28.09.2006., četvrtak

photo by misko U 8 sati ujutro moram biti u bolnici, pa vas pozdravljam slikom na kojem se vidi dio mog radnog prostora. Ljubaznošću Poetese, koja mi na ovaj način želi brzi oporavak, možete uživati u njenoj pjesmi, koju mi je poklonila povodom odlaska u bolnicu. U ZAGRLJAJU U zagrljaju sumraka Dan odlazi Prošlost je. Iz zagrljaja noći Jutro budi se Budućnost je. Na tom putu Sadašnjost je Moj trenutak. Copyright © 2006. by Poetesa - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. Sve vas mnogo pozdravljam i nestrpljivo očekujem ponovno druženje sa vama! Vas Misko

- 23:29 - Budi (14) - Iskren - #

27.09.2006., srijeda

Mirni ljudi, tihi ljudi

photo by rex Rano ujutro odlazim u bolnicu na operaciju stopala. Neće me biti nekoliko dana: mislim da sam u ponedjeljak ponovo za kompom. Nadam se, da će vam se priča dopasti. Do tada, sve vas mnogo pozdravljam! P.S. Žalim što je došlo do zabune, ali nije mojom krivicom: odgođen mi je prijem u bolnicu za dva dana, u petak. Mirni ljudi, tihi ljudi Pažljivo i nježno, Pero pridržava Janu za podlakticu, dok čekaju trenutak zastoja u prometu i slobodan prijelaz za pješake. Pero je malo pognut, godine ga pritišću, sedamdeset i tri mu je, ali mu oči plave i bezazlene, sa pažnjom i znatiželjnošću promatraju živ promet koji poput limene nepresušne rijeke teče ispred njega. Svakog dana u ovo vrijeme, oko šest sati, dok se sunce priprema na počinak, izvodi svoju Janu u šetnju, nježno joj pomaže pri silasku niz stepenice, pri usponu isto tako, uvijek joj je pri ruci, prati njene pokrete i čita joj želje iz govora tijela. - Dobra večer! - pozdravlja ih Ika, debela i znojna četrdesetogodišnjakinja, njihova prva susjeda, stojeći pored njih i strpljivo čekajući poput svih ostalih na zeleno svjetlo, pa dodaje: - Ritual večernje šetnjice uz more? - Dobra večer! - Pero odgovori i sasvim malo, ali primjetno, ukosi visoko tijelo: naklon poštovanja. - U pravu ste susjedo, postalo je to pravi ritual, ta naša večernja šetnja uz more. - To je lijepo - kaže Ika. - Ni mladi zaljubljenici ne šeću poput vas. - Oni imaju drugačije zabave - prihvaća veseo ton Pero. - Bliži se kraj ljeta - primjećuje Ika, brišući nadlanicom orošeno čelo. - Uskoro se vraćate nazad, u Njemačku. - Ovog puta ne - odgovori tiho Pero i iznenadi Iku, da je zakasnila zakoračiti na cestu: promet je zaustavljen i pješaci hrle na drugu stranu. - Kako to? - iznenađeno upita Ika, uhvativši korak sa susjedima. - Dosta je bilo - odgovori Pero i blago se osmjehuje. - Čitav smo radni vijek tamo. Sada je došao kraj tome: gotovo je. Oboje smo zaslužili penziju i ostajemo ovdje, u našoj vikendici, koja tako postaje obiteljska kuća. - O! - iznenađeno uzvikuje Ika. - Postajemo istinski susjedi. - Upravo tako - potvrdi Pero. - Pa, drago mi je - kaže Ika, zaustavlja se i svojom tjelesinom primorava na zaustavljanje i sugovornika. - Ma baš mi je drago zbog toga! - Nadam se - kaže Pero učtivo, kao što je sve radio - kako ćemo biti dobri susjedi jedni drugima. - Ne vidim razloga da ne bude tako! - uzvikuje Ika i široko se osmjehuje. - Ma baš mi je drago! A sigurna sam, da će se i ostali obradovati, kad čuju vijest. Smijem li im ja reći? - Naravno, susjedo, zašto ne? Pa nije to tajna. - Svima ću razglasiti - reče Ika i ponovo briše čelo koje joj se orosilo znojem: višak kilograma kojeg ona ne priznaje. - Prijatna vam šetnja. - Hvala - kaže Pero i gleda za Ikom, koja brzo grabi debelim nogama i udaljava se od njih. - Kao da i onako ne bi svima rekla - tiho promrmlja Jana. - Pusti! - Pero odmahuje rukom. - Bezazleno zadovoljstvo. - Tako si mekan - kaže mu supruga. - Opraštajući, prava je riječ. Za svakoga imaš poneku lijepu riječ. Pero joj se nasmiješi, oči mu zadovoljno iskre, obgrli joj ramena, pa povede uz obalu, korak po korak, polako i sa uživanjem: ritual koji godinama vjerno upražnjavaju i čije zadovoljstvo sa godinama ne opada. Poznati su u svojoj četvrti, u kojoj posjeduju malu, ali veoma udobnu vikendicu, u kojoj već dugi niz godina provode ljetne mjesece. Zimske mjesece i sve one ostale, žive i rade negdje u Njemačkoj, nitko ne zna točno u kojem gradu. Njihove su večernje šetnje postale legendarne: ni prolom ih oblaka ne može omesti u njihovom uživanju zajedničke šetnje. Kao i svakog jutra, Pero je ustao prvi, skuhao sebi kavu, a svojoj Jani kakao i odnio joj ga u krevet. Sjedeći podbočena mnogim jastucima, Jana je popila topli i slatki napitak, pa ustala. Malo se vrzmali po kući, otišli na tržnicu, jedan sat na more, osvježili se kratkim plivanjem, vratili kući, spremili zajednički objed i malo odrijemali poslijepodne. Svakidašnje. Rutinski. Kao što rade već godinama, kad se nalaze na godišnjem odmoru. Ovdje u ovom malom naselju, koje polako, ali sigurno, postaje turistički privlačno mnogima. Pero i Jana su starosjedioci: prepoznali su prednosti i ljepote mjesta odavno, još prije četrdeset godina, kad su prvi put došli ljetovati u iznajmljenoj sobi. Kasnije su se dogovorili sagraditi vikendicu i u njoj provoditi svoje teško zaslužene odmore. Učinili su to i postali ponosni vlasnici vikendice, a mještani ih počeli gledati sa odobravanjem. Dopadali im se onako mirni, staloženi, prijazni i iznad svega učtivi. Nikada ih nitko nije čuo da su podigli glas, vikali: njihov je nastup uvijek bio pažljiv, tih, odmjeren. - Je li dosta, draga moja? - upita Pero: stigli su do samog kraja šetnice i nastave li dalje, morati će prijeći na kozju stazu. - Dosta je - odgovori Jana, i zahvalno mu se osmjehne. - Onda se okrećemo - odluči on - i vraćamo. Popiti ćemo čaj na terasi i zatim u krevet. Dan je bio dug. - U pravu si, dragi - reče ona. - Kao i uvijek. Sjede na terasi, između njih okrugli stolić, na stoliću čajnik i šalice iz kojih se puši. Mjesečina ih blago obasjava, a šum mora tiho dopire do njih. Sjede tiho, ne razgovaraju, srču čaj i uživaju. Pero prekida trenutke nepomičnosti, ustaje praćen pogledom Jane, koja ga iznenađeno gleda. Obično je ona ta koja prva ustaje i prekida čaroliju ljetne večeri. - Gdje ćeš? - pita ga ona. - Zar čaj nije dobar? - Sve je u redu sa čajem - umiri je on. - Idem na trenutak u kuhinju. Reci, draga, trebaš li nešto? - Ništa - odgovori Jana i uzdahne. - Sve imam. Pero klimne: drugačiji odgovor nije ni očekivao. Dugim i sporim koracima odšeta do kuhinje, pa pogledom počne pažljivo promatrati predmete oko sebe. Laganim pokretom desne ruke dohvati oklagiju i odvaže je u ruci. Zadovoljan njenom težinom, klimne. Polako, uobičajenim korakom vrati se na terasu i bez riječi, dok mu je lice sasvim mirno, ali nikako ukočeno, udara Janu, svoju ženu. Snažnim zamahom visoko podignute desnice, spušta tešku oklagiju na Janino lice. Za trenutak joj vidi oči, širom otvorene, zatim crvenilo i Jana, koja više nije Jana, polako klizne sa stolice klonulo, mlohavo, padne na pod. Mirno, sasvim mirno, Pero se vrati u kuhinju, uzme konopac, koji je pripremio još ovog jutra, napravi omču. Drugi kraj čvrstog i glatkog konopca zaveže za rešetke na prozoru, koje služe kao prepreka nekim mogućim provalnicima, popevši se na stolicu. Namakne omču oko vrata, pa posljednji put mirno, blago, pogleda po dobro mu znanim predmetima i sa stolice zakorači u prazno. Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

