30.11.2006., četvrtak

Poslije

Poslije - Reci mi nešto - reče ona mazno, privivši se uz njega. - Što? - upita on kratko, nezainteresirano. - Nešto lijepog - odgovori ona. - Lijepog? - ponovi on odsutno. - Dan je lijep. - Nisam mislila na dan - reče ona. On ne odgovara: mirno i dalje leži, oči mu poluzatvorene. Zašto ne ušuti? Naravno da nije mislila na ljepotu dana. Nije toliko glup, a da to ne shvaća. Mislila je na ono što se malo ranije odigralo među njima, na onu strast koja je izbijala iz njenog vrućeg i veoma pokretljivog tijela, koje se upinjalo ugoditi mu. Točno zna na što misli: misli na vođenje ljubavi. Ali on ne misli kako je to bilo vođenje ljubavi, bar ne sa njegove strane. Za njega je to bilo rasterećenje, opuštanje, blagi zaborav u sivilu svakidašnjice. Čitao je knjigu, prije dva sata u ovo lijeno poslijepodne, dok je jesenje sunce prodiralo u sobu, kad je zazvonio mobitel, pored njega, na staklenom stoliću, na dohvat ruke. Istog je časa pomislio na nju, Mateju, a da ni sam nije točno znao zbog čega. Kad je pružio ruku, dohvatio mobitel i pogledao u zaslon, uopće se nije iznenadio pročitavši njeno ime. Kao da je sasvim uobičajeno da mu Mateja telefonira. A nije bilo. Upoznali su se prije mjesec dana, kad su njeni roditelji kupili stan u njegovom susjedstvu, samo tri zgrade dalje od zgrade u kojoj je stanovao Miljenko. Dopala mu se: oko osamnaest ( kasnije je doznao da je točno ocijenio ) srednje visine, smeđe kose i smeđih očiju, pomalo bucmasta, baš kao da joj se tijelo ne može sasvim odlučiti napustiti djetinjstvo i zakoračiti u život mlade žene. U dvadeset i devetoj godini, Miljenku se Mateja činila samo simpatičnom susjedom i ništa više. Ali se to vrlo brzo promijenilo, kad je zapazio njene užarene oči koje su ga gledale sa neskrivenim divljenjem. Gutale ga, gutale ga gladno. Sretao ju je na svim mogućim i nemogućim mjestima i to ga silno zabavljalo. I evo, sad mu upravo telefonira, ni dva dana nakon što su izmijenjali brojeve, naravno, bila je to želja Mateje. - Dobar dan! - zacvrkutala je, a Miljenko se nasmiješio. - Provjeravam jesam li možda upisala krivi broj. - Nisi upisala krivi broj. - Što radiš? - upitala je. - Sada? Istog je trena znao što slijedi i kuda to vodi. Znao je što ona namjerava i znao je da se neće protiviti: zgrabiti će ono što mu se pruža i zabaviti se jedno poslijepodne. Odgovorio joj je da se dosađuje, ona se ponudila ublažiti mu dosadu, došla do njega i ni deset minuta po Matejinom ulasku u Miljenikov stan, počeli su trgati odjeću jedno sa drugog. Slijedio je vrući sat, tu, na kauču u dnevnoj sobi. - Volim te, znaš - šapne mu Mateja u uho, a Miljenka to razdraži: govori o voljenju, a još ni ne zna što to znači. - Ne poznaješ me - oprezno joj reče. - O, poznajem te - mazno odgovori Mateja. - Ti si najbolji muškarac na svijetu i ja sam sretna što te imam. Miljenko se ukoči i poželi je zgrabiti za ramena, dobro je prodrmati, istresti iz nje zauvijek te glupe i nezrele djevojačke snove. Možda joj ipak nije trebao dopustiti posjetiti ga? Kako je se riješiti? I da li je uopće moguće bezbolno se riješiti Mateje i njenih ružičastih snova. Nije siguran, ali zna da mora to postići. Mora po svaku cijenu! I hoće! Miljenko ustane sa kauča na kojem su goli ležali, grubo se otrgnuvši iz djevojčinog zagrljaja, gledajući bez žaljenja kako joj ruke grabe prazninu, u nastojanju zadržati ga, pa navlačeći traperice na golo tijelo, reče: - Samo smo se pojebali, mala, ništa drugo. Samo pojebali. Kao da ju je pljusnuo ledenom vodom, Mateja se zgrči, zatrese, zaplače, a Miljenko, znajući što slijedi, šmugne u kupaonicu, nadajući se da kad bude izlazio iz kupaonice, istuširan i bez tragova poslijepodnevnog valjanja, koje Mateja sasvim pogrešno naziva vođenjem ljubavi, nadajući se bolno kako će ona u međuvremenu otići, nestati iz njegovog života isto onako naglo, kako je i ušla. Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

- 17:41 - Budi (42) - Iskren - #

28.11.2006., utorak

photo by T Imam problema sa radom kompa. Uživajte u Lori, dok se mučim. Pozdrav!

- 09:42 - Budi (25) - Iskren - #

27.11.2006., ponedjeljak

photo by T Volim se ovdje odmarati. photo by T Pogađajte: Što je i odakle je ovo?

- 08:07 - Budi (33) - Iskren - #

26.11.2006., nedjelja

Bijela želja

photo by chipsa Bijela želja Skrivena u mislima Želja pritajena Slatkim drhtajima Obavijena Čekajući Tebe! Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

- 09:11 - Budi (22) - Iskren - #

25.11.2006., subota

PRVA ŠETNJA!

photo by T Veliki pozdrav svima! Prohodao! Neuništiv sam! He he......

- 10:40 - Budi (28) - Iskren - #

24.11.2006., petak

Osvježenje

photo by routerguy666 Osvježenje Te smo večeri malo dublje zavirili u čašicu i u prvi mah pomislim kako nisam dobro čuo, pa se uspravim gornjim dijelom tijela, koji je do tada pritiskao njen gornji dio tijela: pogledam je pravo u zamagljene oči, pomalo stisnute zbog uživanja koje joj strujalo tijelom. - Što si rekla? - pitam je i mirujem na njoj i u njoj. - Jesam li dobro čuo? - Ah! - zaječa ona. - Ništa. Dođi! Nemoj prestati. - Ne! - odbijem je. - Neću nastaviti dok mi ne odgovoriš. Jesam li dobro čuo? Želiš da budem grublji? Šuti. I izbjegava moj pogled kojim je probadam. Iznenađen sam. Jako. Sa Lorenom vodim ljubav već blizu devet mjeseci i ovo je prvi put kako mi nešto takvog kaže. - Ponovi! - naređujem joj: čvrsto odlučujem da joj ne popustim. - Ponovi točno onako kako si malo prije rekla. - Želim da budeš grublji - promrmlja mi Lorena u oznojene grudi; njen mi topli dah pomiluje kožu. - Da malo osvježimo naš odnos. Samo mrvicu grublji. - Što ti je? - pitam iznenađeno. - Grubost nije u mojoj prirodi. - Znam. - Pa zašto je onda tražiš? - pitam je napola uvrijeđeno. - Možda bi trebala potražiti drugog muškarca? Ako ti ja nisam dovoljno dobar. - Sad me vrijeđaš ... Odmičem se od nje, a Lorena skuplja noge, grabi plahtu i omata je oko tijela i gleda me pogledom kao da želi reći kako sam nešto skrivio. Ljuti me to. Sjetim se boce votke u kuhinji, još ledene, jer držim je u hladnjaku, ali ostavljene na stolu, jer zahvatila nas iznenadna strast, podgrijana alkoholom i nisam je imao vremena spremiti na njeno hladno mjesto. Grlio sam Lorenu, ljubio je u vrat i gurao prema spavaćoj sobi, prema krevetu, pripijajući se uz njenu zamamnu stražnjicu. - Gdje ćeš? - pita me Lorena. - Potrebno mi je piće. - Zar nisi dovoljno popio? - pita ona negodujući. - Ti sasvim sigurno jesi - kažem: ne mogu odoljeti, nešto u meni me tjera da tračak zlobe ispljunem prema njoj. - Donesi i meni čašu - govori Lorena iza mojih leđa. - Mislio sam, kako ti treba druga vrsta osvježenja - dobacujem joj. - Ne budi vulgaran! - dobacuje Lorena za mnom: u glasu joj nazirem razdražljivost. Gol odlazim u kuhinju, osjećajući njen pogled uprt u moja leđa. Žene. Lorena. Mislio sam da je poznajem, a sad ovo. Čovjek nikada nije načisto sa ženama. Uvijek nas iznenađuju. Iznenađenje bi bilo da nas ne iznenađuju. Potežem gutljaj votke, pa nadopunim čašu: ne mora znati da sam u kuhinji pio, ne mora shvatiti da mi je zbog velikog iznenađenje piće bilo potrebno. Zar misli kako nisam dovoljno muškarac? Je li moguće? Trnci mi prolaze tijelom. Noseći dvije čaše u rukama, vraćam se u spavaću sobu. - Izvoli - kažem joj pružajući joj hladnu čašu i sjedajući pri dnu njenih nogu, tako da sam joj licem okrenut. - Sad možemo razgovarati. - Ne želim razgovarati - odvrati Lorena i otpije. - Ne o tome o čemu ti želiš razgovarati. - Bogami, hoćeš! Razgovarati ćemo o tom, kako ga ti zoveš, osvježenju. Razgovarati ćeš i te kako. Pa ne možeš samo tako reći onako nešto i poslije toga se ponašati kao da ništa nisi rekla. - Zašto ne? - Jer ja ne dozvoljavam! - prasnem: pomalo gubim strpljenje. - Istresi iz sebe što te muči. Nisi zadovoljna kako te ševim? - Nisam to rekla! - Zar ne želiš osvježiti našu ševu? - Nisam to rekla! - ponavlja ona. - O, da! - upadam brzo. - Upravo si to rekla! - Nije istina! - kaže ona i okreće glavu: izbjegava moj pogled. - Moju si usputnu primjedbu pretvorio u prvorazredni problem. - Usputna? - podrugljivo je pitam. - Sa svojom si mi, kako ti kažeš usputnom primjedbom, rekla kako nisi zadovoljna mojim ljubavnim umijećem. Da te ne zadovoljavam. - Ma daj, molim te ... - Rekla si mi kako sam mlakonja! - Ali ... - muca Lorena. - Bez ali! - presiječem je, ispijam čašu i ustajem: ovog ću puta donijeti bocu, osjećam kako će mi biti potrebna. - Pa gdje ćeš ponovo? - Po bocu! - dobacujem joj bijesno preko ramena. - Izgleda da će mi trebati. Svakom njegovo osvježenje, zar ne? Od ševe noćas i onako ništa. - Ti si tome kriv! - viče Lorena za mnom. Ne odgovaram: uvijek je tako kad se prepiremo. Ja sam kriv za sve. Ma zašto to trpim? Zašto je ne izbacim iz stana i iz svog života? Bijesno potežem žestoko i hladno piće ravno iz boce. Tresem se i nisam siguran je li to zbog hladnoće, jer i dalje sam sasvim gol. Možda se tresem zbog iznenada nagomilane ljutnje, koja reži iz moje utrobe. Želim se svađati, osjećam potrebu za velikom prepirkom. Punom ružnih riječi. Teških riječi. Odakle joj hrabrosti, takvog mi što reći? I, onda … je li to istina? Slab sam u krevetu? Potežem još jednom iz boce. Ma to nije istina, ne može biti istina, ne smije biti istina! To alkohol govori iz nje! Do sada je uvijek bilo sve u redu: grčila se u strasti i slasti u mom zagrljaju bezbroj puta. I po nekoliko puta na dan. Nije istina … pijano je bubnula! Ali, možda, ako ima tu imalo, samo trunčicu istine …Prokleta bila! Kuja jedna! Zar to da mi kaže! Meni koji sam prije nje imao bezbroj žena! I sve su bile zadovoljne i zadovoljene. Što ona hoće od mene? Kuja! Dok bijes kuha u meni, bosonog tapkam prema sobi, sa bocom u ruci, gdje me dočekuje Lorenin ispitivački pogled. Oprezan pogled. - Ne razumijem tvoje ponašanje - progovori ona čim sam ušao u sobu. - Zbog čega si toliko povrijeđen? Ništa strašnog nisam rekla. Otpijam iz boce i gledam u nju, podrugljivo, ispitivački, radoznalo, sa ljutnjom, sa željom. Sve su emocije sabijene u tom pogledu i Lorena to primjećuje. Počinje prastaru igru: mazno se proteže u krevetu, plahta spuzne se njenih ramena, otkriva grudi, otkriva ružičaste bradavice. - Dođi - kaže mi i obara pogled, a pogled govori više od riječi. - Dođi odmah. Odlučim je poslušati, osjećam iznenadnu želju. Polažem bocu na ormarić, prilazim joj, odbacujem plahtu sa nje. Gleda me napola spuštenim kapcima. Mazno. Sigurna u svoju nadmoć. I u tom je trenutku pljusnem. Kao da mi je ruka odjednom stekla slobodnu volju. Nisam ni znao da ću je pljusnuti. Pljuska odjekne u sobi i čitavu je ispuni. Zrak oko nas zatreperi i više nam nije bilo hladno, a pogledi nam postali rašireni, upijajući. Još jednom zamahnem i još jednom je pljusnem, snažno, ovaj put po desnom obrazu, koji se rumenilom pridružuje lijevom. - Jesi li ovo htjela? - pitam je, penjem se na krevet i opkoračujem je: sjedim joj na čvrstom i uzdrhtalom trbuhu. - Jesam! - dašće Lorena i miluje mi međunožje. - To sam htjela! Udaram je ponovo. Ovog puta unosim gotovo svu svoju sabijenu žestinu u udarac. Pljusnem je po lijevom obrazu, snažno pljusnem, zvonko, a glava joj na bijelom jastuku poleti u desno, dok joj tanki mlaz krvi počne teći iz kuta usta. To me raspomami. Odjednom mi sve postaje crveno ispred očiju. Bacam se na nju poput grabežljive zvijeri, na nju, koja postaje plijen, širim joj noge, ali nije mi potrebna snaga za to: Lorena ih željno širi i uvodi me u svoju vruću vlažnost. - Jebi me! - vrišti i gleda me divljim i užarenim pogledom. - Jebi me i šamaraj! Nemoj stati! Groznica me trese i odjednom se odmičem, okrećem je, obaram na koljena, istodobno joj podižući napetu stražnjicu visoko u zrak. Zabijam se u nju, a udarci odjekuju po njenim leđima, vratu, stražnjici, koja se bjesomučno vrti i osjećam žar, toplina se širi, postaje vrućina i čujem Lorenu kako vrišti, vrišti, vrišti u jastuk i grize ga, grize. Vrisak je to uživanja, nikako protesta. Koji se sve više penje i penje dok drhti pod navalom moje muškosti, pod kišom mojih udaraca i sva je mokra i svakog časa postaje sve mokrija i zove me, zove i ne mogu se oteti njenom zovu i ... Istrgnem se iz nje, ona klone potrbuške. Grubo je okrećem na leđa i grabim za vrat, usta joj se šire, gleda prema dole, prema mlazu koji joj se prosipa po tvrdom trbuhu koji se podiže i spušta, a u pogledu joj neizmjerno uživanje, koje odjednom prelazi u pitanje, zatim molbu i naposljetku u paniku. Jer ja i dalje nesmiljeno stežem stisak oko njenog vrata. Sve jače i jače. Nemilosrdno. - Je li uživaš? - pitam je, dok beskrajno uživam u prosipanju sjemena na njen trbuh i uživam kako još nikada nisam uživao. - Je li to ono što želiš? Je li to ono što trebaš? Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

