30.08.2006., srijeda

Tješiteljica

photo by Gaby_G. Tješiteljica Drhtavom rukom Vanja posegne za telefonom. Možda ne bi trebala zvati? Možda bi bilo bolje svu tu bol i razočarenje zadržati u sebi, nikome je ne otkriti. Patiti sama. U tami. Sakrivena od svijeta, koji se sve do protekle noći prostirao blistavo i uzbudljivo ispred nje. Da bi odjednom se survao u bezdan očaja i prazninu crnila. Luta iz prostorije u prostoriju i ne nalazi mira. Gdje god pogleda, vidi njega, vidi Vilima u svakoj fotelji, na kauču, pored prozora... Potpuno sluđena priviđenjima, Vanja zgrabi telefon baš kao da joj život ovisi o njemu. Grčevito ga drži znojnom šakom, steže uz uho, dok kažiprstom lupka po dobro joj znanim brojevima. - Da? - javi se glas nepovjerljivo. - Moramo se vidjeti! - odmah reče Vanja. - Što je prije moguće! - Vanja? - upita ženski glas sa druge strane. - Zašto se ne predstaviš? Što se dogodilo da si toliko uzrujana? Vanja nervozno trza crnokosom glavom, dok joj krupne i crne oči žalosno sjaje: na rubu je suza. - Bila si u pravu, Suzana - drhtavo reče. - Ostavio me ... - Oh! ... - Moramo se vidjeti - reče Vanja nervozno. - Ne mogu podnijeti biti sama. - Znam, draga, kako ti je - meko reče Suzana, a njen glas zažubori u Vanjinom uhu. - Žao mi je ... - Samo dođi, molim te - ponovi Vanja. - Ne mogu podnijeti biti sama! - Biti ću večeras kod tebe - obeća Suzana. - Otići ćemo na noćno kupanje i pod mjesečinom o svemu razgovarati. Najviše o njemu, prokletom Vilimu! - Samo dođi - moli je Vanja. - Potrebna si mi. - Večeras - ponovi Suzana. - A sad dozvoli da spustim slušalicu, spakiram se i otiđem na autobusnu stanicu. Polazim prvim autobusom: to je obećanje! - Hvala ti, draga moja, hvala ... Slušalica kao da joj sama klizne sa uha na svoje mjesto i Vanja izgubljenog pogleda odšeta u kuhinju i pristavi vodu za kavu. Nada se, kako će uz kavu srediti uzburkane misli, koji tutnje u njoj poput snježne lavine. Silno jako i silno ledeno. Ledeno-bolna sjećanja koja su na tako lijep način počela ... ... na samom početku proljeća, dok se Priroda budila. Probudila se i Vanja, jer upoznala je njega, Vilima. Visok, plavokos i zelenih očiju, dopao joj se od prvog trenutka i nije mogla skinuti pogled sa njega. - Ne gledaj ga tako - reče joj prijateljica Nika. - Lomi ženska srca. - Kako to znaš? - upita je Vanja radoznalo. - Moja je sestra nasjela na njegovu slatkorječivost - odgovori Nika. - Sjećaš li se moje sestre? Suzane? - One smeđokose mršavice? - Nije ona više smeđokosa mršavica - uz osmjeh reče Nika. - Sad je to krasna osamnaestogodišnjakinja koja se zatelebala u profesora književnosti i koju je on odbacio čim mu je dosadila. - On je to učinio? - u nevjerici upita Vanja, jer visok i zgodan joj se muškarac ne doima okrutno, naprotiv: kao da blagost izvire iz njega. - On! - odreže Nika. - Ime mu je Vilim. I čini se, kako mu poetičnost služi da zavodi žene. Nježne riječi, okrutno srce, bio bi njegov sažet opis! Vanja je površno sluša i ne skida pogled sa Vilima, ne može odvojiti pogled, shvaća odjednom preneraženo. Ona, tridesetogodišnjakinja, samohrana majka osmogodišnjaka, bulji u lijepog muškarca i ne može odvojiti pogled od njega. I želi ga! Priznaje to samoj sebi, dok čuđenje zbog vlastite reakcije raste u njoj i uopće se ne iznenađuje, kad primijeti kako joj Vilim, onako visok i siguran u sebe, prilazi probijajući se između mnoštva: svi traže osvježenje između činova, a kazalište je prepuno. - Idem ja - kaže Nika, koja primjećuje što se događa. - Nemoj poslije reći da te nisam upozorila. Vanja joj želi nešto reći, ali Nika nestaje, Vilim je već pored nje i sa smiješkom joj se predstavlja, pruža joj ruku, a Vanja ne može vjerovati u nepobitnu činjenicu svoje vlažnosti: ovako se nije uzbudila još od svojih pubertetskih dana ... ... Dani uzbuđenja se nizali: znojni i vrući i požudni. Oboje su nezasitno grabili jedno drugo i uvijek se iznova željeli. Vanja je bila uvjerena kako će ovo stanje vječno trajati, jer drugačije ne može biti. Ne smije biti! Vilim joj priča i šapuće upravo one riječi za kojima žudi i koje želi čuti. Drhti pod njegovim dodirom i upija nasladu, još naslade …Postaje nezasitna i želi ga samo za sebe. Zaboravila je na upozorenje svoje najbolje prijateljice Nike, koja ju je još jednom predstavila svojoj sestri Suzani i sa kojom se Vanja na neki čudan način sprijateljila. Dvanaest ih godina života dijeli, ali to kao da im ne smeta, ni jednoj ni drugoj. U njihovom prijateljevanju postoji samo jedna tema: Vilim. Vanja je nagovara, a Suzanu ni nije potrebno nagovarati da govori o Vilimu: ne može prestati govoriti o njemu. I o onome što je doživjela sa njim. - Kako ti je bilo? - pita je Vanja. - Znaš, kad ste prvi put ... - Čudno - odgovara spremno Suzana. - To je jedina prava riječ: čudno. Vanja osjeća nadmoć. Čudno, kaže ova mladica. Fantastično, kaže ona. Bilo je fantastično i postaje svaki put sve bolje i bolje i želi ... ... da nikad ne prestane, a sada je prisiljena prihvatiti kraj. Zasitio se njenog tijela, razumjela je od čitavog njegovog pričanja i boli je to i jedva čeka Suzanu, na čijem će ramenu moći plakati, jer ona je njena supatnica, prošla je kroz istu moru i postati će jedna drugoj tješiteljice. More je toplo i okupano mjesečinom i njihova gola tijela, Vanjino i Suzanino, bljeskaju se pod srebrnastim osvjetljenjem, dok izlaze iz mora, a kapljice slanosti im se otkidaju sa kose. - Moramo ga zaboraviti - kaže Vanja, dok se saginje onako gola: raskošna ljepota zrelosti pod mjesečinom. - Hoćemo li moći? - Moramo! - odgovara Suzana. Vitko i čvrsto tijelo malenih i uspravnih grudi mami pogled njene prijateljice: mladost u cvatu. - I uspjeti ćemo. Ručnicima brišu mokru kosu. Iza njih su puna dva sata razgovora, grljenja, tetošenja ... Istog trenutka kad je stigla, Suzana je otpočela sa tješenjem i iako mlađa, preuzela vodeću ulogu. Ona je ta koja pruža podršku i razumijevanje, a Vanja, ranjena srna, sve to prima sa zahvalnošću. - Sjedni pored mene - reče Suzana i sjedne na ručnik: oko njih tišina, noć je, samo šum valova i mjesečina. - Prija mi tvoja blizina. Znaš da te volim. - Znam - odgovara Vanja i sjeda pored Suzane: dva gola i lijepa ženska tijela jedno uz drugo, pod raskošnim osvjetljenjem punog Mjeseca. - Kakav li je to gad, kad se tako ponaša ... - Pst! - kaže Suzana. - Ne govori o njemu. Ukrasti ću te od njega! Iznenađena, Vanja osjeti Suzanin dodir na unutrašnjoj strani bedra, ali je iznenađenje kratko poput treptaja ptičjeg krila i već joj je taj dodir drag, poznat, poželjan. Dodir nježnosti. Tješenja. Prisnosti. - Divna si - šapuće joj u kosu Suzana - i želim te zaštiti od grubosti života. Biti ću uvijek pored tebe, neću te nikada napustiti. - Nikada? - drhtavo pita Vanja, dok joj koža plamti pod pohlepnim milovanjem Suzanine ruke. - Nikada - šapne Suzana. - Uvijek ću biti pored tebe! - Potrebna mi je nježnost - kaže Vanja. - Šuti - zapovijedi joj Suzana. - Uživaj u trenutku. Ja sam tvoja nježnost. Naginje se prema Vanji i polaže svoje vlažne usne na njene uzdrhtale poluotvorene usne. Trenutak miruju pod punim mjesecom, spojene prvim ljubavnim poljupcem, sa kojim odbacuju sve ono prošlo i okreću se ka novom, nepoznatom, ali uzbudljivom novom putovanju, u kojem su obje voljne istraživati. Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

- 07:38 - Budi (38) - Iskren - #

29.08.2006., utorak

photo by misko Što se to tamo događa?

