31.10.2006., utorak

photo by T Gotovo je sa ljenčarenjem: nakon poduže pauze počeo sam ponovo vježbati. Lagano i oprezno, na klupici, benč i sjedeći. Oslabio sam, jako. Jučer poslijepodne sam odradio samo tri serije - benč - i bio sam gotov. Jutros sam se posvetio bučama i odradio pet serija, za početak. Čudno, osjećam pulsiranje i pritisak u peti operirane noge. Lori odmah kidnula iz sobe, kad sam počeo sa pripremama za trening.

- 10:06 - Budi (15) - Iskren - #

29.10.2006., nedjelja

Posjete

photo by dfstevenson Za T Posjete Sam. U tišini. Nakon dugog vremena. Otišla je. Ne znam što osjećam. Osluškujem svoju nutrinu, ali ne čujem ništa. Mir vlada u njoj, mojoj nutrini. Neki čudan mir koji ne razumijem, mir, koji me ostavlja ravnodušnim, a očekivao sam osjećaj olakšanja, slobode. Ma što sloboda značila. Prilazim staklenom stoliću na kojem stoji boca votke i nekoliko čaša. Uzimam bocu i gledam u čašu iz koje je prije desetak minuta pila Marta. Trag se blijedog ruža zadržao na njoj, jedva je primjetan, ali meni smeta, bode mi oči. Želim ga ukloniti, kao što sam uklonio ... - Što je sa tobom - pitala je prije jednog sata. - Što ti se dogodilo? - Ništa mi se nije dogodilo. - Nešto jest - uporno, kako je to Marta znala, nastavila je. - Mislila sam, kako je naša ljubav vječna. - Ništa nije vječno. - Da! - Zamišljeno me gledala bademastim očima. - Čini se, da si u pravu. Znaš li što ovo za nas znači? Šutim. Ne odgovaram. Neka sama shvati kako više nema "nas", ne postojimo više, ponovo smo rascijepljeni, vraćeni u prvobitno stanje, postali jedinke, koje se kratko vrijeme udružile i zajedno koračale kroz život. - Shvaćam. - Ispila je čašu i sa zveketom je stavila na stakleni stolić - Odlazim. Ako se slažeš, sutra ću doći po stvari. Još jednom šutim: tako je lakše. Dok je ona sakupljala neke sitnice bez kojih žene ne mogu, gledao sam kroz prozor na ulicu, sa visine četvrtog kata. Mirna i tiha ulica u jesenje poslijepodne. Osluškivao sam Martino kretanje, ali nisam se htio okrenuti, sudariti se sa njenim optužujućim pogledom bademastih očiju. I, konačno, začujem iza sebe: - Gotova sam. Sutra ću doći po ostatak stvari. Okrenuo sam se i pogledao je, ali mi ona naglo okrenula leđa i noseći putnu torbu prebačenu preko ramena, uputila se prema vratima. Tiho ih je zatvorila za sobom, prepuštajući me tišini. Sam. Nema je. Otišla je. Četiri smo godine bili zajedno i sada je tome kraj. Zašto? Ne znam točno. Osjećam kako tako mora biti. Osjećam želju za grabljenjem života, a uz Martu to ne mogu. Sputava me. Sada više neće! Toliko zabava, toliko drugih žena … Otvaram oči i u posvemašnjem mraku spavaće sobe, bacam pogled na digitalni sat, čije zelene brojke pokazuju neugodnu istinu: 3 i 15. Poslije ponoći! Prevrćem se u krevetu i razmišljam. Pitam se, što li me je to probudilo? San? Ne sjećam se da sam nešto sanjao. Buka? Tišina caruje u noći. Osjetim žeđ i sad znam zbog čega sam se probudio u ovo neljudsko doba noći. Olakšanje me oplakuje: mrzim kad nečemu ne mogu otkriti uzrok. Sad znam: probudila me žeđ. Ustajem i iz spavaće sobe prolazim malim hodnikom, pa kroz dnevnu sobu i baš kad mislim zakrenuti lijevo, udaram bosom nogom u nešto. Udaram toliko jako, da jedva susprežem krik. Psujem poluglasno i pitam se, u što li sam udario, jer na putu do kuhinje ne nalazi se ni jedan komad pokućstva. Ljutito udaram dlanom prekidač i svjetlo obasja dnevnu sobu. Začuđeno buljim u stolicu, koja se nalazi upravo tamo gdje moram nabasati na nju i gdje nikada ranije bila. Ne sjećam se da sam je pomjerio i sumnjičavo gledam oko sebe. Zatim mi sine: Marta! Marta je to učinila. Ušuljala se u moj stan, u kojem je sve do prije mjesec dana živjela i postavila mi stolicu na ovo neuobičajeno mjesto. Zašto? Ne shvaćam, ali, tko može shvatiti žene? Želim biti siguran, želim potvrditi svoje slutnje, pa hodam nazad hodnikom do ulaznih vrata. Nije Marta, ne može biti Marta. Ključ je moj u bravi i okrenut tako, da onemogućuje upotrebu ključa sa vanjske strane. Nije Marta. Ali kako se onda, prokleta stolica ... Ležim mirno i zurim u noć, a pitanja, na koja ne dobivam odgovore, nižu se u beskonačnom nizu jedno iza drugog, monotono i uporno i to me konačno uspavljuje. - Kažete – poluglasno govori dr. Kuril zamišljeno me gledajući ispitivačkim pogledom i znam što mu se mota u ćelavoj glavi - pokućstvo se preko noći samo pomiče po stanu. - Da! - odgovaram odlučno iako to nije bilo pitanje i zurim u njegove oči, hladno i svrdlam ga pogledom, ne puštam ga. - Dobro ste razumjeli. I nisam lud! - I koliko se to dugo vremena događa? - pita dr. Kuril i nešto bilježi u svoj veliki i žuti blok: piše brzo, mahnito brzo. - Već mjesec dana - odgovaram i ne skidam pogled sa njega: nastojim ga pogledom uvjeriti u istinitost mojih tvrdnji. - Točnije dvadeset i dva dana! Dvadeset i dvije noći već zaredom, čudni me šumovi bude, a kad ustanem i obilazim stan u potrazi za onim koji je proizveo šum, uvijek upaljenim svjetlom, ne nalazim nikoga, stan je tih i pust, ali stvari nisu mirne: neka ih sila premješta sa jednog mjesta na drugo. Vraćam u gluho doba noći stvari na svoje mjesto i uznemiren, vraćam se u krevet, u krevetu pustoš, samo sam ja u njemu, pa nastojim uhvatiti još koji sat sna, prije još jednog početka radnog dana. Neispavan sam i to me razdire, nikako ne mogu nadoknaditi propušteni san, koji mi svakog dana sve više nedostaje. Odlučio sam potražiti liječničku pomoć i poslali me na bezbroj pregleda i razgovora i rezultati tih pregleda i razgovora nalaze se ispred dr. Kurila, u fasciklu, a on ih nemarno raširio po stolu. - I što mislite, što se događa? - pita me dr. Kuril mirno, baš kao da razgovaramo o vremenu. - Od kud, do vraga, da ja to znam?! - razdraženo kažem: sve mi ide na živce, mirnoća dr. Kurila, njegova sjajna i blistava ordinacija, buka prometa koja prigušeno dopire do nas ... - Moram vam postaviti nekoliko pitanja. - Pitajte - kažem razdraženo. - Zato sam i došao ... - Je li vam se dogodilo nešto neuobičajeno u posljednje vrijeme? - upita me on, mirno mi uzvraćajući pogled. - Definirajte " u posljednje vrijeme". - Posljednja tri mjeseca - kaže dr. Kuril uz smiješak i time razbija atmosferu koja postaje neprijatna: opuštamo se. - Posljednja tri mjeseca će biti dovoljno. Klimnem. Ništa se nije neuobičajenog dogodilo u mom života protekla tri mjeseca. Živim kako sam uvijek živio. Posao, zabava, prijatelji, zabave u znaku pića, poneka avantura sa ... Uh, ipak ima nešto: prije dva mjeseca iselila se Marta iz mog stana i mog života. To je jedina neuobičajena promjena u mom životu. Ali kako može ta činjenica djelovati na lude događaje u mom stanu? - Primjećujem - progovori dr. Kuril, koji me i dalje pažljivo promatra - da ste se nečeg prisjetili. Molio bih vas da mi kažete nešto o tome. Trenutak oklijevam. Govoriti o Marti? Njemu? Strancu? Ne čini mi se to dobrom idejom. Nikome ne govorim o njoj. Uopće ne govorim o njoj. Ali mislim na nju i to me ljuti. Želim prestati misliti na nju, ali ... - Hajde! - bodri me dr. Kuril. - Sigurno nije toliko strašno. Popuštam. Govorim mu. Sve. Nisam ni znao da toliko riječi leži u meni i čeka trenutak kad će brana puknuti, a riječi, podivljale bujice, poteći i oplakivati obale sjećanja. Dok pričam o posljednjih četiri godine svog života, počinjem shvaćati da mi Marta nedostaje. Nedostaju mi one njene bočice u kupaonici, zaboravljeni češalj na staklenom stoliću za kavu, nedostaje ... Odbacujem neželjene misli, koje izbijaju iz mraka i nameću mi pitanje: jesam li pogriješio? Je li Marta bila u pravu, kad me nazvala nezrelim dječakom koji se boji i koji bježi od obaveza? Je li ...Milijuni pitanja roje mi se u mislima i oblikuju zujeći roj, koji sve više i više traži odgovore. Ustajem, odjednom ne mogu više sjediti, pa krupnim i brzim i nervoznim koracima prilazim velikom prozoru. Gledam u park ispod prozora, u eksploziju boja, žutilo i crvenilo prošarano smeđim. Jesen vrišti bojama. Tiho, poput onih pitanja u meni. - Meni to sve liči na somnambulizam - čujem dr. Kurila, kako mirno govori, ne obraćajući pažnju na moju nervozu. - Koji je to sad vrag? - pitam razdraženo i okrećem se prema njemu. - Somnambulizam - kaže on mirno, strpljivo - nije ništa drugo do li hodanje u snu, a koje obično prati vršenje složenih radnji spavača. - Poput micanja pokućstva? - I to može biti, da! - Hoćete reći ...??? - Drugog objašnjena nema - odgovori dr. Kuril. - Zdravi ste muškarac tridesetih godina, u naponu snage, mentalno jaki, zaposleni, nemate materijalnih briga, vodite prilično dobar život. - Opisujete idealan život - ne mogu, a da ne primijetim. - U pravu ste! - Dr. Kuril se smiješi i blago me gleda. - Ali vam do tog idealnog života treba još samo jedna sitnica ... - Marta! - prekidam ga. - Mislite da sam pogriješio? Tišina. Samo pogled. Dr. Kuril me mirno gleda, pušta me da se kuham u vlastitom sosu. Nimalo prijatan osjećaj. - Ništa nećete reći? - pitam ga. - Na vama je - odgovori dr. Kuril - donošenje odluka koje se tiču vašeg života. Ali siguran sam kako ste sposobni odabrati pravo rješenje. Ne brinem zbog vas, biti će sve u redu sa vama. Zurim u čašu ispred sebe, nalakćen na šank i preispitujem svoje odluke, poglede na život, pitam se ...Je li vražji liječnik u pravu? Hodam li u snu i pomičem li vlastito pokućstvo zbog toga, što mi nedostaje Marta? Jer to je upravo rekao, zar ne? Ne baš ovim riječima, ali smisao je isti, da se iščitati. Između redova. Nedostaje mi, znam, priznajem to sebi. Ali ne želim si još natovariti obaveze na leđa. Još bih malo htio uživati u životu. Od kad je Marta otišla, lutam od zabave do zabave i sa svake odvodim po neku ljepoticu u svoj krevet, ali ...Marta me više ne sputava u mojoj gladi za životom, ali odjednom otkrivam kako i nisam toliko gladan, uopće nisam gladan. Prijao mi je onaj ustaljeni i tihi ritam života uz Martu, a da to nisam ni znao. Budala sam poput svih ostalih: počinjem nešto cijeniti tek onda kad to izgubim. Nasmijem se na tu misao, grabim čašu ispred sebe i ispijam je nadušak. Rukom dajem znak da želim još. Mogu se bar napiti, zar ne? Ili mogu pozvati Martu ...Neodlučno stojim, dok šankerica polaže novo piće ispred mene. Vadim mobitel iz džepa i pritišćem tipku "m" za Martu. Zatim polažem mobitel na uglačani šank i gledam neodlučno u njega. Sa čašom u ruci, pitam se: pozvati Martu ili ne? Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

- 11:15 - Budi (28) - Iskren - #

28.10.2006., subota

photo by misko Odmaramo.