- 00:01 - Budi (32) - Iskren - #

23.11.2006., četvrtak

photo by misko Ma što on to radi?

- 07:58 - Budi (23) - Iskren - #

22.11.2006., srijeda

photo by T Evo nas! Objašnjenje zbog kašnjenja možete pročitati, ako vas zanima, ovdje: Cilj: istrčati polumaraton Link se nalazi i u stupcu lijevo. Sve vas lijepo pozdravljam i zahvaljujem zbog zanimanja.

- 16:01 - Budi (28) - Iskren - #

21.11.2006., utorak

photo by misko Dobro jutro!

- 07:56 - Budi (35) - Iskren - #

19.11.2006., nedjelja

Rastanci

photo by pochard Rastanci Kišovit je dan i zbog toga stojimo unutra, u kafiću koji je dio sadržaja autobusne stanice. Pijemo, moj prijatelj Boris i ja: nedjelja je, dosadna nedjelja. I još kišovita. Jesenski vlažna. Ne volim nedjelju, pogotovo ne kišovitu, kad se u čitavom gradu ništa ne događa i kad si osuđen na samovanje, koje se u takvim trenutcima zna pretvoriti, podmuklo, u usamljenost. - Pogledaj ono dvoje! - prekida tišinu između nas Boris i glavom odmahne u pravcu autobusa, ispred kojeg se tiskaju putnici. - Pojesti će ga! Pratim njegov pokret glavom i primjećujem djevojku i mladića u snažnom zagrljaju, spojeni strastvenim poljupcem. - Ljubav ... - kažem neodređeno. - Uvijek si bio cinik, kad je ljubav u pitanju - primijeti Boris. - Zar se nisi nikada rastajao sa nekom? Na ovakav način? Strasno? - Naravno da jesam - kažem mu uvrijeđeno. - Što ti misliš o meni? Da sam bezosjećajni gad? - Ne tupi - reče on i pokretom ruke naruči slijedeće piće. - Znaš da ne mislim tako o tebi. Hajde, uzmi piće i idemo sjesti u onaj ugao. - Zašto? - pitam ga. - Uvijek pijemo na nogama. - Ovaj ćemo put piti sjedeći - odlučan je Boris. - Sjediti ćemo, a ti ćeš mi lijepo ispričati neki svoj ljubavni rastanak. - Je li ti to ozbiljno? - Sasvim ozbiljno! Kreće i ja ga pratim, noseći piće i smještamo se u ugao, podalje od ostalih gostiju, ali i dalje vidimo sve što se događa na samoj autobusnoj stanici. - Počni - reče Boris uz vragolasti osmjeh. Gledam ga preko ruba čaše i shvaćam kako to sasvim ozbiljno misli. I pomislim: k vragu, a zašto ne? Još nikome nisam ispričao, a doživljaj leži u meni poput tereta. Možda se konačno riješim njegove težine? Možda ponovo otkrijem slobodno disanje? Bez onog čudnog pritiska u grudima, koje je uvijek prisutno kad pomislim na nju. Što se događa i više nego često. Na kraju, krajeva, nemam što izgubiti, Boris mi je stari prijatelj. Zašto ne? - Nije to bilo tako davno - počinjem, a prošlost pokulja iz potisnute magle sjećanja... - Prebrzo su ovi dani prošli - reče ona, nagnuta nad svoju putnu torbu i gurajući u nju posljednji komad odjeće: više nema što raditi i sad se mora okrenuti i suočiti sa mojim pogledom. - Sedam dana kao sedam minuta! - Ne govori - kažem joj, primam za ramena okrećem prema sebi i privijam na grudi. - Bili su to lijepi dani. - Najljepši. Stežem je u naručju, kao što sam je bezbroj puta stezao u ovih proteklih sedam dana, koje je provela sa mnom, a opet je to drugačije stezanje. U ovom zagrljaju ima nečeg čega u onim prijašnjim nije bilo: napuknuta žica bola rastanka. Titra i boli. Svaka moja žilica plače za njom, želi je zadržati, uvijek je ovako stezati u zagrljaju, udisati miris njene oštre i crne kose, koje ima posvuda, previše kose na mom licu, dok se privija uz mene. Da sam slutio koliko će rastanak biti bolan .... Ali mislio sam, što, do vraga, neka dođe, neka bude kod mene u posjeti jedan tjedan, sedam dana. Mogu podnijeti nekog sedam dana, odreći se svoje voljene samoće samo na sedam dana. Ali se u tih sedam dana zbila promjena u meni: zavolio sam društvo, ne bilo čije društvo, nego njeno društvo. Zaljubio sam se. Gadno. Lijepo. Nježno i grubo. Posvemašnje. Izgubio sam se u tom osjećaju i uživao lutajući labirintima nježnosti, kojima me ona vodila. Strastveno nježno. Sad je gotovo. Vraća se u svoj grad i ne znam, ne mogu znati, hoću li je ikada više vidjeti. I ta me misao boli, proganja, ali ne usuđujem se izreći je. Je li ovo za nju bilo nešto drugo, nego što je za mene? Nagovaram je na povratak šutnjom, snagom osjećaja. Primjećujem kako prima moje osjećaje i prepoznaje ih. Ja predajnik, ona prijemnik. Ona i ja. Dvoje. Par. Mi. Po prvi put u životu otkrivam što znači to "mi". I dopada mi se. I želim da potraje. Dok hodamo do stanice, do konačnog rastanka, osjećam gorčinu. Osjeća je i ona, znam, primjećujem, osjećam. I još se jedan poriv javlja u meni: želim je zaštiti, omotati to krhko tijelo svojim dugim rukama i ne dozvoliti ničemu lošem da je okrzne. Samo je ja želim milovati, ne želim ni da vjetar to čini. - Nemoj čekati - kaže mi ona. - Idi. Ne volim rastanke. Ne volim ni ja. Naginjem se nad nju, sitnu, krhku, izgubljenu bez mog zagrljaja i ljubim je, kratko, brzo, ali osjećam dah zanosa. Odlazim i čekam i gledam je kako se naginje prema prozoru autobusa, što bliže, baš kao da se meni nastoji približiti i maše mi, maše i znam da jedan djelić mene nestaje zajedno sa njom, umire, ali nije me briga. Ne žalim. Hodam ulicom i nosim njen lik u mislima. - Pa ti si pjesnik - kaže mi Boris i vraća me u stvarnost: u kafić, u žamor gostiju, u brujanje autobusa, vani, na mokroj stanici. - Ne tupi previše. - Ozbiljno to mislim - kaže on. - Još mi nikada ni o jednoj ženi nisi govorio na ovakav način. Volio si je. Šutim i mislim na nju i vidim njen pogled, miris njene kose dopire iz daljine, a u grudima tuga, tuga pomiješana sa čežnjom. - Dobro pričaš o rastancima - reče Boris uz osmjeh. - Plaćam još jednu rundu, a ti mi sad ispričaj o nekom drugom rastanku. Ne mora me nagovarati. Uz pomoć ruma, zahuktao sam se … Ne trpim samog sebe zbog svoje bespomoćnosti. Sa nogom u gipsu zabranjeno mi je kretanje, izlazak iz stana, sve ono što neizmjerno volim. I nervoza raste i raste, ali kad stiže ona, nestaje. Nema nervoze i radosno gledam u njene svjetlucave kratkovidne oči kojima mi poručuje: "Ne brini, dragi! Ja sam ovdje. Sad je sve u redu." Opuštam se. Ja, usamljeni vuk po vlastitom izboru, prepuštam se njenom milovanju, maženju i otkrivam koliko nepoznatih maženja ima. Jer dok vodimo ljubav, pažljivo, da ne povrijedim nogu, njeni su zagrljaji nabijeni erotikom. Koja prelazi u nježnost dok mi kasnije pomaže ustati. Nježnost se pretvara u pažnju, a dok me u kupaonici trlja spužvom, pretvaraju se u brigu. Sa svakom se prilikom i njena pažljivost prema meni mijenja, a ona se savršeno snalazi u svim tim prilikama. Smijemo se zajednički mojoj nespretnosti. Sretan sam, miran, opušten i beskrajno uživam. Dva dana provodimo zajedno, ne napušta me i neprestano se dodirujemo i istražujemo prepuni nježnosti. I onda rastanak. Odlazi sa velikom i platnenom torbom prebačenom preko krhkog ramena. Ja bi trebao nositi tu torbu do autobusne stanice, osjećam, a ne ona. Odlazi, uz zagrljaj, pogled pun tuge i ostavljajući mi svoj miris. Pohlepno ga udišem šumnih udahom. Naginjem se kroz prozor i gledam je kako odlazi niz ulicu, podiže glavu i maše mi, a osmjeh joj titra na licu, ali nije to osmjeh sreće. Vikend-ljubav. Zadovoljan i opet gladan. A ona? Okreće se na mjestu iznad stepenica gdje me još jednom, prije nego li je ulice progutaju, može vidjeti i podiže visoko ruku i maše mi maše, a osmjeh joj više naslućujem nego vidim. Zatim nestaje, spuštajući se niz stepenice, a u meni gorčina koju ne mogu shvatiti. Trebao bih biti zadovoljan, miran, opušten. Milovala me žena koju volim, vodila ljubav sa mnom, bila nježna da nježnija nije mogla biti, a opet, u trenutcima strasti postajala lavicom. Ali nisam zadovoljan, osjećam kako nešto nedostaje, a ne znam što. I to me muči. Tuga se useljava u mene, postaje dio mene. - Što je nedostajalo? - pita Boris. - Ili si samo umislio nešto. - Nisam umislio - odgovorim i ispijam čašu nadušak. - Osjećao sam kako nestaje iz mog života. Ne, nisam siguran. Ne znam što sam osjećao, ne mogu to opisati, ali bila je neka blaga, upozoravajuća zebnja. - I je li nestala iz tvog života? - Za sada jest. - Pa dobro - reče praktični i uvijek dobro raspoložen Boris. - Uživao si! Sve prolazi. Nemoj žaliti. A sad mi reci, koju si više volio? - Ah! - kažem mu uz osmjeh. - Nisi shvatio, prijatelju. - Što nisam shvatio? - O jednoj se radi - kažem mu tiho. - Jednoj jedinoj. Nema mjesta za drugu. Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

- 07:59 - Budi (61) - Iskren - #

18.11.2006., subota

photo by misko Dobro jutro! Dosta je bilo spavanja!