- 09:07 - Budi (25) - Iskren - #

27.08.2006., nedjelja

Sunčanje

photo by gurlwithapen Sunčanje Noge joj nisu baš jako duge, ili duuuuuge, kako često govorim, jer ni ona nije visoka, ali upravo su savršene onako glatke, čvrstih mišića i opaljene vrućim ljetnim suncem. Dok ih gledam kako uz brdo grabe ispred mene, zamišljam njihovu glatkoću pod svojim znatiželjno-pohlepnim dlanom. Osjet koji me ushićuje. Uvijek iznova. I sjećanje bljesne... ... Dosadilo mi more i izležavanje i znojenje na suncu i ono neprestano prevrtanje, jer potrebno je sa svih strana jednakomjerno pocrniti. I kreme. Te dosadne kreme. Protiv štetnosti sunčanja. Jedino dobro što je proizašlo od tih raznih krema i njihovih zbunjujućih faktora koje moramo koristiti zbog našeg kobnog djelovanja na Prirodu, jest to što moramo mazati svoje bližnje zaštitnim faktorima. A mazati nju, doživljaj je kojeg se ni bogovi ne bi odrekli, siguran sam. - Leđa! - kaže mi Eva i okreće se na stomak: gledam kako joj se trbuh napinje, ravan je i gladak i želim položiti glavu na njegovu ljepotu. - Molim te, maži polako i kružnim pokretima. Daj koži vremena da upije sve u sebe. Mažem je. I želim se upiti u njenu podatnu kožu umjesto kreme, uživati u svakoj njenoj pori. Zavidim kremi: znam da zvuči glupo, ali tako je. I vrpoljim se dok joj mažem čvrsto i preplanulo tijelo, namještam se tako, da ostalim dokonim kupačima što više pokazujem leđa. Ne želim im dozvoliti da primijete što se događa sa moje prednje strane. Ali njoj to ne promiče nezapaženo, pa lovim njen pogled, vragolast pogled i bljesak zelenog oka, koji polako tamni i pretvara se u plavetnilo. Pogled je to trijumfa: svjesna je svojeg djelovanja na mene. Zove me plavim pogledom želje. - Uživaš? - pitam je. - Beskrajno! - odgovara, a pogled joj besramno uperen u moje međunožje. Uživam u njenom uživanju. Potpuno. Još samo malčice više uživanja, pa bih i sam postao jedno veliko neizmjerno uživanje. Uživanje svakodnevno raste i raste i raste i ponekad ga ne mogu podnijeti: počinje me boljeti. Ali ga se ne odričem, naprotiv, tražim još, još i još…Još se nikada nisam osjećao ovako kako se osjećam uz Evu. Ime joj pristaje: ona je Žena za mene, prva i jedina. Ona prava. Osjećam to duboko u sebi i radujem se zbog toga. Koliko je njih pronašlo i osvojilo savršenu ženu? Ženu svog života. - Dosta! - kaže mi ona. - Daj, sad malo drugo rame...misli su ti otplovile... Trljam joj tijelo, čvrsto i lijepo i glatko i radujem se nadolazećoj večeri, koja se polako spušta. Već unaprijed zamišljam strasne sate i unaprijed uživam u njima. Približava se obećavajući sumrak. Još oko tri sata sunčanja, pa će blagi i ljubičasti sumrak donijeti željeno osvježenje. Donijeti će još i … - Ajde sad malo noge - kaže Eva, a u pogledu joj bockave munje: probadaju mi utrobu i bude želju. - Znam da voliš moje noge... Pušta rečenicu nedovršenu. Da otpluta iznad plave i tople i nemirne površine. Ne mora dovršavati rečenice: znam što želi reći. I oduševljava me to. Bliskost. Tako se ovo zove. I za čim svi tragamo, a tako rijetki imaju sreće pronaći, znam to. I zadržati. Polako, sa uživanjem, kružnim pokretima, onako kako znam da Eva voli, čvrsto, ali ne i bolno, prelazim dlanovima preko dugih, beskrajno dugih nogu, nanoseći joj sloj kreme, koji glatka i vruća koža istog časa pohlepno upija. Zaboravljam na sve oko sebe: na žamor glasova, ciku djece, sve prestaje postojati i samo je... Udarac grane u lijevi obraz vraća me u stvarnost, u sadašnjost i jedan iznenađeni i kratki trenutak, sa nerazumijevanjem gledam oko sebe, ne snalazeći se ni u vremenu ni u prostoru. - Opa! - uzvikne Ljiljana. - Oprosti, prerano sam ispustila granu ... - Ja sam kriv - kažem brzo, prebrzo. - Ahhhh! - hukne ona odmahujući glavom. - Poznajem taj pogled! Šest je godina prošlo, a ti i dalje sanjariš o Evi...priberi se čovječe, to je prošlost, ona je prošlost. Mrtva je već šest godina ... vrijeme je da zaboraviš ...Ja sam ovdje, ja! Ljiljana! Zaboravi već jednom. Vrati se! Klimam potvrdno i smješkam se prema njoj, smiješkom tražeći razumijevanje, oproštaj, znajući kako Ljiljana traži nemoguće. Ne mogu zaboraviti. Ne želim zaboraviti! Evu. Iz grudi Ljiljane otme se uzdah boli, koji u sebi nosi i tračak svjetlosti razumijevanja, okreće se naglo i ponovo grabi ogoljenim nogama: obučena je u kratke hlače i usku i kratku majicu, spremna za dan u prirodi, grabi uz brdo ispred mene. Gledam u njene noge i uživam u njihovoj ljepoti, ne dozvoljavajući njihovoj glatkoći, koja toplo sijeva i blješti, da me još jednom prevari i povede na put sjećanja. Slatkog. I bolnog. Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

- 08:32 - Budi (38) - Iskren - #

25.08.2006., petak

Putovanje

photo by signalfireflies Putovanje Putovanje bez tebe, I nije pravo putovanje. Putovanje bez tebe, Putovanje je osamljenošću. Putovanje kroz osamljenost, Dugačko je putovanje. Dugačko je putovanje, Dosadno putovanje. Dosadno je putovanje Naporno putovanje. I zato, putujem sa tobom, Putem ugode! Ili ne putujem nikako! Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

- 00:00 - Budi (42) - Iskren - #

23.08.2006., srijeda

photo by misko Da ih lakiram?

- 10:59 - Budi (25) - Iskren - #

22.08.2006., utorak

Gusari

photo by Gnarf Napisano zbog želje i molbe jedne blogerice... Gusari Vođa trojke, Dominik, visok muškarac, na početku tridesetih, plavokos, zelenih očiju, pažljivo još jednom ocijeni situaciju: na njemu je odluka o kretanju u akciju ili odustajanje od akcije. Sva mu čula napeta do krajnjih granica, dok se trudi sve obuhvatiti jednim jedinim brzim i sveobuhvatnim pogledom. Napeto gleda u udaljen desetak metara od benzinske pumpe parkiran automobil i zna, kako u njemu sjedi Goran, vješt vozač, ledenih živaca i njegov stari prijatelj sa kojim obavlja ovaj posao, a i mnoge druge, već čitavih deset godina: počeli su prijateljevati i surađivati na početku svojih dvadesetih godina. Uvjerio se u Goranove živce već mnogo puta: ako Goran uopće ima živce. Ponekad sumnja u to... Vidi i trećeg, posljednjeg člana trojke, koji se pridružio tek jučer i ovo će mu biti prva akcija. Vatreno krštenje. Jedino ga on pomalo brine. Darko stoji pored automata za bezalkoholna pića i ničim ne odaje nervozu. Dominiku se dopada Darkovo ponašanje: klinac ima svega osamnaest, ali djeluje samouvjereno. Trebalo bi biti sve u redu. Ne, brzo se ispravi: biti će sve u redu! I Dominik odluči, klimne glavom i zagladi rukama podužu kosu: znak za napad, znak za udar na nemarnost i lakovjernost putnika. Omamila ih vrućina i dugo putovanje i čine greške. Sada je došlo vrijeme da im se te greške naplate. Sve se kažnjava, svaka greška: život ne prašta. U svojoj nutrini, drhteći od uzbuđenja, ali naizgled sasvim miran, čak i leden, Darko odahne kad ugleda dogovoreni znak. Sve je bolje od ovog čekanja: nikada mu se čekanje nije činilo toliko teškim, kao sada. Odlučnim korakom uputi se prema sivom automobilu, sivom Ford Eskortu i ne oklijevajući ni trenutka, sagne se i kroz potpuno spuštena stakla, gotovo se uvuče u unutrašnjost kola. Ne osjećajući ni strah ni uzbuđenje, kao da je trenutno u njemu sve zamrlo, Darko pokupi sa sjedala sve što se na njima nalazilo: dvije smeđe omotnice, mobitel, jednu mušku ručnu torbicu i digitalni foto-aparat. Izvuče gornji dio tijela iz kola, uspravi se, pa krupnim koracima, jer visok je i gibak, korača prema Goranu koji ga čeka za upravljačem crne Fiat Bravo, a dok užurbano hoda na vrelini asfalta, sve ono što je pokupio iz kola brzo ubacuje u za to već pripremljenu crnu i neprozirnu najlon vrećicu, koju nemarnim pokretom ruke ubacuje u Goranov automobil kroz spušteno stražnje staklo i odmah se udaljava, sada čist, bez materijalnog dokaza u rukama. Dokoni šetač. Svoje je odradio i olakšanje, koje sve više zamjenjuje euforija, počinje ga valovito oplakivati i uživa u osjećaju koji ga grije, uzbuđuje, dok gleda kao Goran pritišće gas i nestaje brzinom munje, zajedno sa ukradenim stvarima. Koje je on, Darko, ukrao. Prvi put! Tresući se od navale adrenalina, Darko se okrene i pogleda prema pumpi, očekujući neki znak Dominika, vođe skupine. Ali je Dominik zauzet: stoji sa nekom kartom u rukama i odvlači pažnju prodavača. Krajičkom oka, Darko vidi kako se pokradeni vozač Ford Eskorta vraća iz toaleta i umalo od uzbuđenja da to ne dovikne svome vođi, ali ugleda kako mu se Dominik osmjehuje, sklapa kartu i kreće prema obližnjem parkiralištu. Igra igru: pretvara se kako je na parkiralištu ostavio kola. Darko ga prati, hoda užurbano za njim, a ponos, sreća, rastu u njemu i rastu, da to više ne može izdržati. Napući usne i počinje veselo zviždukati. - Opasan si ti mali gad, je li? - pita ga Dominik, ali mu se grubim licem razlio smiješak, a u