Marketing
Vjerom pozvan, Abraham posluša
«U naša vremena, u ponovnom izljevanju Duha Pedesetnice, koje se dogodilo s II Vatikanskim Saborom, Crkva je dozrela u življoj svijesti o misijskoj naravi, kadra iznova poslušati glas Gospodina koji je u svijet šalje kao «opći sakramenat spasenja».- riječi su kojima je blagopokojni papa I.Pavao II komentirao Nove Duhove u Crkvi, nakon zavšetka rada Sinode biskupa 1987, kada je rađen osvrt na II Vatikanski i na kojoj je mnogo govora bilo o apostolatu vjernika laika. To ponovno izlijevanje Duha, dakle nije rezultat jednog događaja, koji se desio kod Pentakostalaca, a koji su naši katoločki intelektualci pokupili od njih, kao nešto onako usputno pa se to onda proširilo i u našoj Crkvi. Na II Vat. se desio sukob mišljenja između kardinala Ruffinija i Suenensa. Ruffini je zastupao mišljenje da su karizme nadogradnja svetosti, a Suenens da one nisu znak svetosti, nego da proizilaze iz sakramenta Krštenja. Vatikanska komisija je prihvatila Suenensov stav i govor o karizmama i dostojanstvu vjernika laika je uvršten u Dokumente, što je bila polazna točka od koje je Karizmatski pokret dobio svoje početne impulse (i ne samo on). Kao što Sveti Otac reče ponovni izljev Duha Pedesetnice se dogodio s II Vatikanskim kroz ono što je na njemu rečeno, a eksplozija Duha kod puka (prvi događaj zabilježen u SAD-u) se desila već nepunu godinu dana nakon njegovog završetka (mogli bismo reći slobodno : nakon prevođenja i objavljivanja na maternje jezike, te iščitavanja Dokumenata). Nešto slično, na ovim našim prostorima, se desilo i u Davoru (malo mjesto pokraj Save) gdje se profesor T. Ivančić sa svojim studentima pripremao kroz devetnicu uoči Duhova. Prva osoba koju sam čuo moliti u jezicima bila je jedna djevojka iz Ivančićeve zajednice, koju sam upoznao na seminaru u Voćarskoj (1987), a koji je predvodio pomenuti profesor, a potom sam imao prilike susresti se s tim načinom molitve na seminaru pok. o.Emilijana Tardifa u Splitu, te na duhovnim obnovama koje su organizirali naši don Božidar Medvid i Josip Marcelić. Brojni drugi evangelizatori, poput Daniel Ange-a, Daria Betancourt-a i sestre B. McKenna dali su ogroman doprinos pojavi karizmatskih gibanja (prije izbijanja rata) na ovim našim prostorima. Seminari Rufusa Perire, Jamesa Manackala i Roberta de Grandesa, u skorije vrijeme, je samo nastavak onoga što je bilo prekinuto ratnim zbivanjima kod nas, a karizmatski susreti koje javno organizira zajednica «Dobri pastir» jesu samo plod nečega što je već bilo posijano. Zajednica karizmatskog tipa u Hrvatskoj i BiH ima na stotine i one su živi kvasac obnove koja se nezaustavljivo širi. Samo na jednom malom prostoru u Lašvanskoj dolini (Bosna) ih ima oko dvadesetak.
Govoreći o uzrocima krize vjere u Crkvi, tada još prefekt Kongregacije za nauk vjere, Josef Ratzinger, u knjizi «Razgovor o vjeri», obrazlaže razloge nade nasuprot beznađu glede budućnosti Crkve: «Ono što budi nadu na razini Opće Crkve – jest pojava novih crkvenih pokreta, koje nitko nije planirao, nego su nikli spontano iz otajstva vjere. U njima se očituje nešto kao novo vrijeme Duhova u Crkvi..Mislim tu na (prvom mjestu op.) Karizmatski pokret, na Kursiljo, Fokolare, Neokatekumene i dr… Ovdje se pojavljuje novi crkveni naraštaj na koji gledam sa velikom nadom. Čini mi se divnim da je Duh još jednom jači i veći od naših programa, te da vrednuje drugačije od onoga što smo si zamišljali. Obnova se događa tiho, ali učinkovito. Stari oblici koji su se nasukali na kontradikciji samih sebe i na užitku negiranja, silaze sa scene, a novo se pojavljuje.»