- 00:01 - Budi (40) - Iskren - #

25.09.2006., ponedjeljak

photo by misko Na ugodnoj šetnji...

- 11:37 - Budi (40) - Iskren - #

24.09.2006., nedjelja

photo by T. Male nježnosti.

- 11:08 - Budi (17) - Iskren - #

22.09.2006., petak

Barba

photo by C_Steve_G Barba - Zovite me jednostavno Barba - reče nam visok i mršav starac: sigurno je prevalio sedamdesetu, ili je vrlo blizu nje. - Sigurno imate neko ime - rekoh mu, dok njegova snažna i žuljevita ruka stišće moju nježnu šaku, koja još nije stigla ogrubjeti, postati žuljevita, poput njegove. - Zašto samo Barba? - Moje ime uopće nije važno - reče on uz miran osmjeh i doda, silazeći u kanal u kojem smo se nas trojica nalazili i u kojem smo kopali. - Jedan sam od mnogih, kojeg je zadesila zla kob: ni prvi ni posljednji. Nevažan. Smiješak mi zatreperi oznojenim licem: stari mi odmah postao simpatičan. Shvatim kako se njegove riječi odnose na posao koji obavljamo i za koga ga obavljamo i pod kojim ga uvjetima obavljamo. Primijeti moj smiješak i dobroćudno mi klimne. Nit se povezanosti potegla između nas. Prijateljski se osmjehujući jedan drugom, stojimo u svježe iskopanoj zemlji, pogledi nam se dodiruju i osjećamo bliskost, usprkos ponoru godinama koji zjapi između nas. - Što je?! - izdere se na nas Gazda. - Ne plaćam vas da mi tu čavrljate! Čavrljajte u slobodno vrijeme! Bila je to najteža godina mog života i onako, duboko u sebi, kad se prisjećam tih teških dana, nazivam je godinom sranja. "Oluja", ona ratna, samo što nije zatutnjala, ali mi to nismo mogli znati. Znojili smo se pod lipanjskim suncem i dirinčili za novonastalog kapitalistu i nismo se mogli snaći u toj ulozi. Kao i mnogi drugi, tako sam i ja u četrdesetoj izgubio radno mjesto, za koje sam, ponovo kao i mnogi drugi, pogrešno mislio kako mi je osigurano do kraja života. Ništa nije sigurno, shvatio sam. Osim smrti. Mračna me misao proganjala, dok su mi mišići pucali zbog prevelikog i za mene neuobičajenog napora. - Nevješt si - dobaci mi potiho Barba, primijetivši kako se mučim. - Prvi put ovo radim - priznam mu. - Nikad prije nisam držao ni kramp ni lopatu u rukama. - Nemoj tako - reče on i dodirne mi rame. - Gledaj: prenesi težinu na butine i nogama pomaži rukama, lakše će ti biti, iako je i dalje teško. Poslušam ga i odmah primijetim promjenu: naravno, i dalje je teško, ali je i prilično lakše. Uz Barbu postalo mi lakše. Vrijeme se prestalo onako očajno sporo vući, kao prije njegovog dolaska. Izmjenjivali smo po koju riječ, kopajući polako i ne žureći se: trebali smo iskopati kanal dugačak gotovo trideset metara, a dubok sto i pedeset centimetara, sami, bez mehanizacije, snagom svojih ruku. - Baš kao u doba faraona - primijetim tog vrućeg dana. Barba se glasno nasmije i nadlanicom obriše znojno i potamnjelo od sunca čelo. Zaškilji prema meni. - Ljudska je snaga jeftina - reče mi. - I nije ih briga za nas. Ima ih bezbroj koji čekaju na posao i lako smo zamjenjivi. - Što je vas natjeralo da prihvatite ovo dirinčenje? - izleti mi: već smo četiri dana radili jedan pored drugog i osjećao sam kako mu mogu početi postavljati pitanja, bez straha da će se Barba uvrijediti. - Bijeda - kratko odgovori on, odbacujući lopatu: deset je sati, vrijeme odmora, marende. - Sve su mi spalili još u samom početku devedeset i druge. Imao sam u zaleđu Zadra poprilično toga vrijednog, sad nemam ništa. Osim sebe. Ako se to računa! Ja volim i to ukalkulirati. - Uvijek sve okrećete na šalu - kažem mu smijući se i protiv volje. - A znam da vam nije previše do smijeha. Mrzite li ih? - Koga? - Barba me iznenađeno pogleda. - Srbe - rekoh. - Oni su vam spalili kuću, zar ne? - Nisu mi Srbi spalili imanje - odgovori on odmahujući glavom i odmotavajući poveliki sendvič. - Samo je jedan od njih to učinio. Ne možeš mrziti čitav narod, zbog čina jednog njihovog pripadnika. - Mekani ste - kažem mu i ne vjerujem svojim ušima: do tog sam trenutka od mnogih čuo sasvim drugačija razmišljanja. - Svi bi ostali bili prepuni mržnje. Dovoljno se okrenuti oko sebe i pogledati. - Ja nisam "svi" - reče on sa posprdnim smiješkom. - Nikada nisam bio i nikada neću biti. Pripadati gomili, nije osobita čast. Nije to za mene. Pet dana kasnije, pažljivo polažemo debele i teške cijevi u iskopani kanal, spajajući ih jednu uz drugu. Buduća kanalizacija. Naravno, nema dizalice: sve obavljamo svojim rukama, svojom snagom, svojim znojem. Polažemo pažljivo jednu cijev uz drugu i spajamo ih i tako čitavo jutro, odmaramo pola sata oko deset i nastavljamo poslijepodne sa mukotrpnim poslom, dok se minute pretvaraju u vječnost. Vrućina. Sunce nas nemilosrdno peče i oko tri sata poslijepodne, svi smo gotovi, iscijeđeni: ni grama snage ne ostaje više u nama. Dok se mi znojimo od napora i nemilosrdne vrućine Gazda stoji u hladovini, jede veliki sendvič i zalijeva ga pivom. I promatra nas. Pažljivo. - Moramo odmoriti - reče Barba Gazdi. - Preumorni smo. Mi ostali, nas trojica, stojimo mirno, loveći dah, dok se znoj slijeva niz naša tijela i dok drhtimo od umora koji nas pobjeđuje: osjećamo zahvalnost prema Barbi. Rekao je glasno ono što svi mislimo, a što se ne usuđujemo reći. Ali se dobro vidi na našim iscrpljenim licima. - Nastavite! - naredi nemarno Gazda. - Suviše smo umorni - ponovi mirno i strpljivo Barba. - Zbog umora ćemo pogriješiti i netko će nastradati. - Što si ti? Neki bunđija? - Nisam bunđija. Samo... - Uzeo sam te samo zato što su me moljakali za uslugu - zapišta Gazda. - Uvijek se sirotinja buni. - Ništa se ja ne bunim - mirnim glasom reče Barba. - Samo vas obavještavam o činjenici kako više nismo sposobni raditi. Potreban nam je odmor. - Ti me obavještavaš?! - Gazda odlaže sendvič i pivo u hlad i stupa na vrelinu sunca: svi primjećujemo njegov trzaj tijela, kad je stupio na osunčani dio. - Tko si ti da me o bilo čemu obavještavaš? Barba šuti. I mi oko njega. Svi, osim Gazde, stojimo u iskopanom kanalu, sunce nas nemilosrdno prži i svi sa bijesom i nadom gledamo u gazdu. - Što si ti umišljaš? - nastavlja zapjenjeni Gazda. - Što umišljaš da si? Reci! - Ništa ne umišljam. - Što si ti da me obavještavaš? - pita vrišteći i dalje Gazda, a lice mu crveno, velika i tamnoplava mu žila pulsira na sredini čela: čini se kao da će puknuti. - Što si ti? Što umišljaš? Što si? - Što sam? - uzvraća Barba mirno, ne podižući glas. - Čovjek sam, eto što sam. Muk. Gazda stoji i sa nevjericom gleda u Barbu, nas, ponovo u Barbu. Potpuno je zatečen ovim odgovorom i ne zna se nositi sa njime. Što odgovoriti? Pitanje kao da mu blješti na namrštenom licu. Što odgovoriti? Guta riječi zajedno sa pljuvačkom. Zatim odmahuje rukom i okreće nam leđa. Prešutno nam daje toliko potreban odmor. Vraća se sendviču i pivu, a mi, osjećajući neizmjerno olakšanje, posjedamo u jarku, suviše umorni da bi se iskobeljali iz njega i potražili hladovinu. Nakon dvije minute, snagom volje ustajem i polazim prema vodi, punim plastičnu bocu i puštam vodu po jednoj rupičastoj majici, pojeo je znoj, pa se vraćam. Dodajem majicu Barbi, koji je zahvalno prima i polaže iza vrata, na mjesto u koje sunce najžešće upire. Gleda me sa tihom zahvalnošću. - Evo vode za Čovjeka - kažem mu, pružajući mu hladnu plastičnu bocu: ništa drugo nisam mogao učiniti za njega. Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova

- 08:32 - Budi (37) - Iskren - #

20.09.2006., srijeda

Koliko

photo by hiker_mike KOLIKO Kroz koliko tame Čovjek mora proći? Kroz koliko straha Čovjek mora drhtati? Koliko nesporazuma Čovjek mora prevladati? Koliko boli Čovjek mora otrpjeti? Koliko tuge Čovjek mora osjetiti? Dok ne shvate Svi Kako jedino važno je Uvijek i svagdje Čovjekom biti! Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

