Komentari

miskoi.blog.hr

Dodaj komentar (35)

Marketing

  • punk petar pan

    uuuuuu, duuuuugo već nisi objavio priču... impresivno, kao i uvijek... :) pozz

    avatar

    08.10.2006. (10:09)    -   -   -   -  

  • Majstorica s mora

    Presladak psić i predobra priča.

    avatar

    08.10.2006. (10:14)    -   -   -   -  

  • Gordana

    Bog Mišo, evo upravo sam uspjela pronaći tvoj blog. Puno te pozdravljam
    Gordana G.B

    avatar

    08.10.2006. (10:54)    -   -   -   -  

  • povjesnicar2

    Ja imam sličnog psa kao i oni psi na slikama. Pozdrav.

    avatar

    08.10.2006. (11:14)    -   -   -   -  

  • Šareni Pajaci

    Što si ostavio to si i našao.....samo u drugim nijansama! Pozdrav!

    avatar

    08.10.2006. (12:17)    -   -   -   -  

  • rU

    misko, priča je izvrsna. naročito ono prosto nadrealistično zavirivanje u vlastiti tjelesni stroj. i opis buđenja.
    ja sam na operacijskom stolu bila samo jednom. otklanjanje jednog režnja štitnjače. ja se nisam probudila na stolu. ni zavirila u svoj tjelesni stroj. ja sam se probudila tek uvečer. a bila sam prva, na jutarnjem programu. i najteže mi je bilo to teško buđenje. kao izvlačenje iz živoga blata. koprcaš se, koprcaš, a čini ti se da toneš sve dublje. malo su se i uplašili. zbog tog mog teškog buđenja. ali sam se najviše uplašila - ja. to je iskustvo koje ne bih rado ponovila.
    i - u ovom mi je trenutku sinulo. možda su moje nesanice trag toga straha od teškog buđenja. a ja sam sve do sada mislila kako su uzrokovane strahom od "zaspivanja".
    drago mi je što si dobro. a za svrbež ispod gipsa već ćeš naći rješenje. kada sam prije par godina izmijenila više "gipsova" radi gadne distorzije skočnoga zgloba, isprobala sam, donekle uspješnu strategiju češanja, na nekom dohvatljivom mjestu - koje ne svrbi.

    avatar

    08.10.2006. (12:38)    -   -   -   -  

  • Uranova Pikula

    citiram : ''ludilo je nasilja i boli posvuda oko nas, mi smo u njemu i njegov smo dio i pripadamo mu i volimo ga. O, da, govorimo da želimo mir, ali volimo nemir, trčimo za uzbuđenjima i patimo i zbog svojih gluposti okrivljujemo sve i svakog samo ne sebe. A sami smo krivi. Svi!''

    Priča mi se naravno sviđa,možda jer je tako ljudska,topla,a opet daje ono saznanje kojeg smo svi svjesni,ali bježimo od njega,a sada smo suočeni i moramo gledati pravo u to...malo je nelagodno,ali baš je s druge strane i poznato,pa se uljuljamo u takvo kakvo je.
    Život je sam po sebi borba za preživljavanje,od onih 9 mjeseci u utrobi,pa borba za izlazak na svijet,sve do jednog dana borba izdisanja,napuštanja istog...hmm a možda se i varam?!
    U svakom slučaju ostavila sam tvoju priču bila za kavu poslije ručka i što da kažem,uživala sam u svakoj rečenici.
    Ozdravi nam!