Ono što još treba naglasiti vezano uz naše domaće prilike jest sljedeće: Duhovna obnova na ovim našim prostorima je uveliko bila uvjetovana situacijom u kojoj se nalazila naša Crkva u doba socijal-komunizma. Brojne zajednice širom svijeta kroz proteklih 30-tak godina su doživjele svoje nužne transformacije i (nazovimo ih tako) dječje bolesti. Sve one, manje-više, su morale proći kroz katarzu i odrastanje kako bi uopće postale prepoznatljiv znak u svijetu. Treba znati, da bi jedna skupina, pokrenuta djelom Duha, uopće postala zajednica i došla do prepoznatljivog poslanja da mora proći sve faze odrastanja…od faze orjentacije (kad je svatko dobar sa svakim), pa faze sukoba (kad se članovi upoznaju onakvim kakvi zaista jesu), faze planiranja (kad su već nadišli osobne preokupiranosti), do faze poslanja (kad karizma biva ugrađena u tijelo zajednice s konačnom svrhom da bude upotrijebljena kroz služenje za opće, a ne više osobno dobro). Karizmatski pokret je pokret Duha, dok je stvaranje udruga pokret Crkve (što ne znači da i on nije djelo Duha), no činjenica je da većina udruga nastupa s već zacrtanim , ne samo ciljevima, nego i statutima, izrađenim od strane stručnjaka. Uključivanjem u jednu od udruga vi preskačete prve dvije faze, te odmah upadate , na temelju treće (statuta), u četvrtu fazu poslanja. Naravno da je i tu potrebno jedno vrijeme provjere i da vas nosi početni entuzijazam, a faza sukoba vraća na početak i stavlja na kušnju vaše istinsko opredjeljenje, ali pitanje planiranja i poslanja nikad nije pod upitnikom, samim tim jer je već zacrtano (odgovoreno). Pitanje povjerenja / nepovjerenja je uvijek više-manje aktualno i ono se uvijek ciklično vraća i povlači i primjereno je svakom društvenom staležu, a na poseban način i ovom našem unutar-crkvenom dinamizmu, koji zahtjeva uvijek opreznost i provjeru od strane svih, a posebno od onih kojima je povjerena ta teška i odgovorna zadaća da rasuđuju, sve provjeravaju, zle sjene se klone, a dobro prihvate, te potom to isto ugrade.
Primjera radi, treba spomenuti jednu situaciju, u kojoj se našla naša Crkva, kada je biskup Komarica nakon povratka sa Sinode biskupa u Rimu 1987. bio pozvan od strane jednog visokog partijskog dužnosnika, koji mu je rekao da niti ne pomišlja u djelo sprovesti ono što je zaključeno na toj Sinodi, a na kojoj je raspravljano o apostolatu laika i nakon koje je I.Pavao II izdao onu svoju poznatu pobudnicu «Christifidelis laici». Isti član zakona o vjerskim zajednicama je bio drugačije tumačen u BiH, a drugačije u Hrvatskoj. Dok je u Hrvatskoj tada postojalo sedam Teoloških instituta, na kojima su se mogli obrazovati laici, u BiH je sljedeće godine ukinut i jedan jedini (Mostar), a koji je radio svega mjesec dana (nakon toga je preimenovan pod nazivom «Vjeronauk za odrasle», a studenti su potajno zadužili zagrebačke indekse). Što svim ovim želim reći? Pa to da okolnosti u kojima se moglo nešto organizirano raditi nisu bile povoljne, te da proces obnove i formiranja laičkih zajednica u nas tek počinje da dobija svoje prepoznatljive obrise. A suprotstavljanja novom uvijek je bilo. Početne kušnje, ukoliko se na njih gleda samo kao na kušnje, nisu ništa strašno. Treba biti zahvalan i na njima, jer su samo sredstvo rasta u istini, poslušnosti, poniznosti, čistoći nakane, strpljivosti, jednostavnosti, slobodi itd…, a pomažu nam da se oslobodimo duha laži, bolesne radoznalosti, nereda, tvrdoglavosti, nametljivosti, oholosti, nestrpljivosti, navezanosti..
«U svojoj beskrajnoj ljubavi Bog je odredio dva milosna kanala za posvećenje svoje Crkve. Postoji milosni kanal kroz koji Duh djeluje «odozgo» prema dolje, a prenosi se preko znakova ustanovljenih od Krista, kao što su sakramenti, hijerarhija, učiteljstvo; a postoji i milosno djelovanje «Duha Svetog «odozdo», od baze, tj. od stanica tijela koje je Crkva. Sakramenti su tako darovi dani Crkvi, a služe za posvećenje pojedinaca, dok preko karizmi pojedinci izgrađuju Crkvu..Zanemariti jedan ili drugi kanal, značilo bi skretati s puta.»(R.Cantalamesa)
«Možda ti nemaš niti jedan od posebnih darova, ali ako imaš ljubavi, ono što posjeduješ nije malo. Ako, naime, ljubiš jedinstvo, sve što netko u njemu posjeduje, tvoje je. Odbaci zavist i bit će tvoje sve što je moje, i ako ja odbacim zavist, moje će biti ono što ti posjeduješ. Zavist dijeli; ljubav, pak, sjedinjuje. Svaka druga stvar bez ljubavi ti ne može ničemu služiti. U snazi ljubavi ti posjeduješ bez pogibli ono što drugi posjeduju s pogibelji. Ljubav umnaža karizme. A da bi se ovo dogodilo potrebno je odbaciti zavist. Treba sebe maknuti iz središta. To pretpostavlja trajno obraćanje, jer se samo tako karizme mogu sačuvati zdravima na duži rok. Ljubav, dakle, ne umanjuje važnost karizmi, nego, naprotiv, ona ih uzdiže.» (Sv. Augustin)
Post je objavljen 08.08.2010. u 13:11 sati.