- 08:14 - Budi (33) - Iskren - #

19.09.2006., utorak

Zajednički

photo by Von Franz Dittlbacher Zajednički - Možeš li? - pita me ona. - Jedva! - kažem, više izbacujem sa dahom, nego što govorim. - Izdrži - moli me ona. - Moramo izdržati. - Hoću! - odgovaram, a znoj mi curi sa čela u oči i peče. - Znam da hoćeš - kaže ona i gleda me pravo u oči: lice joj znojno i zažareno, ali odaje radost i iščekivanje, nikako umor; zavidim joj. - Uvijek si bio tako jako i upravo jebeno izdržljiv. Zahvalan sam joj na tim riječima: daju mi poticaj, koji mi je i te kako potreban i trudim se još više, dok grabimo zrak u ritmu, zajednički dišemo, dva zahuktala stroja na zajedničkom zadatku, udruženi, potpomažući se međusobno. Osjećam mišiće kako mi se grče, stežu se i opuštaju ludim, umalo paklenim ritmom, ubrzavamo i grabimo zrak, dok nam tijela pjevaju pod naporom i osjećamo zanos. Koji nas obavija i prisutan je u svakoj kapljici znoja koji se izdašno, u pravim malim potocima, slijeva niz našu pregrijanu kožu. - Još malo - dašćem, jer moram, osjećam polet, zanos, krv mi udara u glavi, bubnja u ušima ponovo polet i čupam posljednje atome snage iz utrobe. - Da, još malo - stenje ona - još sasvim maloooo! Pogledavamo se, oči joj sjaje divlje, a znam da i meni sjaje i naši se sjajni pogledi udružuju u posljednji bolno-slatki napor: zajedničkim snagama tjeramo jedno drugo strelovito ka kraju. - Uhhhhhhhhhhhhhhhhhhh - dašće ona. - Uhhhhhhhhhhhhhhhhhhh - dašćem ja, dok zajedno, jedno uz drugo, ramena nam se gotovo dotiču, prolazimo kroz cilj: uspjeli smo pretrčati naš prvi zajednički polumaraton! Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

- 08:01 - Budi (34) - Iskren - #

17.09.2006., nedjelja

photo by misko Kiša, kiša, kiša... Nedjelja, dosadna, prazna... Približava se dan odlaska na operaciju. Miran sam, psihički i fizički dobro pripremljen. Ne trčim: ne želim u posljednji čas, pred samu operaciju stopala povrijediti se. A i zbog bolova, da budem iskren. Boli sve jače, budim se zbog bolova, a pri trčanju...uhhhhhh! Umjesto toga razbacujem se utezima i zadovoljan sam snagom, koju poslije operacije mjesec dana ne smijem upotrijebiti. Strogo mirovanje, bez oslanjana na nogu. Oslabiti ću i upravo zbog toga sada nabijam kondiciju i snagu. Ponekad mi se puls u mirovanju spušta ispod 50 otkucaja u minuti. Obično je oko 55. Učinio sam sve što sam mogao i sad mogu samo čekati ishod. A to mi je najteže: čekati! I ostaviti Lori kući, odvojiti se od nje, pa bilo to i samo na pet dana.