- 05:47 - Budi (23) - Iskren - #

16.11.2006., četvrtak

Vrtoglavica

photo by papagei Vrtoglavica Bol je nastupila još prije tri sata, ali nije zbog protoka vremena ni malo lakša, podnošljivija. Lutam ulicama, pustim i kišovitim. Vjetar bijesno šiba i nosi kišu u svim pravcima, pa su kišobrani potpuno beskorisni. A ja ga ni nemam. Kišobran. Nisam ga ponio, kad sam prepun bijesa izmiješanog sa ludim bolom, izjurio iz toplog stana na hladnu i kišovitu ulicu, u sumornu jesenju večer. Nisam više mogao podnijeti ostati u istoj prostoriji sa njom, Ksenijom, svojom ženom. U jeku svađe, koja je izbila iz posve bezazlenog razgovora, dok smo sjedili jedno pored drugog na kauču, povremeno bacajući poglede prema upaljenom televizoru, odjednom se u mojoj nutrini podigla silna želja da je zgrabim za vrat, a drugom rukom da je udaram i udaram i udaram u njeno pohotno lice i da nikada više ne prestanem, sve dok, jednom zauvijek, ne izbrišem onaj njeni ludi i pohotni cerek i porugu u njenim crnim očima i zube, bijele i blistave i vlaže, ukras njenog lica, da te prekrasne zube pretvorim u krvavu masu, ružne krhotine, da joj izbrišem sve buduće osmjehe sa lica, da joj izbrišem radost života, potpuno i zauvijek. Ništa nisam učinio. Ostao sam sjediti pored nje, mlitav, dok mi se utroba grčila. Zatim sam skočio na noge, odjurio u kupaonicu i povraćao, povraćao... Tresao sam se poput psa, isprebijanog i mokrog. I nisam mogao shvatiti ... - Istina - rekla mi Ksenija par minuta ranije - nisam te nikada prevarila fizički, ali u mislima jesam, mnogo puta. - Kako to misliš? - zapanjeno pitam i gledam u tu novu, meni sasvim nepoznatu ženu. - Upravo onako kako sam rekla. - Jesi li ... - Jesam - prekida me ona nemilosrdno me šibajući pogledom. - Dok sam se grčila pod tobom, mislila sam na njega. - Na njega? - pitam iznenađeno. - Na koga to? - Nikada to nećeš saznati - odbrusi mi ona, a tračak okrutnosti zatreperi na njenim širokim ustima, koje mi odjednom izgledaju ružne i pitam se, zbog čega sam toliko gladan njenih poljubaca. - Je li to mene zajebavaš? - pitam je u nevjerici. - Igraš se sa mnom? Govoriš mi kako misliš na drugoga, dok se ... - Jebem sa tobom! - dodaje Ksenija grubo, uživajući biti vulgarna, a usne joj postaju još okrutnije i užasnut primjećujem, kako uživa u mojoj boli. Sve mi se komeša pred očima. Vrtoglavica. Po prvi put u svom životu imam vrtoglavicu: osjećam kako ću se stropoštati sa kauča na uglačani pod. - Od kada je tako? - konačno uspijevam procijediti: grlo me steže i plače mi se, pa okrećem glavu od nje, da ne vidi moju slabost. Zašto da još više uživa? U mojoj boli. - Od samog početka - odgovori ona mirno. - Oduvijek? - pitam i dodajem zlurado: ne mogu se suzdržati: - Ili samo od kad si sa mnom? Jer bila si prilično u prometu ... - Gade! - sikne ona, oči joj sijevnu. - Kad već pitaš: od kad sam sa tobom! Da! Nisam više mogao mirno sjediti, poriv da je zgromim, koji buja u meni, uplašio me, pa brzo ustajem i trčim u kupaonicu i povraćam, povraćam ... Kiša me zapljusne po licu, bačena nevidljivom rukom vjetra i vraća u sadašnjost. Mokar sam, sasvim mokar. Ako se ne sklonim sa kiše i ne zagrijem, sigurno ću se razboljeti. Da se bar na smrt razbolim i umrem i odvojim se na taj način od Ksenije. Jer drugačije ne mogu, znam, priznajem to samom sebi. Volim je, nju, jedinu u svom životu. Jedino nju želim od kad se prije sedam godina pojavila u mom životu. Jurišao sam prema njoj, snažno me privlačila: niska rastom, jedva do mog ramena, nelijepog, nekako razbijenog lica, ali prekrasnih crnih očiju i blistavih zuba i širokog osmjeha. Voljela se smijati, pa se smijala i u krevetu, dok su je grčevi slasti potresali, a crne joj oči divlje bljeskale, gledajući negdje u daljinu, meni iza ramena. Sad znam što je gledala: nekog drugog ljubavnika! Ne mene! Dok sam ja, budala jedna, uživao u njenom pogledu, misleći kako joj je moje ljubavno umijeće, isplelo nježan zastor na očima, koje blude crnim pogledom negdje u nepoznato. Glad za njenim malim i veoma gipkim tijelom nije me nikada napuštala, a ona, Ksenija, nikada nije u čitavih ovih sedam naših zajedničkih godina odbila moj pristup, odbila voditi ljubav. Ali, sa kime je ona to, u stvari, vodila ljubav? I što sada? Kako dalje? Mogu li se vratiti kući i leći sa njom kao da se ništa nije dogodilo? Kako, kad osjećam silnu želju razbiti joj lice, pretvoriti ga u krvavu kašu, uništiti ... Ulazim u toplinu kafića, moram se skloniti sa mokrih ulica, moram popiti nešto, moram se smiriti, moram razmisliti. Moram, moram, moram ... a jesam li u stanju? Pogrbljeno stojim za šankom nad duplim rumom kojeg sam gotovo već popio, kad mi prilazi ona. - Sasvim si mokar, ljepotane - reče mi i osmjehuje se prema meni. - Razboljeti ćeš se. Zašto ne bi pošao sa mnom, osušio se i ... - ostavlja rečenicu visjeti u zraku, između nas, koja nas na čudan način povezuje. Gledam je. Visoka, mršava, grozničave plave oči, kosa žarko crvena, usne debelo namazane ružom: oko dvadeset i pet, procjenjujem, nikako više. Ali lice joj već odaje umor. Nikada nisam otišao sa kurvom, ali sad odjednom ne vidim nikakvog razloga da ne idem. Što, do vraga, pa malo mi topline može samo dobro doći. Svima je potrebna toplina ljudskog bića. Zar svi ne trčimo upravo za tim? Ako je to jedini način da dobijem malo topline ... Prvo je svukla mene i odjeću mi razbacala po kauču, foteljama, stolici, posvuda po maloj i dobro zagrijanoj prostoriji: da se suši. U sobi miriše na kišu, zahvaljujući mojoj natopljenoj odjeći. Zatim se ona počinje svlačiti, a pogled na njeno golo tijelo, budi u meni bijes. Primjećuje to: iskusna je i uvijek pažljivo vreba ispitivačkim pogledom mušteriju. - Što je? - pita, dok svlači minijaturne crne gaćice. - Sve je u redu - odgovorim, ali me glas odaje: drhti zbog nakupljenog bijesa, koji prijeti erupcijom. - Ne, nije - odgovori ona, sjedne i prekriži noge, pa joj vidim samo mali, tanki, pažljivo izbrijan sa strane smeđi trokut. - Jesi li od onih koji vole udarati? Šutim i obaram pogled. Stid me, ali želja da je udarim ne napušta me. Moram je tresnuti! Moram! - Čuj - kaže ona oprezno. - Možemo se dogovoriti ... samo lice ne diraj ... ali to će te stajati ... - Ne zanima me! Imam novaca koliko želiš! - prekidam je, ne mogu više obuzdavati želju, prilazim joj i udaram u napeti i ravni stomak. I više se ne mogu zaustaviti ... Ponovo na hladnim i pustim i mokrim ulicama. Na odlasku iz kurvinog stana, ostavio sam joj pregršt novčanica nemarno ih bacivši na krevet, ispraćen njenim krkljajućim riječima: - Čuj ... dođi mi opet ... - bolnim je glasom šaputala, zadovoljnim pogledom milujući hrpu novca. - Ali ne brzo ... za jedno mjesec dana ... moram se oporaviti ... svakako dođi... Žurim kući, smiren, bez bijesa u sebi i sa žudnjom u preponama. Želim Kseniju kako je još nikada nisam želio. Znam da ću uživati u njenom tijelu. Znam da će ona misliti na... I znam da ću ponovo potražiti kurvu ... Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

- 17:44 - Budi (34) - Iskren - #

15.11.2006., srijeda

U parku

photo by Strikeslip U parku U deset sati zazvoni telefon i Nea se osmjehne: sigurna je kako je zove Gloria, njena mlađa sestra, koja je postala majkom prije devet mjeseci i koja ni o čemu drugom ne razmišlja, osim o svom prvijencu. - Dobro jutro, Gloria - reče Nea podigavši telefon sa kuhinjskog stola, za kojim je sjedila i pila kavu. - Kako znaš da sam ja? - upita je Gloria. - Postajem vidovita - našali se Nea. - A znam i zašto zoveš. - Zašto? - Pogledala si kroz prozor i ugledavši ovako sunčani dan - odgovori Nea smijuljeći se - pomislila si kako bi bilo lijepo sa djecom otići u park. - Upravo sam to pomislila! - razdragano usklikne Gloria. - Dan je zbilja predivan i mom bi Ediju prijalo provesti dva sata na svježem zraku, među zelenilom. Voljela bih, kad bi i ti pošla sa mnom. Jesi li slobodna? Želiš li ići? - Slobodna sam - odgovori Nea. - Za pola sata ispred parka? - Dogovoreno! Držeći za ruku sina, šestogodišnjeg Tomislava, Nea se nestrpljivo ogleda ispred ulaza u gradski park, rijetku oazu zelenila u betonskom sivilu. Osmjehne se kad na suprotnoj strani ulice primijeti Gloriu kako se pažljivo, napeto, ogledava i lijevo i desno i kad se sasvim uvjerila kako nema ni jednog vozila i kako je za pješake upaljeno zeleno svjetlo, energično pogura plava kolica u kojima je spavao mali Edi. Promatrajući taj prizor, Nea se sasvim raznježi: starija punih deset godina od svoje sestre, gledala je na Gloriu kao na dijete, ali joj sad odjednom sine, kako je Gloria postala preko noći zrela i mlada dvadeset dvogodišnja žena svjesna svojih dužnosti i odgovornosti. Gdje nestalo ono derište? I kada? - Izraz lica ti je upravo mačji - reče joj Gloria, prilazeći joj i dopuštajući da je starija sestra poljubi. - Kako je mali princ? - upita, umjesto odgovora Nea i naginje se nad zaspalog nećaka, gledajući ga sa smiješkom. - Proždrljivo - odgovori Gloria, a pjegavim joj licem preleti osmjeh. Izmjenjujući najnovije vijesti koje su se ticale njihove obitelji, polako krenu pošljunčenom stazom, kroz park, napuštajući vrevu zahuktalog grada i uživajući u zelenilu oko sebe, pažljivo držeći na oku Tomislava, koji poskakuje nekoliko metara ispred njih, nestrpljiv da stignu na njegovo omiljeno mjesto, pored umjetnog jezerca u kojem su plivale ribe i kornjače, a koje je Tomislav voli hraniti. - Danas nismo same - primijeti Nea, začuvši udaljenu dječju galamu. - Sigurno je čitavi dječji vrtić prisutan - reče Gloria. - Sudeći po galami. Bila je u pravu. Skrećući stazom izbile su na malu čistinu, ispred njih umjetno jezerce okruženo željeznom ogradom, a na ogradi načičkana djeca predškolske dobi, uzbuđeno se dovikuju i pokazuju prstima. Iza njih, stoje dvije mlade žene i nastoje obuzdati pretjerano oduševljenje djece. - Kao ptice na žicama - primijeti Gloria. Tomislav se sasvim odvoji od njih i pridruži hordi, a Nea i Gloria, zajednički gurajući kolica, smjeste se na klupu u hladovini stabala. - Samo da ga ne probude - zabrinuto promrmlja Gloria. - Pretvorila si se u brižnu majku - reče joj Nea. - Ponekad te ne mogu prepoznati. Niže od njih, djeca se odjednom odvoje od ograde, ribe i kornjače prestale ih zanimati, pa se rasprše parkom u nekoj svojoj novoj igri. - Nema Tomislava - primijeti Gloria. - Ne brini - umiri je Nea. - Igra se sa svojim vršnjacima. Tu je negdje u blizini. - Kako možeš biti tako mirna? - upita Gloria, mašući rukom iznad zaspalog djeteta u kolicima. - Ja to ne bih mogla. - Morati ćeš naučiti - reče joj Nea. - Pa ne možeš ga neprestano imati na oku. Moraš im pustiti i malo samostalnosti. - Znam to. - Gloria se osmjehne tražeći razumijevanje. - I nije sam. Okružen je svojim vršnjacima. A ovi su pak pod nadzorom - nastavi Nea i pokaže rukom na dvije mlade žene, udaljene desetak metara. - Ništa se lošeg ne može dogoditi. - U pravu si - popusti Gloria. Opušteno čavrljaju, dok u njihovoj okolini odjekuju veseli i bezbrižni dječji glasovi, koji odjednom počinju drugačije zvučati. Sad su to visoki, pretjerano uzbuđeni glasovi. - Bam bam! - viču djeca. - Bum bum! - Taj nesretni rat - promrmlja Nea potištena. - Čak smo i djecu, naš novi naraštaj, zarazili njime. Njen se Tomislav odjednom pojavljuje na vidiku. Udaljen je oko trideset metara, ali na njegovom je malom licu vidljiva velika uzbuđenost. - Bum bum! - viče na sav glas i upire rukom u djecu oko sebe. - Bam bam! Mrtav si! - Dragi bože! - tiho usklikne Nea. - Zar i on? - Čuje od drugih - promrmlja Gloria. Razdražena, odjednom više ne uživajući u sunčanom i toplom danu, Nea ustaje, maše rukom energično pozivajući sina. - Tomi! Odmah ovamo! Tomislave!!! Tomislav je konačno začuje, naglo se uozbilji, ukipi na mjestu. Trenutak se nesigurno ogledava, a zatim potrči prema majci. - Odakle ti to? - pita ga Nea, pokazujući na veliki i zlokobno crni pištolj u njegovoj maloj ruci. - Našao sam ga u grmu, tu, blizu. - Bože moj! - usklikne zapanjeno Nea: tek sad vidi kako ta stvar u maloj dječjoj ruci njenog sina nije nikakva igračka. - Pa to je pravi pištolj! Potišteno se vraćaju kući, nakon što su zaustavile prvog policajca kojeg su srele, predale mu oružje i ispričale događaj. - Kakav doživljaj - reče Gloria, dok stoje na uglu ulice, gdje se moraju rastati, obje oklijevajući, tražeći utjehu jedna u drugoj, nakon doživljaja koji je obje uzrujao. - Sad ću se bojati i u park otići. Postoji li uopće neko sigurno mjesto? Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

