mistagogy.blog.hr

Milansku katedralu nazivaju osmim svjetskim èudom. I s pravom! Kakve se sve divote umjetnosti kriju u njezinim najèistijim linijama, u onim gigantskim lukovima, u onoj šumi bijelih tornjiæa, stupova, kapitela! A nad velièanstvenim proèeljem nad glavnim vratima stoje u broncu urezane dvije latinske rijeèi: »Mariae nascenti« – Marijinu roðenju ili Maloj Gospi u èast.

Istina je da je milanska katedrala èudo ljepote. No ta je katedrala samo blijeda slika jednoga neusporedivo ljepšega, velièanstvenijega i savršenijega hrama, koji se naziva Marija, te koji je remekdjelo Božje svemoæi, mudrosti i ljubavi. Danas slavimo roðendan toga divnoga Božjega hrama, roðendan Bogomajke, presvete Bogorodice Blažene Djevice Marije.

Nju su u Starom zavjetu pretkazali i navijestili Bogom nadahnuti pisci i proroci. Ona ima svoju povijest daleko prije svoga roðenja. Ona je zapisana veæ na prvim stranicama Svetoga pisma. Nakon pada praroditelja u grijeh Bog im se ukazuje, prekorava ih zbog neposlušnosti i tjera ih iz raja. A zatim Bog sam govori zmiji – zavodniku: »Neprijateljstvo ja zameæem izmeðu tebe i žene, izmeðu roda tvojeg i roda njezina: on æe ti glavu satirati, a ti æeš mu vrebati petu« (Post 3,15). Drugi vatikanski sabor izrièito uèi da je Marija proroèki oznaèena u tome obeæanju o pobjedi nad zmijom, a koje bi dano našim praroditeljima pošto su sagriješili (usp. Lumen gentium, br. 55).

Mariju naviješta prorok Izaija kad govori o znaku Emanuela. »Evo, zaèet æe djevica i roditi sina, i nadjenut æe mu ime Emanuel!« (Iz 7,14).

Isto tako prorok Mihej, govoreæi o nevolji i slavi doma Davidova, kaže: »Zato æe ih Jahve ostaviti dok ne rodi ona koja ima roditi« (Mih 5,2).

Drugi vatikanski sabor uèi: »S Marijom, uzvišenom kæeri sionskom, poslije dugog èekanja obeæanja, ispunjaju se vremena i ustanovljuje se nova Ekonomija, kad je Sin Božji od nje uzeo ljudsku narav, da otajstvima svoga tijela oslobodi èovjeka od grijeha.«

Marija je Božje remekdjelo, pretkazano unaprijed tolikim slikama, simbolima i usporedbama.