- 09:02 - Budi (37) - Iskren - #

15.09.2006., petak

Sumnja

photo by shudderbug Sumnja Tiho otključavam vrata: namjera mi je iznenaditi Alenku, svoju mladu i lijepu ženu. U rukama držim buket žarko crvenih ruža, a u sredini je jedna jedina žute boje, žute poput Alenkine kose: divan kontrast i siguran sam, kako će se upravo taj detalj najviše dojmiti Alenke. Voli neobično, a ja je volim iznenaditi. Ulazim u kratak hodnik, koji vodi pravo u dnevnu sobu i u trenutku kad želim zatvoriti ulazna vrata, začujem njen glas, glas svoje Alenke, tih, kultiviran, melodičan. - Napišite jednostavno samo jednu riječ - govori ona nekome. - "Jedinome", neka bude samo ta riječ...u redu? Hvala lijepo! Stojim ukočeno u hodniku, dok mi tijelom prolazi ledeni valovi ružne sumnje, koji se polako pretvaraju u bolne valove, koji sve jače i jače udaraju u mojoj uzbuđenoj nutrini. Teško dišem, jedva dišem. Je li to moguće? Doživljavam li ovo istinski? Nije li to samo san? Ružan san? - Vrlo ste ljubazni - čujem Alenku kako govori dalje i shvaćam kako telefonira: ali tko je sa druge strane žice? - Biti će to sasvim dovoljno. Bježi! Udara u meni neki ludi poriv. Ne razmišljajući, postupajući sasvim nagonski, poput zvijeri u prašumi, okrećem se tiho i još tiše izlazim iz stana: vrata pažljivo i bez šuma zatvaram za sobom. Silazim niz katove i znojim se, ali ne zbog vrućine, koja, iako je kraj ljeta, još i dalje vlada i muči nas svojom težinom. Košulja mi se zalijepila za leđa, a jezik za nepce: dehidrirao sam. Odlučujem se otići u obližnji kafić, popiti ledeno pivo i isto tako ledeno razmisliti o onome što sam upravo čuo. Jesam li dobro čuo? Sumnja me i dalje muči, počinjem u sve sumnjati, pa čak i u svoj sluh. Duboko u sebi znam kako sam dobro čuo, nisam se prevario. Alenka nekome šalje nešto uz poruku u kojoj piše "Jedinome". To bi i sasvim glup čovjek shvatio, ali ja se i dalje kolebam, odbijam prihvatiti činjenicu, jer...volim je, volim Alenku i ne mogu podnijeti misao o njenoj nevjeri.. Dok polako pijuckam drugo ledeno pivo, prvo sam iskapio gotovo nadušak, prisjećam se života sa Alenkom. Sve do današnjeg dana, nježnost je strujala između nas, povezujući nas, mislio sam i vezujući nas za uvijek. A sada... ne znam što misliti i to me boli. Ima li drugoga? Ako ima: koliko dugo ga ima i koliko dugo me vara? Ta me misao zaboli i znam kako mi se lice grči: primjećujem kako me neki gosti začuđeno i znatiželjno promatraju. Možda sam neki luđak? Prepun ih je svijet! Fanatika i luđaka koliko hoćeš. Kojima ljudski život, pa ni njihov vlastiti, na znači baš ništa! Upućujem im osmjeh prepun mekoće, blago ih gledajući i prestajem se mrštiti nad čašom. Srčem ledenu tekućinu koja mi pruža osvježenje, ali sumnja ne nestaje i polako je zamjenjuje bijes. Koji raste. Ubiti ću je! Ubiti ću kučku! Ne dozvoljavam da me pravi budalom! Sve sam joj dao, pružio sve što je poželjela. Dovoljno je bilo da pogleda neku stvarčicu, obično malu i skupu i nepotrebnu sitnicu, a ja bih joj to kupio već sutradan. Za posljednji sam joj rođendan, dvadeset i osmi, poklonio "bubu" kabriolet, žarko žute boje. Vrištala je od sreće i skakutala i pljeskala uzbuđeno dlanovima, a ja sam uživao u njenoj sreći. Gledao sam kako joj divna kosa boje žita poskakuje i reflektira svijetlost i bio sretan, sretan...Mazio sam svoju mladu ženu i uživao u tome. I želio da vječno potraje, moje maženje, njena sreća. Prije tri godine, kad se udala za mene, odveo sam je na bračno putovanje iz njenih snova: na Kubu. Govorila mi je kako želi posjetiti Kubu od kad zna za sebe, a ja sam od trenutka kad sam je upoznao, živio samo zato da ispunjavam njene želje. Njena je radost postala moja radost. Njen život, moj život. Otpijam još malo hladne i žute i gorke tekućine i sjećam se njenih riječi, izgovorenih u moju prosijedu kosu, dok me njene nježne ruke miluju. - Ti si moj mačak - prede mi ona u uho. - Moj mačak koji me čini sretnom. - Sretna si sa mnom? - pitam sretno: želim čuti potvrdu mnogo puta. - Beskrajno - odgovara Alenka. - Apsolutno sretna. - I ništa ti ne smeta? - Opet ti o istom! - kaže ona mazno i privija se uz mene: golo joj je tijelo zanosno i vruće i ponovo je želim, uvijek je želim. - Ne, ne smeta me razlika u godinama. Ti svojih pedeset godina nosiš dostojanstveno: trbuh ti je ravan, tijelo zategnuto, izgledaš sjajno i ja te volim upravo takvog. Da si drugačiji, ne bih te mogla ovoliko voljeti. Voljela bih te svejedno, jer drugačije ne može biti, ali ne bih te voljela ovako ludo i strasno. Dok govori, ruke joj znalački lutaju mojim tijelom, uzbuđuju me do ludila i uskoro se utapam u ponoru slasti i prestajem misliti o bilo čemu: ništa više ne postoji, osim žene u mom naručju, žene koja mi pruža