- 17:26 - Budi (17) - Iskren - #

14.11.2006., utorak

Teret

photo by messerschmitt Teret Istog trena kad se oglasio radio-sat, Julijana sune rukom prema njegovoj treperavoj crvenkastoj svjetlosti i prekine alarm. Neka Filip i dalje mirno spava: ne mora ustajati u ovo neljudsko vrijeme prije zore, dok noć još caruje, grad miruje i neuobičajena tišina visi nad ulicama. Julijana se izvuče ispod toplog pokrivača, pažljivo, ne želeći uznemiriti Filipa, na jutarnju studen, u mrak. Pet je sati: u šest i trideset mora biti u bolnici. Strese se u mraku i zimogrožljivo otpuhne u tamu. Bila je gola, sasvim gola i sad joj postalo jako hladno. Pruži ruku i zgrabi svoju odjeću, pa stišćući je uz uzdrhtale grudi, zbog hladnoće ukrućenih bradavica, pojuri prema kupaonici. Vrući će je tuš ugrijati i osvježiti i što je najvažnije, obrisati tragove noćašnje burne noći. Bili su neumorni, Filip i ona. Obučena, spremna suočiti se sa izazovima novog dana, stojeći u maloj kuhinji i gledajući u crnilo noći kroz prozor, popije kavu, uredno i tiho opere šalicu, pogasi sva svjetla, nagne se nad usnulim Filipom i poljubi mu usne, poluotvorene u snu. Zatim krene prema hodniku. - Dobro jutro, zlato - začuje iza sebe i osjećajući se sretnom zbog Filipovih riječi kojima se nije nadala, naglo se okrene i vrati njemu. - Nisam te željela probuditi - reče mu ljubeći ga u kosu: nije podnosio poljupce prije pranja zuba. - Ne ljuti se. - Ne ljutim se. - Filipova ruka nježno, a opet čvrsto, posjednički, prijeđe preko njene napete stražnjice. - Jesi li dobro spavala? - Jesam - odgovori Julijana. - A ti nastavi spavati. Ne govori više. Filip klimne, zatvori oči i istog časa utone u san. Julijana ga trenutak gleda, raznježena i sretna što je to njen muškarac. Snažan i nježan i uvijek zna što treba reći. Već su šest mjeseci zajedno i svakoga dana vode ljubav i nikada im nije dosta i oboje neprestano žele još i još. A najviše je oduševljava njegova mirnoća, strpljivost, mir kojim zrači. I prenosi na nju. Tiho zatvori vrata spavaće sobe, prođe malim hodnikom i izađe iz stana, pa ga pažljivo zaključa: neka njen Filip mirno spava. Izlazeći na vlažnu ulicu, po drugi se put ovog jutra, koje još uvijek noć, strese. Zrak je vlažan i hladan i ni malo nije ugodno biti ovako rano na ulici. Sama je. Nema nigdje nikoga. Julijana se ogleda oko sebe, pa mireći se sa jutarnjom usamljenošću, krene prema autobusnoj stanici. Autobus stiže za otprilike dvije minute, upravo onoliko vremena, koliko joj je potrebno da stigne do stanice. Za svaku sigurnost, ubrza korak i osluškujući udarce potpetica na hladnom pločniku, osmjehne se samoj sebi. - Većina žena ne zna hodati - rekao joj Filip, jednog lijenog nedjeljnog poslijepodneva, dok ju je gledao iz kreveta kako mu sasvim gola, donosi čašu obične vode: ožednjeli su oboje zbog uzavrele strasti. - A ja? - upitala je. - Znam li ja hodati? - Znaš! Predivno hodaš tim svojim dugim nogama. Volim tvoj hod. - I što još voliš? Prisjetivši se Filipovog odgovora, Julijana se u tami osmjehne i pogleda na sat: pet sati i četrdeset minuta. Autobus će svakog časa stići i čudno je kako nikoga osim nje nema na stanici. Osmjeh joj se istog časa zamrzne na lijepom licu koje je do sada odavalo sanjarenje. Prestravljena gleda u oči, drugo ništa ni ne vidi, jer muškarac nosi navučenu na glavu crnu kapuljaču, sastavni dio trenirke u koju je obučen, kapuljača mu sakriva kosu i čelo, a ispod očiju mu vezana crna marama. Oči muškarca divlje sjaje i Julijana zbog tog sjaja osjeti ledenu stravu, koja joj koči tijelo, blokira um. Ali se strava još i pojačava. Maskirani joj steže vrat rukom ogrubjelom od teškog rada, a u drugoj mu ruci bljesne nož dugog i blistavog i uskog sječiva. Skakavac. - Pisneš li, kujo jedna - šapuće joj iza leđa u uho i odvlačeći je prema žbunju, dalje od autobusne stanice - zabiti ću ti ga pravo u vrat! Julijana osjeća kako je krv napušta, nema snage ni za što, sasvim je paralizirana od ludog straha. Vidjela je njegove oči i zna, kako je na sve spreman. To nije čovjek, to je ... Filip odjednom iz sna prelazi u budno stanje, naglo se uspravlja u sjedeći položaj. Što mu je? Zbog čega se probudio? Otvorenih usta guta zrak, nedostaje mu zraka. Pogleda prema satu: pet je sati i četrdeset minuta, točno. Filip se osmjehne. Prisjeti se, kako se, prije nekoliko minuta, u polusnu, pozdravio sa Julijanom. Osmjehujući se sretnom prisjećanju, osjećajući miris svoje Julijane posvuda oko sebe, Filip se uz zadovoljni uzdah zavali na leđa i istog časa vraća snu. Drhtavim nogama Julijana ustaje i pogledom traži torbicu. Na razderane gaćice odbačene na travu, ne obraća pažnju. Saginje se, uzima torbicu: razbojnik-silovatelj sve joj je oteo. Novac, mobitel ... sreća je što je ostavio dokumente. Neprestano kopajući po torbici, tražeći ni sama ne zna što, Julijana plače, a jedna joj se misao neprestano vrti u glavi, jedna jedina misao: kako ovaj teret podijeliti sa Filipom? I da li ga uopće podijeliti? I, može li ga, smije li ga, nositi sama? Ako ga ne podijeli. Teret. Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

- 17:00 - Budi (21) - Iskren - #

13.11.2006., ponedjeljak

Mi

photo by ursula Mi - Neću moći doći idući petak - reče mi preko ruba čaše i gledajući me oborene glave, dok joj sunce udara pravo u oči. Sjedimo na balkonu i uživamo u poslijepodnevnoj kavi. Iza nas su dva dana provedena u krevetu. Doslovno. Prija mi ovo jednostavno sjedenje i ispijanje kave, te čarobne tekućine koja me vraća u život. Uživam u opuštenosti i žalim što je progovorila. Dok je šutnja lebdjela između nas, osjećao sam mir: progovorila je i mir je nestao, raspršio se, a zamijenio ga nemir. Nešto se novog uvuklo između nas. Nepoznatog. Ustvari, poznato mi je, ali veoma se rijetko događa: ovo je drugi put. Promjena ponašanja. Sva su se čula napela u meni. Mijenja ponašanje, a to nikada nije dobar znak. Postajem oprezan. Naslućujem ... - Može li se znati zbog čega? - Može - odgovori i smije se, ali poznajem je i u smijehu otkrivam izdajničku notu koja mi pjeva o lažima. - Posao. Jednostavno posao. Toliko se toga nakupilo, da ću jednostavno čitav vikend morati provesti udubljena u knjige. Moram to riješiti. Previše dugo odgađam. Ako ... Riječi joj ujednačeno, bez emocija, teku. Suviše riječi. Previše se trudi objasniti mi i ulazi u nepotrebne detalje. Ni to mi se ne dopada. Ali što mogu? Pokazati joj kako ne vjerujem ni jednoj njenoj riječi? Neću tako postupiti. Neka misli kako me je nadmudrila. - Pa dobro - kažem joj smireno i milujući joj ruku: skrećem joj pažnju. - Ako preskočimo jedan vikend ... - Nisi me razumio - prekida me ona i gleda negdje iza mene. - Morati ćemo prorijediti naše susrete, dok ne dovedem u red zaostali posao. - To znači? - pitam je sa smiješkom: ne smijem odati uzrujanost. - To znači - strpljivo objašnjava ona - kako ćemo se od sada viđati svaki treći vikend. Svaki treći? U početku smo se viđali svaki tjedan. Trajalo je to oko pet mjeseci. Ali kakvih pet mjeseci! U tih smo pet mjeseci sabili osjećaja za pedeset života. Nemilice smo se davali i nemilosrdno grabili jedno od drugog. Lebdjeli smo na ogromnom rastućem plimnom valu uživanja, za kojeg sam duboko u sebi naslućivao, kako će nas tresnuti o oštre stijene buđenja. Jer svaki se san mora prekinuti, pa i ovaj, meni toliko drag. Mjeseci čekanja kad će doći i zatim dani uživanja i ushićenosti. Zatim joj je nešto iskrslo u poslu, pa je morala prorijediti naše susrete: na svaki drugi tjedan. Od tada je prošlo tri mjeseca i već smo stigli na svaki treći tjedan. Nakon godine, hoće li to biti svaki četvrti tjedan? Pitanje se kotrlja u meni i rađa drugo pitanje. Jednom mjesečno? Dvanaest puta godišnje? - Ljut si - kaže ona i steže mi ruku. - Nisam - lažem, ali ne sasvim: jesam pomalo ljut, ali sam više od svega povrijeđen. I žalostan. - Samo sam malo razočaran. - Nemoj biti razočaran - reče mi i ustaje, okreće mi leđa i napušta balkon odlazeći u kuhinju. Skrećem pogled na sidrište: jedan se ogromni i crni brod približava, a na palubi mu načičkani kontejneri. "Ro-ro" brod. Gledam ga i pitam se gdje li je sve plovio, koja je mora sjekao svojim kljunom i koliko ljudskih sudbina nosi u svom željeznom sjećanju. More. Moja ljubav. Moglo bi se reći ona prava. Možda jedina. Vraćam pogled na nju i pitam se ... Naravno da odgovori ne dolaze. Nikada ne dolaze. Kako i mogu? Poznajem li je? Ne poznajem. Znam o njoj samo ono što mi je ona sama rekla. Koliko je to? Nije previše. Prije je premalo. Uz duboki uzdah ustajem i napuštam balkon, dok poslijepodnevno jesenje sunce gubi na toplini. Hladnoća se spušta. Je li se hladnoća spustila između nje i mene? Nas? Ako smo ikada bili mi ... Jesmo li? Bili mi? Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

- 17:19 - Budi (29) - Iskren - #

photo by T Dobro jutro!

- 06:50 - Budi (15) - Iskren - #

12.11.2006., nedjelja

photo by T Najviše volim ovdje spavati.

- 09:23 - Budi (22) - Iskren - #

11.11.2006., subota

photo by misko Ugodan vikend svima!