- 10:48 - Budi (15) - Iskren - #

26.10.2006., četvrtak

Supermen

photo by lament Supermen Krešo pogleda u stranu, skrene pogled prema nevažnom izlogu, ali duboko u sebi zna kako mu je to uzalud. Osjeća u uskomešanoj mu nutrini, da ga Luka promatra, gleda, onim svojim prodornim pogledom, koji Krešu neodoljivo podsjeća na pticu grabljivicu. Orao, koji netremice promatra svoj plijen i koji će se svakog časa nemilosrdno obrušiti na bespomoćni plijen, uzdrhtalog zeca. Krešo je bespomoćni plijen, tako se osjeća i mrzi samog sebe zbog toga, a Luka orao. Veliki i gladni orao raširenih krila. - Znam da si me vidio - reče mu Luka, polažući ruku na Krešino rame. - Zašto me izbjegavaš? - Ne izbjegavam te - odgovori Krešo, ali ne gleda prijatelja u lice. - Ne seri! - odreže Luka. - Izbjegavaš me već tri dana. Zašto? Hoću da mi kažeš zašto. I to ovdje i sada. Krešo pogleda u vis, jer Luka je viši od njega dvadeset centimetara. Visok točno sto i devedeset centimetara, širokih nabildanih ramena, duge i plave kose, koju veže u raskošni konjski rep, a koji mu pada gotovo do polovice leđa, Luka je mladić koji privlači pažnju na sebe samom svojom vanjštinom. Krešo je bolno svjestan toga. On, Krešo, visok je sto i sedamdeset pet, ali pored ogromnog, dobro istreniranog i izvježbanog Luke, izgleda nekako sitno, krhko i svjestan je toga. - Veliki je to korak koji tražiš od mene - reče konačno Krešo. - Treba mi vremena da razmislim. - Što se tu ima razmišljati? - upita Luka i zatrese dugom i plavom kosom, dok mu plave oči vrebaju Krešine. - Sve smo dogovorili. - Ipak ... - Nema tu nikakvo ipak! - odreže Luka i nagne se prema Kreši, unese mu se u lice, a Krešo se osjeti malenim i nezaštićenim. - Dođi poslije klope do mene. Bildati ćemo i sve dogovoriti. Više nema smisla odgađati. - Dobro. - I nemoj da ne dođeš! - opominjući reče Luka. - Čekam te u pet. - Doći ću - prkosno odgovori Krešo. - Uvijek dođem na trening, je li? Luka klimne. Bila je to istina. Krešo mu se pridružio nekako pri kraju prošle školske godine, za vrijeme školskog odmora. - Čujem da imaš svoju privatnu teretanu - rekao mu je Krešo, a Luka je nepogrešivim instinktom namirisao njegovu nervozu. - Imam - rekao je gladeći lice i radoznalo gledajući u Krešu. - Zašto? - Bio bih ti zahvalan da me uputiš u bildanje - odgovori Krešo, polako i blagog glasa. - Želio bih malo ojačati. Morao bih malo ojačati. I tako je počelo. Njihovo druženje, njihovo zajedničko bildanje, njihovo prijateljstvo. Obojica su pohađali gimnaziju, obojica drugi razred, ali u odvojenim razredima, pa su se na školskim odmorima obavezno sastajali i dogovarali termine vježbanja u teretani. Postajali su, sasvim neprimjetno, nerazdvojni prijatelji, a tada su nastupili dugi i vrući ljetni praznici, u kojima su iskovali i učvrstili svoje prijateljstvo. Pod budnim okom Luke, Krešo je svakog dana trenirao i postajao sve jači, svakog dana sve više uživajući u oblikovanju svog tijela. Dok bi naizmjence vježbali na raznim spravama, Krešo bi slušao Luku koji je o svemu uvijek imao svoje mišljenje i koji se nije ustručavao iznijeti ga. - Sve su to pičkice - rekao je jednog sparnog poslijepodneva, ležeći na klupi i podižući teret o kojem je Krešo mogao samo sanjati. - Pogledaj malo oko sebe, mislim, pogledaj pažljivo. Svi se nečeg boje i zbog tog nerazumnog straha samo životare. Nitko ne živi. Svi samo životare i kukaju kako im je teško. A što poduzimaju da to promijene? Ništa! Kažem ti, prave pičkice! A ovi drugi, koji su se usudili zgrabiti, koji se nisu bojali, koji su drski, oni imaju sve! Dobro je Franjo rekao: sto bogatih, a ostali ... Krešo se blago nasmiješio, slušajući prvi put tu tiradu, koju će kasnije slušati mnogo puta i koja će uskoro postati njihova zajednička mantra. - Onih sto se usudilo, Krešo, upamti to - nastavio je Luka, brišući ručnikom oznojeno lice. - U tome je čitava razlika. I tih sto drma državom. Posegnuli su za onim što su željeli i zgrabili su to i jebalo im se za tuđe mišljenje o tome! A ovi drugi, mlakonje, drhte u svojoj slabosti i zavide im. Treba se samo usuditi. Sve možeš, ako imaš hrabrosti usuditi se posegnuti za tim što želiš. - A što ti želiš? - upitao je Krešo, između dva gutljaja hladne vode, koja je neizmjerno prijala u sparnom poslijepodnevu. - Lovu i moć! - spremno je odgovorio Luka, odložio utege i ustao sa klupice, pa se uspravio u čitavoj svojoj impozantnoj visini, gol do pojasa, obučen samo u kratke crvene atletičarske hlačice, natopljene znojem. - Ili moć i lovu! Kako više voliš! - A kako to misliš postići? - Još ne znam - rekao je zamišljeno Luka - ali budi siguran kako pažljivo gledam oko sebe. I vrebam. Čim se ukaže prilika, iskoristiti ću je. Možeš se kladiti u to! U život, ako treba! - Kakva prilika? - upitao je znatiželjno Krešo. - Ne znam - zamišljeno, pogleda uprtog u nešto što je samo on mogao vidjeti, odgovori Luka. - Ali prepoznati ću je kad se pojavi. Prepoznati priliku i usuditi se zgrabiti je, postala je njihovom temom, jedinom temom. Čudno, ali o tome su razgovarali uvijek samo dok su se znojili u Lukinom podrumu, preuređenom u malu i čistu teretanu, dok je tranzistor svirao tihu i mirnu glazbu, koja ih pratila u naprezanju mišića. Držeći čitave govore, prava mala i sasvim dobro pripremljena predavanja, Luka se nametnuo i odjednom, preko noći postao vođa, kojeg je Krešo bez pogovora slušao i pratio. Tako ga je pratio i one kasne večeri, kad su na obali, šećući, upoznali svoju vršnjakinju Mihaelu, sedamnaestogodišnjakinju odbjeglu od kuće. Luka joj je ponudio smještaj i pripremio joj ležaj u uglu svoje teretane, koji je ona sa zahvalnošću prihvatila, a za uzvrat … Donoseći joj obroke, krišom od roditelja, obojica su imala osjećaj kako učestvuju u nekoj uroti. I još se više zbližili … Uživali su obojica u druženju sa Mihaelom: Kreši je to bilo prvi put, ali prije bi umro, nego što bi to priznao svome prijatelju Luki. I kad je Krešo počeo misliti, kako će ovo ljeto biti njegovo najbolje ljeto, došavši jednog jutra u teretanu, namjeravajući uživati u Mihaeli, doživio je prvi udarac razočarenja tog ljeta: Mihaela je nestala. Nije bilo ni nje, ni njenog malog i crvenog ruksaka u kojem je držala ono malo svojih stvari. Nestala je isto onako naglo, kao što je i ušla u njihove živote. - Kurvica - nemarno je rekao Luka. - Ništa drugo nisam ni očekivao. Za tjedan dana se nećeš ni sjećati njenog imena. Ali se Luka prevario, jer promjene koje je počeo primjećivati na svom tijelu, uvjerile su Krešu u to, kako nikada neće zaboraviti Mihaelu, prvu sa kojom je legao, prvu sa kojom je puteno uživao. - Jebote! - viknuo je bijesno Luka, kad mu se Krešo potužio. - Kurvica nam je za uspomenu ostavila triper! - Uhhh! - zastenjao je Krešo. - Kad mi starci ovo doznaju ... - Ništa oni neće doznati! - oštro je rekao Luka i zatresao dugom i kovrčavom plavom kosom. - Imao sam to već jednom i obratio sam se rođaku liječniku. Nekoliko uboda u dupe i ko novi smo. Ne brini, idemo kod njega zajedno. I bilo je tako, baš kako je Luka i obećao da će biti. Krešo je zadivljeno promatrao kako Luka rješava problem, sa kojim se on sam ne zna nositi. I još ga više zavolio, još mu više postao odanim prijateljem. Neugodna bolest, koja ga tjerala da se osjeća prljavim i na koju je sad već gledao kao na samo prolaznu neugodnost, ubrzo je nestala, a njihovo se druženje i zajedničko vježbanje nastavilo. Krešo je sa uživanjem primjećivao kako mu mišići postaju čvršći, oblikuju su i kako sve više i sve brže napreduje. Uživao je u promjenama na svom tijelu, koje su postajale očite. Ljetni su praznici završili, nastava počela, kolotečina ponovo potekla, ali nije razbila njihovo zajedničko treniranje i zajedničko maštanje o prilici koja mora jednom iskrsnuti i trenutku koji oni moraju prepoznati i koga moraju imati snage iskoristiti. Na zidove teretane, nalijepili su svoje idole, sve odreda ljude koji su se uzdigli iz ničega i vinuli u svijet novca i slave. I maštali o tome, kako će jednog dana u budućnosti neki klinci njihove postere stavljati na zid. A do tada, vrebati će svoju priliku ... Jesen je vijorila lišće toplim vjetrovima, kad je Luka, na još jednom odmoru između dva sata, radosno pristupio Kreši, obgrlio ga oko ramena, sagnuo prema njemu i sa sjajem u očima rekao: - Prilika se pojavila! - Kakva prilika? - Poslije škole - rekao mu je Luka. - Dođi u teretanu odmah iz škole. Čekati ću te i vježbati. - Doći ću - obećao je Krešo, radoznao doznati kakva je to prilika. Čuo je buku glazbe i glasno disanje još na stepenicama i znao je kako Luka vježba poput luđaka, jer riječi su pjesmice koju je Luka pjevušio, dopirale do Kreše, koji je zastao i osluškivao. - Najjači sam - monotono je pjevušio Luka, dok je ritmički podizao utege, sjedeći na klupici i znojeći se zbog naprezanja. - Najpametniji sam ... sve mogu ... sve hoću ... treba se samo usuditi ... sve leži na mom putu ... moj je put, put pobjednika ... nema drugog puta ... ne za mene ... ja sam supermen ... supermen ... supermen ... Smijući se, Krešo je ušao i prekinuo naprezanje Luke, pa se, smijući i dalje, naslonio na zid i pozdravio: - Pozdrav Supermenu! - To se zove autosugestija - rekao je mirno Luka, ni malo se ne zbunivši. - Znam. - Krešo je klimnuo. - A prilika? Kako se prilika zove? Luka mu je rekao i od tog trenutka više ništa nije bilo isto i sve se oko Kreše promijenilo, sve je dobilo drugo značenje. Maštati o tome bilo je … pa , poput igre. Ali ovo što predlaže Luka … pa to je krađa, pljačka. Koja bi se vrlo lako mogla pretvoriti u razbojstvo. Želja za povlačenjem, za nesudjelovanje u pothvatu, silno se razbuktala u njemu. Ali kako to reći Luki? Pa Luka je vođa, zar ne? Mozak njihovog malog društva. Izabranih. Jer oni jesu izabrani, Luka mu je ponovio milijun puta. Toliko su izabrani, da nikoga više nisu primili u svoj klub. Ali ... - Strah te! - optužio ga Luka, a pogled, njegov mu oštri pogled ptice grabljivice svrdlao duboko u duši i ranjavao ga. - Malo, da - priznao je Krešo. - Ali nadvladati ću to. - Tako treba! - pokroviteljski je rekao Luka. - Drugo nisam od tebe ni očekivao. Zar nismo najjači? Izabrani? I znamo prepoznati priliku? I usuđujemo se zgrabiti je? Zar nismo takvi? - Jesmo! - oštro i hrabro je rekao, ali nije vjerovao u svoje riječi i sa dozom humora dodao: - Pravi supermeni! - Tako je! - ozbiljno, ni ne primijetivši veselu, pomalo ironičnu notu u glasu prijatelja, rekao je Luka. - Upravo smo to: supermeni! Osluškuju u noći, tihoj i neuobičajeno toploj za jesenje doba. Krešo jedva diše, dok stoji tik iza Luke, koji je naslonjen na stablo i u sjeni stabla, u oblačnoj noći, gleda u kuću udaljenu desetak metara, utonulu u tamu. - Tip je došao iz Amerike, prepun je love - rekao je ovog poslijepodneva, kad su se sastali u teretani. - Sam je, rekao sam ti to već milijun puta. Sam je u kući. Ući ćemo, pronaći lovu i nestati. Ništa lakše. Ne moraš brinuti. - A ako se tip probudi? - Onda ćemo ga ovim mlatnuti po tintari - odgovorio je Luka, podigavši dvije metalne cijevi dužine oko pedeset centimetar i koje je pažljivo omotao krpama. - Vidiš, na sve sam mislio, ne moraš brinuti. - Nisam mislio da ćemo morati nekoga isprebijati - prigovorio je Krešo. - Najvjerojatnije i nećemo - nestrpljivo se otresao Luka: pun mu je nos prigovora. - Samo pričaš bez veze. Evo, drži, ovo je tvoja šipka. Idemo. - Zar sada? - začudio se Krešo. - Baš sada! Dosta si puta eskivirao. I sad stoje u vlažnoj noći i čekaju ...što? Krešo ne zna. Zna samo to, da su mu usta suha i da nikako ne može progutati pljuvačku koje ni nema. Guta nemoćno na suho. I drhti. Strah ga je i najradije bi pobjegao, ali neki drugi strah ga zadržava pored Luke. Strah od Lukina prezira, kojim bi ga Luka sasvim sigurno nemilosrdno ošinuo, ako bi se povukao iz ove lude avanture. Gleda u Lukina napeta leđa i ni malo se ne iznenadi, kad mu Luka pruži pletenu kapu sa prorezima za oči. - Navuci ovo i prati me – šapne Luka, navuče kapu i stežući šipku, pomoću koje namjerava obiti vrata, krene prema kući u kojoj nema znakova života. Krešo ga prati i zapanjeno gleda, kako njegov prijatelj vješto i gotovo bez šuma izbija pomoću šipke vrata, maše mu pozivajući rukom i čas kasnije obojica se nalaze u hodniku koji vodi u veliku i udobnu dnevnu sobu. Kao da zna što traži, Luka mačjim koracima prilazi u tami velikom stolu, otvara ladice i čas kasnije, pobjedonosno u zrak podiže oveći svežanj novčanica. - Što sam ti rekao? Vidi love! Traži! Sigurno ima još! Lukina euforija zahvati i Krešu, pa on brzo priđe velikom stolu i pridruži se u potrazi, grozničavo otvarajući, kako mu se čini, bezbrojne ladice. Uzbuđenje ga draška i prija mu, straha više nema, nestao je, kao da ga nikada nije ni bilo. Njegove su sumnje bile neosnovane: zgrabiti će veliku lovu i to je tek početak i nema granica za njih ... Svijetlo ih iznenada obasja i oni se ukoče, ludi trenutak uopće ne shvaćajući što se događa. - Prokletnici! - viče čovjek obučen samo u donji dio pidžame i raščupane sasvim sijede kose: šumovi ga probudili. - Što radite? Potpuno paraliziran, Krešo razrogačenim očima gleda u bijesnog vlasnika kuće, koji viče i prijeti policijom. Vidi i svog prijatelja Luku, kako se u dva dugačka, gotovo nevjerojatna skoka, stvori pored vlasnika kuće, vidi kako podiže visoko u zrak ruku, a ruci metalna šipka omotana krpama i gleda u ludom strahu, kako se šipka spušta na rame uplašenog vlasnika kuće, jer vlasnik je kuće izmakao udarac u glavu trgnuvši se. Ali je Luka i na to spreman: ponovo podiže šipku i zamahuje i ujedno viče: - Pomozi! Ne razmišljajući, onako kako je navikao u druženju sa Lukom, Krešo priskače u pomoć, zamahuje šipkom i pogađa vlasnika kuće točno u potiljak. Čovjek se bezglasno sruši, a Luka i Krešo nastavljaju ga udarati i udarati, izbezumljeni i uplašeni i potpuno izgubljeni. - Dosta! - konačno kaže Krešo. - Dosta je bilo. Prestaju tući polugolog čovjeka iz čije glave teče tamnocrvena krv, koju upija isto tako tamnocrveni tepih. Nagnuti nad okrvavljenim tijelom, omamljeni hvataju dah. - Ubili smo ga! - dašće Krešo. - Nismo - kaže Luka. - Žilav je to gad. Ništa mu neće biti, osim glavobolje. - Ubili smo ga - ponavlja Krešo: ni na što drugo nije sposoban misliti. - Zaveži! - obrecne se Luka. - Idemo pretražiti ostale prostorije. - Ništa ja više ne pretražujem! - pobuni se konačno Krešo: odjednom ga više nije briga ni za Luku ni za njegovo mišljenje. - Dosta mi je za noćas. Ja se gubim, a ti kako hoćeš. - Ostani, budalo! - sikće Luka na njega. - Obavili smo posao. Još samo da uberemo nagradu. - Ne treba mi nagrada. Zadrži je za sebe. Krešo kreće prema vratima koje su nekoliko minuta ranije ( zar je samo toliko malo vremena prošlo? ) obili i izlazi u toplu i vlažnu noć. Ne osvrće se, ne želi znati prati li ga Luka, nije ga briga. Zna samo jedno: više nikada nikoga neće pratiti, više nikada neće biti ničiji sljedbenik. Sam će pronaći svoj put i sam će kročiti njime. Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