nasladu, toliko naslade, da mi se ponekad čini kako više ne mogu uzdržati toliko uživanje. Koje iz dana u dan raste. Svaki je dan sa Alenkom protekao u bezmjernom uživanju. Samo je jedan događaj potresao naš zajednički život. Prije godinu dana, naravno na Alenkinu molbu, kupio sam joj psa, maltezera: bijelu i pahuljastu mrlju koju je obožavala. Postao sam ljubomoran na Raa, kako je nazvala psa i samom se sebi smijao zbog toga. Prije četiri je mjeseca jadni Ra završio pod kotačima našeg nepažljivog susjeda, koji je prebrzo i ne pazeći suviše, prešao preko bijele sitnice, Alenkinog ljubimca nazvanog po egipatskom bogu sunca. Nisam znao da čovjek može toliko patiti, kao što je patila Alenka. Još sam je više, ako je to uopće bilo moguće, zavolio zbog toga. Lijepa i osjećajna. Zar nisam sretan? Presretan? Od tog se dana Alenka počela mijenjati: i dalje je bila pažljiva, skakutala oko mene, ali još je nešto lebdjelo u zraku oko nas, nešto što nisam znao imenovati i upravo me ta bezimenost plašila. Je li se uplašila smrti koja nas iznenada posjetila, okrznula, ostavila trag u našim životima? - Želite li još jedno pivo? Gledam ne shvaćajući. Zatim brzo klimam glavom i obaram pogled: ne želim da mi mlada djevojka u očima pročita patnju. A patnja raste i raste i sve sam više uvjeren u to, kako me moja Alenka, koja je prestala biti moja, vara. Ševi se sa drugim, da nazovemo to pravim imenom. Pravi me budalom. Kuja! Ubiti ću je! Ako ne može biti samo moja... Ustajem toliko naglo, trzajem, gotovo skokom, da se stolica iza mene ruši, ali ne obraćam pažnju na to. U duhu vidim Alenku kako se sladostrasno grči u naručju drugog i više ne mogu mirovati. Ne mogu ostati sjediti, biti miran. Moram nešto poduzeti! Dok krupnim koracima grabim preko ulice, bijes u meni divljačkom snagom buja. Grudi me nepodnošljivo bole. Osjećaji… - Gospodine! Gospodine! Okrećem se i vidim kako mlada konobarica trči za mnom i donosi mi crveni buket, boja je to krvi, koji je ostao zaboravljen na stolu. - Zadržite ga - kažem joj, okrećem joj leđa i jurim: odjednom mi se silno žuri, moram što prije vidjeti Alenku. Ulazim u zgradu i grabim po dvije stepenice. Napišite "Jedinome", bila je rekla i bol me prožima od tog sjećanja dok se uspinjem ludom brzinom i za čas sam na svom katu, ispred svog stana, kopam po džepovima, tražim ključeve, konačno ih nalazim, otključavam vrata i ulazim u stan. Tišina. Kao da je stan prazan. Ali znam kako nije tako: znam da Alenka sklupčana poput mačke sjedi u svojoj omiljenoj fotelji i u tom nemogućem položaju čita neku knjigu. Iz nekog razloga, ta mi misao još više podjaruje i onako veliki bijes i već polulud od svoje nabujale mašte, u kojoj vidim svoju Alenku u naručju drugog, golu i strastvenu, pohotnu, uletim u dnevnu sobu. Sjedi u fotelji baš onako kako sam zamislio i podigne začuđeni pogled sa knjige koju je upravo čitala. - Zašto?! - kriknem: bijes mi zamaglio pogled i vidim je nekako iskrivljenu, kao u onim smiješnim zrcalima, u kojima sam se volio ogledati kao dijete. - Što ti je? - upita ona: nevino janješce! - Što zašto? - Kujo! - vrištim i jurim prema njoj već ispruženih ruku: izluđuje me njen nevin izgled, za koji znam da je samo maska, maska koja prikriva njeno pravo lice, lice pohotne i lažljive kuje, a u meni odjekuje ona njena tiho izgovorena riječ u telefonski aparat: "Jedinome" i zabija se u mene poput noža. - Ne ćeš, kujo jedna nikad višeeeeeeeeeeeeeeeeeeee! Nešto kasnije... kao da se budim, vraćam, iz sna, transa, nisam siguran... ogledavam se oko sebe i počinjem se snalaziti u prostoru, ali vrijeme kao da je stalo. Onog trenutka kad je Alenka klonula u mojim rukama, kliznula iz njih i polako polegla na uglačani parket. I sad tamo leži: beživotna hrpa prema kojoj ništa ne osjećam. Prošlost. Laž. To se dvoje isprepliće i omotava oko mene, oko mog života, koji i nije bio pravi život. Prilazim baru i sipam dupli konjak. "Fundator" je to, španjolski konjak, jako dobar, odličan, ali ovog puta ne uživam u njegovoj aromi, okusu. Tresem u sebe prvu čašu poput vode i punim odmah drugu. Ne osjećam jačinu tamne tekućine. Ne osjećam ništa: prazan sam. Prilazim telefonu. Pozvati ću policiju: doznati će svakako, pa zašto da ne doznaju od mene? Svejedno. Sve je svejedno. Sada. Dok podižem telefonsku slušalicu, pogled mi počiva na malom komadiću zelenog papira, na stolu, pored telefona, mali blok za poruke, a na njemu čitam i ne shvaćam, odbijam shvatiti, ne mogu shvatiti, ne želim shvatiti... Piše Alenkinim sitnim i lijepim i pomalo ukošenim rukopisom: "Naručiti nadgrobni kamen za malog Raa, a na njemu će pisati jednostavno "Jedinome" i ništa više, jer više nikada neću imati psa!" Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