- 07:53 - Budi (32) - Iskren - #

09.11.2006., četvrtak

Miris ruža

CHARLES_HERBERT_WOODBURY_(1864-1940) Miris ruža Pažljivo otvaram vrata cvjećarnice u subotnje poslijepodne, toplo i nekako tmurno. Ulazim u mirisnu prostoriju i dok se okrećem, da bi zatvorio staklena vrata, bacam pogled prema nebu: sivo je, sasvim sivo, a u daljini se gomilaju preteći i crni oblaci, teški, prepuni kiše, koju moraju negdje istresti. - Dobar dan, gospodine! - pozdravlja me mlada, nema ni dvadeset godina, prodavačica. - Drago mi je što ste nas ponovo posjetili. - Dobar dan! - raspoloženo uzvraćam. - Čini se, da sam postao vaša stalna mušterija, zar ne? - Upravo tako, gospodine - odgovori djevojka, a oči boje lješnjaka raspoloženo joj se sjaje: uživam u tom sjaju. - Mislim, kako ste prošle godine, bližio se kraj ljeta, prvi put zakoračili u našu cvjećarnicu. - Bravo! - uzviknem i blagonaklono joj klimnem: volim ljude koji pamte, koji dobro zapažaju. - U stvari, draga gospođice, danas je točno godinu dana od tog povijesnog datuma. Smije se, učtivim smijehom mladosti i uživam u bljeskanju njenih savršenih zuba: bijelih i krupnih i sjajnih. - Imate izvrsno pamćenje - kaže uz osmjeh. - Nemate ni vi loše - uzvraćam kompliment. - Hvala, gospodine - odgovori ona, osmjeh joj ostaje na licu, ali je to već sada profesionalni osmjeh: gotovo je sa ljubaznošću, prelazimo na poslovanje. Pokazuje na ruže i pita: - Koje boje? - Neka ovaj puta bude crvena - odlučujem se. - Krvavo crvena. U čast godišnjice. Sve su vam ruže, naravno, prekrasne, ali crvene mi prikovale pogled. - Imate istančan ukus - podilazi mi ona, ali to me ne smeta. - Jednu, kao i uvijek? - Jednu! - potvrđujem. - Kao i uvijek. Gledam je dok vještim i veoma tankim prstima umata ružu u prozirni celofan i sad je to već malo umjetničko djelo. Ljepota. - Evo – kaže nakon nekoliko trenutaka. – Gotovo je, gospodine. - Hvala - kažem uzimajući umotanu ružu. - Koliko sam dužan? - Ništa - odgovori mlada vlasnica cvjećarnice i iznenadi me. - Neka na današnji dan, na godišnjicu, ruža bude poklon vjernoj mušteriji. - Hvala! - iskreno joj zahvaljujem. - Lijepa gesta. Do viđenja! - Do viđenja, gospodine! - govori ona za mnom. - I dođite nam opet. - U to se možete kladiti! - dobacujem preko ramena. Izlazim na pločnik i ponovo pogledavam prema nebu. Oblaci se gomilaju. Kao i onog dalekog dana, toliko dalekog da mi pomalo liči na san. Petnaest godina me odvaja od tog oblačnog dana, ljetnog, vrućeg, a još mi je svjež u sjećanju, urezan za čitav moj život. Bacam pogled na sat: još nije ni pet, imam vremena. Prije nego što posjetim Lauru, popiti ću piće i prisjetiti se, odlučim se naglo. Onog dalekog ljeta. Ulazim u prvi lokal i nelagodno se ogledavam: nemam običaj zalaziti u lokale i nikad se u njima ne osjećam ugodno. Ali piće će mi pomoći opustiti se. Biram udaljen stol u uglu i naručujem decilitar bijelog vina. I ona je voljela bijelo vino. Melita. Kobna Melita. Kobna za mene ... Petnaest godina ranije Prije petnaest godina sve je bilo drugačije: imam šesnaest godina i prvi sam put zaljubljen. U Melitu. I sretan sam. Beskrajno sretan. Svi primjećuju moju zaljubljenost, ali mene nije briga. Mislim samo na Melitu i ni na što i ni na koga drugog. Melita, Melita, Melita ... Njoj je dvadeset, Meliti i strpljiva je sa mnom. Možda se sjeća neke svoje rane zaljubljenosti? Ne znam, nije me briga, sada je sama, ljetuje ovdje sa roditeljima, baš kao i ja. Naši su očevi prijatelji i poslovni partneri od prije dvije godine i ja sam pune dvije godine već zaljubljen u Melitu i ona to zna. - Više nisam dijete - govorim joj u golo rame, dok potrbuške ležimo na ručnicima i sunčamo se: još se ne govori o ozonskim rupama, još nema sunčeve opasnosti, ili barem ne znamo za nju. - Nisi ni odrastao muškarac - odvraća Melita. Požudno gledam njeno dugo i vretenasto tijelo pored svoga i sretan sam što ležimo potrbuške. Iznenada se ohrabrujem. - Sasvim sam zreo za one stvari - kažem joj i okrećem glavu, izbjegavam njen upitni zeleni pogled. - Ooooooooo - otegne ona i zabacuje dugu kosu boje meda. - Koje to stvari? - Pa znaš ... - Svejedno mi reci - naređuje mi i uživa u mojoj nelagodnosti. - Reci! Zbog tog njenog pogleda, u meni se podiže prkos i odjednom me nije briga što će reći Melita i hoće li uopće išta reći. - Zreo sam za vođenje ljubavi! - tresnem i pogledom prodirem u one njene zelene i izazivačke oči. - Za seks. Za ševu. - Oooooo - ponavlja se Melita. - Jesi li siguran? - Jesam! - Dobro - kaže ona i ustaje, pa nastavlja sa visine, gledajući prema dolje, u mene: - Večeras u deset pored onog čempresa. I budi točan! - Biti ću - kažem i u čudu gledam za njom, dok se udaljava dugim koracima. Zar samo tako? Čekam je. Pun je mjesec i vidljivo je gotovo kao i danju. Samo se u daljini sakupljaju crni oblaci i prijete pljuskom. Ponekad sijeva, osvjetljava tamnu pozornicu. More tiho pjeva plavu pjesmu, a ja čekam i strepim. Zvijezde trepere, baš kao i moja unutrašnjost. Uskoro ću postati muškarac, sjediniti se sa ženom, prekrasnom ženom, doživjeti ću vrhunsko uzbuđenje i otkriti će mi se nepoznati svijet u koji sam nestrpljiv što prije zakoračiti, predati mu se. Svijetu putenosti. I njoj. Meliti. Evo je. Prilazi mi nečujno: na sebi ima samo kratku i lepršavu i veoma laganu, gotovo prozračnu žutu haljinicu. Butine joj bljeskaju i to me ludo uzbuđuje. Prilazim joj i grabim je za bokove. - Čekaj ludo! - smijući se govori ona. - Idemo dole, tamo nas nitko ne može vidjeti. Dođi. Slijedim je, ne govorim ništa, ne mogu govoriti. Gutam na suho i to mi pričinjava bol. Gledam obrise njenog tijela i uzbuđenje mi raste, raste ... Melita se okreće prema meni, a lice joj ozbiljno. Osjećam se divlje uzbuđeno i užurbano joj prilazim. Pružam pohlepne ruke prema njoj, željne osjetiti podatnu mekoću. - Ne! - kaže ona. - Pazi na haljinu! Ja ću je skinuti. Dok je gledam kako svlači lepršavu haljinicu, užurbano i sam svlačim sa sebe kratke hlače, ispod kojih sam gol. Stidim se pomalo svoje ukočenosti, a pomalo se i ponosim njome. Ponosno zbunjen. Melita stoji gola ispred mene, iza nje tamno more, žuta pruga mjesečine. Pruža ruku prema meni i blago me pogladi, zatim stisne moju napetu i uzdrhtalu muškost. I tada se dogodi! Drhtaj me protrese, zaječim, a sjeme brizne iz mojih prepona i brizga, brizga, i čini mi se da nikada neće prestati, a Melita me gadljivog izraza lica ispušta i ustukne korak. - Oh! - uzvikne. - I zbog toga si me zvao? Pa pogledaj ga koliki je! Crv! Pih! I odlazi. Ostajem sam i u drhtavom očajanju podižem pogled prema nebu: oblaci su se sad već nagomilali, sakupili u moćnu gomilu. Jedna mi krupna kišna kap, samo jedna, padne na obraz, u istom trenutku, kad se niz drugi obraz zakotrljala moja prva ljubavna suza. Slijedeći sam se put usudio prići ženi tek nakon tri godine, kad mi je bilo osamnaest. Nije išlo. Kad smo se počeli svlačiti u njenoj sobi, u preponama nisam osjećao ništa. Mrtvilo. Potpuno mrtvilo. - Izvini - promrmljao sam posramljeno i nestao. Kod idućeg sam pokušaja imao punih dvadeset i pet. Isto. Ništa. Apsolutna nemoć A negdje, duboko u mojoj duši, odjekivao je smijeh Melite. Posprdan. Koji sam mrzio. A onda, prije godinu dana, punih mi je trideset već, zvoni mobitel i vidim da me zove otac. Čudim se: on nikada ne zove, osim kad baš mora. Znam, nešto se dogodilo. - Što je? - pitam odmah. - Što se dogodilo? - Sjećaš li se one ljepotice Melite, u koju si kao klinac bio zaljubljen? - pita me on tihim glasom. - Sjećam - odrežem kratko. - Što je sa njom? - Umrla je - odgovori on i više ga ne slušam: misli mi se uskovitlale poput jata uplašenih golubova. Tijelo joj leži u kovčegu, sve je spremno, za koji će čas početi pogrebna ceremonija. Stižem posljednji, jedva na vrijeme. Da nije bilo navaljivanja od strane starog, ne bih ni došao. On me natjerao, u posljednji čas. Ulazim u prostoriju u kojoj je izloženo tijelo, koje je nekada bilo Melita. Nikoga nema pored njenog tijela, samo sam ja pored nje. Nelagodno se osvrćem i već se mislim okrenuti i izaći, kad me nešto jače od mene natjera približiti se odru. Stojim pored odra i ushićeno gledam u njeno blijedo lice. Ushićeno, jer prvi put nakon one daleke noći sa Melitom, snagom moje volje zakopane u zaborav, koji nikada nije postao potpuni zaborav, u meni se bude sokovi i bujam, bujam, dok pohlepno udišem miris ruža, kojih ima bezbroj i čiji je miris nadvladao sve, pa čak i miris smrti. Odmah poslije pogrebne ceremonije odjurio sam Ani, susjedi, koja me mamila u krevet već mjesecima. Primila me u stan bez pitanja, a kad je bilo gotovo, samo je rekla, potiho i milujući mi bedro: - Lijepi moj! Bilo ti je potrebno. I to je bila istina. Slijedeći put nije bilo tako. Nije bilo nikako. Nemoć i stid i ljutnja okovale me i nisam mogao suvislo misliti. - Nešto ti nedostaje, lijepi moj - rekla je Ana. Razmišljao sam o njenim riječima, ali odgovor nije dolazio. Do onog dana kad sam prošao pored cvjećarnice i kad me zapahnuo miris ruža, a moja se muškost probudila, ponosno uspravila, pa sam se morao naglo okrenuti prema zidu zgrade i pretvarati se kako napeto čitam novine, dok se nisam smirio, bio u stanju kretati se među ljudima, a da ne privlačim pažnju. Uspravio sam se u čitavoj svojoj visini, ponosno, jer sad sam bio siguran: nikada više nemoć neće ležati u meni, biti dio mene. Pobijedio sam sjećanje na krah sa Melitom, jedna je bitka bila izgubljena, ali dobio sam rat, pobjednik sam ... Stojim pred vratima Laure i znam kako me očekuje izazovno odjevena, dotjerana, dok joj po čitavom stanu gore svijeće ispuštajući miomirise. Kidam celofan sa ruže i bacam ga niz tri kata između rukohvata u dubinu. Stojim pored rukohvata, prinosim krvavo crvenu ružu licu i pohlepno udišem njen karakterističan miris, koji me podsjeća ... Udišem jednom, drugi put, treći put... Krv mi brže struji i tijelo mi se napinje, treperim, snaga mi pulsira u preponama i dok sa osmjehom bacam ružu u dubinu katova, jer poslužila je svrsi, desnom rukom pritišćem nestrpljivo zvonce. Požuri, Laura! Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