- 08:23 - Budi (32) - Iskren - #

25.10.2006., srijeda

Izvještaj

photo by misko Jutros sam otišao na redovitu kontrolu stopala. Vrijeme oblačno i sparno i svi razdražljivi. Možete zamisliti kakva je ludnica vladala u dugačkom hodniku, u kojem pacijenti polomljenih udova čekaju na pregled. Imao sam malo sreće i nakon svega 5 min. čekanja, prozvan sam. Skinut mi je gips, premotano, sve dobro napreduje, ali na kraju mi kirurg koji me operirao reče: - Kontrola 22- og studenog, a do tada, ni slučajno stati na nogu! Šok! Pa to je gotovo za mjesec dana? Mislio sam kako nisam dobro čuo. Ali sa sluhom mi je sve u redu, za razliku od noge. I, ah, da, zubobolje koja me muči već treći dan. Eto, sad znate sve ... Uživajte u toplom vremenu jer zima kuca ...

- 11:06 - Budi (27) - Iskren - #

24.10.2006., utorak

Groznica

photo by 777STAN Groznica Tek je devet, noć se spustila nad gradom, ali mi se ne odlazi kući. Što ću kući? Sjediti ispred glupe kutije i buljiti u nju, dok će svaka mi minuta otegnuti se u vječnosti? Nema topline doma. Samo prazna i hladna ljubaznost, koja mi sve više i više kida živce. Ovako se još nikada nisam osjećao i ponekad mi se čini kako sam se probudio iz dugotrajnog sna i tek sada počeo živjeti. Zastajem ispred kafića, palim cigaretu, još jednu u dugom nizu i gledam za njom. Polako odmiče od mene mračnom ulicom, nakon što mi je pomogla ukrasti ljepotu poslijepodneva. Čitavo smo poslijepodne, Roberta, moja potajna ljubav i ja, proveli u krevetu, u stanu njene prijateljice, koja nam je velikodušno dala stan na upotrebu. Bolje reći na uživanje. Jer uživam sa Robertom u tom stanu već čitav tjedan, svako poslijepodne, punih sedam dana već i polako mi postaje sve jasnije, kako se ne želim odricati tih trenutaka prepunih naslade. Naprotiv, želim ih produžiti u nedogled, želim Robertu neprekidno pored sebe, želim njeno mlado i čvrsto tijelo privijati što češće uz svoje, želim ... - Hej slavljeniče! - odjekuje gromovito tihom ulicom. - Ulazi! Nećeš se samo tako izvući, vrlo dobro znam kako ti je danas rođendan. Malo svjetlo u mom sivilu života: Nikola, moj najbolji, a moglo bi se reći i jedini prijatelj. Svakako je jedini koji zna sve o meni, poznaje moje misli, moje nade, moje snove ... jedino o Roberti još ne zna ništa. I istog trenutka, kad postajem svjestan toga kako sam mu zatajio jedan dio svog života, osjećam stid zbog toga. I odlučim to ispraviti. Sve ću mu reći, ništa neću zatajiti. Izbrisati ću višemjesečnu šutnju. - Zdravo Nikola! - pozdravim ga. - Uđimo, idemo na piće i na jedan poduži i prijeko potreban razgovor. - To mi sumnjivo zvuči - kaže on, dok mi grli ramena i dok zajedno ulazimo u poluprazni kafić i biramo stol u uglu: ne želimo biti ometani. - Što piješ? - pitam ga. - Polako, Ratko - reče mi Nikola uz osmjeh. - Prvo, sretan ti rođendan! Pedeseti je, zar ne? - Jest. Pedeseti. - Raskrsnica - kaže Ratko uz osmjeh, dok mu crna kosa prorešetana sivilom strši neukrotivo. - Mnogo je to, a i malo. - Ovisi kako gledaš na sve te godine - odvratim zamišljeno. - Bliže smo smrti nego rođenju. To čovjeka nagoni na preispitivanje svoga života. - Što to znači? - pita on sumnjičavo. - Nešto sam ti zatajio - priznajem i očima ga molim za oproštaj: čitavog smo života bliski prijatelji i malo mi je neugodno. - Bolje reći prešutio. - Zaljubio si se - reče Nikola uz osmjeh. - Kladim se da je to. Ništa drugo ne može biti. Naletio si na minu. - Jesam - priznajem i znam da mi na licu titra glupi i samodopadni osmjeh, ali nemam ga snage skinuti. - Zaljubio sam se. - Pričaj - kaže Nikola, podiže čašu i udobno se namješta u stolici. Dok ispijamo žestoka pića, Nikola konjak, ja rum, pričam mu ono što mi zaokuplja misli. Ni o čemu drugom ni ne mislim posljednjih šest mjeseci, pa riječi lagano teku, već predugo leže u meni. Od dana kad sam upoznao Robertu. Od onog trenutka, kad smo se sudarili u marketu, Roberta se ugnijezdila u mom umu i ne napušta me. Neprekidno mislim na nju, sanjam je. Žestoko smo se sudarili i ona me zbunjeno gledala, kao da je malo ošamućena. Nisam mogao odvojiti pogled od njene crne kose i plavih očiju: kontrast koji me snažno privlačio. Srednje visine, uredna, ni po čemu se nije isticala, ali je u meni pokrenula iskru koja je crveno zatinjala i ubrzo se rasplamsala, groznica me od tog dana nije napuštala. Sve sam radio kao u nekom bunilu, sve što sam radio bilo je upućeno mislima njoj, Roberti, za nju, moju Robertu. Sve. - Oprostite - rekao sam tiho. - Moja krivica. Mogu li se iskupiti pozivom na kavu? Pristala je bez krzmanja i pomalo iznenađen, ali prokleto zadovoljan ( još nije gotovo sa mnom: iako se približavam pedesetoj, još uvijek sam poželjan ženama desetak godina mlađima od sebe ) poveo sam je u kafić u sklopu marketa. I tu je počelo ... - I još uvijek traje - doda Ratko. - I čini mi se, da nikada neće završiti - nadopunjujem ga. - A sad - kaže Ratko zamišljeno - moram ti postaviti nekoliko pitanja. - Pitaj! - Misliš li na Miu? Svoju zakonitu. U sebi duboko stenjem. Kako ne bih mislio na Miu? Ne mogu je samo tako izbrisati, sastavni je dio mog života već dugi niz godina, čini mi se oduvijek. Imali smo oboje svega po četrnaest, kad smo se sreli, zaljubili, izrodili Dražena, sina, koji sada već ima trideset i pet. Djeca su dobila dijete. Roditelji su nam pomagali, i njeni i moji, dok nismo završili školovanje, zaposlili se i uz njihovu daljnju pomoć nekako se uspjeli osamostaliti. Djece više nismo imali, samo Dražena i svaki pogled na njega vraćao me u one daleke dane, kad sam bio sasvim mlad i vjerovao kako ljubav može pobijediti sve. Baš sve. Ali sada ... - Zna li Mia? - pita me Ratko. - Ne zna - kažem zamišljeno. - Ali mislim da sumnja. Ponaša se drugačije. - Kako drugačije? - Pa, ne zapitkuje me gdje provodim vrijeme - kažem mu paleći još jednu cigaretu u neprekidnom užarenom nizu: jezik me peče, ali ne odustajem. - A ranije je to činila? - A koja žena to ne čini? - uzvraćam i prisjećam se svih onih dosadnih i nametljivih pitanja Mie. - Nije prestajala sa pitanjima, dok ne bi iskopala istinu. Sada šuti. I nepovjerljivo me gleda. - Osjeća nešto - kaže Nikola. - Misliš? - pitam i ne znam je li to dobar ili loš znak u mom zahuktalom ljubavnom životu, potajnom. - Svaka žena osjeća, kad se takvog što počinje događati - odvrati Nikola, ispija čašicu i spušta je sa treskom. - Lukave su one lije: znaju čitati među redovima, intuicija im je đavolski visoka. - Onda, Mia zna? - Svakako zna da se nešto promijenilo - kaže on i maše za novu rundu pića, cereći se prema meni. - Osjeća promjenu, nisi više samo njen. - Predugo sam i bio samo njen, bogamu! - izleti mi nekontrolirano, a zatim bujica pokulja i ništa je više ne može zaustaviti. - Pa, Nikola, boga mu, čitav sam život sa njom! Znam što će reći mjesec dana prije nego zine. Ista je kao i onog dalekog ljeta kad smo se prvi put sreli. Ne mijenja se i to me dovodi do ludila. Ja sam se promijenio, ona nije. Čvrsto se drži kuće, našeg braka, ma kakav da je, sina i to je sve. Ništa je se drugo ne tiče. To je za poludjeti! Ništa je se drugo ne tiče, možeš li to shvatiti? Baš ništa! Štiti onaj svoj mali i glupi i učmali svijet i misli kako posjeduje nešto dragocjeno. A nema ništa! Nema mene, odavno me je izgubila, a sigurno će i Dražen uskoro odletjeti. Čujem da se spetljao sa nekom ... - Istina - potvrđuje Nikola. - Baš sam ga jučer sreo sa ... ali pustimo Dražena. Dražen je odrastao muškarac i lako je za njega. Kako će Mia podnijeti kad joj kažeš. Namjeravaš joj reći, zar ne? - Namjeravam - kažem i klimam glavom: pomalo je teška, rum počinje djelovati i sretan sam zbog toga, budućnost mi se više ne čini nepremostivom preprekom, umotana je u ružičastu omaglicu. - Što prije, to bolje - reče Ratko. - Ne zavidim ti, prijatelju. Neće ti biti lako. Mia te voli, ni jednog muškarca nije imala u životu osim tebe. Neće ti biti lako. Ne slušam ga pažljivo. Ispijam još jedan rum i mislim na Robertu: trideset i pet joj je godina, mlada, lijepa i poželjna. Pred očima mi bljesne sjećanje na njenu golotinju, sunce joj obasjava ravan i napet trbuh, čvrst trbuh žene koja nije rađala, dok ustaje i odlazi u kupaonicu. Prizor koji mi nikada ne dosadi gledati. Hoda na vrhovima prstiju, graciozno, meko, bokovi joj se ljuljaju i govore o umijeću vođenja ljubavi. I budi želju u meni. Ponovo. Svaki pogled na njeno mlado i besprijekorno vitko tijelo, budi želju u meni i osjećam se muškarcem, ne, nije to prava riječ, postoji i bolja: osjećam se muškarčinom! Uz nju sam div, nenadmašan, najbolji mužjak na svijetu. Pogledom mi svojim uvijek iznova to govori. I uživam u tome. Beskrajno