pogledu odobravanje. - Odlično si to obavio. Čestitam! Tomislav zna da se nalazi na pola puta: točno onoliko koliko je sati vožnje iza njega, toliko je još ispred njega. Mnogo je to sati za upravljačem, ali ne žali, čvrsto je odlučio da paket osobno preda njenim roditeljima. Mora vidjeti njihov izraz lica. Kad ga otvore. Skrene pogled sa užarenog asfalta kojim juri, sredina je ljeta, vrućina legla čitavom svojom težinom i čini mu se, kako se cesta ugiba pod njom. Kroz oba spuštena prozora gotovo da i ne dolazi do nekog pažnje vrijednog osvježenja: vruće je za ... I sinoć je bilo vruće, uostalom kao i proteklih mjesec dana. Možda su se zbog vrućine posvađali? Nije siguran ni kako je svađa otpočela. Zna samo to da mu je dosta i da više nikada ne želi voditi takve iscrpljujuće i potpuno beskorisne razgovore sa Sandrom. Beskorisne i naporne. Kakvim ga je rječnikom obasipala! Pogrdne su joj riječi navirale iz usta, onih istih koje su mu znale pružati nasladu. Umjesto toga, čitav je sat slušao pogrde, crni i smrdljivi izljev bijesa, dok je u njemu kuhalo: do kada će sve ovo podnositi? Nije bilo prvi put i počelo mu je svitati, kako će se ovakve ružne scene ponavljati, čini se sve češće i češće. Odjednom mu se nametnula odluka kako mu je dosta toga i kako to više ne želi podnositi. Prisjećajući se njenog posprdnog smješka, kad joj je to rekao, Tomislav se nasmiješi, vučji mu cerek ludog zadovoljstva preleti licem, crne mu oči zasvijetle, dok na trenutak skreće pogled sa ceste i zaustavlja ga na luksuzno umotanom četverokutnom paketu položenom na suvozačevo sjedište: poklon za Sandrine roditelje! Zamišljajući njihova lica, dok budu otvarala paket, Tomislav prasne u glasan i raspoloženi smijeh, pa pojača glazbu na radiju i doda još malo gasa. - Točno sedam velikih! - zadovoljno reče Dominik Sjede u kolima i prebrojavaju današnji plijen: šest je sati, vrućina ne popušta, svi su znojni, umorni, ali i zadovoljni. - To sa onom lovom od one blesavice iznosi dvanaest - izračuna Goran, vozač. - Tri velika i debela soma i to u eurima za jedan dan! - zapanjeno promrmlja Darko. Ona se dvojica starijih nasmiju: malac je već u mislima podijelio plijen i misli kako je to velika lova, sad kad nema ništa, ali uskoro... - Hajde, izlazimo iz kola i idemo na piće - odluči Dominik. - Zaslužili smo. Bez riječi izađu iz kola i sa osmjesima na licu, upute se prema obližnjem kafiću, izaberu stol po strani, naruče bezalkoholna pića i prepuste se uživanju mirovanja, bez napetosti, bez opreznosti, samo i jednostavno puko sjedenje. Prvi luksuz u vrućem danu. - Umoran sam ko pas - reče Darko. - Nisam mislio da ću se ovoliko izmoriti. - To je zbog napetosti - pouči ga Dominik. - Ali naviknuti ćeš se i sve bolje podnositi. - Nadam se, jer zbilja sam umoran... - Još je rano - reče Dominik. - Hoćemo li popiti ovo, pa još jednom pokušati? Posljednji put za danas? Darko primijeti kako njih dvojica napeto gledaju u njega i zna: zakaže li sada, može se oprostiti od ovog unosnog posla. Osjeća umor, ali i želju za još jednom avanturom, jer to i jest avantura. Kad se samo prisjeti one crvenokose glupače u dvosjedu "merđe", srebrne boje, kako izlazi iz kola i ljulja bokovima dok svi pilje u njenu stražnjicu, a on, Darko, za to vrijeme mirno prilazi "merđi" i pokupi joj iz pretinca torbicu, a u torbici hrpica eura za koju je nakinđurena dama morala poduže crnčiti. Ako ih nije zaradila na leđima. U mislima je još jednom vidi kako se izvlači sa sjedala, briše znoj i juri prema toaletu, ostavlja mu vremena i prostora za djelovanje: na suvozačevom sjedalu se nalazi hrpica koja ga zanima, privlači ga poput magneta. I dok dama zalazi u toalet, on se mirno poslužuje baš kao da se nalazi u nekom supermarketu…Ulov: blizu 3 000 eura! - I ja sam za - odluči Darko, prisjećajući se radosti, kad su ustanovili kako se u torbici nalazi hrpa eura. - Dogovoreno! - zadovoljno reče Dominik. - Odmorimo nekoliko minuta i krećemo. Osjećam da će dan biti gromovit! Tomislav baci još jedan pogled na raskošno umotan paket na suvozačevom sjedištu. Osjeća umor od predugačke vožnju po ovako vrelom danu i kad ugleda u daljini benzinsku pumpu, zadovoljno uzdahne. Zaustaviti će se na trenutak, tankirati gorivo, popiti nešto osvježavajuće, popišati se i u miru popušiti cigaretu. Postepeno smanjuje brzinu i skreće prema pumpi. Kroz otvorene mu prozore počinje dopirati još jača zapara i težak miris benzina. Tomislav izađe iz kola i ogleda se oko sebe, pa kad ugleda natpis koji ga je obavještavao kako se tamo nalaze toaletne prostorije, zadovoljno zagunđa i uputi se prema njima. Olakšati se, samo na to misli: već jedan sat osjeća potrebu za mokrenjem. Sve je isto kao i prije, a opet, sve je i drugačije. Benzinska je pumpa druga, okruženje je drugo, čak su i neki od glavnih aktera drugi, ali oni prvi među glavnima, isti su. Darko mirno, jer sad je već uhvatio rutinu i srodio se sa njom, pogledom prati vozača kako žuri prema WC-u: vidi i Dominika, kako ulazi u ostakljenu prostoriju prodavača, a zna i kao je malo dalje Goran na svom mjestu; čeka da mu on, Darko, preda plijen i da nestane u trenu. U trenutku dok muškarac ulazi u toaletne prostorije, Darko prilazi kolima, otvara pretinac, ne nalazi ništa i prstima prelazi preko sjedišta: napipa nešto hladno, izvuče to i zagleda se začuđeno i iznenađeno, ali ne i uplašeno, u pištolj. Odmah ga ubacuje u vrećicu, grabi luksuzno umotan paket, koji je poprilično težak - možda je pun love? - i brzo koračajući prilazi Goranu, ubacuje mu paket i vrećicu sa pištoljem u kola, jer jako je važno ništa ne zadržati kod sebe, čitav su mu dan to utuvljivali u glavu. Dok Goran naglo odlazi, Darko se polako vraća, pridružuje liscu Dominiku, pa zajedno lagano, bez žurbe, odlaze na ugovoreno mjesto sastanka, na kome će podijeliti plijen i rastati se na nekoliko dana. Tomislav se olakšan sa divnim osjećajem lakoće vraća kolima i odmah primjećuje promjenu: nema paketa. Zbunjeno se ogleda oko sebe i već zausti, ali se naglo predomisli, plati gorivo, sjedne za upravljač i krene. Vozeći polako, pipka slobodnom rukom ispod sjedišta: nema pištolja. I njega su ukrali. Paket i pištolj! Prokleta nepažnja! Sam je kriv. Lagani mu osmjeh počinje titrati na licu, uskoro se smije i smije, dok mu suze naviru na oči... U sjećanju vidi Sandrine širom otvorene i bijesne oči, dok mu siktavim glasom ljutite zmije sipa uvrede u lice. Prokleta bila! Više je ne mora slušati! Nikada više! Zatim se sjeti da bez paketa nema smisla posjetiti Sandrine roditelje i odluči se vratiti. A toliko ih je želio iznenaditi poklonom! Smijući se glasno, počne okretati upravljač, kad ga silan udarac pogodi i pomete mu sjećanje, pomete sve, nastupi ništavilo. - Troje mrtvih zbog budale koja je bez vidljiva razloga odlučila promijeniti svoj smjer vožnje - reče istražitelj. - Da mi je samo znati što ga je ponukalo na to. O čemu li je razmišljao, trenutak prije nego što ga je šleper naprosto pretvorio u kašu. Ludnica! Živimo u ludnici! - Mnogi čine nešto bez ikakva razloga - reče ravnodušno jedan od bolničara: oguglao na svakojake prizore, ni malo se nije uzbudio. - Spremite lovu - reče Dominik, podijelivši plijen na tri dijela: onaj namijenjen Darku nešto je mršaviji. Darko to vidi, ali šuti. - Današnji je dan bio dobar. Nekoliko ćemo se dana primiriti, a zatim... - Paket - reče Goran. - Moramo još vidjeti što je u paketu. - Pa što čekaš? - upita Dominik. - Otvaraj! Dok gleda sa stražnjeg sjedala automobila u kojem dijele plijen, Darko se raduje kraju dana, početku večeri, uzbudljivoj noći, jer... Jučer je dogovorio spoj sa Valentinom, slatkom malo, sedamnaest joj je tek, koju bezuspješno oblijeće već mjesec dana. Mala je konačno popustila, večeras se nalaze. Izvesti će je i isprsiti se, neće žaliti lovu, sad je ima na bacanje, a biti će je i ubuduće. Zaradio je u jednom danu koliko njegov stari... Posprdno se nasmiješi na tu misao, na tu usporedbu, dok gleda kako Goran divljački kida luksuzni omot paketa. Još jedan kratak trenutak i večer će pripadati samo njemu i lijepoj Valentini, uživanju... - Ma što...? - zapanjeno prosikta Goran. Zagolican neobičnim glasom Gorana, radoznao do ludila - kakav li je to plijen ugrabljen, koji je čak i prekaljenog Gorana zapanjio - Darko zgrabi šakama prednje sjedalo, povuče tijelo prema naprijed i zagleda se u otvoreni paket: ostaje bez glasa, zgranuto zuri u košmar, ludi san...zatim se pribere, izleti iz automobila i svom snagom počne trčati sa jednom jedinom željom u sebi: što dalje od automobila, što dalje od svojih partnera, što dalje od paketa, što dalje od odsječene i krvave ženske glave u paketu, u čije se ledeno-beživotne oči zagledao, što dalje... Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