- 00:00 - Budi (38) - Iskren - #

07.11.2006., utorak

Jedan dan kućanice Žane

photo by GrayGhost Jedan dan kućanice Žane Mirno, tiho, kao što je uvijek i sve radila, kao što je živjela, Žana, pedeset i petogodišnjakinja, prosijede kose uredno začešljane unazad i kratko podsječene, posluži doručak na stol u velikoj kuhinji, koju je njen muž Predrag uredio po njenoj želji. Kuhinja je njeno carstvo i Žana se sa uživanjem sjećala onih dalekih dana, kad su gradili kuću i kad je ona govorila o svojim željama, a Predrag, visok, lijep i uvijek nasmijan, uvažavao svaku njenu želju. I najmanju. Žana, stojeći pored stola i osmjehujući se uspomenama, odmahne rukom i zagladi pregaču: to je bilo davno, ali ugodno se prisjetiti tih dana. Ima još nekoliko trenutaka samo za sebe: te trenutke u rano jutro, dok je sama u svom carstvu, u velikoj kuhinji, besprijekorno čistoj i blistavoj, posebno cijeni. Za koji će tren svi navaliti iz svojih soba i raspršiti se svako svojim poslom, a ona će ostati sama, u kuhinji, kuhati, čistiti, dotjerivati, jer ma koliko čistila, uvijek može biti još blistavije, čistije. - Dobro jutro, bakice! - pozdravi je njena miljenica, unuka Lara, sedmogodišnjakinja i izmami osmjeh sreće na Žaninom licu. - Znaš li koji je dan danas? - Kako ne bih znala? - zadirkuje miljenicu Žana. - Petak je. - Ma, bakiceeeeeeeeeeeeeeee! - Zar nije petak? - pita Žana i sretno se osmjehuje: jutro je počelo na najljepši mogući način. - Ma da! - nestrpljivo govori crnokosa djevojčica. - Ali je još nešto! Nisi zaboravila, samo se praviš! - Što sam zaboravila? - igra Žana igru u kojoj beskrajno uživa i osmjehuje se prema jedinoj unuci, kćerkici njene kćerke. - Moj rođendan! - vrisne Lara. - Sutra je moj rođendan! - I ispeći ću ti najveću i najljepšu tortu! - reče Žana i pomiluje unuku po oštroj i crnoj kosi. - Bakina miljenice, nikada ne bi mogla zaboraviti tvoj rođendan. - Znala sam da se praviš ... - Vidim da te sasvim smotala - primijeti Irena, majka male Lare, ulazeći u kuhinju: već je bila obučena i spremna za posao. - Od svakog je izvukla neko obećanje. Nezasitna je i razmažena. - A koga ću drugog maziti? - upita Žana, milujući i dalje oštru kosu unuke. - Zar nisam i tebe mazila? Zatim u kuhinju uđe Predrag, visok, krupan, prosijed, ali guste kose, usprkos tome što se približava šezdesetoj godini života. Jednim oštrim pogledom obuhvaća sve u kuhinji i pridružuje se razgovoru koji se vrti oko Larinog rođendana. - Svi za stol! - naređuje Žana i svi je odmah poslušaju: Žana je zapovjednik u svojoj kuhinji. - Ispekla sam palačinke za one koji ih žele jesti. Ova se primjedba odnosi na Žaninu kći Irenu, koja već mjesec dana drži, po Žaninom mišljenju, bezrazložnu dijetu, jer Irena je vitka poput onih mršavih manekenki koje ponekad vidi na televiziji, kako neprirodnim hodom, lomeći se, paradiraju modnom pistom. Nitko joj ništa ne odgovara, jer svi ukućani znaju kako bi to izazvalo bujicu riječi, a nikome se ne sluša po tko zna koji put predavanje o zdravoj prehrani. Žana vrlo dobro to zna i pušta ih na miru. Maže medom palačinke i poslužuje unuku, a pogledom prelazi od jednog člana obitelji, do drugog. Nedostaje Marjan, Irenin muž: on je na brodu i kući će se vratiti tek za dva mjeseca. - Gotova sam - reče Irena, ustaje i odgurne stolicu. - Požuri se, Lara: odbaciti ću te do škole, imam toliko vremena. - Zašto je ne pustiš da u miru završi sa doručkom? - protestira Žana. - Može u školu autobusom, kao i svakog jutra. - Idem sa mamom! - odluči se naglo Lara: ustaje i ljubi baku. - Nemoj nešto zaboraviti! Žana gleda kako joj kći i unuka napuštaju kuhinju i odlaze: unuka će se vratiti oko jedan sat, a Irena će doći tek iz šest, već će se sumrak spuštati i u crnilo umatati periferiju grada, gdje im se nalazi kuća i gdje žive. Ali i ta periferija sve više postaje grad. Nekada je ovdje držala kokoši, a sad ... to su prošla vremena, neće se nikada vratiti i najbolje je ne misliti na njih. Jer bilo je lijepo živjeti bez ove luđačke užurbanosti. Kakav je to život, kad se obitelj rastaje na čitav dan, da bi se tek navečer ponovo okupila? A ni onda ne provode vrijeme zajednički, već svatko obavlja neke svoje često nepotrebne radnje. Ili, što joj naviše smeta, sjede jedno pored drugog i bulje u televiziju, samo su naizgled zajedno, a udaljeni da udaljeniji ne mogu biti. - Idem i ja - reče Predrag i trgne je iz misli. - Pokušati ću pronaći onu boju za garažu koja mi je potrebna. Ne očekuj me tako brzo. - U redu - odgovori Žana: većinu dana provodi sama i navikla je na to. - Treba li ti što? - pita je Predrag, kao što je uvijek pita: pažljiv je i ta njegova osobina ju je i privukla k njemu, između svih onih mladića koji su oblijetali oko nje. - Ništa - odgovori Žana i odmahne rukom. - Samo neke sitnice za tortu, a po to ću kasnije skoknuti do one nove otvorene trgovine. - Onda dobro - reče Predrag, klimne joj i napusti kuhinju. Sama je u velikoj i tihoj kući. Kad su je gradili, njen Predrag i Žana sanjali su o kući ispunjenoj dječjim smijehom, ali dobili su samo Irenu, a kasnije jednostavno nije bilo sreće: dva spontana pobačaja uvjerila su Žanu, kako joj je uskraćeno još jednom biti majka. Okrenula se jedinici Ireni i svom Predragu: nitko drugi za nju više nije postojao. Živjela je za njih i zbog njih. I bio je to dobar život. Miran. Onakav kakav Žana voli. Oprala je posuđe i počela pripremati hranu za objed: izvadila meso iz hladnjaka, salatu, ogulila krumpir. Svakog je dana kuhala i nikada nije upotrebljavala gotova jela. Nikada ih nije ni kupila. - U mojoj se kuhinji jede samo prava hrana - česta je njena rečenica. - Nikakve gluposti, koje se sada prodaju pod hranom, neće ući u moju kuhinju! Iz kuhinje se uputila u spavaće sobe i dovela ih red, protresajući posteljinu, brišući prašinu, a u sobu unuke donijela je staklenu vazu i u njoj šareno poljsko cvijeće, koje je raslo oko njihove kuće i koje je prije toga nabrala. Šećući i dovodeći stvari u red iz jedne prostorije u drugu, vrijeme joj neprimjetno klizilo, pa se iznenadi, kad joj unuka naprosto bane, kao da je sa neba pala. - Od kuda ti? - zaprepasti se Žana. - Jedan i pol je - odgovori Lara. - Gotovo je sa školom do ponedjeljka. Jesi li mi spremila tortu? - Ma gdje žuriš? - meko je upita Žana. - Nisam još ni počela sa tvojom tortom. Ima vremena. Hajde, sjedaj za stol, pa ćemo nas dvije same objedovati. Voliš to, zar ne? - Znaš da volim, bakice - odgovori Lara. - A poslije idem kod Sanje, obećala sam joj doći. - Dobro - složi se Žana. - Postale ste nerazdružive, Sanja i ti. Dok objeduju, Žana sa uživanjem sluša unuku, koja joj priča o svom životu, o svojim prijateljima, željama ... Ponovo je sama, Lara je odlepršala, vesela, nasmijana, bezbrižna, ostavljajući baku samu u velikoj kući. Čudno je to, koliko vremena provodi sama, a ima obitelj. Nekada su ih neprestano posjećivali prijatelji, roštiljali bi ispred kuće, u sjeni oraha, a sad ... sve manje se druže, sve manje ih prijatelji posjećuju. Nekako kao da su svi zadovoljni u svojoj ljušturi, iz koje samo povremeno proviruju i oprezno se ogledavaju. Svi samo negdje žure, trče, brzaju ... Kuda? I zašto? I čemu sve to vodi? Evo, u novinama koje je raširila u krilu i koje se pripremila pročitati, udobno zavaljena u fotelji, ne bi li malo odahnula od svakodnevnih poslova, nikada ništa lijepog. Čovjek je čovjeku postao vuk. Nasilje i nasilje i nasilje! Posvuda nasilje, a Žana se grozi svakog oblika nasilja. Sa kojim pravom jedni tlače druge? Ma vidi ovo: prijetnja bombom! Ma zašto? Zar je čitav svijet poludio? Zar više nitko ne zna razgovarati i razgovorom rješavati nesporazume, već svi samo potežu noževe, pištolje, bombe i to su jedini argumenti koje priznaju? Ludo! Sasvim ludo! Veliki zidni sat glasno otkuca i Žana se zaprepasti: pet je sati, a još mora u kupovinu u onu novootvorenu samoposlugu. Kao da su je iznenada opekle, Žana odbaci novine i hitro ustaje: mora se istuširati, dotjerati: pa neće valjda u kupovinu samo sa maramom preko glave, kao što uobičavaju neke njene susjede! Njena će Lara biti i više nego zadovoljna: ova će torta biti pravo iznenađenje, nadmašiti će sve dosadašnje torte. Dok razmišlja o tome, čekajući red pred blagajnom u maloj samoposluzi, Žana je nesvjesna smješka koji joj obasjava lice i čini ga lijepim, ali ga blagajnica primjećuje i široko joj se osmjehuje, kad se Žana približi blagajni. Dvije se žene, koje se ne poznaju, osmjehuju jedna drugoj, kad u samoposlugu odjednom nahrupe dvojica, krupni su, primjećuje makinalno Žana i imaju nešto preko lica. Još se ne boji. - Nitko ni makac! - urliče prvi, krupan, još malo pa debeo muškarac, obučen u traperice, zelenu vjetrovku, a preko glave mu navučena najlonka izobličuje crte lica, u ruci veliki pištolj. - Da nitko nije mrdnuo! Drugi muškarac, isto tako obučen i isto tako maskiran, ali viši od prvog, priskače blagajni za kojom stoji smrznuta Žana, grabi ukočenu Žanu za vrat, nemilosrdno je steže, prislanja joj pištolj na rebra, ledena joj kovina pričinjava bol, dok njen mučitelj vrišti blagajnici u lice: - Vadi lovu! Daj lovu! Drhtavih ruku blagajnica otvara uz zveket blagajnu i predaje dnevni utržak maskiranom razbojniku, koji novac trpa u duboki džep vjetrovke i zatvara ga patent zatvaračem. Što je sigurno, sigurno je. - Ovo je pljačka! - viče onaj pored ulaza. - Da nitko nije mrdnuo! Nije trajalo ni dvadeset sekundi. Nestali su isto onako brzo, kako su i došli. Najdužih dvadeset sekundi Žaninog života. U grudima osjeća silan pritisak i bori se zrak. Sasvim je nemoćna, osjeća kako joj noge neće izdržati i zna, srušiti će se na pod. Nekako, ni sama ne znajući kako, dovuče se do zida, nasloni na njega i pohlepno grabi zrak, dok u njoj tuče srce, mahnito udara, udara poput prašumskog bubnja, potiho, potmulo, ali prijeteći. Sve je iza nje, sada. Dok radi oko torte, Žana po tko zna koji put ponovo sve proživljava. Prisjeća se radosnog smješka blagajnice, zatim ludog košmara, pa ispitivanja policije, pa još jednog ispitivanja ... mislila je kako tome nikada neće biti kraja, ali završilo se konačno, a Žana, umorna, slomljena, odvukla se nadljudskom snagom volje kući, u sigurnost. U kuhinji je popila apaurin, ruke joj drhtale dok je prinosila čašu beskrvnim usnama. Otišla je u kupaonicu i legla u kadu vruće vode i čekala da nastupi olakšanje. Nikada neće zaboraviti tih dvadeset sekundi svoga života. Nikada. Najdužih dvadeset sekundi. U trenutku, kad razbija jaja i ubacuje ih u posudu, u kuhinju ulazi Lara i veselo doskakuće do bake. Larino nasmijano sitno lice pruža utjehu uznemirenoj Žani. - Je li to spremaš tortu za mene? - pita je, gledajući radoznalo u brašnjave ruke svoje bake. - A za koga drugog, malo moje? - odgovori joj Žana razdragano, licem joj preleti smiješak, jer mala ne smije ni naslutiti njenu uznemirenost. - Smijem li? – pita Lara i prst umače u smjesu čokolade. Žana je gleda, a smiješak joj obasjava umorno lice, u oči joj se polako vraća sjaj: to je njen život, njen svijet, onaj koji poznaje i voli. U kojem se osjeća sigurnom, voljenom. Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

- 15:14 - Budi (33) - Iskren - #

photo by misko Ovdje je nešto zanimljivog! A što??? Mislim da ću danas pisati: imam priču u glavi, bude li željela izaći iz te tvrde utvrde, biti će dobro. Dobro jutro svima!

- 07:21 - Budi (23) - Iskren - #

06.11.2006., ponedjeljak

photo by misko Klopa je bila bogovska! Mljac!!! Radim na jednoj priči, pa vas molim za malo strpljenja ... Hvala i pozdrav svima!

- 00:05 - Budi (95) - Iskren - #

05.11.2006., nedjelja

photo by T Još jedan dan bez pisanja ... sutra nastavljam! Pozdrav svima!

- 07:56 - Budi (13) - Iskren - #

04.11.2006., subota

photo by T Želim vam ugodan vikend!