uživam. - Volim tvoju pohotu - rekla mi nedavno, u vruće i znojno poslijepodne, dok je obavijala noge oko mene - koju polako i bez žurbe zadovoljavaš. Volim kako me nagoniš na uživanje i još uživanja i još ... - Želim da beskrajno uživaš – šapućem joj u kosu. - Uživam - odvratila je, dok mi njen vlažan i vrući jezik palio uho. - Tvoje je pravo ime Uživanje, a ne Ratko. Stenjao sam pod navalom njene nježnosti. Grlili smo se pomamno uživajući jedno u drugome i to se poslijepodne pretvorilo u crvenu groznicu uživanja. Svaki mi djelić tijela uživao i svaki mi djelić tijela bio do krajnosti izmoren uživanjem. I svaki mi djelić tijela želio još, još … Drhtali smo, oboje, ali nas požuda nije napuštala, naprotiv, kao da nas okovala, spojila zauvijek, sljubila naša znojna i drhtava tijela. Nisam više mogao podnijeti toliko uživanja, a nisam je ni želio odbiti, pa sam zaronio licem u njenu dubinu, u njenu srž i izvor strasti i pio, pio, pio sa tog izvora i nisam nikako želio prestati, a ona drhtala u mojim dlanovima položenim na njenu guzu, malu i drhtavu i vruću i pohotnu i vječno tražeću, vječno zahtijevajući. A onda je došlo, konačno se propela, tijelo joj zadrhtalo snažno, zatim se ukočila: vođena mojim rukama i jezikom uspela se na sam vrhunac, zaljuljala se na samom rubu bezdana i zavikala jedno dugo i otegnuto, prepuno slasti: - Ahhhhhhhhhhhhhhhhh! I potiho i dalje viče i viče i viče i ja se uplašim kako ovaj put nikada više neće prestati i upravo u trenutku kad sam odlučio blago je ćušnuti, ne bi li je tako priveo ka svijesti, ona prestane, pogleda me očima prepunih suza i zagnjuri mi mokro lice u vrat i zajeca u moju vruću kožu. - Što mi radiš? Što mi radiš? Ne mogu živjeti bez tebe! Ne mogu više! Ne želim živjeti bez tebe! Ne više! Osjećao sam se laganim poput pera i siguran sam, kako sam na trenutak lebdio iznad postelje, toliko sam laganim postao. I u tom sam trenutku shvatio, kako više ne mogu bez nje, ne želim živjeti bez nje i ni za što me drugo nije briga. Moram je imati, mora biti moja i ja moram biti njen, mora biti moja, samo moja i ničija više. Ne mogu podnijeti da je još netko ... - Nikada! - prošaputala mi je u uho u tom trenutku, savršeno točno pročitavši moju misao i ni malo me ne iznenađujući: ništa drugo nisam ni očekivao, osim potpunog razumijevanja, drugačije nije moglo biti. - Uvijek i zauvijek biti ću samo tvoja. Samo tvoja, upamti. Kunem ti se! I za ne vjerovati je, ali je istina: snaga mi se u slabine vratila dok sam je blago držao u naručju, udisao miris njene znojne kože, snaga mi rasla i rasla i još smo jednom vodili ljubav, ovaj puta polako, polako, ubitačno polako, gledajući se u oči i tonući zajednički u uživanje, omamljeni osjećajima, omamljeni uživanjem. I želio sam da poslijepodne zauvijek traje … - Što ti je? Je li ti slabo? Reci nešto! Ratko! Nikola mi steže i drma rame i jedva me vraća u sadašnjost. Izgubio sam se, shvaćam u trenu. I želim ostati izgubljen. - Dobro mi je - umirujem ga. - Samo sjećanja ... - Sjećanja? - Nikola se mršti. - Kakva su to sjećanja, kad ti je lice izgledalo tako, da sam pomislio kako su te obuzeli svi demoni svijeta! - Ne brini, dobra su to sjećanja - umirujem ga. - Strastvena. - Ahhhh, to razumijem. Nikola se opušta, a ja naručujem još jednu rundu i palim novu cigaretu. Pijemo, pušimo i razgovaramo i što vrijeme više odmiče, to sam sve jače uvjeren u svoje pravo na novi život, novi početak. Moram se izboriti za to. Dugujem to Roberti. Ali i sebi, najviše sebi. Zar nisam uskraćen čitavog života. Jedna greška u ranoj mladosti i ... Da sam živio u drugom gradu, ili da je Mia živjela u ... besmislena se pitanja kojima odgovora nema nižu jedno za drugim … Prekidam žaliti samog sebe: lamentiranje nikom ne pomaže. Moram se pokrenuti. Uzeti stvari u svoje ruke. Moram zagristi u tvrdi orah rastave braka ... Moram! Pijan sam. Sad znam da sam pijan. Već nekoliko minuta pokušavam ugurati ključ u bravu i ne ide. Nikako ne ide. Pijan sam. I ljut. Prokleta brava. Prokleta Mia. Zašto je zaključala, kad zna da moram doći? Zar nije mogla ostaviti otključana vrata? Ali ne, želi mi otežati svaku sekundu života, uživa u svojim malim pakostima. Osjeća se nadmoćnom, prokleta bila. Čitam joj u pogledu, kad misli da je ne vidim, kao se umišljeno ljulja u svojoj samouvjerenosti o ispravnosti njenog života. Čitav svijet griješi, samo ona ispravno i valjano živi, glupača jedna ... Konačno, pogađam bravu i ulazim u kuću. Mrak je, Mia spava, a Dražen još nije ni stigao: blizu je ponoć i sigurno će svaki čas stići. Na samim se vratima okrećem i gledam u pravcu garaže: otvorena je i nema kola, znak da je Dražen odsutan. Utoliko bolje. Nitko mi neće smetati. Palim svjetlo u kuhinji, otvaram hladnjak i vadim bocu votke. Sjedam za kuhinjski stol, sipam oštro piće i čekam. Pojaviti će se svakoga časa, znam. Mia ne može izdržati, a da ne vidi što radim u ovo, za nju, gluho doba noći. Uvijek se pojavi, kad se vraćam pripit u sitne sate: ne želi propustiti priliku i očitati mi bukvicu i plakati nad svojom sudbinom. - Piješ? - kaže ulazeći u kuhinju: obučena je u spavaćicu, zakopčanu do grla i ne mogu, a da je ne uspoređujem sa Robertom. - Zar ti nije bilo dosta? - Daj, ne počinji - mirno joj kažem. - Sjedni. Želim razgovarati sa tobom. - Ali ja ne želim - odgovara Mia. - Pijan si. Ako želiš, sutra ćemo razgovarati kad budeš trijezan. - Želim rastavu! - bubnem i gledam je, pratim njenu reakciju. - Nećeš je dobiti! - odbrusi mi Mia, a pogled joj bijesno sijevne: iznenađen sam, još je nikada ovakvu nisam vidio. - Nikada ti neću dati rastavu! Nikada! - Lakše malo ... Daj da razgovaramo … - Nikada! - vrišti ona. - Kurvišu jedan! Misliš li da ja ne znam za tvoju kurvu? Misliš li ... U trenutku kad je Robertu nazvala pogrdno, nešto me štrecne u grudima i u prvi čas pomislim: srce! Nije vrag da će me sada, upravo sada, izdati srce! - Ne zovi je kurvom! – istisnem bijesno, a bol u grudima se pojačava isto kao i moja mržnja prema mojoj ženi, koja stoji na sredini kuhinje i lamata rukama. - Kurva! - vrišti izbezumljeno Mia. - I zvati ću je kurvom koliko god puta želim! - Zaveži, prokleta bila! – urlam sad i ja. – Daj da razgovaramo ko ljudi! - Ko ljudi? – Mia me podrugljivo sa ogromnim podsmjehom gleda i ne mogu to podnijeti. – Zar ti sebe ubrajaš u ljude? Ti si pijani kurviš i ništa više. - Budalo prokleta! – vičem prema njoj, a bijes raste u meni. – Zar ne vidiš u što nam se život pretvorio? Daj mi rastavu i pusti me živjeti. - Ne dam rastavu! – vrišti Mia a lice joj crveno. – Uzeo si mi najbolje i najljepše godine života, a sad bi me odbacio radi kurvetine … - Ne zovi je tako! - Kurvaaaaaaaaaaaaaaaaa! – viče Mia sa ludim cerekom na licu. U meni zakuha, ogromni se i ludi bijes vjetrovito podiže, kovitlac me uzdigne u visine bijesova i ništa mi više nije važno: samo da Mia umukne, samo da prestane vrijeđati moju ... - Kurva je! - vrišti Mia. - A ti si kurviš! Pogađam je šakom ravno u bradu i dok pada, udaram je punim bijesom i punom snagom još nekoliko puta. Sve u meni drhti, grozničavo se tresem i bez emocija gledam u opušteno i mlitavo tijelo na čistom kuhinjskom podu. Zatim nošen đavoljem inercijom, teturam iz kuhinje, izlazim u dvorište, pa u garažu. Uzimam kanistar benzina i bez neke jasne namjere, osim silne čežnje za slobodom, vraćam se u kuhinju. Polijevam Miu, svoju dugogodišnju životnu suputnicu, za koju želim da to prestane biti, polijevam je benzinom koji mi odvratno draška nozdrve i izaziva mučninu u želucu prepunom alkohola. Odbacujem prazni kanistar, vadim upaljač i palim ga, pa pijanom preciznošću prinosim plamen njenoj spavaćici. Buktinja vruće zalaje prema meni i vrući me dah natjera da ustuknem i udaram u nečije tijelo iza sebe. A mislio sam kako smo sami … - Tata! - vrišti Dražen iza mene: odjednom je tu, na mjestu događaja. - Jesi li poludio? Što to radiš? - Idemo - kaže mladi policajac umorno. Sjedim u kolima, lisice mi na rukama i mučno mi je i ravnodušan sam. Ne marim previše za svu tu strku oko sebe. Ne marim ni za što. Tupost je moj oklop. Koji me štiti. - Kako je ona? - pita policajka. - Nije dobro - odgovori policajac. - Plastičari će imati posla. Sin ju je spasio. Od ovog monstruma. Gledaju u mene. Monstruma. Odvraćam im pogled ravnodušno. Nisam ja monstrum. Oni su. Ja sam osjetio strastveni dah života, a oni ... valjaju se u kalu za koji pogrešno misle da je život. Dok "Marica" zavija za ugao i juri tihim i usnulim ulicama, ništa ne osjećam osim velikog, ogromnog žaljenja zbog jedne činjenice: neću sutra poslijepodne biti sa Robertom. Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