- 00:03 - Budi (37) - Iskren - #

13.09.2006., srijeda

photo by misko Nitko ne smije dirati knjige!

- 07:55 - Budi (44) - Iskren - #

11.09.2006., ponedjeljak

TV

photo by: autor nepoznat TV Je li to istina? Događa li se to u zbilji, u realnom vremenu? Nalazi li se u svom stanu? Nije li pogriješila i ušla u tuđi stan? Jagoda, šesnaestogodišnja, punašna djevojka, gimnazijalka, smeđe i poluduge kose, koja joj ravnomjerno pada na ramena i blago se kovrča, stoji gotovo u sredini dnevne sobe i gleda u stolić u kutu: na stoliću se kočoperi velika plava vaza, a u njoj crvene i žute ruže, dreče bojama i mame pogled. Ali se Jagodi pogled na njih ne dopada: nema ona ništa protiv cvijeća, naprotiv, jako ga voli, ali se sada cvijeće nalazi upravo na mjestu na kojem inače stoji velika televizija, kolorica, naravno, i bez koje je dnevna soba neprepoznatljiva. Pa ta je magična kutija Jagodin najdraži predmet u stanu! - Mamaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa! - otme joj se panični zov-jauk iz usta, a smeđe joj se oči uplašeno ogledaju: još se nada ugledati čarobni blješteći ekran, koji je odvodi daleko od ove sive svakidašnjice, njišući je u nježnom ritmu zaborava. - Zvala si? - pita je majka: neopaženo je ušla, visoka i krupna žena u ranim četrdesetima, smeđe kose i isto takvih očiju. - Pa gdje je televizija?! - vrišti Jagoda. - Smiri se - kaže joj majka, ali ni ona sama nije mirna. - Nema potrebe za urlanjem. Zar više ne znaš normalnim glasom govoriti? - Ne skreći sa teme! - vrišti još jače Jagoda. - Pitala sam: gdje je televizija? - Čula sam. Nisam mogla, a da ne čujem tvoje pitanje. - I? - Jagoda nestrpljivo, poput ždrebeta, udara nogom. - Bacila sam je - kaže mama i gleda otvoreno u lice kćeri. - Što? - Jagoda misli kako nije dobro čula. - Što si učinila? - Bacila sam tu glupu kutiju! - odreže majka, gledajući je čvrsto u oči. - Jesi li luda?! - Tvoje me nemoguće ponašanje natjeralo na taj čin. - Moje nemoguće ... - Jagoda prekida rečenicu i koluta očima u nevjerici. - O kakvom to ponašanju govoriš? Ponašam se onako, kako se uvijek ponašam! - Upravo tako! - Što upravo tako? - Ništa drugo ne radiš, već samo sjediš i buljiš u tu vražju kutiju - reče joj majka, a na licu joj odlučnost. - Morala sam to učiniti, zar ne shvaćaš? - Ne, ne shvaćam! - bijesni Jagoda. - Zaglupila si sjedeći po čitave dane pred televizijom - odbrusi joj majka. - Inače bi shvatila. - Shvatila, shvatila... – ponavlja i ne može se zaustaviti Jagoda. - Shvatila što? - Ovo što ti pokušavam reći - strpljivo objašnjava mama. - Odlučila sam prekinuti tvoje nemoguće ponašanje! Bolje rečeno, odsustvo svakog ponašanja, jer po čitave dane samo sjediš i buljiš u ekran. Gledaš sve. Doslovno sve! Od filmova do reklama! Opsjednuta si. To nije normalno ponašanje i moraš prestati sa time. - Ali - u panici pita Jagoda - što ću onda raditi? - Što ćeš raditi? - Majka joj širokim pokretom ruke zamahuje. - Ogledaj se malo oko sebe, zaboga! Čitav je svijet oko tebe, a ne u toj prokletoj kutiji! Vidi knjige! Kad si posljednji put otvorila neku knjigu? Ili izašla u šetnju? Pozvala društvo? Ili učinila bilo što drugo osim buljenja u ekran? - Ali, mama... - Šuti! - viče joj majka. - Ovog puta ne popuštam! Pogledaj se! Debela si! A znaš li od čega si debela? Od sjedenja pred televizijom i žderanja krumpirića i čokoladica...ne krećeš se, sjediš i jedeš, neprekidno i to traje već previše vremena i zbog toga sam izbacila televiziju iz kuće. - Ti nisi normalna - ogorčeno reče Jagoda. - Može biti - mirno joj odgovori majka. - Ali biti će ovako kako sam ja rekla, a ne kako ti želiš. Izvoli otvoriti neku knjigu i za promjenu malo učiti, ili barem nešto pročitati, umjesto buljenja u raznorazne glupe serije. Ma kako samo možeš gledati takve gluposti? Vampiri! O bože, koje li gluposti! - Mama, molim te ... Ne pomaže ništa. U panici, Jagoda vidi majku kako odlučno izlazi iz dnevne sobe, napušta raspravu, odlazi sa bojišta, ostavlja samu Jagodu, potpuno samu, bez televizije. Prestravljena zbog sumorne budućnosti koja je očekuje, Jagoda pruža ruku u posljednjem pokušaju promijeniti nešto, ali... ... pada čitavom težinom na uglačane parkete i sa nerazumijevanjem se ogleda, širom otvorenih očiju. Gdje je? Što se događa? Polako joj se pogled razbistri, shvaća: san, sve je to bio san. Sa uzdahom olakšanja, Jagoda nespretno i tromo ustaje, ima višak kilograma, pa se vraća na izgužvani kauč sa kojeg je pala, prekidajući na taj način košmar. Osmjehne se kad pogleda prema velikoj televiziji, nikakvog cvijeća tamo nema, a na programu je upravo "Red Carpet ", njena omiljena emisija. Malo se pomjeri na kauču, nešto iza njene stražnjice zašušti. Refleksno, ne razmišljajući, Jagoda posegne rukom iza leđa, izvadi napola praznu vrećicu čipsa, izvadi dva krumpirića i sa zadovoljstvom ih strpa u usta. " Pogledaj se! Debela si! A znaš li od čega si debela? Od sjedenja pred televizijom i žderanja krumpirića i čokoladica...ne krećeš se, sjediš i jedeš, neprekidno i to traje već previše vremena i zbog toga sam izbacila televiziju iz kuće." Rečenica iz sna je ne napušta i Jagoda ustaje, odbacuje vrećicu čipsa naglim trzajem ruke, baš kao da u ruci drži zmiju otrovnicu. Trenutak stoji, noge joj podrhtavaju, ali odmah zatim odlučnim pokretom ruke hvata daljinski, gasi televiziju i odlazi u kupaonicu. - Mama! - viče. - Molim te onu bijelu maju! Izlazim večeras! Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