- 11:56 - Budi (16) - Iskren - #

20.08.2006., nedjelja

Zaborav

photo by mycelium ZABORAV Ne dam zaboravu Iz zagrljaja sjećanja Ni tebe Ni susrete Vruće i znojne Požudom obojane Posvuda i neprekidno Sa tobom, Uz tebe Za tebe Tebi! Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

- 12:52 - Budi (35) - Iskren - #

18.08.2006., petak

Savršeni čovjek, tunel i otkucaj

Mali predgovor, nadam se kako nećete zamjeriti...Malo neobičan naslov, je li? Zadatak je to iz literarne radionice NOSF forum koji je zadala naša blogerka Ira. Odlučio sam se odazvati i u točno dva sata pisanja, ispalo je ovo. Savršeni čovjek, tunel i otkucaj Sve radim savršeno, ne zovu me uzalud savršenim čovjekom, pa ću i ovo učiniti savršeno jer drugačije ni ne znam. Promatram ljude oko sebe i djeluju mi glupo jer ne znaju, a ja znam: dano mi je da znam. Želio bih da ne znam...ne, nisam siguran u to što bih želio, možda je ovako bolje, možda uspijem spriječiti prijeteće ludilo koje se nadvilo nad novootvoren tunel: moj tunel! Ja sam ga projektirao, nadgledao radove, pratio budno sve što se događa sa njim, mojim tunelom, kako ga u mislima nazivam. Nisam propuštao ni jednu sitnicu u vezi tunela, borio sam se za njegovo ime i pobijedio: nazvao sam ga "Oko". Ime mu pristaje: tamo gdje izbija sa druge strane planine i gdje njegovo šuplje crnilo gleda sa visine na more, čini se kao da veliko i crno oko pažljivo motri na udaljenu plavu i nikada sasvim mirnu površinu mora. Cesta se iz njegovih otvorenih usta polako i blago spušta prema moru, zavoji su česti, planina je visoka i zavoji ublažavaju brzinu i omogućuju diviti se predivnom pogledu. - Savršeni tunel - rekao mi je gradonačelnik, jučer na prijemu. - Ali me to ni ne čudi: koliko čujem, vi ste savršen čovjek! Svi vas hvale. Čestitam! - Samo se trudim posao obaviti kako treba. Mnogo se jelo i pilo na prijemu i mislio sam, da onaj neugodni i škakljivi osjećaj u mojim grudima potječe od neumjerenog konzumiranja pića, ali, dok sam prao zube, spremajući se na počinak, a bilo je tri poslije ponoći, udari me crna šaka pravo u moj uzbuđeni um i baci me u budućnost. Drhteći ispred ogledala, sa četkicom za zube u drhtavoj ruci, vidio sam ono što nikako nisam želio vidjeti. Tunel, moj tunel "Oko" ne postoji, umjesto njega zjapi dolina, kanjon, posvuda izlomljene stijene, a među stijenama, o bože...među stijenama vidim komade savijenog i opaljenog lima, goruće gume i vidim tijela, dijelove tijela, sve je razbacano u ludom i kaotičnom neredu i čitava okolina gori, gori, dim se, crn i veoma gust, neumoljivo diže visoko, visoko do oblaka, ogroman je to dim i prekriva nebo koje se crni, više nije plavo. Tresem se su kupaonici i još se uvijek nadam da je to kratkotrajno ludilo i da će proći, jer jednom sam to već doživio, samo je onda u pitanju bio aerodrom. Čekao sam sa ostalim putnicima da me pozovu za let u Pariz, kad se u mom duhu odjednom otvorila stravična slika: na beskrajno plavom nebu visi ogroman putnički avion, koji slijedećeg trenutka postaje crvena okrugla buktinja i koja uz stravično-glasni prasak odašilje u plavetnilo crvenilo nasilne smrti. Okrenuo sam se i vratio kartu i tek kad sam izašao iz zgrade aerodroma, postao sam svjestan svoje ludosti, vratio se i pokušao ponovo uzeti kartu, ali bilo je kasno: avion je već poletio, bez mene, koji sam stajao u zgradi i gledao ga kroz veliki ostakljeni zid kako se udaljava u visine i postaje sve manji i manji. Jedan sat kasnije dogodilo se upravo ono što sam u duhu vidio, dok sam čekao na poziv za let. Čuo sam u kolima, dok sam se, ljut na sebe što sam zbog nekog glupog predosjećaja propustio važan mi sastanak: avion je eksplodirao u zraku i nitko od 278 putnika i članove posade nije preživio...više nisam bio ljut na samog sebe. Strah je zamijenio ljutnju i morao sam zaustaviti se i drhtati sa rukama na upravljaču. Što je to sa mnom? Kako to da sam vidio budućnost? Hoće li se to ponavljati? Nije se ponavljalo pune tri godine: do sada! U duhu, dok i dalje drhtim u kupaonici, vidim naslove novina koji vrište masnim slovima o pokolju u tek otvorenom tunelu, mom tunelu. Na stotine mrtvih, osakaćenih, unesrećenih... Odlučujem: neću to dozvoliti! Ne mogu i ne smijem dozvoliti tragediju tolikih razmjera. Sam ću dignuti u zrak jedan ulaz tunela i spriječiti nesreću... Inženjer sam, projektirao sam "Oko" i lako mogu doći do eksploziva, do svega što mi je potrebno i znam gdje ga moram postaviti, odlučan sam sve učiniti ne bi li promijenio budućnost. Promijeniti ću je: ovog ću puta spasiti ljudske živote. Vozim u gluho doba noći, vozim brzo i prebrzo i zaustavlja me policijska patrola. - Zašto tako brzo? - pita me policajac. - Žurim - kažem - ali obećavam, od sada ću voziti mnogo sporije. Obećavam. Ali me on ne pušta tako lako: ispituje me ovo i ono, a ja postajem sve nervozniji i nervozniji, a on to, naravno, vidi i postaje sve znatiželjniji i ne prestaje sa pitanjima, uvijek istima i gubim živce i počinjem vikati... - Izađite iz vozila! - naređuje mi policajac. Naravno da pronalazi gomilu eksploziva i detonatore umotane u deku i bačene nemarno na stražnje sjedalo. - Uzimam vam ključeve - kaže policajac. - Za sada je vožnja završena. Javlja se svojoj centrali i govori im što se događa, kakvu je čudnu pticu ulovio u dubokoj noći i sa kakvim čudnim materijalom. - Pustite me! - molim ga glasno i kršim ruke i umalo da ne zaplačem. - Molim vas, pustite me! Strašna će se nesreća dogoditi, ako me ne pustite. Sat kuca, otkucava i doći će onaj glavni, veliki i razorni otkucaj i više ništa nećemo moći učiniti. Ne dozvolite da posljednji veliki otkucaj dođe i pobijedi, molim vas... Dosađujem mu kuknjavom i on me sa prezirom gleda i iskorištavam njegovu trenutačnu neopreznost: udaram ga stisnutim šakama po vratu, udarac je jak i nemilosrdan i policajac pada. Uzimam svoje ključeve iz njegovog džepa i što je brže moguće napuštam mjesto: nemam vremena za gubljenje. Četiri sata kasnije sjedim u kolima, udaljen sam od svog "Oka" nekoliko kilometara, na vrhu sam susjednog brda, sa koga mi puca pogled na tunel. Moram vidjeti jesam li uspio. Ne sumnjam previše: znam da sam savršeno obavio posao i da će za koji trenutak zemlja se otvoriti i pakao početi. - To je on - čujem kako netko govori. Za čas me okružuje policija, neki u uniformi, a neki u običnim odijelima, ali jasno je da su policajci. - On me je mlatnuo - kaže prometni policajac i pokazuje na moje stražnje sjedalo. - Evo deke...eksploziva nema: to je onaj koji smo pokupili iz tunela. Luđak jedan... - Što ste učinili? - pitam u nevjerici, a u meni krikovi bola: uzalud, sve je bilo uzalud. - Molim vas, mirno izađite - naređuje mi jedan u bijelom i tek sad primjećujem bolnička kola. Otimam se, ali oni su jači, više ih je i zabijaju mi mu lijevu mišku injekciju. Vode me, čvrsto me držeći, prema ambulantnim kolima. - Ne razumijete! - vičem im. - Posljednji je otkucaj tu: vi ste ga aktivirali! - Jadni luđak - čujem jednog od njih. - Sasvim je skrenuo! Ali ja znam da nisam skrenuo. Potvrđuje mi to gromoglasni prasak koji odjekuje upravo u trenutku dok se svim silama odupirem ulasku u ambulantna kola. Prasak je zaglušujući i uskoro do nas dopire vruć vjetar, a u rano jutro, zora je tek crvenkasto zarumenjela, podiže se ogroman i crn oblak dima. - Isuse! - kaže jedan, ne znam koji. - Nismo pronašli sav eksploziv. Pogriješili smo, prevario nas je... - Nisam to ja! - urlam, uzalud urlam. - Ne može se umaknuti tome! Ne može! - Vodi mi tog luđaka dalje od očiju - kaže jedan bijesno me ošinuvši pogledom. Puštam da me doslovno ubace u ambulantna kola. Čemu se opirati. Ono ne možeš pobijediti! Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

