne vidim da postoji ijedan uvjerljiv dokaz koji bi sugerirao da je ‘počivanje u Duhu, kad je autentično, molitva smirenosti. Razlikovanje različitih razina molitava obično uključuje provjeru na temelju općeg životnog obrasca određene osobe. Tradicija je tu vrlo stroga. Tako Terezija ispituje rast u poniznosti, bratskoj ljubavi i povlačenju. ‘Počivanje u Duhu’ ima prečesto tendenciju da ostane bez trajne promjeneako se podvrgne provjeri šest mjeseci kasnije (Privatno pismo od 20. listopada 1982.godine).
Prosudba velikih mistika
Veliki mističari, naročito dvoje crkvenih naučitelja – sv. Terezija Avilska i sv.Ivan od Križa, osjećali su se primoranima da više puta daju izjave o tome kako su njihova mistična iskustva utjecala na njihovo tijelo. Premda različitih temperamenata, oboje su bez sumnje imali ozbiljnu suzdržanost prema učenicima koji su bili skloni preuveličavati ove usputne fenomene.
Terezija Avilska:
Tako sv. Terezija u knjizi Osnuci ovo piše o tjelesnoj slabosti i nesvjestici tijekom molitve:
«Možda ćete me pitati kakva razlika postoji između otupjelosti i ushita jer su oba ta stanja naizgled jednaka. To nije nerazumno reći, ali je nepravilno. Ushit, ili sjedinjenje s Bogom, traje kratko vrijeme, a korist od njega je neizmjerna. Ostavlja u duši velike tragove i duša ostaje okupana nutarnjim svjetlom. Tu razum ničemu ne služi. Gospodin sam djeluje na volju. U onom drugom slučaju sve je potpuno drukčije. Tijelo je zarobljeno, ali razum, pamćenje i shvaćanje ostaju slobodni. Međutim, njihovo je funkcioniranje smućeno, i ako su slučajno zaokupljeni nekim predmetom, ustrajat će sve vrijeme u tome. Mislim da duša nema nikakve koristi od ove tjelesne slabosti … Dakle, savjetujem starješicama da učine sve potrebne napore da spriječe te duge nesvjestice, jer po mom mišljenju one ne čine ništa drugo nego paraliziraju sposobnosti i osjetila i priječe ih da ispune zapovijedi duše» (Sv. Terezija Avilska, Osnuci, poglavlje 6).
Ivan od Križa:
U Usponu na goru Karmel sv. Ivan od Križa pita se koja bi se vrijednost trebala pripisati određenim fenomenima, koji djeluju na ‘naša tjelesna osjetila’, kao što su ‘viđenja osoba iz drugoga života, čujenje ‘neobičnih riječi’, osjećanje ‘miomirisa’, ‘prekrasnih okusa’ i sličnih osjetilnih utisaka, koji se primaju u mističnim stanjima, i o tome kaže:
I treba znati da, premda sve ove stvari mogu tjelesnim osjetima biti dane od Boga, čovjek ne smije nikad biti siguran, niti pristajati na njih, pače treba ih se apsolutno kloniti i ne samo ne željetiih nego ih ni ispitivati da li su dobre ili zle, jerveć zato što su izvanjske i tjelesne znak je da je manja sigurnost da dolaze od Boga. Zaista je redovit i više vlastit Bogu način da se podaje izravno duhu, i tada je za dušu veća sigurnost i veća korist – radije nego li da se podaje osjetima, u kojima obično stoji velika opasnost zbog zabluda, ukoliko tjelesni osjet u nadnaravnim milostima, koje prima, hoće da sudi o duhovnim stvarima, držeći da su onakve kako ih on opaža, dok su one toliko različite od toga koliko se tijelo razlikuje od duše i osjet od razuma. Osjeti su odviše u neznanju gledom na duhovne stvari, više nego li živinče gledom na razumske. Stoga se veoma vara onaj koji te stvari cijeni, te se stavlja u veliku opasnost da bude prevaren: u najmanju ruku bit će spriječen da napreduje u duhu.
Daljnja napomena sv. Ivana od Križa može se korisno primijeniti na fenomen o kojem ovdje govorimo: Tjelesno viđenje i utisci svih drugih osjetila, kao i bilo koja druga nutarnja saopćenja, ako su od Boga proizvode u samom času kad se doživljavaju svoj prvi učinak u duhu i ne puštaju duši vremena da se odlučuje hoće li ih primiti ili neće. Jer kao što Bog te stvari daje na nadnaravan način, bez posebne pažnje i djelovanja duše, tako bez njezina djelovanja Bog uzrokuje i učinak koji je namjeravao … kao što kad bismo na golu osobu bacili vatru, ništa joj ne bi koristilo to što bi se ona htjela, ili se ne bi htjela opeći, jer bi vatra nužno proizvela svoj učinak» (Sv. Ivan od Križa: ‘Uspon na goru Karmel’, knjiga II, poglavlje 11.)
Otac de Grandmaison:
Prije kraćeg vremena otac de Grandmaison, S.J. napisao je nekoliko redaka, koji su vrijedni i za naše doba kao poziv na razboritost. Premda o njima ne možemo govoriti da upućuju na zabranu, poput crvenog svjetla na semaforu, oni svakako služe kao žuto svjetlo ili upozorenje:
«Ekstaza – a ovdje koristim tu riječ u ograničenom smislu fenomena inhibicije, privremene neosjetljivosti, nepomičnosti i zgrčenosti mišića, iz čega proizlazi stanje ukočenosti, djelomično oslobađanje od zakona gravitacije, te automatski govor i geste – niti su privilegija niti pak moć nekom udijeljeni. Radi se o cijeni koji mističari plaćaju za svoju ljudsku slabost. Prema tome, ona se može ponoviti ili, još preciznije, izazvati različitim načinima. Postoje naravne nesvjestice zbog slabosti, zbog naglašenog koncentriranog razmišljanja, ili pretjeranih napora da se čovjek sjedini s Bogom. Postoje također demonske, patvorene i patološke ekstaze, koje su morbidni plodovi prijevare, histerije ili čak gutanja otrova poput valerijane» (Henri Bremond: Historie litteraire du sentiment religieux en France,vol.II: ‘L’invasion mystique’, Paris,p. 591).
Sada treba dalje i dublje nastaviti s našom analizom. Naime, prethodna poglavlja ovog drugog dijela ni na koji način ne pružaju potpuni odgovor na ova značajna pitanja, nego jednostavno pokazuju da većina svetopisamskih i mističnih referencija, koje smo proučili, a priori ne podupiru tvrdnje nekih da fenomen padanja pripada dugoj kršćanskoj tradiciji.
KARDINAL SUENENS
|