- 18:44 - Budi (28) - Iskren - #

09.09.2006., subota

Otvaranje

photo by laurielblack Mali pokušaj zajedničkog pisanja Poetese i miska. OTVARANJE Otvaram se, Puštam te ući. Zatvaram se, Želim te zadržati, Nježnošću prigrliti! Osjećaš li Udobnost, Osjećaja mojih? Nježnost si probudila, Nježnošću ću te zvati! Copyright © 2006. by misko-nearh – u suradnji sa Poetesom - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

- 07:43 - Budi (23) - Iskren - #

07.09.2006., četvrtak

Mučni dani

photo by neophyte Mučni dani - Idem pod tuš - reče mi Tirki ne gledajući me i gaseći nemarnim pokretom cigaretu do polovine popušenu, u pepeljari već prepunoj opušaka. Gledam u nju. Uvijek gledam u Tirki, privlači me nešto na njoj, ne znam točno što: nije ljepotica, ali ima nešto u njoj što nisam otkrio ni u kojoj drugoj ženi. Ne znam kako se to zove i nije me briga: pa ne moramo baš svaku jebenu stvar imenovati, zar ne? Dovoljno je što je ona tu, pored mene. Barem je do sada bilo. Tješimo jedno drugo: zbog toga se privremeno uselila u moj mali jednosobni stan. Da pomažemo jedno drugom. Ja njoj da zaboravi njega: ona meni da ne pijem. Zajednički provodimo tihe i mučne dane. Mučne duge sate ponekad razbijamo kratkim trenutcima naslade. - Hoćeš li mi dati čisti ručnik? - pita me i gleda u mene zelenim očima. Smiješim se, iako u meni počinje kuhati: otvaram ormar, koji je mogla i ona sama otvoriti i pružam joj čisti ručnik: ispeglan i složen u četverokut. Tirki ga uzima i napušta sobu, odlazi u kupaonicu, ostavljajući me samog. Ogledam se po sobi: nered posvuda! Čitava prostorija zaudara: na seks, na znoj, na cigarete...zadah se diže prema stropu, posivjelom od dima. Pepeljare su pune, prepune, novine razasute po podu. Zadah straha, teških trenutaka, kao da se uvukao u zidove. Već smo oko tri tjedna ovdje, u stanu, ne izlazimo gotovo nikako, osim na par minuta, kupiti hranu. I cigarete. Brdo cigareta: postale su naša hrana, naša utjeha. Na kauču po kojem se valjamo u trenutcima požude, plahte su zgužvane i odvratno mi ih je gledati: ne podsjećaju me na vođenje ljubavi, već na ludo-sumanutu noć u kojoj sam sanjao potoke piva i znojio se, znojio...I drhtao i priželjkivao jutro koje nikako da dođe. Kad bi se prva siva zora počela pomaljati, bolje reći naslućivati, moji bi demoni nestajali i tonuo bih u nemiran san. - Probudi se - rekla mi oko tri iza ponoći Tirki, udarajući me nježno po ramenu i naginjući se nad mene. - Cviliš ko priklano prase... Nastojim odagnati te misli od sebe i mislim o prljavštini kojom sam okružen. Moram to promijeniti! Prvo ću počistiti stan, da liči na nešto, a ne da izgleda kao da je bomba prasnula u njegovoj sredini. Istuširati ću se, obrijati. Novi početak... još jednom, ako je moguć. Mora biti moguć. Početi ću sa time što ću je otjerati. Tirki. Neka ide. Ne pridonosi mom miru. U stvari, ne pridonosi ničemu, ako bolje razmislim. Sjedi ispred monitora po čitave dane, puši jednu za drugom i to je sve čime se bavi. Kad se uvučemo u krevet, privuče se ka meni, privije svoje tijelo, krhko i maleno uz mene i njena me toplina zagrije, probudi mi muškost. Uživamo jedno u drugom, ali nije to ljubavni žar: prije je to put ka lakšem snu, mali zaborav, bijeg... Dok nam se tijela njišu u praiskonskom ritmu, Tirki pridonosi ritmu i to je sve u čemu ona pridonosi u našem, ako se tako može nazvati, zajedničkom životu. Ostalo sve ja obavljam. Praznim pepeljare, perem posuđe, pa čak i kuham. Tirki se ponaša poput kraljice: sve ostavlja za sobom u savršenom nemaru i savršenoj nebrizi. Kao da se stvari sređuju same od sebe. Ne namješta krevet. Ne namješta ništa. Depresija se umotala u Tirkinoj nutrini poput zmije i ne napušta je. Ne mogu to više podnijeti. Gledati je kako svlači gaćice i baca ih u kut i zaboravlja na njih i ja ih gledam slijedeća tri dana, kako skupljaju prašinu. Sve što uzima ostavlja tamo gdje joj je to što je uzela prestalo služiti. Čaše i šalice su posvuda bile: svjedoče to izdajnički krugovi na stolu pored kompjutera, na prozorskoj dasci, na parketu, pa čak i na tranzistoru. Dosta mi je. Ne mogu više. Nemarnost joj je u krvi i ugušiti će me njome. Ili je to ravnodušnost? Jer nema više njega za koga je živjela, disala...možda čak i pospremala stan? Kuhala? Ne mogu je ni zamisliti u takvoj ulozi. Otjerati ću je! Biti će mi bolje samom. Otjerati ću je! Moram sakupiti hrabrosti i reći joj da briše. Moram! - Zašto si toliko jebeno