- 08:51 - Budi (26) - Iskren - #

16.08.2006., srijeda

Dosada

photo by Germaine Dosada Osjećajući dosadu koja ju je izjedala i želju za cigaretom, Petra ljutito pogleda na sat. Kasnili su, Kristian i Luka, kasnili su već deset minuta i to ju je ljutilo. Zašto ne mogu biti točni? Barem jednom u životu. Svakodnevno se sastaju i klatare gradom u potrazi za uzbuđenjima. Ljeto je, uživaju u slobodi, traže nova i neistražena uzbuđenja, uvijek u potrazi za nečim novim. I lovom, uvijek im nedostaje love. Želi cigaretu, zna da će ih Kristian sigurno imati i to pojačava njenu dosadu, jer bez društva, bez cigarete...pa što možeš tako sama? Jutros je pokušala ukrasti cigaretu od mame, ali ih je ta škrtica sakrila, pa se zadovoljila sa malo većim čikom, pronađenom u prepunoj pepeljari: bio je umrljan ružem. Petnaestogodišnja Petra, djevojka sitnog rasta, visoka jedva sto i šezdeset, kratko podrezane crne kose, sa jednim u žuto obojenim podužim pramenom, koji joj visi pored desnog obraza, crnih obrva ispod kojih znatiželjno gledaju u svijet dva plamteća i krupna crna oka, usana obojenih smeđe, stoji na uglu, čeka, dok pored nje tutnji promet: pet je sati poslijepodne i prometna gužva dostiže vrhunac. Vruće je, ispušni plinovi automobila zaudaraju do neba i Petra gadljivo mršti svoj nosić. Svi se vozikaju, misli sa porugom u očima, a većina bez jasno cilja, vrte se u besmislenom krugu, životi su im... Baš kao i njene mame! Radi po čitave dane, a vikendom se opija sa svojim muškarcima: nikada nije sa jednim te istim muškarcem više od tri ili četiri mjeseca. Besmislena vrtnja, tako to Petra zove. Ona neće tako živjeti, sigurna je u to. Dala je samoj sebi riječ, kako će njen život biti prepun uzbuđenja, bez svakodnevnog dosadnog i ubitačnog ponavljanja, kojim živi njena … Misao joj se prekine: na suprotnoj strani ulice ugleda Kristiana. Bio je sam i zbog toga joj srce brže zalupa, a male joj se grudi uzbuđeno podignu. Nesvjesna svojih ženstvenih pokreta, koje po svaku cijenu pokušava suzbiti, prijeđe rukama niz mršave bokove, utegnute u traperice, izblijedjele od čestog pranja. Požali što joj kosa nije duža i zapita se, može li se to, što ona ima na glavi, kratku strnjiku, niti centimetar dugu, osim žutog pramena, nazvati uopće kosom. Po prvi put u svom mladom životu želi biti lijepa i to je buni, baca u nerazumljivo joj neraspoloženje, a to opet... i tako u nedogled. Život joj, čini joj se, postao samo patnja, a onaj kratki trenutak uživanja... Odagna te slatke misli: Kristian, krupan momak od šesnaest godina, građen poput tenka, brzim joj se koracima približava, dok mu duga i plava kosa poskakuje iza vrata, prosipajući se po leđima. I on je obučen u traperice i crvenu majicu odrezanih rukava, pa mu se vide nabrekle mišice, potamnjele od sunčanja. Pogled na njegovu golu kožu, uzbudi Petru i ona zatrese glavom, tjerajući misli... - Imaš li cigaretu? - dočeka ga pitanjem, istog trena kad se Kristian zaustavio pored nje. - Umirem za dimom. - Imam. - Kristian joj ponudi cigaretu: ona uzme i zapali je na njegovoj. - Luka nije tu? - Nije - odgovori Petra: do vraga i Luka! Da bar ne dođe! - I ti kasniš... - Samo nekoliko minuta - reče Kristian nemarno i ne gledajući je, izbjegavajući njen pogled. - Imaš li što para? - Baš ništa! - Petra slegne mršavim ramenima i zastruže nogom po betonu: na nogama joj prljave "martensice". - Pa vidiš da nisam imala ni za cigarete. Zar misliš da ih ne bi kupila, kad... - Hej, polako! - uzvikne Kristian i nasmije se gledajući njenu ljutnju. - Samo pitam. Ni ja nemam ništa. Ako ni Luka ne bude imao... Pusti da misao ostane visjeti u zraku, između njih, da ih na neki način dijeli, a opet i spaja. Petra ga gleda i nada se, kako će Kristian progovoriti o jučerašnjem događaju, koji se zbio između njih. Dok su nešto iza ponoći odlazili kući, Kristian joj je prebacio ruku preko ramena, a Petra uzdrhtala, koljena joj omekšala i znala je da će biti njegova. Zastali su u malom parku, četverokutnog oblika, ispred same zgrade u kojoj je Petra stanovala i počeli se ljubiti, ljubiti i nisu mogli prestati... Kasnije, dok je tresla prašinu sa odjeće, pogledavala je u Kristiana, očekujući nježnost, ali nije je dočekala. Kristian se mirno obukao, nije je gledao i jedino je po tome, po načinu kako izbjegava njen pogled, naslutila koliko je zbunjen. Oprostili su se baš kao da se ništa između njih nije dogodilo. Iz nekog njoj nepoznatog razloga, Petra je silno željela povesti razgovor o tome, ali nije znala kako. Seks joj nije bio stran pojam, već je godinu dana seksualno aktivna, ali ovo što je osjetila noćas, drhteći u Kristianovom snažnom zagrljaju, potpuno ju je iznenadilo i zbunilo. Događaj joj se čini nadnaravnim, suviše lijepim, a da bi ga mogla opisati: može ga samo osjećati, a osjeća ga jako, svakim djelićem tijela, struji u njoj i vibrira i treperi i titra i čitav je dan primorava misliti samo na to i ni na što drugo, samo na onaj brzi i kratki zagrljaj u malom parku, dok noć miruje oko njih i sakriva ih svojom tamom, na čemu joj je bila bezgranično zahvalna. - Ništa nećeš reći? - konačno joj izleti i istog se trena naljuti na samu sebe: budala koja ne zna držati jezik za zubima. - O čemu? - upita Kristian. - O čemu? - upita Petra i podboči se rukama, pa ga pogleda pravo u oči. - Noćas se nešto dogodilo...sjećaš se? - Ah, o tome... - nemarno reče on. - Što želiš da kažem? - Pa valjda se nešto treba reći! - Je li? - Kristian podrugljivo upita i zapali novu cigaretu. - Zbog čega? Da nisi, možda, bila djevica, pa sad žališ... - Odvratan si! - prekine ga Petra, a glas joj zadrhta. - Nemoj pomišljati kako si nešto posebno: samo si još jedan gad u dugom nizu gadova i ništa drugo! Tako da znaš! - Znam to i bez da mi kažeš - mirno odgovori on, a Petra se ukoči i poželi ga ošamariti. Nelagodna tišina polegne nad njih. Puše oboje i zvjeraju pogledima i spašava ih Luka, njihov vršnjak, smeđokos i uvijek nacerena lica. Vide ga kako im domahuje i brzo im se približava, umalo ne trčeći. - Hej! - uzvikne veselo. - Kakve su to face? Svađate se? - Dosađujemo se - reče Petra podrugljivo. - Drago mi je što si došao: možda malo živnemo. - Imate pića? - upita sa nadom Luka. - Nemamo pića - promrmlja Kristian. - Zar bi se dosađivali ovdje da imamo pića? - Pa dobro - nestrpljivo upita Luka. - Što ćemo raditi? Kako ćemo provesti večer? - Što ja znam - reče Kristian. - Daj prijedlog. - Ovo je da ne povjeruješ - posprdno reče Luka i izvadi cigarete. - Pa nećemo, valjda visjeti ovdje? Dovoljno sam se dosađivao kući. - Ne! - odreže Kristian, njihov vođa i odmah upita, jer tako je najbolje: skrenuti će temu na drugi kolosijek. - Imaš li što love? - Suh sam - naceri se Luka. - Ali znam gdje je možemo uzeti. - Uzeti? - upita Kristian. - Misliš maznuti? - Baš tako! - drskim izrazom iscerena lica reče Luka. - Bojiš se? - Ne seri! - reče Kristian. - A ti? - upita Luka Petru. - Sve što možete vi - odreže Petra - mogu i ja! - Tako se govori! - uzvikne Luka. - Idemo: putem ću vam sve objasniti, biti će lako, vjerujte mi, čas posla. Prodavačica je sama i ... Dok užurbano koračaju vođeni Lukom, koji potiho objašnjava svoj plan, u Petri sijevaju munje: bijes joj okupirao um i ni na što drugo ne može misliti i ni za što je nije briga. Glupača je, eto što je! Zašto si je dozvolila pomisliti, kako Kristian osjeća nešto prema njoj? Zar joj je dao povoda za takvo mišljene? Oduvijek joj se dopadao, voli njegovu snagu, njegov pogled. Jednom ga je gledala kako prebija dvije godine starijeg i dvadeset centimetara više mladića od sebe i tog je dana nešto zadrhtalo u njoj. Nije željela samoj sebi priznati što se sa njom događa, ali sad više nema uzmaka. Zaljubila se! Ona koja ne vjeruje u ljubav! Jer ljubav je sranje: vidi to posvuda oko sebe. Njen je otac kidnuo od njene dosadne majke, svi se varaju međusobno, lažu i grabe...i ševe se naveliko i to nazivaju ljubav, ali to nema veze sa ljubavlju, ona zna, probala je, mnogo puta u proteklih godinu dana, uvijek očekujući nešto novo, nešto lijepo, predivno, ono o čemu govore pjesme, filmovi...Ali ničega nije bilo u tom pomamnom grčenju tijela, nikakve naslade, da ne govori o nekoj uzvišenosti...do prošle noći. Tada se nešto dogodilo, ne zna što, ali dogodilo se: Kristian je dotakao čarobnim dodirom jedan njen dio, nedirnut do tada i taj se dio otvorio i rascvjetao i tijelom joj prošli neslućeni žmarci uživanja i odjednom je znala: to je to! To je ono o čemu pjevaju pjesnici, mislila je, dok joj se tijelo nekontrolirano grčilo pod Kristianovim ubodima, dok je gledala lišće lovora kako stremi prema zvjezdanom nebu...i željela je da nikad ne prestanu... A sada...hladnom, ledenom ju je vodom ironije i zanemarivanja Kristian polio i više je ni za što nije briga: Jebe joj se za čitav svijet! - Je li jasno? - upita Kristian, koji je preuzeo vodstvo, kao i uvijek. - Pitanja? Stoje nasuprot prodavaonice namirnica u kojoj je samo jedna prodavačica, mlada žena na početku tridesetih. Ulica je pusta: ljudi su pobjegli sa užarenog asfalta, tražeći spas u prohladnim prostorijama. - Sve je jasno - nestrpljivo kaže Luka. -Ulazimo i ja krećem prema skladištu. Kad ona pođe za mnom, ti drpiš lovu iz blagajne i brišemo. Petra stoji vani i pazi je li zrak čist. To bi upamtio svaki kreten. Idemo već jednom! - Spremna? - upita Petru Kristian, okrenuvši se prema njoj i lagano joj dotakavši rame, ignorirajući Luku. - Jesam - reče ona, prisiljavajući se da ne zadrhti pod njegovim neočekivanim dodirom. - Idemo! - odluči Kristian. Dok joj uzbuđenje raste sve više i više, a dah joj se skraćuje, Petra gleda kako Kristian i Luka ulaze u prodavaonicu i kao što su se dogovorili, Luka krupnim korakom kreće pravo prema skladištu. Zbunjena takvim ponašanjem, prodavačica izlazi iza pulta i viče: - Hej! Kuda? Ne smije se tamo! Luka kao da je ne čuje, mirno prolazi dalje, a prodavačica, trenutak oklijeva, a zatim potrči za njim i dalje vičući riječi upozorenja i mlatarajući uzbuđeno rukama. Nijemi film. Vani, na ulici, Petra drhti od uzbuđenja i okreće se na sve strane: nikoga nema i sretna je zbog toga. Do sada ih sreća prati. Gleda u nijemi film koji se odigrava pred njom. U trgovini Kristian prilazi blagajni i uz zveket je otvara. Glasan i prodoran zveket blagajne dopire do prodavačice i ona napušta trku za Lukom i vraća se nazad, uzbuđena, uplašena, ne znajući točno što radi, a još manje zašto to radi i što je pokreće. Djeluje nagonski, bez razmišljanja. - Ostavi to! - viče kad ugleda Kristiana: u rukama mu hrpa novaca, cjelodnevni utržak i ona zna da je tu preko deset tisuća. - Lopoviiiiiiiii! Petra kroz veliki stakleni izlog sve vidi, ne čuje, ali kao da čuje. Pantomima lude brzine. Vidi Kristiana kako pomamno u bjesomučnoj žurbi trpa novac u džepove i prodavačicu koja mu se približava. U nevjerici gleda kako prodavačica grabi veliku i očito tešku konzervu i baca je prema Kristianu. U još većoj nevjerici gleda kako Kristian pada: lice mu odjednom oblilo crvenilo, tamno i gusto, krv je šiknula baš kao iz vodoskoka i za tren se ljuljao na nesigurnim nogama, zatim mu se pogled zamuti i tijelo se mlohavo stropošta na pod. U Petri zavijaju sve boli ovog svijeta: više ne vidi onog kojeg voli, zna da leži na podu, bespomoćan, a blizu njega nalazi se razjarena prodavačica. Gdje je Luka? Pa ovo je za ne vjerovati! Luke nema, ne vidi ga! I više ne želeći čekati i gledati, biti samo promatrač, Petra sune prema vratima prodavaonice, velika su i teška, ali ih ona sa lakoćom odgurne i nahrupi u divljem bijesu unutra. - Kujoooooooooo! - viče i trči prema prodavačici, koju Petrin ludi krik sleđuje: stoji ukočeno, nesposobna se pomaknuti, uplašena svojim činom. Petra se u dva skoka nađe pored Kristiana, saginje se i grabi konzervu, tešku i umrljanu od Kristianove krvi, pa je snažno zavitla i baca u prodavačicu. Konzerva je pogađa u grudi i uz bolan jauk, žena pada, ali Petru to ne zaustavlja. Uz divlji krik priskače ženi, pa je uz jecaje počinje udarati "martensicama", nemilosrdno i poput robota udarajući, udarajući i misleći samo na krvavog Kristiana, njega, kojeg ona... - Prestani! - viče joj u lice Luka. - Prestani, budalo! Ubiti ćeš je! Odvlači podivljalu Petru od tijela koje nemoćno leži na sivom podu, pa zajedničkim snagama podižu Kristiana, koji trepće, ne snalazeći se ni u vremenu ni u prostoru. - Idemo! - zapovijedi Luka. - Nestanimo. Pridržavajući okrvavljenog Kristiana između sebe, izlaze iz prodavaonice, stupaju na ulicu i brzo se udaljavaju prema obližnjem parku. Ne dogovarajući se, postupajući instinktivno, jure u sigurnost parka: u parku ima vode, malo će se očistiti i ... - Mogla si je ubiti - reče Luka Petri, dok peru krvlju umrljano lice Kristiana. - Zaslužila je, kuja! - odbrusi Petra. Kristian je gleda, već je bistar, bol je podnošljiva, rana nije teška, džepovi puni para, radost ga polako zahvaća: izvukao se. Zahvaljujući njoj, Petri. Počinje gledati Petru onako kako je nikada do sada nije gledao: sa pažnjom i ljubavlju. Petra mu to čita u pogledu i osmijeh joj radosti obasja lice, crne oči zasvjetlucaju i zna, shvaća: učinila bi to za Kristiana ponovo. Bez oklijevanja. Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

- 11:10 - Budi (33) - Iskren - #

14.08.2006., ponedjeljak

photo by misko Ne pišem. Nemam vremena. Ali priča mi sazrijeva u glavi. Nadam se, kako će biti nešto od toga. Umjesto priče, evo slike Lori kako se gosti, dok smo bili u posjetu mom starom prijatelju.

- 09:38 - Budi (20) - Iskren - #

12.08.2006., subota

Nevidljivo i nečujno

- 12:53 - Budi (25) - Iskren - #

11.08.2006., petak

photo by Von P.S.HH Skupo plaćam današnje zadovoljstvo trčanja...