- 08:10 - Budi (22) - Iskren - #

03.11.2006., petak

Planovi

photo by Photonurd Planovi Mate, krupan pedesetogodišnjak sa ogromnim trbuhom sjeda za upravljač svog sivog kombija, sa mukom se namješta, jer treba ugurati se u uski prostor između sjedala i upravljača, pa baca pogled na sat: ima još čitavih pola sata na raspolaganju, više nego dovoljno. Naručen je kod trgovca Lovre koji napušta malu i iznajmljenu trgovinu i odlazi u novu, svoju vlastitu, a Mate je pozvan da svojim kombijem pomogne pri selidbi. Poznaje trgovca Lovru i moglo bi se reći kako su postali prijatelji u ovih nekoliko godina poznanstva. Mate je već nekoliko puta vozio namirnice potrebne za trgovinu i nije se iznenadio kad ga je Lovro pozvao i zbog selidbe. Dok vozi prema trgovini, Mate razmišlja o Lovri i divi se njegovoj upornosti. Lovro je štedeći koliko je god moguće, prije četiri godine unajmio trgovinu, a sad otvara svoju vlastitu. Prvu. Ali sigurno neće biti i posljednja, Mate se može kladiti u to, jer ne poznaje vrednijeg čovjeka od Lovre. - Stigao si - kaže mu Lovro, koji ga čeka ispred trgovine koju napušta: mala je, poput obične sobe, ali poslužila mu kao odskočna daska. - Idemo mi na kavicu, dok dečki ne unesu u kombi sve potrebno. - Može - pristaje Mate. - Jesi li uzbuđen? Lovro malo oklijeva, dok ga Mate pažljivo i sa radoznalošću promatra. Lovro je njegova, Matina, suprotnost: nizak rastom, mršav, uvijek besprijekorno dotjeran. - Malo - priznaje Lovro, dok šeću niz ulicu prema obližnjem kafiću. - Imaš li još koji posao danas? - Zašto pitaš? - Pa - oklijeva Lovro - bilo bi mi drago da odvojiš malo svog vremena za mene. Da proslavimo. Jednom dobrom večerom. Što kažeš? - Bilo bi mi drago - kaže Mate i smješka se prijateljski. - Fino! Bogovski ćemo se počastiti! - Požuri, požuri, požuri! - govori joj mama. - Nemaš više vremena: autobus nikoga ne čeka, pa ni tebe. Iako si toliko lijepa, da bi te morao čekati! - Ali mama! - uzvikuje Lina, sedmogodišnjakinja, velikih plavih očiju i duge smeđe kose, uredno upletene u veliku pletenicu koja joj dopire do polovice leđa i na koju je njena mama ponosna. - Ne govori tako … evo, gotova sam. - I pazi - nastavlja mama - nemoj slučajno na izletu zaboraviti na one lijepe sendviče koje sam ti spremila. - Neću, mama! U žurbi napuštaju stan i spuštaju se dva kata niz stepenice, pa izlaze na osunčanu ulicu: jesenje je jutro, ali ne nalikuje jeseni, prije bi se pomislilo kako se dogodilo nemoguće, proljeće nastupilo umjesto jeseni. Sunce već darežljivo grije i ljudi su nasmijani, dok žure ulicama, zabavljeni svakodnevnim poslovima. Na ulici, mama je hvata za ruku, iako je Lina uvjerena kako je to nepotrebno, jer više nije mala curica, ali ništa ne govori: pušta da je njena lijepa i visoka mama, duge i smeđe kose, koja joj se u raskošnom slapu prelijeva niz leđa, vodi do autobusne stanice. - Večeras - nastavlja mama - kad se vratiš sa izleta, vodim te vani na večeru. Petak je i možemo ostati malo duže, a sutra ćemo ujutro izležavati se i nigdje se nećemo žuriti. Dogovoreno? - O, mama! - uzvikne Lina. - Super! Karlo se još jednom ogleda u ogledalu: upravo je završio sa brijanjem i sa uživanjem nanosi sloj kreme na lice. Mora biti savršen ovog jutra. Ovo mu je jutro važno, jako važno. Možda dobije posao. Pozvan je na razgovor i nada se tome. Dvije je godine nezaposlen i to mu počinje ići na živce. Ima ona mala plavuša, koja mu se jako dopada, a čini se, kako ni ona nije ravnodušna, ali kako prići djevojci kad nemaš love? A on nema, mora starog pitati za kavu, a dok ga pita, mrzi samog sebe i sve ga rjeđe pita. Možda se sa ovim razgovorom na koji se upravo sprema, sve to promijeni na bolje? Još se jednom pogleda, isceri svom odrazu i izjuri iz kupaonice, niz hodnik, otvori vrata i vikne: - Odoh ja! Držite mi fige! Nije čuo kako mu otac iz dnevne sobe dovikuje želeći mu sretan ishod razgovora. Prvu je noć provela u Borisovu stanu, u njegovom krevetu i Zorica sva ustreptala hoda sunčanom ulicom. Zaljubljena je, priznaje to sama sebi. Sretna je zbog te činjenice, a ujedno joj se i čudi, jer dogodilo se iznenada, prije svega mjesec dana, a već sada ne može ni zamisliti život bez Borisa, bez njegovog bezbrižnog pogleda na svijet, bez njegove pažnje kojom je obasipa i u kojoj mačkasto uživa. Još samo kad ne bi pio toliko piva ... ali, postoji li savršeni muškarac? Briga je, neka pije svoju dragu pivicu koliko god želi, samo neka je voli i neka joj to pokazuje i dalje, kako joj i do sada pokazuje, neka nikada ne prestane, nikada, nikada ... - Idemo u kino poslijepodne - rekao joj je rano jutros, dok su se tuširali, pripremali kavu i zajednički uživali u tim intimnostima. - A poslije možemo skuhati nešto lijepo, ovdje, kod mene. Slažeš se? Naravno da se složila! Pa neće ga valjda odvesti svojoj poludjeloj majci, koja neprestano u ruci drži "Kulu stražara" ili časopis "Probudite se" i koja iz dana u dan govori o propasti svijeta, sudnjem danu koji se neumoljivo približava i koji će sve te grješnike ... Zorica odmahne veselo rukom: neće danas razmišljati o majci, iako zna da će dobiti jezikovu juhu zbog noćnog izbivanja: misliti će na Borisa, na proteklu predivnu noć sa njime i na ovu noć koja dolazi! Možda će uz Borisa zakoračiti u novi, uzbudljivi život? Smiješak joj ne silazi sa lijepog lica. - Dečki su obavili svoje - kaže Lovro zadovoljno Mati. - Kombi je nakrcan. Odvezi se do moje nove trgovine, a ja ću doći za tobom. - Nema problema. - Mate otvara vrata kombija i gleda u gume. - Bogme su ga dobro nakrcali! - Nećeš se morati vraćati. - Tako je - kaže Mate, a motor zadrhti i zabruji u još uvijek rano i sunčano jutro. Stoje jedni pored drugih, slučaj ih spojio: mala Lina i njena majka, koja je čvrsto drži za malu i toplu ručicu; Karlo, dotjeran, kravata ga steže i on je nesvjesno dlanom gladi; Zorica, nasmiješena, rumenog lica, kopajući po torbici i tražeći sunčane naočale. Stoji između ostalih ljudi čekaju slobodan prijelaz preko ulice, zeleno za pješake, dok gradski promet tutnji pored njih. Nešto nije u redu! Ne može pomaknuti ruku, a mora prebaciti u nižu brzinu! Mate se napreže, silno napreže u nastojanju pomaknuti ruku. Uzalud! Ne može. A ispred očiju mu igraju neki svjetlucavi kružići. Pomahnitali kombi juri nizbrdicom i brzina mu postaje sve veća i veća, mahnito juri, a Matina glava odjednom nemoćno klone, tijelo mu se opusti i klizne prema upravljaču i tim nenamjernim, sasvim slučajnim i nekontroliranim pokretom tijela, mijenja živote ljudi, koji čekaju pored semafora, na uglu ulice. Tresak i veoma ružan zvuk i krikovi, krikovi bola, očaja, jada, zaprepaštenja, podignu se visoko u zrak. - Mama, mamiceeeee! - plače mala Lina: sjedi i poteže majku za ruku, ali majka ne odgovara, lice joj krvavo, a glava u neprirodnom položaju, koji mala Lina, uplašena, u strašnom šoku, ni ne primjećuje. Pored Line na pločniku sjedi Karlo, još ne osjeća bol, ali zna da će se to uskoro promijeniti, i gleda u svoju potpuno zgnječenu od koljena na niže desnu nogu. A onda ga bol preplavi i on se polako sruši na sivi i hladni pločnik, koji se upravo počeo zagrijavati pod darežljivim zrakama sunca, tonući u milosrdnu nesvjesticu. Zorica leži licem prema pločniku i pokušava se okrenuti na leđa, sjesti, ali nije u stanju učiniti ni jedan jedini pokret. Ne boli je, a ne može se pomaknuti i to je čudi i dok se napreže pomaknuti povrijeđeno tijelo, misli o tome kako će je Boris večeras uzalud čekati ...počinje nemoćno plakati i dok joj suze klize niz prljavo lice, odjednom začuje promukao glas: - Ljudi, pa vozač je mrtav! Mora da ga strefilo srce! Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

- 00:05 - Budi (32) - Iskren - #

02.11.2006., četvrtak

photo by T Tek toliko da se zna: prije točno mjesec dana operirano mi je stopalo. Uživajte u lijepom i sunčanom danu!