tužna? - pitao sam je na proslavi useljenja jednog svog poznanika, na kojem se i ona našla: mnoštvo je ljudi pilo i plesalo u velikom i praznom trosobnom stanu, kojeg je moj poznanik upravo kupio i povodom toga priredio zabavu. - A zašto ti toliko jebeno piješ? - uzvratila je i bila je u pravu: tko sam ja da se usuđujem pitati, kad i sam ... - Prestajem - rekao sam iznenada, dok smo stajali u kutu, pored prozora, a glasna i preglasna nas glazba obavijala: iznenadno nadahnuće i odlučnost me zapljusnulo i osjećao sam se moćno. - Što prestaješ? - Podigla je crne obrve. - Piti? - Piti! - Molim te, nemoj me nasmijavati - uz odmahivanje rukom u kojoj je neizbježna cigareta, rekla je neraspoloženo. - Hoću! - Nešto ju je u mom glasu natjeralo da me pogleda. - Prestajem. Ovog časa! - Da mi je to vidjeti... Istresao sam čašu kroz prozor u crnu dubinu četiri kata. Mrzio sam samog sebe: posljednjih sam deset godina proveo pijući, pijući, pijući... - I što sada? - upitala me. - Ništa - rekao sam sliježući ramenima. - Ne znam što sada. Nikada nisam živio bez cuge i ne znam što sada. Ali znam da ću pokušati otarasiti se toga, ne želim više robovati: postaje preteško! - Trebati ćeš pomoć - tiho je rekla, ne gledajući me oči. - Nudiš li je? - pitao sam i priznajem, priželjkivao potvrdan odgovor: bilo me strah samotne noći koja se zastrašujuće prostirala ispred mene. - Nudim, ako me primaš ... - Nemaš gdje biti? - upitao sam, naslućujući tužnu priču: iako prilično pijan, osjećao sam vibracije. - Imam roditelje - odgovorila je Tirki - ali ne želim kod njih. Ne ovakva! Ne bih mogla podnijeti njihovu samilost, koju bih sigurno čitala u njihovim pogledima. Znaš, upravo sam prekinula ljubavnu vezu dugu ili kratku, kako hoćeš, četiri godine. Izbacio me na ulicu, iz zajedničkog stana. Jučer, kasno noću. Bez milosti! On kojeg sam jedinog do sada voljela... - Ne govori više! - Obgrlio sam joj krhka ramena.- Ne muči samu sebe. Pođi sa mnom, u moj stan, dok se ne smiriš, središ. Pomagati ćemo jedno drugom. Više joj ne mogu pomagati, ako sam joj pomagao, shvaćam to sada, dok stojim na sredini sobe, ogledavam se u svom tom neredu. Ništa nisam učinio. Jedan sam nered u svom životu zamijenio drugim. Ta mi misao bljesne i odlučno ukočim ramena, spreman istog trenutka, kad se Tirki pojavi, reći joj kako više nije poželjna u ovom stanu, u mom životu. Mora dalje. Sama. Napeto osluškujem: ne čuje se više šum tuša i znam, gotova je sa tuširanjem i naslućujem, sada briše svoje čvrsto tijelo, lijepo tijelo, poželjno tijelo, tijelo koje se tako divno privija uz moje i ljutim se na samog sebe, jer osjećam žaljene i blagu tugu. I želju … Znam, jedan dio mene želi da Tirki ostane, ali ... ne, ne može ostati! Čvrst sam u svojoj odluci i reći ću joj to istog časa kad bane u sobu... Tirki otvara vrata sobe, obučena samo u kratke i smeđe hlačice i rasparanu gotovo do sisa majicu, koja je nekada bila crvene boje, vidi joj se čitav trbuh i poneko rebro. Vruće je i ležerna je odjeća obavezna u našem svijetu. Samo smo nas dvoje ovdje i naše uspomene. - Opa! - kaže ona raspoloženo i mršti svoj mali i lijepi nosić. - Kako li samo smrdi ovdje! Sve zaudara! Zar se ne smije provjetriti? Isprazniti pepeljare? - Čuj, Tirki ... - Čuj ti! - prekida me ona. - Idi pod tuš, a ja ću urediti ovaj svinjac ovdje! Dosta smo živjeli ko svinje! Ne piješ već dvadeset i dva dana, a ja ... pa, reći ću samo to, da mi je jebeno drago što sam naletjela na tebe u onakvom gadnom trenutku svog života. Da nije bilo tako, tko zna gdje bih završila ... Dobro, sad je to prošlost! Što čekaš? Idi na tuširanje i obrij se, molim. Zapušten si. A ja ću danas skuhati nešto dobro, dosta smo se hranili splačinama…od sada ja kuham! Vrijeme je da počnemo živjeti ko ljudi. Dosta je ovog nereda … Izlazim iz sobe: nema potrebe slušati njene riječi, glas, ma koliko mi godio uhu. Stojim pod tušem i puštam da mi voda teče niz tijelo, a u meni se budi nada, kako su mučni dani iza mene. Zatim se ispravljam: iza nas! Možda, sada ... Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

- 08:02 - Budi (36) - Iskren - #

05.09.2006., utorak

photo by misko Jastuk udoban, knjige na dohvatu...

- 07:54 - Budi (39) - Iskren - #

03.09.2006., nedjelja

photo by misko Zar je već jutro? Šteta! Tako sam lijepo spavala.

- 11:09 - Budi (23) - Iskren - #

01.09.2006., petak

photo by misko Kako ja volim spavati!

- 07:08 - Budi (22) - Iskren - #