- 00:05 - Budi (27) - Iskren - #

22.10.2006., nedjelja

Odluke

photo by ozziegt Odluke - Moram priznati - reče mi Kri-Kri - jako me dira tvoja ispovijest. Sjedimo u kafiću, ustvari, nalazimo se na pločniku, dokoni šetači prolaze tik pored nas. Ispred nas se puše tek donesene kave, draškaju nam nozdrve, oko nas žamor: subota je, deset je sati i sve je dupkom puno, svi su opušteni i zavidim im na njihovoj opuštenosti. Koja meni nedostaje. Želudac mi se grči, jer slutim kraj jednog lijepog razdoblja svoga života. A želio bih ga zadržati, iako znam kako se ništa ne može vječno zadržati. - Kako ti je palo na um - pita Kri-Kri, naginjući se prema meni - napisati sve to i poslati mi e-mail? Pa to je prava ljubavna priča! Kri-Kri, pravim imenom Kristina, radoznalo gleda u mene krupnim i crnim očima. Poznajemo se čitav život, a to nije mali broj godina, prijatelji smo dugi niz godina i jučer kasno, dok se noć mačjim koracima primicala i donosila mi nesanicu, napisao sam joj priču svog života: o Njoj i sebi. Njoj koja je ušla u moj život i više ništa nije bilo kao prije. - Samo - nastavlja Kri-Kri - ne razumijem što ti nije jasno. Pronašao si ljubav i morao bi biti sretan ... Šutim. Umjesto odgovora otpijam malo crne i vruće tekućine: potrebna mi je kava, neispavan sam. Čitavu noć nisam mogao zaspati i u samo praskozorje, obukao sam trenirku, tenisice i istrčao na tihe ulice, pomalo vlažne i neuobičajeno tihe. Trčao sam preko sat vremena, dok nisam osjetio kako se smirujem. Konačno. - Ah! - kaže Kri-Kri - kako ste vi muškarci glupi! Ni ti nisi izuzetak. - Zašto smo mi muškarci glupi? - pitam je. - Ne skreći sa teme - ne da se Kri-Kri smesti. - Jesi li sa njom dobio ljubav? Pronašao ljubav? Odgovori mi kratko i jasno i nemoj vrdati! - Jesam - odgovaram sasvim kratko, baš kako Kri-Kri traži od mene. - Da li je velika i lijepa? Vaša ljubav? - Jest. Mislim. - Ne misliš, nego znaš - oštro odgovara Kri-Kri. - Problem je u tome što to ni samom sebi ne želiš priznati. Kad bi to priznao, shvatio bi, kako je ona u pravu. - Eh, pa sad ... - Nemoj ti meni uzdisati - kaže Kri-Kri. - Ne pali ti to kod mene. Dakle, priznaješ da si pronašao ljubav. - Čini mi se. - Zaslužuje li da bude ovjekovječena nečim što je veće i važnije od jebenog slova na papiru u matičnom uredu? Ne odgovaram. Razmišljam. O njoj i o sebi. O onome što nas spaja i o onome što nas razdvaja. Spaja nas ljubav, priznajem da je volim, a znam da i ona mene voli. Da nije tako ... Razdvajaju nas godine i to je pravi razlog moje nedoumice, mojih strepnji, mog straha. Poprilično sam stariji od nje, mogu joj biti otac, ali ona tvrdi kako je ta činjenica uopće ne smeta. I sve je bilo dobro i krasno do prije nekoliko dana, kad je otvorila temu o djetetu, našem djetetu, zajedničkom djetetu. Od tog trenutka to stoji između nas poput nevidljivog zida, nevidljivog, ali kojeg oboje i te kako osjećamo. Kad pružam ruke prema njoj, prsti mi prolaze kroz taj nevidljivi zid smutnje između nas. I kad je dotičem, dodir je drugačiji, sve je drugačije. I to me ljuti. - Ne znam ... - progovaram konačno, nakon podužeg zurenja u ispijenu šalicu kave. - Zadovoljan sam i bez djece. - Ti jesi, ali ona, čini se, nije - reče Kri-Kri, gledajući me pažljivo, loveći moj pogled koji nastoji umaći joj. - Zašto uvijek željeti još? - pitam je odjednom bijesan: bijesan na nju, na Kri-Kri, na sebe, na čitav svijet. - Jeli nam dobro ovako? - Neeeeeeeeeeee - oduži Kri-Kri odmahujući glavom. – Ne smiješ tako! - Ali to je istina! - Ne smiješ tako gledati na to! - Zašto ne? - pitam je. - Sa djetetom bi sve pokvarili ... - Ma daaaaj....ali da pokvarite....i da ostane sama...imala bi dijete od čovjeka koji joj je dao uvid u njenu nutrinu, njenu genijalnost, toplinu, strast...sve! Pogledaj njene pjesme! One ti sve govore. Puna je života i prepuna čežnje i prepuna ljubavi prema svemu. - Gotovo istim riječima se i ona izrazila - kažem i podižem ruku: potrebno mi je piće i nastojim privući pažnju mlade konobarice. - Kaže da stvara pjesme zbog toga što sam ja nešto pokrenuo u njoj. Ali, da budem iskren, meni je to izgovor, iako mi laska, naravno. Propisala bi ona i bez mene, te su pjesme morale izaći, ugledati svjetlost, ništa ih ne bi moglo zaustaviti! Ali, shvati, molim te, stariji sam od nje, poprilično, mnogo i ... Kri-Kri odmahuje glavom i pruža ruke preko stola: hvata moje i čvrsto me steže, dok se toplina razumijevanja širi u valovima od nje prema meni. - Ne misli na najgore - tiho mi reče, stežući mi obje ruke. - Pomisli na budućnost, njenu, ne svoju... - Upravo to i radim! - Jednog dana, kad i ako tebe ne bude tu, ona bi odabrala prave izbore - kaže Kri-Kri tiho, jedva čujno. - I ne bi se nikad više vezala s nekim, ako to nije iz čiste ljubavi i ne bi htjela dijete samo da ima dijete, jer bi već imala dijete sa čovjekom kojeg je voljela i cijenila. - Teško je to ... - Nisam ni rekla da je lako - odgovori Kri-Kri. - Da rezimiramo: kako ja gledam na to, malo si sebičan. Ali te svejedno volim. Izmamljuje mi lagani, slabašni smiješak, prvi nakon nekoliko dana i zahvalan sam joj zbog toga. - Znam da sam sebičan. - Jesi! Uh, da zna što ti govorim, odmah bih pjesmu od nje dobila ... - Uhhhh! Zabrazdila si - kažem sa osmjehom. - Oduvijek mislim kako je svijet gadan i da ne treba proizvoditi nove robove ... - Ajoj, koje sranje si sad izvalio! - reže me Kri-Kri. - Kad je svijet toliko gadan, zašto trčiš i zašto voliš i zašto se raduješ jutrima i lijepim trenucima? Odakle onda crpiš smisao za ljepotu? - Malo radosti u velikoj tuzi – branim se – Zbog toga trčim. - Nije život gadan! - oštro mi reče Kri-Kri. - Nego je život težak! Jebeno je težak! - I dijete ga neće olakšati – kažem. - Možda. – Kri-Kri zamišljeno klima. – Ali možda će ga osmisliti. Što misliš? Šutim. Ne odgovaram. Nemam odgovor. Ne znam odgovor. Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