- 14:37 - Budi (29) - Iskren - #

01.11.2006., srijeda

Buntovnica

photo by Gunnsi Buntovnica Klara Alan završi svoje izlaganje, prepričavši skupu ono što su svi znali, ali nitko, osim nje, nije se usuđivao reći to na ovaj način: jasno i glasno i ispred mnogo svjedoka. Stojeći ispred skupa mještana, njih tridesetak, koji su većinom isto tako stajali zbijeni u male skupine susjed do susjeda, poznanik do poznanika, prijatelj do prijatelja. - Ja sam svoje rekla - reče Klara Alan i klimne odlučno crnokosom glavom, a kratko podšišana joj se kosa zatrese. - Mislim, da se svi slažete sa mojim izlaganjem, iznesenim činjenicama. Jer to jesu činjenice i svi vi to dobro znate. Ništa nisam dodala, ništa nisam ni oduzela. Iznijela sam samo gole činjenice i ništa više. - I ništa manje! - dobaci netko iz publike. - Upravo tako - prihvati Klara i osmjehne se, a lice joj zablista. - Ljudi, dosta ste stajali i promatrali. Moramo nešto poduzeti. Moramo se trgnuti. Sastanak mještana održavao se u prostranoj dnevnoj sobi barbe Tonija, kako su svi mještani nazivali svog susjeda, gospodina koji je duboko zakoračio u šezdesete godine svog života i koji je najveći dio svog radnog vijeka proveo u Njemačkoj, štedeći svaku marku, sanjajući o bezbrižnoj starosti, u koju se uklapala i raskošna kuća koju je izgradio i u kojoj se večeras održava sastanak svih njegovih susjeda. - Zar nitko ništa neće reći? - upita pomalo nervozno Klara. - A što da kažemo? - upita Ivan, četrdeset i petogodišnjak, zvani "Dugi", jer noge mu bile duge, duge, a stopala ogromna i neprestano je imao problema sa njihovim smještajem. - Kako to misliš, Dugi? - upita ga Klara. - Objasni nam. - Što se ima objašnjavati? - upita Dugi i nelagodno prenese težinu tijela sa jedne noge na drugu. - Tip ima veze! Da ih nema, ne bi nam to radio. Nedodirljiv je. Ništa mu ne možemo. - Nitko nije nedodirljiv - odgovori Klara strpljivo. - Kao što sam rekla, napisala sam peticiju u kojoj sam objasnila neprimjerno ponašanje tvrtke "Dena", koja nam drobi kamenje ni trideset metara dalje od kuća. Svatko sa malo mozga zna da to nije u redu. Pročitala sam vam peticiju. Na vama je da odlučite: hoćete li je potpisati, hoćemo li je svi potpisati i hoćemo li je proslijediti dalje? - Gdje dalje? - upita Rajko, neobrijani i namrgođeni četrdesetogodišnjak, poznat po dubljem zavirivanju u čašicu. - U gradsku vijećnicu - odgovori mu spremno Klara. - A postoji i ekološka udruga. Možemo se i njima obratiti. - I misliš da će nam to pomoći? - upita Dugi i odmahne rukom. - Daj se opameti, Klara. Pa znaš kako se kod nas radi: oni koji imaju veze, mogu sve, ostali moraju držati jezik za zubima ili su, oprostite mi na rječniku, jednostavno najebali. - Ljudi, smirite se - zamoli vlasnik kuće, barba Toni, ustajući iz fotelje. - Klara nam govori za naše dobro. To je valjda svima jasno. Pored kuća nam po čitav dan melju kamenje, a kamioni, teški kamioni, po čitav dan bruje i prolaze nam pored kuća toliko blizu, da se sve trese. Ja to znam. Moja je kuća točno pored ceste. Pogledajte oko sebe. Primijetiti ćete napukline na zidovima. A napukline su se stvorile upravo zbog tih pretjeranih aktivnosti "Dene". Siguran sam, kako se to ne događa samo mojoj kući, nego i svima ostalima. A prašina ... pa, o prašini koja prati drobljenje kamenja, neću ni govoriti. Pogledajte svoja lica. Prašina je prodrla u svaku poru, uvukla nam se duboko u živote. - Istina je! - uzvikne barba Tonijev prvi susjed Frane, debeo pedesetogodišnjak, crvena lica, radi kojega se uvijek činio ljutit. - Prašina nam se uvukla u kuće i ne možemo je se riješiti. Moramo nešto poduzeti. Dok samo rogoborimo, ništa od toga! Pa to vidite i sami! Kad sam želio razgovarati sa vlasnikom "Dene", nikada nije bio na raspolaganju. Možeš govoriti samo sa njegovim radnicima. A radnici ... pa znate i sami ... - A i stavio je žičanu ogradu pored čitave ceste, ne samo pored navodnog skladišta - reče Jadranka, mršava, visoka, smeđokosa. - Malo, po malo, sve će ograditi! Nećemo se moći ni kretati više! A sjećate li se, kako je samo prije godinu dana ovdje bilo prekrasno živjeti? Centar grada pod nosom, a mi ... Klara, sretna što je konačno uspjela probuditi uspavane mještane, svoje susjede sa kojima je odrastala, tiho se povuče i sjedne na stolicu pored barba Tonija, koji joj odobravajući klimne, pa sretnim osmjehom počne slušati žustru raspravu koja sve više i više uzima maha. Ljudi su se javljali za riječ, jedan iza drugog i iznosili pritužbe i primjedbe na sve i svašta: dugo gomilani gnjev, tražio je izlaz. I sad su govorili i govorili i ništa ih više nije moglo zaustaviti. Prisjetili su se, kako je sve počelo sasvim nedužno, prije nešto više od godinu dana. Jednog je ljetnog i vrućeg jutra pred njihovim očima osvanuo nesvakidašnji prizor: Tri su kamiona protutnjala pored njihovih kuća, uskom i asfaltiranom cestom, koja je više nalikovala na seoski puteljak i koja je vijugala kroz livade i šume i prolazila pored voćnjaka, pa čak i jednog vinograda u svom podnožju. Kamioni se zaustavili i iz njih iskočili energični mladi ljudi, svi obučeni u sive kombinezone na čijim je leđima pisalo velikim i žutim slovima: "Dena". Razmiljeli su se u ludoj aktivnosti i kamioni su za čas bili istovareni i gromoglasno odjurili dalje, dižući nesnosnu buku tamo gdje je prije nikada nije bilo. Isto tako, tamo gdje nikada prije nije ničega bilo, osim zelenila livade, sada se nalazila gomila cijevi, koluta žice, podupirača, alata, a sve to su ljudi razvrstavali i odmah oko toga počeli podizati ogradu, jer svojina se mora zaštiti. U dva je dana žičana ograda bila podignuta, okružila sve ono što je bilo istovareno i uredno poslagano. Na upit radoznalaca, ljudi u sivim kombinezonima mirno su i škrto odgovarali, kako je to sve što će se dogoditi i tako polako odbijali radoznalce. Po njima, ovo nije ništa drugo nego li privremeno skladište. Povjerovali su im. Svi osim Klare. Klara Alan, trideset i petogodišnjakinja, samohrana majka jednog osmogodišnjaka, sitna i krhka, kratko podrezane crne i guste kose, crnih i blistavih očiju i duguljastog tankog nosa, punih i uvijek crvenih usnica, nije se dala zavarati slatkorječivošću kojom su odgovarali radnici "Dene" na radoznala pitanja mještana. Osjećala je veliku laž. - Meni tu nešto smrdi - govorila je i mreškala svoj lijepi nos. - Suviše su ljubazni, a nikad u njihovo ime ne govori vlasnik "Dene", uvijek govore radnici. Tko je vlasnik? Gdje je on? Zašto se ne pojavi i ne objasni nam svoje namjere? - Ja sam se raspitao - rekao joj je jednog dana, njen prvi susjed Tomo, muškarac koji se bližio četrdesetoj i koji nije krio svoje simpatije prema Klari. - Sve je OK. Kažu da je to njegovo zemljište. Goran Dena, tako se zove. Čitavo je ovo zemljište oko naših kuća uknjiženo na njegovo ime. - Kakve to veze ima? - upitala ga namrgođeno Klara, kao da je Tomo kriv zbog tog uknjiženja. - To ne mora značiti da mu je dopušteno raditi što god želi i hoće. Ovo je urbana sredina, grad! A vidiš li što on radi? Sve više raskrčuje raslinje, a namjere mu nitko ne može otkriti. Tomo, visok i snažan, ustuknuo je pred ljutnjom sitne Klare i nešto promrmljao sebi u bradu i više nikada nije branio vlasnika "Dene". Nije se želio zamjeriti Klari, jer Klara mu postajala i više nego dragom. Potajno se divio njenoj energiji, budno prateći njene korake, koje je ona poduzimala u nastojanju da otkrije namjere "Dene", koje su polako izbijale na svjetlost dana. Aktivnost je "Dene" svakodnevno rasla, sve je više njihovih ljudi dolazilo, promet postajao sve jači, buka sve nesnosnija, dok ih jednog jutra sve nije probudio škripav i neugodan i veoma glasan zvuk drobilice. Mještani su u rano jutro, tek je prošlo sedam, izašli iz svojih domova i u nevjerici gledali što se događa. Niti pedeset metara udaljena od obližnjih obiteljskih kuća, kočoperila se drobilica i uz buku i kamenu prašinu obavljala svoj posao, na užas okupljenih. Veliki se oblak prašine, siv i mutan, podigao u sunčanom jutru bez vjetra i prijeteći lebdio iznad kuća, iznad njihovih glava. A zatim se prašina, sitna, sasvim sitna kamena prašina, počela spuštati, jer nije mogla vječno ostati gore, a njeno je ružno sivilo prekrilo sve, pa čak i ljudska lica. - Pa ovo je ludo! - uzviknula je Klara, koja je ogrnuta kućnom haljinom, crnom i svilenom i ispod koje nije imala ništa, jer upravo se tuširala kad je mirno jutro zaparao stravični krik modernog dinosaurusa-drobilice i zaustavio je u jutarnjem obredu. - Valjda je sada svima jasno što nas očekuje? Možda se sada pokrenete ... Jedan od šefova "Dene" stajao je po strani od okupljene gomile mještana i pažljivo ih promatrao, registrirajući njihove komentare i pamteći ih. Ljutiti su ljudi znali kako je on šef, jer uvijek se kretao među radnicima obučen u besprijekorno odijelo, sa naočalama na nosu i mobitelom u ruci. Prvobitna zbunjenost mještana počela se pretvarati u ljutnju, a glas se protesta podizao sve više i više. - Ljudi moji! - uzviknuo je jedan mlađi muškarac. - Baka mi bolesna leži, možda i umire, a ovi joj ni dvadeset metara dalje od njene glave drobe kamen! Pa gdje to mi živimo? Na televiziji neprekidno govore o pravnoj državi, ali ako je ... Zvuk drobilice progutao je njegove bijesne riječi, a onaj šef "Dene", polako se okrene i govoreći nešto u mobitel, napusti okupljene mještane, udalji se od buke, ali prašini nije uspio umaći: podignuta visoko prema plavom nebu, sad se polako taložila stotine i stotine metara uokolo po zelenoj travi, koja je polako postajala sve više siva. A bio je to tek početak … Pored Klare ustane barba Toni i ona se istog trena iz prisjećanja nedavne prošlosti, vrati u sadašnjost. - Peticija! - podvikne barba Toni. - Moramo svi potpisati peticiju! I ljudi nagrnu prema Klari, koja je na stol položila uredno otipkanu peticiju i pored nje kemijsku olovku. Gledajući kako mještani polako, jedan za drugim prilaze i potpisuju peticiju, obuzme je radost, a poljuljana vjera u ljude i njihove namjere, vrati joj se i sad se stidi sebe što je uopće i sumnjala u ljudsku dobrotu. Treba im samo netko da ih pokrene, ništa više ... Nije vidjela, nitko nije primijetio, kako se Ivan, zvani Dugi, polako pomiče prema izlazu, korak po korak, ali je prije toga lukavo pristupio stolu na kojem je ležala peticija i među prvima je potpisao. Stojeći na rubu okupljene mase, odjednom ugrabi trenutak i šmugne van iz kuće, na put, u blizini drobilice, koju je mogao vidjeti kako miruje u noći mladog mjeseca, čekajući jutro, novi radni dan, kad će svojim pohlepnim ustima zagristi u kamenje i glasno, preglasno režeći, početi ga pretvarati u šljunak. Dugi posegne u džep, izvadi mobitel, pa pritisne tipku pod slovom "d". Mobitel prinese uhu, gleda zamišljeno u drobilicu i istog trena kad začuje glas, počne govoriti, tiho, oprezno se ogledavajući. - Odlučili su ... Klara Alan se prihvatila obaviti sve ... Govorio je oko dvije minute, a zatim prestane, sasluša sugovornika i zadovoljno klimne. Nagrada će mu pokriti cjelokupni kredit koji je podigao, a nije u mogućnosti otplaćivati. Njegova luda žena ... tjera ga kupovati novi namještaj, a zna u kakvim vremenima se živi ... ali sad je to riješeno, hvala bogu, više neće besano buljiti u strop i pitati se ... i preznojavati se … Kad mu je prije mjesec dana pristupio predstavnik "Dene", dok je ispijao čašu bijelog vina stojeći pored šanka i počeo razgovor sa njim, nije ni slutio kako će sa tim razgovorom biti riješeni njegovi financijski problemi. - Budite fer prema nama - rekao mu je predstavnik, za koga je Dugi bio uvjeren kako je pravnik - i mi ćemo biti više nego fer prema vama. Izvještavajte nas istinito i na vrijeme i nagrada neće izostati. Tu je noć malo spavao. Ležao je mirno i tiho pored svoje žene Zlate, osjećajući smrdljivi dah krivnje. Ali ga osjećaj bespomoćnosti, jer je nezaposlen, dobio je otkaz prije šest mjeseci, a kredit mu visi za vratom poput giljotine, a Zlata traži ovo i ono, dvoje djece sve više zahtijevaju ... ne vidi izlaza, nikako ga ne vidi, osim, ako se ovo obećanje pravnika "Dene" ne pokaže istinitim. Možda onda ... Ali kako će protiv svojih susjeda? Prijatelja? Uhhhh! Ma što, neka sve ide u materinu, pa i onako će biti kako neke glavonje žele da bude, a ne kako žele njegovi naivni susjedi...zar nije uvijek tako? Umiren napola, a napola izmoren, zaspao je i nemirno sanjao gomilu bijesnih ljudi koji viču i mlataraju rukama i bijesno ga gledaju. Ivan, zvani Dugi, neprimjetno se ponovo uvuče nazad u kuću, među ljude, među svoje susjede, komentirajući večeras donesene zaključke. Sjedeći zamišljeno u svom uredu, predstavnik "Dene", pravnik, kako je to točno naslutio Ivan nazvan Dugi, odmah nazove broj koji je znalo malo ljudi i izdiktira niz naređenja brzo i odrješito, a na prigovor kako se to trebalo ranije javiti, jer pripreme su složene i ... - Ne zanima me! - odreže režeći. - Snađi se kako znaš i organiziraj sve. Uvjeren sam kako si to u stanju učiniti. Do sada nisi nikada zakazao. - A plaćanje ... - Ne brini za to - obeća brzo, žureći se. – Garantiram ti, da će biti više nego izdašno. Između ostalog i zbog ovakve hitnje. Još tridesetak sekundi osluškivao je tihi glas sa druge strane, pa prekine vezu i nazove drugi broj, koji je znalo još manje ljudi od prethodnog. - Događa se ovo - počne i kratko, sažeto, upravo vojničkim stilom, pa obavijesti sugovornika o događanjima koja su mu poznata zahvaljujući doušniku kojeg je on sam vrbovao. - Izvrsno si to vodio - reče mu sugovornik. - Je li postupak pokrenut? - Pokrenut je. Upravo sada. - Fino! - začuje i veza se prekine. Spusti mobitel na stol i zagleda se kroz prozor, na osvijetljenu ulicu, ustavši iz udobne stolice. Vrijeme je da pođe na piće, više se nema što učiniti. Samo čekati. - Nisam ni slutio da si buntovnica - reče joj Tomo: stoje ispred kuće barba Tonija, ljudi se razilaze, dovikuju se, ali oni kao da su sami na pustom otoku, osjeća Tomo, dok sa visine gleda na krhku Klaru i jedva se suzdržava ne zgrabiti je i privinuti na svoje krupne grudi. - Nisam buntovnica - brani se Klara. - Samo mi je dosta toga da me ignoriraju. Ne samo mene, svih nas. - Čuj, daj da te otpratim do kuće - zamoli Tomo. - Možemo hodajući razgovarati. - Ne hvala - odbije ga Klara kao i mnogo puta do sada, ali ovog puta čini ono što nikada do sada nije učinila: pruža svoju malu ruku i polaže je na krupnu Tominu i gleda ga pravo u oči, obećavajući i moleći ga za razumijevanje. – Kasno je, mali mi spava, a ujutro rano ustajem. Drugi put, Tomo. - Sigurno? - pita on sumnjičavo, ali i sa nadom, molbom u očima. - Sigurno! Još ga jednom dotakne rukom, lagano i lepršavo mu se nasmiješi, pa se u tihoj noći uputi kući, udaljenu oko tristo metara, smještenoj podalje od asfaltiranog puta, uvučenoj u dubinu i okruženu voćkama. Dok hoda brzim i sitnim koracima i grčevito steže peticiju, potpisanu od svih ( zar je to moguće? ) i uredno uvučenu u zaštitnu omotnicu, preplavljuje je ushit zbog pobjede. Tomo. Kako ju je samo gledao čitavu večer. Nije joj to promaklo i bila je sretna zbog toga. Narednih će dana izaći sa njim, pa ... vidjeti će što će biti. Prestati će misliti na oca njenog sina, protuhu koja se nije potrudila ni jednom posjetiti dječaka. Vrijeme je da okrene novi list u svom životu. I osjeća kako je upravo to učinila. Pokrenula je nešto i radoznalo očekuje rezultate. Pokrenula se sa mrtve točke, u koju je upala onog dana prije četiri godine, kad ju je otac njenog dječaka napustio, nestao, kao da nikada nije ni bio dio njenog života. Sad osjeća kako život ponovo struji njenim žilama, raduje se sutrašnjem danu, borbi koja je očekuje. Život ponovo dobiva smisao i dani prepuni obećanja prostiru se pred njom … a možda i u zajedništvu sa Tomom … nikad se ne zna … Evo je, stigla je. U trenutku kad pokušava ugurati ključ u ključanicu, a oblak je, baš kao za inat, upravo prekrio tanki srp mjeseca, osjeti nečiju ruku na ustima, a odmah zatim i strašan udarac u stomak, koji joj oduzme dah, ispred očiju joj se zacrni i još stigne pomisliti, bože, kako će njen mali bez nje, ako ... i kako je šteta što je večeras odbila pratnju Tome, jer sada bi joj dobro došla njegova neizmjerna snaga, za koju zna da bi je upotrijebio u njenu zaštitu. Slijedeći je udarac uputi u crnilo, ništavilo, koje joj donese olakšanje u kojem nije bilo straha ni bola. Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

- 00:05 - Budi (27) - Iskren - #