Admiral Hyman Rickover poznat je kao osnivaè amerièke flote nuklearnih podmornica. Svojedobno je i amerièki predsjednik Jimmy Carter, još kao mladiæ, dok je bio mladi èasnik u amerièkoj mornarici, službovao pod zapovjedništvom ovog generala.
Rickover je poznat kao jedan od kontroverznijih admirala u novijoj amerièkoj povijesti. Posjetom na Google može se dosta toga proèitati o ovom liku, no izdvojio bih samo jedan zanimljiv detalj, a tièe se posjeta, odnosno poziva Rickoveru u Bijelu kuæu samo nekoliko dana nakon što je Jimmy postao predsjednik. Tom prigodom admiral Rickover je Predsjedniku predao plaketu na kojoj je pisalo: "O, Bože, Tvoja su mora tako golema, a moj je èamac tako malen!" Doista prigodno, da ne može biti prigodnije. Buduæi je admiral poznat po svojem kontroverznom pedaškom pristupu, nije propustio niti ovaj trenutak da svom bivšem mlaðem èasniku održi još jednu lekciju i upozori ga na potrebu poniznosti.
Ova molitva na na plaketi je dala Carteru koristan uvid u velièinu i složenost života, naše uloge u njemu, ali i nesposobnosti da sami svojim snagama riješimo sve svoje životne probleme.
I Salomon je znao da život može biti vrlo težak i složen. Kad je kao kralj u Izraelu naslijedio svog oca Davida, priznao je svoju slabost Bogu: "Gospodine, Bože moj! Ti si uèinio svoga slugu kraljem mjesto moga oca Davida. A ja sam mlad èovjek koji ne zna ni odlaziti ni dolaziti" (1 Kr 3,7) Zbog toga je tražio mudrost kako bi mogao voditi narod i tako ugoditi Bogu i pomoæi drugima (r.9). Je li to isto bila i Carterova želja kad je pozvao Rickovera, ne znam, no znam da je pred svima nama slièna dilema: Uteæi se po pomoæ ili nastaviti srljati svojim snagama, pa kud puklo da puklo? Netko æe možda reæi kako se naša odgovornost ne može ni blizu mjeriti s onom koju je imao ovaj amerièki predsjednik, no po meni ipak je rijeè jaèe i moænije oružje od bilo koje atomske bombe koja može ubiti samo tijelo, no ne i duh.
Jeste da postoje ljudi koji su optimisti i oni koji su pesimisti. Jeste da neki imaju više, a neki manje pouzdanja u Božju pomoæ i providnost, no svima nama se zna desiti kad nam na momente život izgleda prezahtjevan, a odgovori na odreðene životne izazove s kojima se suoèavamo nimalo laki. Postoje trenuci u životu kada je dobro da smo s vremena na vrijeme pritješnjeni i dovedeni u situaciju da mislimo kako je ta i ta situacija skoro nerješiva iz prostog razloga jer se tako lako damo zavesti da mislimo kako je život u našim rukama i da sve ovisi o nama, a zaboravljamo da bez mudrosti odozgo ne možemo ništa. Bog je taj koji nas u svojoj Objavi na to upozorava. Traži od nas da ištemo mudrost koju on udjeljuje bezpogovorno. Ta molitva je uvijek uslišana, a svrha joj je u tome da imamo postojanost bez koje nema istinskog rasta. Razlog je to, kako kaže sv. Jakov u svojoj poslanici, da se radujemo kad upadnemo u kušnje jer ne samo po slušanju rijeèi Božje, nego i po prokušanošæu u nama raste i umnaža se vjera. Iskustveno. Konkretno. U Jak 1,5-6 apostol veli: "Nedostaje li komu od vas mudrosti, neka ište od Boga, koji svima daje rado i bez negodovanja, i dat æe mu se. Ali neka ište s vjerom, bez ikakva kolebanja. Jer kolebljivac je slièan morskom valovlju, uzburkanu i gonjenu."
Iskustvo neznatnosti naspram moru života na kome plovimo je korisno kako bismo bili upuæeni na Boga, a svakodnevna postojana molitva za mudrost i vjeru je garanz naše opstojnosti. Zato je izvan svake pameti pred prezahtjevnim životnim izazovima pokušavati iæi svojim snagama. Priznavanje svoje neznatnosti (odbacivanje umišljene velièine o sebi) nas može dovesti do toga da prihvatimo Božju velièinu tim više što On nije samo Svemoguæ, nego i jer je i njegova ljubav prema nama poput mora, nemjerljiva.

Svako Evanðelje poèinje pozivom "Doði!, a završava s jednom zapovijedi: "Idi!" (Mk 3, 13-14; Mk 16, 16). Isus je najprije ponudio Petru: "Doði, slijedi me!" a onda mu je zapovjedio: "Idi, pasi ovce moje!" (Iv 21, 19, 17). On je najprije poveo tri apostola na vrh planine da se pomole s njim a onda ih je spustio u ravnice da mole za progonjene (Lk 9, 28-37). On ih je najprije pozvao da se oni evangeliziraju, a onda ih je poslao da i oni evangeliziraju narode (Mt 4, 19, Mt 28, 19). Najprije ih je sve pozvao da èekaju u gornjoj sobi na molitvu, iza zatvorenih vrata, zbog Oèevog obeæanja, a onda ih je poslao dalje u snazi Duha Svetoga, da svjedoèe za njega sve do na kraj zemlje (Dj 1, 4-5; Dj 1, 8).