- 12:10 - Budi (17) - Iskren - #

09.08.2006., srijeda

Lastavice

fotografiju ustupilo Piskaralo Lastavice Nekada ih je bilo bezbroj! Sjećam se djetinjstva i neba u žarkom ljetu, koje se crnilo od lastavičjih jata. Djetinjstvo obilno lastama. A sada? Svaki put kad podignem pogled prema beskrajnom plavetnilu i umjesto ogromnih jata razigranih lasta opazim samo nekoliko njih, jadnih i čini mi se tužnih, zahvati me tuga. Tuga sjećanja. Gledam ih onako osamljene i tužne, jer sigurno u sjećanju imaju pohranjeno znanje svoje vrste i sjećaju se slavnih dana prošlosti, kad su se u milijunima jedinki sakupljale i zajednički polazile na dug i opasan put, uvijek prateći ljeto, prateći toplinu. Gdje su nestale laste mog djetinjstva? Sjećam se ... ... sa beskrajno plavog neba Sunce pali, prži, sagorijeva i kamen ispod njegovih zlatnih plamtećih zraka. Kraj je ljeta i svakog je dana sve toplije i toplije, toplota se pretvorila u vrućinu, vrućina u nesnosnu sparinu...sve postaje nesnosno, sve ide na živce. Tako je sa većinom, ali ne i sa mnom. Uživam. U onome u čemu još nikada nisam uživao i o čemu sam do ovog ljeta znao samo iz knjiga i filmova. Uživam u ljubavi... Kristina leži do mene. Oboje smo goli, sakriveni smo stijenama, more nam gotovo oplakuje stopala. Gledamo se pomalo smeteni, jer ni ona, a ni ja ne znamo kako se to stvarno radi i jesmo li to dobro učinili. Nesigurni smo. Ali ima slasti u našoj nesigurnosti. I usprkos nesigurnosti uživamo u trenutku. Koji je neponovljiv. Nezaboravan. I sve pohlepno upijamo u sjećanje. - Stid me pitati - kažem joj - ali moram. Puknuti ću, ako te ne pitam. - Pitaj - odgovori Kristina, a oči boje mora sakrivaju joj tamne i duge trepavice. - Je li ti bilo lijepo? - pitam i crvenim, znam to, osjećam i ljutim se na samog sebe zbog toga. - Pa, znaš... - nesigurno kaže ona i izbjegava moj pogled. - Čuo si me... Jesam, čuo sam je, sad se prisjećam: onih njenih slatkih i kratkih uzdaha, još malo pa da se pretvore u lepršavi krik, prigušen, stidljiv, nesiguran. Neću ih nikada zaboraviti, te tihe krikove slasti, želim joj reći, ali riječi ne izlaze, šutim i ljutim se na sebe zbog toga. Želim biti nježan prema Kristini, a stid me govoriti nježnosti. Tek sam prevalio šesnaestu, ona isto tako i sve nam je to novo, nepoznato, zastrašujuće.... Zakoračili smo u svijet odraslih i ne snalazimo se u njemu. Ne još. - Čini mi se - kaže ona tužno - da si razočaran. - Ma, ne, nisam! - brzo odgovaram. - Nikako nisam: bilo je predivno. Možda da je duže... - Ne! - prekida me Kristina i smiješak joj blago preleti usnama. - Bilo je dovoljno. Ne brini, zbilja je sve bilo u redu. - Dobro onda - kažem i osjećam se slobodnim: nesigurnosti pomalo nestaje, a zamjenjuje je euforija zbog doživljenog: grudi mi se slatko nadimaju. - Moram kući - kaže moja Kristina. - Ne smijem zakasniti, putujemo... - Vidjeti ćemo se iduće ljeto - kažem joj, navlačeći kupaće gaćice i gledajući u nju, kako čini isto što i ja: nespretno se oblači, sakriva nagost ispred mog radoznalog pogleda. - Biti ću ovdje. - Doći ću! - obeća Kristina i pogleda me pravo u uči, a u mojim grudima glazba. - Obećavam! - Jesi gotova? - pitam suvišno, jer vidim da je sasvim obučena: kratke hlačice i plava majica. - Jesam - odgovori ona. - Možemo poći. Krećemo, držim je za ruku i osjećam vrelinu njenog dlana i sjećam se vreline... U trenutku kad izbijamo na čistinu, silno se jato lastavica podiže prema svjetlo-plavom nebu, ispuni ga svojim crnilom, ispuni ga cvrkutom, ispuni ga lepršanjem krila ispuni naše zadivljene poglede. - Od sada - kažem Kristini stišćući joj ruku i gledajući je u oči - svaki put kad vidim lastavice, vidjeti ću i tebe. Šuti. Ali pognuta joj glava i rumenilo obraza rječito odgovara. Riječi su suvišne. Tišina je naš prijatelj. Čujemo neizgovoreno. Osjećamo. ...Trenutak dalekog ljeta zamrznut u mom sjećanju. I zbog toga mi beskrajno nedostaju jata lastavica! Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

- 15:09 - Budi (35) - Iskren - #

08.08.2006., utorak

Okupana photo by misko Jesam li lijepa ovako svježe okupana?

- 12:41 - Budi (23) - Iskren - #

06.08.2006., nedjelja

Provalija

waterdrop - photo by gazdi Provalija Jedna mi se misao Nietzsche-a od ranog jutra mota po glavi, ni na tren me ne napušta, a toliko to priželjkujem, da me boli. Dobri je stari i pametni Fridrich rekao: "Ako dugo zuriš u provaliju i provalija zuri u tebe". Mi smo zurili u nju, u provaliju, Goranka moje strasti i ja. Provalija nam je uzvraćala zurenje, ali mi smo to shvatili kao izazov i prkosno se uvijek iznova penjali na vrhunce strasti, jedno sa drugim, u grčevitim zagrljajima, koji su postajali sve strastveniji i strastveniji, dok su nam tijela izgarala, umovi umirali, nismo mogli misliti, samo su osjetila, nadražena do ludila, treperila u nama, neprekidno, svakog dana sve više i više, svake noći jače i jače. - Ime ti pristaje – kažem joj jednog poslijepodneva. - Kako to misliš? - pita: radoznala je, jako. - Voliš se penjati na gorja strasti – kažem joj i milujem joj bok. – Goranko, što je gora viša i strmija, ti je hrabrije i strastvenije osvajaš i volim te zbog toga! - Ah, strast – kaže ona i grize mi uho. – Strast … Vikend je prohujao i nema je i ponovo sam bez nje, koja je nedavno ušetala u moj život, ali po prvi put u životu javlja se još nešto, što ranije nisam poznavao: osamljenost. Zbunjen sam. Kad čujem zvuk mobitela, krv mi brže struji žilama: tek tada živim, osjećam. Sve je drugo iščekivanje. A njen glas u mom uhu… koliko je to uživanje! - Mogu dolaziti vikendom - reče mi Goranka mobitelom. - Hoće li biti dovoljno? - Neće biti dovoljno - kažem joj promuklo, jer od samog njenog glasa u meni se probudi muškost, žudnja i bol želje zavlada mojim životom. - Ali morati ću se zadovoljiti, zar ne? - Morati ćeš - reče ona potiho. - I ja bih htjela neprekidno ležati uz tebe isprepletenih nogu i pomiješanog daha. Udisati te… - Volim glatkoću tvojih nogu - kažem joj tiho, promuklo. - Volim se penjati rukom uz glatke litice tvojih lijepih nogu i dopirati znatiželjnim prstima do onog čarobnog brijega, koji... - A zar ti se ne čine prekratke? - prekida me Goranka, a smijeh joj izvire iz grla i ja je u mašti vidim, oči joj blistaju, grudi se uzbuđeno podižu, traže moj dodir. - Moje noge? - Ti si moja minijatura - kažem joj tiho i umirujući, jer znam kako se kritički odnosi prema svojoj visini: sitna je, jedva sto i šezdeset centimetara strasti. - Da si viša, ne bih mogao izaći na kraj sa tobom. Mala si, sitna, ali pružaš pomamno i vrhunsko uživanje! Svojim me minijaturnim tijelom uvodiš u nepoznate zemlje beskrajnog uživanja u kojima bih zauvijek htio ostati. Tvoje ruke oko mog struka, dok me snažno privlačiš prema sebi i u sebe su poput zelenih puzavica: posvuda su istodobno prisutne i obavijaju mi čitavo tijelo. Ti si moj bršljan. - Znaš li, da me rosa kupa? - pita stegnutim glasom zbog koga drhtim. - Vlaga i magla zavladala u meni i oko mene! Dovoljan je samo tvoj glas i sve je tu, sve od prošlog susreta! Čujem one svoje krikove uživanja i zajedničko stenjanje i još samo tvoja vruća kiša pomiješana sa mojom kišom nedostaje da me potpuno ispuni. Reci mi, ludimo li mi to? Trenutak, kratko-dugački, potpuno izgubljen u vremenu i prostoru, bezvremenu, mirujem, ne odgovaram, a um mi titra, uzbuđen, napet. Sve one ludo erotske noći bljeskaju mi u sjećanju i grudi mi se nadimaju i osjećam njen dah, njušim njen znoj, ližem ga i poznajem mu okus i volim taj okus i želim ga neprekidno lizati, želim joj čitavo tijelo polizati, onako sitno, malo, predivno, čvrsto, na kome blistaju kapljice znoja izazvane strašću, biseri strasti na njenoj glatkoj i podatnoj koži i želim... - Ništa ne odgovaraš - kaže Goranka. - Jesi li se uplašio? Strasti između nas? - Nisam se uplašio! - odmah iskreno odgovaram i želim je sad, odmah i patim što nije uz mene da zadovoljim njenu i svoju požudu. - Razmišljaš... - prošapta Goranka. - Razmišljam... - Izgubiti ćeš spontanost - tiho kaže ona i grleno se nasmije. - Nećeš više drhtati u mom zagrljaju, iscrpljen, nemoćan, poslije dva sata vođenja ljubavi... - Vođenja ljubavi...? - prekidam je sa laganim osmjehom i zamišljam njeno golo tijelo uz svoje. - Ti to zoveš vođenje ljubavi? - Ne! - odgovori ona istog trena. - Zovem to isisavanje, gutanjem tvoje snage, tako to zovem. Proždiranjem! Jebanjem! Pomamnim jebanjem! Ali ima i ljubavi, jako mnogo ljubavi usprkos tolikoj strasti koja mi, dok dugotrajno svršavam pod tvojom snagom, oduzima razum i svede na običnu znojnu i drhtavu životinju. Volim kako ne skidaš pogled sa mene, kako me gledaš u oči, neprekidno pažljivo gledaš. Pogledi! Naši pogledi sve to umataju u ljepotu i možeš to bilo kako zvati, ali je to jedino neponovljiva ljepota strasti. I ništa više. I ništa manje! I ne možemo tu čistoću uprljati, bez obzira kako je nazivali. Ljubav. Tvoja i moja ljubav! Vidim ti je u očima, a sigurna sam, kako je i ti vidiš u mojim očima. - Pratim njihovu boju - kažem joj uzbuđeno: taj me razgovor raspalio, krv mi udara u glavu i želim je kao nikada do sada i proklinjem daljinu koja me razdvaja od nje: svaki mi je kilometar koji me udaljava od moje strasti smrtni neprijatelj i mrzim svaki milimetar svakog kilometra. - Oči ti trepere dok prodirem u tebe... - Dok se stapamo - kaže ona promuklo. - Dok postajemo jedno... - Mi smo uvijek jedno - kažem joj. - I sad smo jedno, usprkos razdaljini koja nas razdvaja... - Kojoj razdaljini? - pita Goranka, a smijeh joj radostan i slutim iznenađenje i zbunjen sam. - Kako to misliš? - zbunjeno pitam i nastojim se pribrati. - Otvori vrata stana - reče Goranka razuzdanim obećavajućim glasom - i pusti me ući u stan, povali me na krevet i ne puštaj me iz kreveta do ponedjeljka, jer mi tri dana uživanja nisu dovoljna sa tobom. Došla sam dan ranije i drhtim ispred tvojih vrata i želim te i želim te toliko da mi se vlažnost cijedi niz noge i požuri, požuri, ne mogu više bez tebe, ne mogu i ne želim više čekati... Uzbuđen do ludila, u dva se koraka stvorim do vrata, otvorim ih, a ona, moja Goranka, moja strast, moje meso i moja krv, moj dah i moj život, gleda u mene a na licu joj smiješak koji nema imena, ali ja svejedno znam kako se zove. Grabim je i ljubim i svlačim, dok nam jezici pomamno istražuju, oči trepću, ruke grabe: sve bi željele odjednom obuhvatiti. I počinje produženi vikend strasti, jer došla mi je dan ranije, poklon od dvadeset i četiri sata više uživanja, najbolji mogući poklon. Ni jedan drugi ne želim. Samo nju. Goranku. Strast. - Kako mi je ime? - pita me, gleda me u oči, a tijela nam se njišu u slatkim grčevima koji nas još i više spajaju. - Moje pravo ime? - Provalija - kažem stenjući jer vrhunac mi se približava, ona to zna i upravo zbog toga pitanje postavlja baš u ovom znojnom i drhtavom trenutku. - Koja me zove. - I... u... koju... upadaš - prostenje Goranka uvijajući znojno i klizavo tijelo ispod mog tijela i čvrsto mi zabijajući nokte u ramena. - Ahhhhhhhh...ne želim da ovo ikada prestane! Ostati u provaliji. Provaliji strasti. U koju smo zajedno zurili. I koja je zurila u nas. Pitam se kroz maglu: što je na dnu provalije, u koju tako rado i slijepo uskačemo? Ali ne brinem previše, dok me provalija uživanja vuče i u koju padam sve brže i brže, zanos me obavija, Sunca se rađaju, sve bljeska i treperi, sve je nježnost i strast, život i smrt i padam, padam, padam... Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