- 08:23 - Budi (30) - Iskren - #

20.10.2006., petak

Jauk

photo by norlitobg Jauk Poslušaj Tihi jauk vjetra Zbog patnje se Čovječanstva diže! Poslušaj Plač kiše Nebo tmurno Tuguje, uzdiše Svi vjetrovi znaju Izlaza nema više! Negdje daleko Al' ipak blizu Jauk se tihi Prepun bola diže Od jauka i vriske Mora nas dijele plava Bol je njihova daleko A naša savjest uspavana! Al' braća su to naša Čiji jauk ne čujemo Dok igramo živote naše Al' braća pate naša Čiju bol ne osjećamo Dok grabimo isprazne divote. Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

- 08:24 - Budi (33) - Iskren - #

18.10.2006., srijeda

Trenutak

photo by patio127 Trenutak Odraz lagano titra, zrake ga zalazećeg sunca miluju. Jezero je mirno i tiho i glatko i moj se odraz ogleda savršeno u njemu. Zurim u svoj lik i želim zadržati trenutak što je moguće duže. Izmiče mi. Ma koliko se trudio zadržati je i ona mi izmiče, poput ovog trenutka i to me ljuti, plaši, iznenađuje. Uskovitlala je orkane emocija u meni i samo se podižu: dok jedna emocija jenjava, druga se iz dubine podiže i vitla u meni i pokreće nemir koji me boli. A bilo je savršeno. Zatim je ona poželjela nešto na što nisam spreman. Ne želim uhvatiti njenu želju u letu i posvojiti je, prigrliti je, kao da je moja. Jer nije, strana mi je. - Želim dijete - rekla je danas poslijepodne: ležimo u zamračenoj sobi, netom smo vodili ljubav i još uvijek teško dišemo. - Jesi li me čuo? Ne odgovaram. Nadam se, da ću šutnjom ubiti njene izgovorene riječi u polutami sobe. Potajno se, ali divlje snažno, nadam kako ću šutnjom potisnuti njenu nerazumnu želju. Ne želim dijete. Volim je, ali ne želim dijete sa njom, a niti sa ni jednom drugom. Uopće ne želim donositi dijete na svijet. Ne na ovakav svijet. A ona? Ne poštuje moju šutnju, odbija bilo što iščitati iz nje. - Znam da si me čuo - reče tiho, glas joj je povrijeđen i već očekujem suze i gradim oklop oko sebe. - Ignoriraš me. Uzdišem. Ako nije kako ona želi, ignoriram je. Ako popuštam, ignoriram svoje želje, sebe, moje mišljenje, moj pogled na svijet. Možda i čitavog sebe, onakvog kakvim se doživljavam, vidim. I kakvim me drugi poznaju. - Nećeš odgovoriti? - pita ona u polumraku i ja naslućujem trzaj obraza, predznak suza. Šuteći, polako se pomjeram, ustajem i počinjem oblačiti. Bilo što da kažem, samo će pogoršati stvar, zato šutim. Možda je to kukavički, ali ... - A samo trenutak ranije - kaže ona tužno i tiho i žaleći - bilo je upravo savršeno. Dok oblačim košulju, razmišljam o tome kako je to istina. Bio je to upravo savršeni trenutak. Koji je ona uništila. Zašto ga nije pustila trajati, da što je moguće duže oboje uživamo u njemu, u trenutku zajedništva, u trenutku savršenosti? - Odlaziš? - pita me. - Odlazim. - Samo tako? - Govorili smo o djeci - kažem joj, podsjetivši je na duge razgovore, njene argumente i moje protuargumente. - Sjećaš se mog odgovora? Još je uvijek isti. I ostati će isti. Svijet se nije promijenio, zar ne? I dalje je trula močvara, a vremenom postaje sve trulija ... - Poznato mi je to - kaže ona ustajući i divim se njenom tijelu, ravnom i napetom trbuhu: možda ga posljednji put gledam? - Onda je ovaj razgovor besmislen, je li? - pita me. - I svi budući? - Kad ti tako kažeš ... Nikoga nema pored mene, samo jezero, šuma i ja. Nema šetača, nema nikoga. Kao da se vrijeme zaustavilo. Sve miruje, čak i zrak oko mene. Saginjem se, uzimam mali i oštri kamen i bacam ga u jezero. Razbijam glatku savršenost. Ne trebam savršenost. Koja ne postoji. Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

- 07:34 - Budi (46) - Iskren - #

17.10.2006., utorak

photo by T Ne pišem. Malo sam nervozan: sutra mi je prva kontrola operiranog stopala i znam da ću čitavo jutro provesti u bolnici. Snimati će mi stopalo, skidati gips, a redovi dugački i zamorni i dooooooooooooooooosadni. Moralo bi biti sve u redu. Ni jednom nisam udario nogom (dva puta sam se poskliznuo i sasvim se lagano oslonio na nju), pazim je, mazim, pričam joj kako ćemo na proljeće trčati kroz zelenilo i uživati, bez bola, bez naprezanja, čisto uživanje kretanja. Mora biti sve OK!