Nova evangelizacija

II. Vatikanski Koncil: On je precizan, u skladu s Isusovim uèenjem i praksom, da današnja Crkva najprije treba moliti za Nove duhove, kada je papa Ivan XXIII najavio na Drugom vatikanskom koncilu, 25. sijeènja 1959. godine u Rimu: "O, Duše Sveti, … obnovi Svoja èudesa i u ovo naše vrijeme, da doživimo novu Pedesetnicu;" a zatim je pozvao i na novu evangelizaciju, kada se papa Ivan Pavao II obratio na Biskupskoj konferenciji u Latinskoj Americi, 9. ožujka 1983. godine u Haitiju: "Gledajte u buduænost i sudjelujte u Novoj evangelizaciji, novim žarom, novim metodama i novim izrazom." Godinu kasnije, 30. travnja 1984. godine, Papa je bacio Novi izazov sudionicima 5. meðunarodne konferencije karizmatskih voditelja u Rimu: "Molim vas, i sve èlanove karizmatske obnove, da nastavite, zajedno sa mnom, glasno vikati u svijetu: "Otvorite vrata Izbavitelju" … jer misija crkve je da naviješta Krista po svijetu."

Redemptoris Missio: Konaèno, 7. prosinca 1990. godine, Papa u svojoj enciklici potièe cijelu Crkvu na "Misiju Izbavitelja", na "obnovu predanosti njegovoj misiji" (RM 2), da "angažiramo svu energiju u Novu evangelizaciju" (RM 3). Jer, kako je on navijestio, mi smo "na pragu novog misijskog razdoblja" (RM 2), i zato bismo trebali gledati naprijed u slavnom išèekivanju Novoga milenija koji æe postati "novo proljeæe kršæanstva" (RM 86). Kao odgovor na ovaj Papin poticaj, karizmatska obnova se doista pokrenula zajedno s crkvom u Novu Pedesetnicu, za koju je molio papa Ivan XXIII, preko novog Sveæenièkog pokreta koji je rado doèekao papa Pavao VI, do Nove evangelizacije, kako ju je nazvao papa Ivan Pavao II, - jer to je ta Nova pedesetnica koja se upravo dogaða i koja sa sobom donosi ovu Novu evangelizaciju, pošto se ne može dogoditi Nova evangelizacija bez Nove pedesetnice.

Novi žar:

Prvi duhovi: Prije njegovoga uznesenja na nebo, naš Gospodin je svojim uèenicima povjerio misiju u kojoj æe oni sami sve narode uèiniti uèenicima (Mt 28, 19). Ali najprije su morali saèekati silazak Duha Svetoga, da prime silu koja æe ih osposobiti da hrabro naviještaju Rijeè Božju, da èine ista djela koja je i Isus èinio, štoviše i veæa, i da budu njegovi svjedoci sve do na kraj zemlje (Dj 4, 29; Iv ¸14, 12; Dj 1, 8). Pošto su oni veæ primili njegovu Rijeè koja je gorjela u njihovim srcima kao oganj (Lk 24, 12) i nakon što su se sada ispunili njegovim Duhom, ponovno su bili zapaljeni u njemu kao u ognju. Uèenici su otišli dalje naviještati Evanðelje, radosno se suoèavajuæi s progonima i muèeništvom. Vatra Pedesetnice, koju je Naš Gospodin obeæao spustiti na zemlju, sada je ognjem gorjela u njima a onda je redom palila cijeli svijet (Lk 12, 49; Lk 3, 16).

Nova Pedesetnica: Danas, takoðer trebamo u svoje molitve ukljuèiti i pjesmu: "Doði Duše Sveti, neka vatra siðe! Neka vatra siðe, i oèisti naša srca a onda neka se i naša srca zapale za evangelizaciju". Sam Papa je bio onaj koji je, na poèetku novog tisuæljeæa, potaknuo cijelu Crkvu da se ponovno zapali vatrom prve Pedesetnice i da se ispuni žarom prvog apostolskog naviještanja koje je uslijedilo nakon te Pedesetnice, èineæi tako da i nas same zapali Pavlova strast, koji vièe: "Jao meni ako ne propovijedam Evanðelje!" (1 Kor 9, 16). Prisjetimo se, kao što je i sv. Pavao podsjetio Timoteja, da je to dar Božji biti zapaljen, jer, Bog nam nije dao duha bojažljivosti, nego Duha sile i snage, Duha ljubavi i Duha pouèavanja, i, tako, kao i Timotej, ni mi se ne bi trebali stidjeti svjedoèiti o našem Gospodinu i govoriti za Njega" ((2 Tim 1, 6-8).