- 21:34 - Budi (29) - Iskren - #

04.08.2006., petak

Razglednica

spotlight on - photo by gurlwithapen Razglednica Spuštam se laganim korakom, jer vrućina je već nalegla svom težinom, deset je sati, ljetno jutro, plavo i bez oblačka nebo, a sa njega žuta kugla neumorno već danima žari, obećava još jedan vrući-vrući, moglo bi se reći, pakleno-vrući dan. U hodniku zgrade je još koliko-toliko hladno, ali zagušljivo i nesvjesno odgađam trenutak stupanja na ulicu. Pažljivo se spuštam niz stepenice, ne žurim, imam vremena: to je sve što imam. U trenutku dok silazim na prizemlje, vrata se, velika i staklena i prožeta žicom, otvaraju i poštar, mlad dečko, ali već dobro oznojen, ulazi u zgradu i smiješi mi se prijateljski. - Dobar dan! - kaže veselo i svoje riječi naglašava klimanjem glave. - Imam nešto za vas. - Zbilja? - pitam iznenađen: gotovo nikada ne dobivam poštu, osim, naravno, neizbježnih računa koji zavijaju u crno moj novčanik. – Pismo? - Razglednicu - odgovori on, glava mu oborena, kopa po svojoj ogromnoj i sigurno teškoj torbi. Na riječ "razglednica", sve u meni protrne: vruća mi struja projuri tijelom, odmah zatim ledeni vjetrovi zapušu mi sjećanjem, nemilosrdno sjećanje udari me crnom šakom i sve je i opet bilo tu, baš kao da je proteklo samo nekoliko dana, a ne godina... - Ma gdje li samo... - mrmlja dečko i nastavlja kopati po torbi. - Siguran sam... Bol, sreća, tuga: čitava šarena duga osjećaja igra u meni, svaki mi živac treperi. Već čitavu mi vječnost čula nisu bila toliko izoštrena, toliko budna, da mi se čini kako osjećam njen diskretni parfem, kojeg je sasvim malo imala običaj stavljati iza uha... - Šaljem ti razglednicu - rekla je Ema onog dalekog dana, koji i nije baš toliko dalek. - Da vidiš kako sam se danas provela! - Radujem se što uživaš - kažem joj i smiješim se samom sebi: njen mi glas dopire iz mobitela, sjedim u kafiću, pijuckam kavu, topli je proljetni dan; što više poželjeti? - Imaš li kakvu želju? - pita me Ema prpošno, a ja znam da joj oči iskričavo sjaje, a male joj se usne izvile u smiješak. - Pa, kad si već u zoološkom vrtu - odgovorim joj silno se zabavljajući - pošalji mi razglednicu sa slikom bizona. - Bizona? - čudi se ona. - A ne lava? - Imam lavicu - prihvaćam igru. - Što će mi lav? Smije se, a ja sam sretan: osjećam strujanje između nas, ono prijatno i uzbudljivo strujanje, kad se nešto lijepog između dvoje počinje tek buditi i polako razvijati. Treperenje nježnih grančica na lahoru. Ljubav u samom svom začetku. Usprkos tome što je Ema daleko, u drugom gradu, imam osjećaj kako je pored mene: stalno smo u kontaktu mobitelom i po prvi put zahvaljujem tehnološkom napretku, iako inače nisam oduševljen njime. Uvjeren sam, kako će nam doći glave. - Čujemo se! - kaže Ema. - Čujemo se - ponavljam i veza se prekida. Ali se ne čujemo! Prolazi subota, prolazi nedjelja, a od Eme ni glasa! Ne odvajam se od mobitela ni sekundu, u strahu da ne propustim njen poziv, za koji sam siguran kako će stići i kako ću dobiti neko prihvatljivo, sasvim obično, svakidašnje objašnjenje. Samo moj uzburkani um zamišlja nesreću, uvjeravam samog sebe, sve je u redu, možda je samo malo nemarna, možda... I ti mnogi i premnogi možda odjednom natjeraju bijes u moje grudi i šaljem joj poruku mobitelom: "Više ne moraš ni zvati!" Istog trena, kad sam poruku poslao u eter, zahvaća me tuga i ne napušta me, drži me i sutradan dok silazim stepenicama, otvaram poštanski sandučić i nalazim razglednicu, na njoj slika bizona, pozadi veseli pozdrav Eme. Ruka mi lagano podrhtava i u nastupu ljutine, param razglednicu polako i sa uživanjem u najsitnije komadiće...Bacam ih na pločnik, što inače ne radim, jer jedan sam od čudaka koji brine o ekologiji, o budućim naraštajima i sa čudnim osjećajem u grlu promatram ih kako lepršaju u zraku, prije nego će pasti na sivilo betona. Nakon nekoliko smo se dana, naravno, izmirili: ta bili smo na samom početku poznanstva, ljubav je bila tu, tinjala je, ali još nije zapjevala punim plućima, sve je još bilo polutajno i slatko i nije moglo umrijeti ono što se još pravo nije bilo ni rodilo. Četiri mjeseca nježnosti: tako bih nazvao slijedeći period, kad bih mu morao dati neki naziv. Sreća, sreća, sreća...uživali smo beskrajno. Zajedno. Jedno u drugom. Otkrivajući jedno drugo shvatio sam, kako je Ema ranjena, povrijeđena i bilo mi žao zbog toga, ali da budem sasvim iskren, onaj mali i zlobni i posesivni vražićak u meni, kojeg sam se sramio, ali ga nisam mogao pobijediti, se radovao: jer da nije bilo tako, nikad mi ne bi došla u naručje, zar ne? Nastojao sam biti pažljiv, ugodan, uvijek prijazan, svjesno prelazeći preko nekih njenih ispada, sitnih mana, jer bilo mi jedino važno da je pored mene, nadajući se, kako će jednog dana biti sa mnom. - Šaljem ti razglednicu - reče mi Ema, a u meni drhtaj za drhtajem. - Moraš vidjeti u kakvom pogledu uživam! Ali ja ne uživam u njenim riječima. Znam koliko je to glupo i nikada nisam bio praznovjeran, ali sjećanje na one istovjetno izgovorene riječi prije nekoliko mjeseci stvaraju u meni nelagodu: slutim nesreću. Želim joj viknuti: "Ne šalji mi ništa! Samo dođi!", ali, naravno, šutim. Kad bih viknuo to što želim viknuti, što bi Ema pomislila? Da gubim razum, a što drugo? "Dream is over" pjeva mi glas nad glasovima: Lennon mi nikada ne može dosaditi. Slušam njegov glas i Emin glas iz mobitela i drhtim i smirujem samog sebe. Nekako uspijevam progutati riječi koje mi naviru. Šutim, ali je to najteža šutnja u mom životu. Bolno bolna. - Vidimo se sutra! - kaže Ema veselo i veza se prekida. Nismo se vidjeli. Nikada više. Na njen je mali automobil naletio podivljali šleper i... - Evo je! - pobjedonosno uzvikuje poštar, visoko podižući razglednicu i radosno mi se osmjehne, ali kad ugleda izraz mog lica, naglo se uozbilji i zabrinuto pita: - Je li vam slabo? Treba li vam pomoć? - Sve je u redu - umirujem ga, uzimajući razglednicu. - Vrućina. To je samo zbog pretjerane vrućine. Hvala vam. Izlazim na vrućinu, ispred zgrade, ali ne vidim zlatni odsjaj sunca, vidim njenu tamnu kosu. Ne čujem buku prometa, čujem žamor njenog glasa. Ne udišem ispušne plinove, udišem miris Eme. Sa zaboravljenom razglednicom u ruci, koračam osunčanom ulicom, sam, sa prazninom u sebi. Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