- 07:54 - Budi (23) - Iskren - #

15.10.2006., nedjelja

Let

photo by Ware3927 Let Sunce, vrućina, znoj, umor, žeđ. Sve to Veljko osjeća i počinje treperiti nemirom. Stoji na ogromnom gradilištu pod nemilosrdnim sunce, dok oko njega strojevi jure, prašina se diže, buka postaje jača i jača, nemilosrdno napada bubnjiće, a vrućina, teška ih vrućina sve iscrpljuje. Nemilosrdno. Ma koliko vode čovjek popio, uvijek je žedan. Zbog sunca, koje ovog ljeta nemilosrdno prži, a i zbog aktivnosti mnogobrojnih strojeva, termometar, koji je naslonjen na prozor kontejnera, koji služi inženjerima kao ured, pokazuje nevjerojatnu brojku 42. Veljko je dva puta pogledao u tu brojku, dok je nije uspio prihvatiti. Nije mu promakla činjenica, da se termometar nalazi u hladu. Na ovom će mjestu, koje sad paklenski bruji od aktivnosti, za koji mjesec niknuti veliki kupovni centar. Još jedan u koji će ljudi zalaziti u njemu ostavljati svoju zaradu. - Kome je to potrebno? - ljutio mrmlja Veljko. - Još jedan glupi kupovni centar koji baš nikome nije potreban. - Što kažeš? - pita ga Mario, koji radi zajedno sa njime, a danas im je dužnost rastezati žice koje će poslužiti kao uzemljenje: žica, bolje rečeno metalna traka, široka je oko dva centimetra i umotana u veliki kolut, koji njih dvojica moraju razmotati , rastegnuti i odsijecati točnu dužinu, koja nije uvijek ista i zbog koje su dobili dugačak popis brojeva. A čitavo to vrijeme pažljivo izbjegavati zahuktalu aktivnost oko sebe. - Sve je ovo sranje! - bijesno reče Veljko. - Zašto se mučimo? Hoće li nas ono malo love spasiti? Zašto se ne kupamo i uživamo? - Uvijek ti o istom - kaže Mario i smiješi se. - Radimo zato da bi mogli živjeti. - Nije istina! - uzvikne Veljko, uspravi se, lijeva mu je noga položena na sivu i dugačku žicu, koja i nije žica, već više traka i koju se sprema presjeći velikim kliještima. - U to nas uvjeravaju, ali to nije istina. - Je li? - I Mario prekida rad, uspravlja se i gleda u prijatelja: sprijateljili su se na ovom zajedničkom poslu, dvojica vršnjaka, dvojica tridesetogodišnjaka, dvojica slobodnjaka, neoženjeni, bez djece. - A što je istina? Prosvijetli me, molim te. - Ne zajebavaj! - odgovori Veljko, ali u njegovom glasu nema ljutnje. - Reci ti meni, je li ovo normalno? - Koje? - Pa ovo! - Veljko široko zamahne rukom i tim pokretom obuhvati čitavo ogromno užareno aktivnošću gradilište. Koje vrije, vrije … - Uvijek se nešto gradi ... - Ovdje je do prije nekoliko dana - prekida ga Veljko - bila zelena livada na kojoj su se danju igrala djeca, a noću postajala velikim ležajem za mnogobrojne ljubavnike. Je li tako? - Tako je. - Pa zar to nije prirodnije, nego sva ova buka i huka i prašina i galama i sveopće ludilo koje se svakog dana ponavlja od zore do mraka? - Mora se raditi - kaže Mario. - Slažem se. - Veljko klima zamišljeno. - Mora se raditi. Ali se ne mora ubijati čovjek u ime posla! Svakoga dana crnčimo po dvanaest sati! To više nije rad! To je robovanje! - Svi tako ... - počinje Mario. - Fućkaj sve! - bijesno ga prekida Veljko. - Ne tiču me se ti "svi". Mogu slobodno ubiti se od posla, ako im to odgovara. Govorim o nama. Što imamo od života? Ništa! Radimo toliko naporno i toliko dugo, da kad dođemo kući i operemo se, mislimo samo na spavanje. Kad si posljednji put izašao i dobro se proveo? - Ima prilično vremena. Ali... - Nema ali! Kad si posljednji put nešto poševio? - Ma daj, ne zezaj! - Eto, vidiš! - viče Veljko. - Kastrirali su te! Toliko te izmrcvare dugotrajnim crnčenjem, da nemaš ni malo želje za seksom. Služiš im ko tovarni konj, koji ni ne sanja kako postoje pastusi. Meni je dosta! Ne želim ovako živjeti! - I? - Mario zuri zamišljeno u Veljka. - Što ćeš učiniti? - Ne znam - iskreno odgovara Veljko. - Ali nešto moram promijeniti. Poludjeti ću ovako. Nije to za mene. Ne mogu. Sve u meni protivi se ovakvom načinu života. Čini mi se da ću poludjeti. - Daj, smiri se - moli ga Mario. Mnogo kasnije, u četiri poslijepodne, nakon mnogo isječene i poredane žice-trake, Veljko i Mario i dalje rade, znoje se i osjećaju vrućinu i žeđ, žeđ koju ništa ne može ugasiti. Dok piju ledenu vodu, osjećaju se divno, ali odmah zatim...Vrući se sati polako odmotavaju i postaju sve duži i sve ih je teže izdržati. Veljko šuti, čitavo vrijeme šuti i Mario ga zbog toga nepovjerljivo gleda. Osjeća njegov nemir, osjeća napetost. Koja raste. - Idemo sjesti na trenutak - predlaže Veljko. - Popiti još malo vode, odahnuti bar na tren u ovom paklenom loncu. Ne sjede ni minutu, kad do njih stiže nadglednik, srednje visine, debeo, sasvim raskopčane košulje koja vijori oko njega, dok mu se znoj cijedi sa ogromnog i napetog trbuha. - Što je?! - viče već iz daleka. - Znate li da postoje rokovi? Veljko, kao da ga je nešto podbolo, skače u djeliću sekunde i stoji raširenih nogu, gol do pojasa, prljav, kosa mu se lijepi na čelu. - Samo su rokovi važni! - bijesno reče. - Umorni smo! Pa valjda možemo sjesti i odmoriti se pet minuta. - Ako ne želiš raditi - reče mu nadglednik mirno i ledeno ga gledajući - samo reci. Ima ih koliko god hoćeš koji će te zamijeniti. Veljko se odjednom opusti, mišići mu se olabave, a umornim mu licem preleti osmjeh mira. Odjednom je nestalo sve napetosti, koja je čitavog dana samo rasla i rasla. Umjesto napetosti, u njegovoj se nutrini konačno smjestio mir i pruža mu olakšanje. - Jebi se ti i posao - mirno reče, skine rukavice sa oznojenih ruku i baci ih u prašinu ispred nadglednikovih nogu. - Evo ti rukavice! Daj ih nekoj drugoj budali, koja će doći na moje mjesto. - Smiri se - reče nadglednik. Ali Veljko, osjećajući se lagano poput ptice, okreće mu leđa i dok ga mnogi radoznali, a poneki i zavidno gledaju, krupnim koracima odlazi sa velikog i vrućeg gradilišta. Čini mu se da ne hoda, već da lebdi, svakoga časa mogao bi poletjeti. - Vrati se! - viče za njim nadglednik. - Ne mora tako biti! Ne vraća se, jer Veljko osjeća kako baš tako mora biti, ovo mu je prilika, mora otići, mora poletjeti, inače će čitavog budućeg života žaliti i pitati se... A to nikako ne želi. Ne želi se pitati. Ne želi žaliti. Želi letjeti! Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

- 10:57 - Budi (28) - Iskren - #

13.10.2006., petak

photo by santaspores Klupa Polako, krajnje oprezno, Matija korak po korak, pomažući se štapom, svojom trećom nogom, kako voli govoriti u šali, prijeđe preko ceste, dok na semaforu blješti zelenilo, pod toplim jesenjim zrakama sunca. Dok se približava suprotnom pločniku, baca nepovjerljive poglede prema nabujaloj rijeci saobraćaja i uvijek iznova odmahuje glavom na tu limenu paradu koja se svakodnevno odvija pred njegovim očima. Ispušni plinovi, kakofonija zvukova, brza kretanja prostorom, sve vrije, grad diše ubrzano, ludim ritmom. Matija, osamdesetogodišnjak, sada na drugoj strani, još je jednom uspio prijeći opasnu zonu u kojoj vladaju limene razdražljive zvijeri, olakšano odahne, pa zavije prema obližnjem parku. Što dalje od buke, što dalje od smrada, koji se, kako se Matiji čini, nepodnošljivo širi na sve strane. - Mora da smo ludi - mrmlja sebi u bradu, dok pažljivim koracima korača pošljunčenom stazom, koja ga vodi do omiljene klupe u parku, male zelene oaze, oaze mira - kad dobrovoljno živimo u ovom ludilu. Smrad i buka oko nas! Ni na trenutak nas ne napuštaju! Uvijek i u svakom trenutku nas tiraniziraju. Zaboravili smo što znači udahnuti čisti zrak, zaboravili smo što nam duši znači ljekovita tišina. U prolazu ga pogledaju dva dječaka, gurkajući jedan drugog laktima u rebra: starac razgovara sam sa sobom. Ma vidi ga samo! Matija, duboko zamišljen u svoje misli, ni ne primijeti ih. Primijeti jedino to, da je stigao do klupe, njihove klupe. Na kojoj nema nikog. Nema njegovog prijatelja Ante. Ne vjerujući samom sebi, jer Ante ga je čekao svakog jutra točno u devet na ovoj istoj klupi već preko jedne decenije, Matija se ogleda, ali Ante zbilja nema. Klupa odiše ravnodušnim sivilom i Matija, blago uznemiren, polako se spusti na nju. Gleda golubove. I dokone šetače. I njihove pse. Zatim posegne rukom i iz džepa jakne izvadi "Novi list". Ugodno i dobro mu poznato šuštanje podigne mu duh. Radoznao, otvori stranicu koju je uvijek među prvima otvarao. Stranicu na kojoj se nalaze osmrtnice. Brzim pogledom preleti preko mnogih imena, preko fotografija i uz uzdah olakšanja, jer nije ugledao ničije poznato ime, ničije poznato lice, udobno se namjesti, prekriži noge, pripremi se za užitak čitanja novina na toplom jesenskom suncu. Još jedna tvrtka prelazi u ruke krupnog kapitala. Kasne plaće više od tri mjeseca. Opljačkana pošta. Potpisan sporazum sa... Sa uzdahom nerazumijevanja, žaljenja i razdražljivosti, Matija odloži novine na klupu, ni ne potrudivši ih složiti. Leže raširene, kao da svojataju klupu. Što se dogodilo, pita se Matija i sijede, gotovo bijele obrve mu se mršte. Lice mu svježe izbrijano podrhtava. Ne razumije ovaj svijet, više ništa ne razumije. Kako je moguće da prodaju... Kako? Kojim pravom? Zar je to njihovo? Koliko je samo on svojih plaća dao za bolje sutra. Sjeća se raznih samodoprinosa i sjeća se kako je uvijek rado zaokruživao ono ZA, bez žaljenja, uvjeren kako je to mala i zanemariva žrtva za bolje sutra. A ovi sada sve rasprodaju. Što se dogodilo u svijetu, da je odjednom prestao biti prepoznatljiv, da se u njemu više uopće ne snalazi, da ga ne razumije? Pitanja … Briše nos velikom i plavom maramicom i škilji na oku ugodno zelenilo oko sebe. Pažljivo gleda na sve strane: možda će Ante ipak stići. Sa nekim sasvim normalnim razlogom svoga zakašnjenja. Ali je Matiju strah, kako nikada više neće vidjeti svog prijatelja Antu. Isto se dogodilo već nekoliko puta. U početku njihovog sastajanja na klupi, bilo ih je petorica. Čitav su radni vijek proveli zajedno, njih petorica. Prijateljevali. Sad su ostala dvojica. Ako jesu. Nije više siguran. Ni u što više nije siguran. U trenutku kad pokušava ustati, Matija osjeti lagani udar, zamagljenje, bol, ali nekako dobrodošlu i uopće joj se ne opire. Napola padajući vraća se u sjedeći položaj i podiže ruku prema očima: malo mu se zamaglio pogled, možda, ako protrlja oči ... - Gospodine - pita ga zabrinuta mlada majka koja gura kolica ispred sebe sa gugutavom bebom, i koja zastaje pored klupe - je li vam dobro? Dobro mi je, misli Matija, ali mu riječi ne silaze sa poplavjelih i uzdrhtalih usana. Uskoro će mi biti još bolje. - Gospodine! - viče mlada žena i ogleda se u panici. Ali nema nikog da joj pomogne. Nemoj, želi joj reći Matija, ali njegove je umorne oči samo gledaju sa zagonetnim smiješkom, koji još više plaši mladu ženu. Nemoj se uzbuđivati, nemaš zašto. Sve je... Posljednjom snagom Matija podiže pogled prema Suncu: želi ga još jednom vidjeti, osjetiti njegovu toplinu na licu. Sjedokosa glava mu pada na grudi, iz grla mu izlazi jedva čujni šum, zrak šišti potiho, zatim lagano, ne ometajući nikoga, baš onako kako je i živio, nenametljivo, sa pogledom u očima koji mladu ženu moli za oprost, Matija klone sasvim, polegne na klupu i zatvori umorne oči, dok mu grčevit osmjeh bola, zastao ukočen u uglu usana. Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

- 09:16 - Budi (37) - Iskren - #

12.10.2006., četvrtak

Kocka

za Miru koja mi je postavila pitanje... Kocka Na rubu Svemira Kocka se njiše I Slučaj odlučuje O svemu. Galaktike žmirkaju I čekaju Vrijeme treperi Ravnodušno. Tko je Veliki kockar? U bezdanu prostora Velika tama Velika praznina Velika hladnoća Veliko pitanje. U Velikom Ništa Sve se nalazi U Velikoj Praznini Sve postoji. Postoji li Veliki kockar?

- 16:10 - Budi (17) - Iskren - #

11.10.2006., srijeda

photo by T Nedostaje nam naše vježbalište!