    avatar

    08.10.2006. (13:16)    -   -   -   -  

  • kora-kri

    Zanimljivo je citati iskustva pacijenata, meni narocito jer se nalazim s one druge strane. Ne stignem razmisljati uvijek o njihovim emocijama kad ih skidam ili vozim liftom u salu, obicno pricam s njima o necemu bezazlenom, ne bi li bar na trenutak suzbili strah i neizvjesnost pred samu intervenciju. Ali jedno ti mogu garantirati-strah u ocima imaju bas svi.
    Ja imam 2 iskustva iz anestezije. Potpuno su razlicita od onih koje sam procitala ovdje. Meni je bilo prelijepo, toliko lijepo da se nisam htjela probuditi. Budjenje je bilo bolno, nekako sam se osjecala pretesko u tom tijelu, bilo je to kao povratak s predivnog putovanja koje nisam htjela da se zavrsi. I onda sam pomislila kako se ne trebamo bojati umrijeti. Jer cini mi se da izlazak iz ovog tijela i iz ovog svijeta nije bolan, dapace puno je bolniji povratak.
    Eto zabrijala ja, nisam mislila nista lose, nemam niti zelju umrijeti, ni u ludilu, imam jos puno toga obaviti ovdje, ne volim nikome ostavljati svoje neobavljene poslove. Ali ne bojim se tog trenutku kada zaista jednom dodje.
    Tebi zelim brzi oporavak, ma znam da hoces. Nekada sam zivjela na Kozali i sjecam se da sam cesto vidjala tebe i Lori u setnji. Jer i ja sam setala moju ljubimicu. Dakle ne propustaj ove lijepe dane, nece ih jos puno biti. Pozdrav.

    avatar

    08.10.2006. (13:49)    -   -   -   -  

  • Lina

    O da,stalno se vrtimo u krug.....Postoje dani kad obožavam tvoje misli....Miško pozdrav

    avatar

    08.10.2006. (14:01)    -   -   -   -  

  • necutako

    Misko, prica je prava. Fascinira me sama pomisao da vidim vlastito tijelo iznutra. to sto
    kirurzi izgledaju bescutno, meni je sasvim normalno, jer oni to rade svakodnevno. bolje da su ciste glave i da rade kako treba. kad si uzbudjen greske se lakse potkradu.
    Ludilo nasilja netreba mijesati sa potrebom za uzbudjenjima. to nije nuzno isto.
    postoji tisuce uzbudjenja bez boli i nasilja.
    niti jedno nasilje nije ono sto ljudi doista vole i zele. mislim da su tu pobrkani loncici.
    u vecini slucajeva nesporazumi, patnja i bol izazivaju tudju patnju i bol.
    sretni ili zadovoljni ljudi nikome ne nanose bol i patnju.
    ljudska potreba je olaksati vlastiti zvot, biti sretni i zadovoljni, imati nekoga da se druzimo i volimo. ovo sto se dogadja je posljedica neprirodnih uvjeta zivljenja, prije svega prenaseljenosti, otudjenosti,...

    avatar

    08.10.2006. (14:04)    -   -   -   -  

  • Lucy in sky

    Ja mrzim samu sebe. Što sam sve propustila…koje sve priče, tvoju operaciju..joj, moram sve to brzo nadoknaditi. Užas, još nikada nisam bila na operaciji, a niti ne želim skoro. Mrzim liječnike, fuj, kada nam hladnim rukama diraju kožu (pogotovo trbuh!!) … i onda nas drogiraju, filaju tabletama, … uvijek kada imam gripu, mirujem dan ili dva i ubrzo ozdravim.
    Ali to sa stopalom je nezgodno… e, nadam se da ćeš se ubrzo oporaviti od tih grozota što si proživio u bolnici i vratiti se u normalu. (p.s. moram priznati da je priča dobra, zbilja, sviđa mi se, po tom pitanju ostao si normalan) :)

    avatar

    08.10.2006. (16:04)    -   -   -   -  

  • Olimpija

    Povratak s odličnom pričom, to mogu samo Veliki!

    avatar

    08.10.2006. (16:53)    -   -   -   -  

  • rU

    u skladu s naslovom tvoje priče, ja sam se vratila. da je pročitam još jednom.
    uz to sam naišla na tvoj komentar na povjesničarovom blogu. povjesničar misli kako je iz povijesti moguće - nešto naučiti. a ja se slažem s tobom kako nas ta velika učiteljica ne poučava - ničemu. jer pišu je uglavnom (sumnjivi) pobjednici. pa ispada da je pisana povijest samo neka naknadna (da ne kažem nakaradna) mudrost. a priča se o nasilju neprestano -ponavlja. u različitim povijesnim kostimima. uz ljudsku narav kao konstantu.