Nove metode:

Nova situacija: Današnjoj Crkvi je potreban jedan takav novi žar da bi se pozabavila s današnjom nesvakidašnjom svjetskom situacijom zbog svjetovnog naèina razmišljanja i religijske nezainteresiranosti, moralnog i religijskog relativizma, potrošaèkog i seksualnog nemorala, terorizma i okrutnosti, neetièke sile i znanstvenog progresa. Oni, u vlastitoj potrebi za novom evangelizacijom stava i djelovanja Crkve, intenzivnije i hrabrije ulažu sve napore i sudjeluju u dijelu opæe evangelizacije kako bi pronašli nove i uèinkovitije naèine za naviještanje evanðelja, koji æe više odgovarati današnjoj kulturi i koji æe bolje odgovoriti duhovnim potrebama suvremenoga èovjeka. U novoj evangelizaciji, brak i obitelj, žene i mladi moraju biti predmetom intenzivnog pastoralnog pristupa kroz kateheze za odrasle i kroz duhovno i emocionalno savjetovanje.

Novi pristupi: U tu svrhu Crkva mora pronaæi nove naèine za ukljuèivanje društvene komunikacije i mas-medija, kao što su TV i Internet u svoj plan i program evangelizacije, kako bi zaštitila ljudska prava i promovirala istinu i pravdu u javnom životu, kako bi nastupala solidarno sa slabijim dijelovima društva, kako bi ukazivala na društvena zla kao što su: alkoholizam, ovisnost o drogama i seksualno zlostavljanje djece, i kako bi u kulture ulila vrijednosti Kraljevstva Božjega. Ali, pored društvene komunikacije, potrebnija nam je komunikacija i djelovanje Duha Svetoga, koje nazivamo karizmama, a koje predstavljaju manifestaciju njegove utjehe i njegove prisutnosti. One demonstriraju Njegovu silu koja utjeèe na promjenu života, i, kao što Dogmatska konstitucija crkve navodi: "one su korisne za obnovu i širenje Crkve," jer osiguravaju uèinkovitost vodstva i službe naviještanja i službe ozdravljanja – u unutarnjem životu crkve i u njezinim vanjskim misijama.

Novi izrazi:

Novi pokreti: Najvažniji i najistaknutiji izraz ili znak nove evangelizacije je bogatstvo kojim cvjetaju pokreti obnove i sveæenièke zajednice, na što je Papa neprekidno gledao kao na "poseban Dar Duha u naše vrijeme i uzrokom nade za Crkvu i èovjeèanstvo" (upuæeno na Pedesetnicu 1996. godine). Na nezaboravnom susretu sveæenièkih pokreta sa Svetim Ocem, 30. svibnja 1998. godine, Papa im je priznao da su oni: "odgovor Duha Svetoga na kritièki izazov Evangelizacije na kraju ovog tisuæljeæa" (n. 7), unoseæi tako u život Crkve neizmjerno jaku energiju za duhovnu obnovu i potencijale za uèinkovito provoðenje evangelizacije. Župa treba snagu i uèenike koji izlaze iz ovih pokreta za obnovu unutar malih struktura koje se oblikuju kao male sveæenièke zajednice, poznate pod nazivom temeljne kršæanske zajednice, u kojima se kršæani raðaju i rastu u zrelosti, u kojima žive duboki osjeæaj za poziv i misiju.

Laici svjedoci: Nova evangelizacija æe, takoðer, vrlo mnogo zavisiti i od vjernika laika koji su svjesni svoga krsnog poziva i svoje odgovornosti prema Evanðelju Isusa Krista. Danas se èesto dogaða da su laici oni koji moraju biti na prvim crtama, nastojeæi da se Crkveno uèenje prihvati u etièkim, moralnim i društvenim pitanjima, koja se otvaraju unutar njihovih zajednica ili na nacionalnoj razini. Posebna misija laika, muškaraca i žena, je evangelizacija obitelji, kulture i društvenog i politièkog života. Prvi pokretaèi ovoga novog proljeæa bili su mladi ljudi kojima Papa neumorno, uvijek iznova govori: "Vi ste nada Crkve, vi ste moja nada!" Zato je zadatak današnje Crkve i njezinih sveæenika omoguæiti laicima da se oblikuju kao evangelizatori, da budu sposobni suoèiti se s izazovima suvremenoga svijeta, ne samo mudrošæu i uèinkovitošæu ovoga svijeta, nego i srcima koja su obnovljena i ojaèana Kristovom istinom. Jer, suvremeni èovjek æe radije slušati svjedoke nego uèitelje. Ili, ako i sasluša uèitelje, on æe ih oponašati samo ako svjedoèe.

p. Rufus Pereira