- 08:20 - Budi (32) - Iskren - #

10.10.2006., utorak

photo by Germaine Reci mi Reci mi pjesmom Ili pogledom plavim Neka misao zatitra Među nama Reci mi dodirom Ili treptajem oka Reci kako voliš Nikako mrziš Reci mi dahom Toplim i vlažnim Ispričaj priču Ispunjenu bojom mira I govori Samo govori Neka potok riječi žubori O miru, o sreći, o životu. Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

- 08:02 - Budi (24) - Iskren - #

08.10.2006., nedjelja

Povratci

photo by Apee Povratci Vraćam se. U svijet budnih. Do sada sam mirno i bezbrižno spavao, uspavan lumbalnom uspavankom i nije me bilo briga ni za što. Dali su mi injekciju u kičmu, položili me vodoravno, potpuno golog i prekrivenog samo plahtom, čiji će donji dio, onaj koji prekriva moje noge, strgnuti kad me odvezu na operacijski stol, te tako predati moje uspavano tijelo na milost i nemilost vještim rukama kirurga. Sa moje je lijeve strane ležao već uspavan muškarac prosijed i duguljastog lica, a sa desne žena sjedokosa i zabrinuta lica i znao sam da je uplašena. Nitko ne voli da ga nepoznati ljudi voze na kolicima, guraju u nepoznate i ogromne i prazne liftove, koji zjape sivilom i oduzimaju mu odjeću i sasvim ga golog predaju u nepoznate ruke. Osjećaš se bespomoćnim, a osjećati se bespomoćnim nitko ne voli, siguran sam. Polako, sasvim polako, vraćam se u svijet događaja: osluškujem zvukove tihih glasova i neko nepoznato zveckanje. Odjednom mi sine kako to zveckaju kirurški instrumenti. Zatim nečiji koraci sa moje lijeve strane, koji me nagonski primoravaju na pokret glave: polako okrećem glavu. - Uskoro će se probuditi - govori mlad i malo promukli glas. - Hoću li mu još malo dodati? - Nije potrebno - dobije odgovor: prepoznajem glas kirurga, dr. Darina. - Sigurno? Meni se čini kako je budan. - Sigurno - samouvjereno odgovori dr. Darin. - Gotovi smo za desetak minuta. Nije potrebno. - Onda dobro. - Koraci se udaljavaju i polako otvaram oči: škiljim u leđa ogrnuta zelenilom, pratim ih kako napuštaju operacijsku salu. - Pridrži mi ovo! - zapovjedno govori dr. Darin svom asistentu, doktoru Klenu, koji mu asistira i koji je tu zbog mene: poznaje me i želi biti sasvim siguran kako će se posao izvesti kako treba. - Čvrsto zategni! Ne osjećam bol, ne osjećam ništa, samo lagano uzbuđenje. I znatiželju. A ona je upravo dokaz da sam se vratio u svijet živih. Nagonski, jer kad sam to već učinio jednom, zašto ne bih i drugi put, okrećem polako glavu položenu na tvrdu podlogu. I dočeka me iznenađenje. Sa moje se desne strane nalazi vitrina, ostakljena i u odsjaju stakla vidim mesare kako kasape moju desnu nogu: palac su mi umalo odvojili od stopala, drži ga na žici dr. Klen. a dr. Darin upravo uzima bušilicu, pravu pravcatu bušilicu, vidija joj duga trideset centimetara i tanka, tanka: siguran sam, ne varam se, ne sanjam, vratio sam se u zbilju. Dok mi dr. Klen pridržava otvoreno stopalo, koje mi izgleda čudno i radoznalo gledam u sve to i ne mogu odvojiti pogled, a bušilica počinje svoj put, svoj proboj, počinje prodirati u moje stopalo i prodire i prodire...čini mi se beskrajno. Očarano gledan, ne osjećam ništa, nema boli, samo pitanje: koliko još? Duboko u stopalo. - Čvrsto sada drži! - procijedi dr. Darin, a bušilica jauče. Vidim u vitrini što rade, baš kao da ležim na kauču i gledam televiziju: gledam radoznalo i bez straha i tada mi prilazi sestra i smiješi se prema meni. - Pa vi ste budni! - Jesam. - I sve vidite? - pita sasvim tiho, da ne ometa preciznost ruku tamo dole. - I ne smeta vam to gledati? - Ne smeta - kažem i primjećujem kako ima krupne i vlažne smeđe oči: mora biti ljepotica ispod te zelene maske koja joj sakriva donji dio lica. - Još samo malo - kaže ona umirujući - i biti će gotovo. Napušta me uz osmjeh ohrabrenja. Iako me nije strah, zahvalan sam joj na tom osmjehu. Mislim na René Descartes-a koji nas je već odavno sveo na strojeve, usporedivši naša tijela sa strojevima onog vremena. I na meni rade baš kao na stroju, mirno, bešćutno, ne uzbuđujući se, bez emocija, baš kao da popravljaju neki motor automobila. Ne izgleda mi to čudno i ležim mirno i smješkam se svojim mislima. Kad bi Oni znali o čemu razmišljam ... Napušta nas dr. Klen: svoj je doprinos dao i više nije potreban, mnogi ga pacijenti čekaju. Polaže ruku na moje golo lijevo rame i smiješkom mi daje do znanja kako je sve OK: zahvat je uspio. Zatvaram polako oči u znak zahvale i potvrđujući da sam shvatio neizgovorenu poruku. Čudno, ni trena nisam sumnjao u to, iako se svi oko mene kleli u kompliciranost kirurške intervencije i u njen slab izgled na pobjedu. Ali se ja volim kladiti na autsajdere: kad oni pobijede... - Gotovo! - objavljuje dr. Darin. - Zagipsajte ovo i vozite ga! Danas imamo bogati program. Povratak u bolesničku sobu u kojoj ležim. Dočekuju me upitna lica: svih zanima kako je bilo, svih čeka to iskustvo, osim jednog, koji je to već prebacio iza sebe. Četvorica nas je u sobi i zagušljivo je i ide mi na živce stenjanje, kašljanje...a onda, vrhunac svega, stopala me počinju luđački svrbjeti! Izluđuje me to i tih pet minuta, koliko traje svrbež, pretvaraju mi se u mučnu vječnost. Koja, srećom, ipak prolazi. Ležim u polusnu, u bolovima i osluškujem život oko sebe. Svi kukaju, svih boli. Većina to podnosi mirno, dostojanstveno, ali imamo jednog koji pretjeruje u svemu, pa i u iskazivanju boli i nitko ga u sobi ne trpi zbog toga. Osjećam kako se u bolesničkoj sobi rađa mržnja i raste i raste... Ljudska priroda. Satkana je od osjećaja koji znaju biti i te kako ružni, sasvim odvratni, odbojni. Dok sam ležao u operacijskoj dvorani, priželjkivao sam povratak u sobu, ali sad shvaćam kako mi je tamo bilo bolje. U operacijskoj je dvorani vladao duh zajedništva, doduše hladan, poslovan. Na trenutke mi se činilo kako su kirurzi bešćutni. Ali tko želi da ga operira neki cmizdravko, koji će se rasplakati nad tužnom sudbinom svog pacijenta? Drijemam uljuljkan bolovima i lijekovima i jaucima kojima sam okružen i razmišljam o povratku kući, u normalni svijet, svijet bez bola. Jedva čekam i samog sebe prisiljavam na strpljenje. Trese me temperatura i ne popušta dvadeset i osam sati. Zatim dolazi olakšanje, glava se razbistrila, mogu razmišljati, nisam pospan i čekam ... - Sutra kući! - odlučuje se trećeg dana na viziti. Prijatelj me vozi kući. Ive je došao po mene, pograbio moje stvari i dok sam ja polako, nesigurno, na štakama, napuštao leglo bola, otrčao je do kola i dovezao ih do mene. Pomaže mi ući: pažljiv je do krajnosti, koja me pomalo nervira. Ali mu ne želim to pokazati. - Što ima novog? - pitam ga. - Evo što! - kaže on i rukom mi pokazuje, dok čekamo ispred semafora: dvojica se ispred kafića tuku, dok jedan mladić leži na sivom i pomalo vlažnom pločniku, razbijene glave iz koje lije krv. - Manijaci - kažem, gledajući ružni prizor. - Takvi su u većini - kaže Ive. Znam što slijedi: poznajem ga. Jedan je od rijetkih koji je shvatio kako ovaj ludi svijet funkcionira, ali nije zbog toga pronašao mir u sebi. Još uvijek se nada da bijegom sa jednog mjesta u drugo može nešto bolje pronaći. Vara se, naravno: ludilo je nasilja i boli posvuda oko nas, mi smo u njemu i njegov smo dio i pripadamo mu i volimo ga. O, da, govorimo da želimo mir, ali volimo nemir, trčimo za uzbuđenjima i patimo i zbog svojih gluposti okrivljujemo sve i svakog samo ne sebe. A sami smo krivi. Svi! Večer se jesenska polako spušta, dok ležim na kauču i gledam vijesti. Ratovi, razaranja, sakaćenja: patnja i ludilo i bol na svim stranama svijeta. Obavija nas. U bolnici sam razmišljao o povratku u neki bolji svijet, ali sve je to bila tlapnja. Nema boljeg svijeta. Postoji samo ovaj ovdje i posvuda je: u bolnici, na moru, u zraku, na ulicama...u nama, pripadamo mu, njegov smo neraskidivi dio. Ne možemo pobjeći, osuđeni smo vrtjeti se u tom krugu. I vrtimo se. I našu vrtnju nazivamo Životom. I lijepo je živjeti usprkos svemu tome, a možda čak i zbog toga! I treba živjeti punom snagom! Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

- 08:08 - Budi (35) - Iskren - #

07.10.2006., subota

photo by T Malo pišem, malo se igram sa Lori. Privikavam se na "invalidnost". Malo sam usporen, ali nije strašno. Lori i ja SVIMA zahvaljujemo na javljanju i želimo vam ugodan vikend. Uživajte u lijepom danu punom snagom! Idite u Prirodu, nikako u shopping, kako sada svi govore, umjesto da upotrijebe našu riječ "kupovina". Pozdrav svima!

- 08:34 - Budi (13) - Iskren - #

05.10.2006., četvrtak

photo by ? Evo me, čini mi se da sam iz nekog polusna uskočio u Život. Operacija je uspjela, stopalo je sređeno, moći ću ne samo hodati, već i trčati. Ali za sada, prvih se mjesec dana ne smijem ni nasloniti na stopalo, i dok ovo pišem, držim nogu na stolu na kojem se nalazi komp, poput šerifa u starim dobrim kaubojcima. Umoran sam, pomalo uspavan i griješim pri tipkanju. Ali imam u glavi sjajnu (mislim i nadam se) priču i za dan dva, moći će te je čitati. SVIMA posjetiteljima mog bloga zahvaljujem na posjetama blogu, a posebno na lijepim željama i riječima podrške! HVALA VAM!

- 13:51 - Budi (32) - Iskren - #

04.10.2006., srijeda

Dobro jutro! Kopam, kopam, kopam…..u potrazi za, pa se zna, kostima. Zauzeta sam…imam pune šape posla. Zato, samo par riječi….Misko, je dobro, opravlja se i naravno, sve vas puno pozdravlja. Vau-vau Lori

- 09:03 - Budi (15) - Iskren - #

02.10.2006., ponedjeljak

photo by Misko Misko je danas operiran i polako se oporavlja. Sve vas puno pozdravlja. Pozdrav svima Lori

- 17:18 - Budi (15) - Iskren - #