    avatar

    08.10.2006. (18:27)    -   -   -   -  

  • piskaralo Tixi

    Od same pomisli na epiduralnu injekciju hvala me jeza i, diže mi se kosa na glavi, a ti ju nazivaš lumbalnom uspavankom i, unatoć osjećaju bespomoćnosti na hladnom metalnom stolu, ulazak u sterilnu salu dočekuješ smireno, opušteno. Kamo zapravo ideš? Na operaciju ili na lirsku livadu. Kamo god pogledaš, život nas stalno podsjeća na patnju, ona je svepristuna i od nje nemožemo pobjeći. Život prihvaćamo poput začaranog kruga, u kojega smo rođenjem ubaćeni, te ostajemo u njemu do trentka svoje smrti. Svijet nema mira, ali zato mi moramo pronaći mir, svoj mir, u nama samima, na vrtuljku kojega nazivamo Život. I tek kada ga uspijemo pronaći, možemo živjeti punom snagom! Svoj mir si pronašao, a mi ti možemo ili zavidjeti na tome ili se pak ugledati u tebe. Pozdrav!

    avatar

    08.10.2006. (18:58)    -   -   -   -  

  • zlatna

    Većer Miško, evo te ponovno među nama, kao što vidim sve je dobro prošlo i tim više sve si i vidio, jedno novo iskustvo, jedna nova spoznaja,iz kojeg je izašla jedna posebna priča.Svjet ide dalje, kugla se okreće, mi smo točkice svemira,svijet je takav kakav je a mi ako možemo nađimo ljepotu u svemu tome, tako i ti dragi prijatelju našao si trenutak da nama preneseš ovo svoje iskustvo na sebi uvijek svojstven način.Puno pozdrava iz Splita,tvoja vjerna čitateljica!

    avatar

    08.10.2006. (20:28)    -   -   -   -  

  • misko

    @ rosemary, kako dugo? Redovito pišem...:)
    @ majstorica s mora, zahvaljujem na ocjenama...
    @ Gordana, pozdravljam i ja tebe...nadam se da ćeš redovito dolaziti...pozdrav!
    @ povjesničar2, ovo je sve jedan pas
    @ Šareni Pajaci, misliš? Pozdrav!
    @ Rusalka, hvala...osjećaj je bio uzbudljiv...
    @ Daniela bez j, hvala:)
    @ kora-kri, i ja mogu garantirati: mene nije bilo strah! Ni prvi ni drugi put! Govoreći o iskustvu anestezije...pa mislim kako je to uvijek individualni doživljaj i ne mora biti isti za druge, kao i za mene...a možda ovisi i o raspoloženju...pozdrav, bivša susjedo!
    @ Lina, a ja obožavam tvoje komplimente...he he...da budem bestidan!
    @ necutako, Ovo su tvoje riječi: "niti jedno nasilje nije ono sto ljudi doista vole i zele. mislim da su tu pobrkani loncici. "
    Nema tu pobrkanih lončića: čovječanstvo obožava ratove i to dokazujemo vođenjem neprekidnih ratova tokom naše 5 000 duge pisane povijesti! Slavimo vojskovođe i slavimo dane bitaka i pažljivo njegujemo sjećanja na te "slavne" trenutke. Jedan je pametan čovjek rekao, kako su sretna razdoblja čovječanstva prazne stranice povijesti! I to je, po mom mišljenju, sasvim točno! A o ljudskoj prirodi, auuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuu....lijepo te pozdravljam!
    @ Lucy, nadnoknadi....
    @ Olimpija, koliko veliki?
    @ Rusalka, u potpunosti se slažem sa tobom!
    @ Piskaralo, drago mi je priznati: u potpunosti si ulovila poantu priče! Pozdrav Poeteso!
    @ zlatna, sve je na svom mjestu u Svemiru...pozdrav!