- 04:38 - Budi (30) - Iskren - #

02.08.2006., srijeda

Susjeda

whisper - photo by jmritz Susjeda Dok se večer, topla i vlažna, poput ženskog poljupca lagano spušta nad gradom, stojim naslonjen na prozoru svoje spavaće sobe i sa visine petog kata gledam na ulicu, na ono isto mjesto gdje sam te prvi put ugledao, lijepa Lucijo. Od onog poslijepodneva, od prije godinu dana, kad si nogom stupila na pločnik, podigla glavu i najcrnjim očima koje sam ikada vidio pogledala ravno u mene, umotala me u svoj tamni pogled, sve se promijenilo: ni pločnik mi više ne izgleda isto, tvoja ga noga posvetila. Ne shvaćam, kako je brzo proletjelo ovo vrijeme, koje nazivamo godinom. Mora da sam se nalazio u nekoj vrsti transa. Čini mi se, kako se sve dogodilo u svega nekoliko sekundi, minuta, možda...Nisam nikada u životu bio pijan, ali mora da sam bio blizu tome: samo sam na tebe, Lucijo, proteklih mjeseci mislio, samo me ti zanimaš, sve ostalo, baš sve, kao da je prestalo postojati za mene. Pleo sam mislima oko sebe buduće događaje, svim se silama trudeći utjecati na budućnost. Ako samo dovoljno jako želim, možda...To možda me izjeda, jer nemam strpljenja više čekati, moram djelovati...ali kako? Na koji način? Nikada nisam djelovao, uvijek mi je rečeno što i kako raditi. Ali znam, osjećam, kako moram nešto poduzeti… - Petre! - odjekuje njen kreštavi glas. - Petre, gdje si? Trebam te! Moja me majka zove: kao i uvijek, nepogrešivo pogađa trenutak. Ponekad mislim kako ima ugrađen senzor ispod uvijek raščupane kose, koji se istog trena javlja čim ja počinjem sanjariti. - Petre! Misliš li doći? Uzdišem i odmičem se od prozora: Lucija i onako nije na ulici, ne vidim je, ne uživam u njenoj ljepoti, pa onda...bezvoljno se vučem prema dnevnoj sobi koja je pretvorena u majčinu spavaću sobu. Tvrdi da joj je lakše tako, nego svake večeri dati se nositi u spavaću sobu, ali ja mislim... - Pa gdje si? - dočekuje me ona, moja mama, starica, osamdeset je napunila prošlog mjeseca, sitna je, krhka, neprekidno kašljuca, ali joj oči i dalje sjaje plamenom života. - Zašto se ne javljaš? Ne volim kad se ne javljaš! Strpljivo slušam njenu tiradu. Ne odgovaram ništa: tako je najbolje. Sve sam to čuo bezbroj puta, postalo je dijelom rituala u našem međusobnom odnosu, ako se o odnosu može govoriti. Postoji jedino odnos bolesnika i njegovatelja. Ona je bolesnik, a ja njegovatelj, ili bolje rečeno, sluga! Kojemu ona zagorčava život, kojemu...uhhhhh, preteško mi misliti o tome. - Namjesti mi jastuke, lijepi moj - tepa mi sada, a ja znam kako joj nešto treba, pa se ne iznenađujem kad kaže: - Bi li mi skuhao čaja? Sa limunom? U kuhinji, dok čekam da voda zavre, na tren sam slobodan. Gledam u bijele pločice i bijes se diže u mom stomaku i boli me taj osjećaj. Imam četrdeset i šest godina i to je sve što imam, postajem odjednom svjestan toga. Nemam život! Ukrala ga majka. Ili njena bolest, svejedno! Moj se život okreće oko njenog života i tako već blizu trideset godina, od onog dana kad mi je otac poginuo u saobraćajnoj nesreći, a majka ostala gotovo oduzeta: kretati se može samo uz silan napor i vrlo kratko, pa joj uvijek moram biti pri ruci. Čaj je gotov i odnosim joj ga i bježim u kupaonicu. U posljednje vrijeme mi je potrebna samoća: ne mogu to objasniti, nikada se ranije nisam osjećao ovako kako se sada osjećam. Gledam svoje puno lice u ogledalu i jedan događaj, koji se odvija gotovo svakog dana, odmata se u mom sjećanju. Dok natovaren namirnicama nespretno koračam ulicom, za mnom trči čopor podivljale djece, urliču i cere se i pokazuju prljavim prstima na moj trbuh, dok im se sitna lišca zlobno nadimaju. - Debeli! Debeli! - viču glasno, čini mi se svakoga dana glasnije. - Raspuknuti ćeš se, debeljko! Eksplodirati ćeš. Puffffffffffffffffff! Svakog dana posramljeno bježim od njih: što prije naći se u sigurnosti stana, daleko od okrutnih i nemilosrdnih u vanjskom svijetu. - Nemoj se uzrujavati - kaže mi mama, dok odlažem namirnice i slažem ih u hladnjak. - Krasan si ti, pravi mamin dečko. Nisam. Sada znam da nisam ni krasan, ni lijep, ni...naprotiv, debeo sam! Stanem na vagu u kupaonici i gledam u brojku 130 i znam da sam pretežak i to me ljuti. Prije šest sam mjeseci pokušao skinuti nešto od te pretjerane težine, ali nisam uspio. Nisam ja kriv! - Moraš jesti! - zakriještala je majka, kad sam prvi put reducirao hranu na svom tanjuru. - Moraš jest, Petre! Što ću ja, ako se razboliš? Misliš li na to? Ili zaboravljaš da sam još živa? Strpi se još malo, idući rođendan sigurno neću doživjeti! I tada... Idući rođendan! Govori mi to već dvadeset godina i sit sam tih riječi. Natjerala me jesti, plačući i kumeći me i na kraju sam popustio, ali teška me tuga zahvatila, jer nekako sam osjećao da sam izdao Luciju. Zbog nje sam želio smršaviti, biti vitak, visok i bez ogromnog trbuha, brzog i laganog hoda. Dok sam gledao Lucijine duge i predivne noge, mašta mi poludjela i vidio sam nju i sebe kako...ali ne, bolje je da to ostane samo u mojoj duši. Nitko to ne bi razumio, siguran sam. Bila mi je susjeda već nekoliko dana, kad smo se prvi put sreli, gotovo se sudarivši na hodniku, dok sam po običaju u naručju držao hrpu namirnica. Namirisao sam njen parfem i nozdrve mi zadrhtale, a muškost se propela: u hipu sam bio spreman. Osjećaj nadasve divlji, lijep, neobičan i nikad ga još nisam osjetio i zadrhtao sam zbog želje i njene blizine, a kad je progovorila i kad sam osjetio njen dah na licu, jer bili smo u uskom hodniku gotovo priljubljeni jedno uz drugo, dogodilo se ono što se nikada ranije nije dogodilo i za što nisam ni znao da se može dogoditi. Želja se nije mogla zadržati u meni i izlila se i preplavio me užitak i samo sam mirno stajao, dok mi tijelo potresali predivni i slatki grčevi za koje sam želio da nikada ne prestanu. - Dragi, susjede - smijući se i provlačeći se tik uz mene klizeći blizu zida, reče Lucija, a crne joj oči sjaje i gledaju me otvoreno i siguran sam kako zna što se događa sa mnom, mora znati! - predlažem laganu dijetu. Ne samo vama, već i sebi. Nemojte se uvrijediti, ne mislim ništa loše. Nisam se uvrijedio: kako bih se mogao uvrijediti? Lucija me ne može uvrijediti, shvatim tog trenutka: jedino je biće na svijetu koje me ne može uvrijediti. Osjećam njenu nježnost i znam joj dodir, kao da smo se dugo milovali. Milujem joj pogledom stražnjicu, upijam je u sebe dok se udaljava niz stepenice, a oni treptaji u meni završavaju slatko treperiti i osjećam se mirnim i zadovoljnim i mokrim, ali mi ništa ne smeta, ništa ne može pomutiti moju sreću. Ispunjen sam. U kupaonici, dok stojim ispod tuša, mislim na njene, Lucijine riječi. "Dragi", rekla mi je i preplavljuje me val nježnosti prema njoj: još me ni jedna žena nije tako nazvala i mislim o dijeti, o gladovanju, o treniranju. Sve ću učiniti, samo da Lucija bude moja. Baš sve! Ja to želim! Ja to mogu! Ja to hoću! I u glavi stvaram plan treninga i naravno, u tom me trenutku iz raja vraća u pakao glas stare: zove, zapomaže i čarolija nestaje, zadovoljstva kao da nikada nije ni bilo. I sve je više srećem i sve je više želim i sve je više volim. I sve je više nedostižna! Moja susjeda. Mlada je, lijepa, nema ni trideset, puca od energije, a ja? Kako se mogu usporediti sa njom, tom boginjom prekrasnog tijela i dugih nogu? Gledam je u kratkim hlačicama kako odlazi na trčanje i u svojoj se četrdeset i šestoj godini osjećam star poput Metuzalema. Kakav bi ja izgledao da se tako obučem i krenem na trčanje? Kako bi se ovo brdo sala treslo i kako …Brzo otjeram tu misao i zaplovim u olujne vode mržnje. Mržnja kuha u meni, mržnja prema staroj, majci, aždaji, tom velikom i čupavom pauku koji samo strpljivo čeka u svom kutu i plete mrežu oko mene, nastojeći me zauvijek u mreži zadržati, nikada mi ne pružiti slobodu života, slobodu izbora. Moram biti poslušan, moram biti dobar sin, baš kao što sam bio dobar sin svih ovih godina. Dužnost sina prema majci, dužnost ovo, dužnost ono! A gdje je dužnost prema meni? O njoj nikada ne govori! Ni riječi! A zašto? Jer je nije briga, sebična je do neba. Zaudara na sebičnost. Previše je… I ponovo počinjem držati dijetu...borim se, patim i izdržavam, ovaj put. Ponosan sam zbog toga. Prvi se put u svom životu ponosim zbog nečeg. - Poludio si - gunđa majka, dok gleda u jednu jedinu hrenovku na mom tanjuru, umjesto uobičajenih šest. - Srušiti ćeš se! - Ništa mi neće biti! - Nemoj mene kriviti kad se razboliš! A razboljeti ćeš se. Namjerno to radiš: želiš se razboljeti da me ne moraš njegovati. Dosadila sam ti. Ali ne brini, iduću godinu... - Pa kad će već jednom stići ta dugo obećavana iduća godina? - izleti mi, dok sam na sićušne dijelove sjeckao hrenovku, jednu, jedinu. Smak svijeta sručio se na moju glavu. Suze se kotrljaju, nesuvisle riječi udaraju u zidove, krše se prsti. Nemoćan, posramljen, ali i sa tračkom ljutine duboko u stomaku, gledam u čitavu tu predstavu u kojoj stara uživa: njenih je to pet minuta i nitko joj ih neće oteti! Odlučila se odigrati najveću ulogu svog života: ulogu neshvaćene paćenice. Kroz suze mrmlja i mrmlja i mrmlja i konačno, kad sam pomislio kako tome nikada neće biti kraja, glava joj klone i san joj podari mir, a meni i mir i olakšanje. Jer da je mljela još samo jednu minutu, zgrabio bih je za onaj njeni prokleti mršavi i smežurani vrat i stisnuo nemilosrdno i... Zapanjen gledam u nju. Kako mi to ranije nije palo na um? Pa to je rješenje svih mojih problema. Nestanak starog šišmiša! Stavim joj jastuk na glavu i ...tko će posumnjati? Tada mogu na dijetu, mogu na trčanje, mogu na sve i svašta: granice bi nestale i bio bih slobodan za Luciju, moju dragu Luciju, u čijim očima, svaki put kad je sretnem, čitam neizgovorenu, ali vrlo rječitu poruku. Čeka na mene znam to, osjećam, sve u meni to zna, svaka žilica, svaki mišić, svaka misao...znam, osjećam! Dani prolaze i ne činim ništa. Ne mogu se odvažiti i mrzim samog sebe zbog toga. Duboko sam nezadovoljan i sa prezirom gledam na svoj lik u zrcalu, dok se brijem u kupaonici. Jedina je svijetla točka moga života dijeta: ne jedem gotovo ništa i svakog dana, bez obzira na vrijeme, hodam brzim hodom oko zgrade i mršavim. Polako, da, ali mršavim. Prokleta vaga više ne pokazuje sramotnu brojku: spustila se, malo, ali se spustila. I to mi daje snagu i odlučan sam ustrajati dok stara melje i melje, ali mene više ništa ne dira sa njene strane. Podigao sam zid, jači i duži od Velikog zida u Kini. Mislim samo na Luciju, za koju se pripremam i koja će doći na mjesto majke, kad ova već jednom ode. Svaku noć utapam se u slatkom sanjarenju, svake noći skupljam hrabrost i snagu, da ustanem i krenem prema dnevnoj sobi u kojoj hrče majka. Sad znam zašto se preselila u dnevnu sobu: stari me vrag želi imati na oku čitavo vrijeme! Da joj služim. Ne pušta me, neće me nikada pustiti… - Dragi, susjede - kaže mi Lucija danas ujutro: ponovo se srećemo na stepeništu, ali ovog puta ona može proći pored mene, nemam namirnice u rukama: hodao sam oko zgrade. - Vi kao da dolazite u kondiciju. Čak ste i smršavili. Njene mi riječi griju dušu: znam da je sada spremna za mene. Sad je sve na meni i moram biti odlučan, ne smijem više oklijevati, pa nisam neka prokleta drhtava baba! Muškarac sam, jest, probudio sam se kasno, ali probudio sam se. Pravi sam muškarac! Majka me nije svih ovih godina uspjela kastrirati, iako je na tome zdušno radila. Prokleta bila! Neće još dugo...sati su joj odbrojeni, ali ona to ne zna. Noćas! Učiniti ću to noćas! Dva su sata i petnaest u noći, toploj, sparnoj može se reći. Polako ulazim u dnevnu sobu i prilazim kauču na kome spava stari šišmiš. Slaba joj mjesečina obasjava lice, opušteno, otvorenih usana i svakog časa očekujem začuti ono toliko poznato mi tiho hrkanje. Ali ne čujem ništa i to me smeta: zbunjen sam. Prilazim joj sasvim blizu i u nevjerici je gledam: Usta su joj sasvim otvorena, baš kao da pomamno grabi zrak, a zrak ne ulazi u njih, a ona zijeva...i tada joj ugledam oči. Širom otvorene, prazne, ničega nema u njima. Pružam uzdrhtalu ruku i dotičem ledeni led koja je nekad bila njena ruka. Iz one hladnoće, neživog leda ledenog, nešto se podiže prostruji kroz moje uzdrhtale prste, pa projuri čitavim mojim bićem, zapljuskuju me valovi beznađa i straha, val za valom, jedan veći i jači od drugoga i udaraju me, udaraju i bacaju o stijene očaja i boli. - Mamiceeeeeeeeeeeeeeeee!!! - urličem lud od bola. Sve što poznajem, više ne postoji. Što sad? Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

- 09:22 - Budi (31) - Iskren - #

01.08.2006., utorak

SAM

photo DIVE by Zigomar Sam Otvaram vrata Praznine I zakoračim u Ništa, U kojoj čuči Patnja, Čekajući mene bez Tebe. Životom upravlja Praznina! Osjećaji u Ništa umotani, Samo Patnjom ogrnut, Lutam tražeći Tebe, gubim sebe. Bez Tebe izgubljen, Napuštam Nadu svaku. Nalazim utješno Ništa, Ostajući u Praznini. Sam … Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

- 09:59 - Budi (15) - Iskren - #