    avatar

    08.10.2006. (21:15)    -   -   -   -  

  • louisa van chocolatt

    svi žele raj, razmišljaju o njemu, sanjaju o raju... ALI, nakon što prožive ovaj privlačni užasni pakao kojeg toliko silno vole...
    :)

    avatar

    08.10.2006. (21:51)    -   -   -   -  

  • gogoo

    Ne volim bjelinu i bolničke mirise, više volim prirodni ambijent. Jednom sam ležao sa nogom u gipsu. Laku noć

    avatar

    09.10.2006. (00:51)    -   -   -   -  

  • u prolazu

    Misko, nadam se da si danas bolje i da bolovi jenjavaju.
    Pozdrav tvojoj ljepotici.
    Ljubim te!

    avatar

    09.10.2006. (01:58)    -   -   -   -  

  • plejadablue

    Odlična priča…: ))..zanimljiva su iskustva koja ljudi doživljavaju pod anestezijom..ja ih nisam imala, ili ih ne pamtim, osim trenutaka neposredno prije uspavljivanja i trenutaka neposredno nakon buđenja..nisu bili neugodni, dapače..što je bilo za vrijeme operacije, mogu samo zamišljati, prizor sigurno ne bi bio baš zgodan za običnog smrtnika (jer liječnik-kirurg je u tim trenucima – Bog, ili bar produžena Božja ruka..:), što sam zaključila pomno promatrajući rez, konce i «rupe» između šavova na svojoj rasporenoj i uredno zakrpanoj utrobi..: )))..da, ima rezova koji spašavaju život, ali, nažalost i onih koji život uništavaju…ove druge ne rade kirurzi, nego obični smrtnici koji se tako lako laćaju oružja, nesvjesni kakvo blago i dragocjenosat predstavlja ljudski život…pozdrav, brzi oporavak ti želim, vidim da si strpljiv, bol poslije operacije je normalna i brzo prolazi.., zar ne?..: )))

    avatar

    09.10.2006. (08:12)    -   -   -   -  

  • rose

    zanimljivo je bilo čitati o tvojim iskustvima pod okriljem hypnosa i morpheusa.
    takav je "san" iskustvo koje se - pamti

    avatar

    09.10.2006. (08:43)    -   -   -   -  

  • misko

    @ louisa van chocolatt, pričaju o raju, ali se ne daju odavde ...he he..
    @ gogoo, a tko to voli? Pozdrav!
    @ u prolazu, hvala na pozdravu u prolazu!
    @ plejadablue, nije ni čudno da se osjećamo nemoćno, a da nam kirurzi izgledaju svrmoćno. Sve te pripreme: prvo razgovaraju sa tobom, pa nema večere, pa pilula bez vode pred sami zahvat, vožnja hodnicima i liftom, priprema pacijenta...sve to djeluje tajanstveno poput nekog obreda i uvjeren sam kako nije slučajno...
    Bol se povlači, hvala, dobro mi je, ali poteškoće pričinjava nositi se sa osjećajem ograničenosti kretanja i bespomoćnošću...ali dobro je, guran...pozdrav!

    avatar

    09.10.2006. (08:51)    -   -   -   -  

  • avangarda

    dobrodošao mudri naš!
    jel bolje noga?

    avatar

    09.10.2006. (10:30)    -   -   -   -  

  • misko

    @ rose, sve volim pamtiti...
    @ Vera, napredujemo, moja noga i ja...hvala!

    avatar

    09.10.2006. (10:37)    -   -   -   -  

  • Brunhilda

    priča je super, no ja sam vizualni tip i užasavam se krvi, noževa, bolnica, operacija i toga svega pa mi je bilo malo uf teško na onom dijelu gdje bušilica prodire u stopalo....al sam to shvatila kao dobar vjerni prikaz događaja....lijepi pozdrav

    avatar

    09.10.2006. (10:59)    -   -   -   -  

učitavam...