19.09.2006., utorak

Zajednički

photo by Von Franz Dittlbacher Zajednički - Možeš li? - pita me ona. - Jedva! - kažem, više izbacujem sa dahom, nego što govorim. - Izdrži - moli me ona. - Moramo izdržati. - Hoću! - odgovaram, a znoj mi curi sa čela u oči i peče. - Znam da hoćeš - kaže ona i gleda me pravo u oči: lice joj znojno i zažareno, ali odaje radost i iščekivanje, nikako umor; zavidim joj. - Uvijek si bio tako jako i upravo jebeno izdržljiv. Zahvalan sam joj na tim riječima: daju mi poticaj, koji mi je i te kako potreban i trudim se još više, dok grabimo zrak u ritmu, zajednički dišemo, dva zahuktala stroja na zajedničkom zadatku, udruženi, potpomažući se međusobno. Osjećam mišiće kako mi se grče, stežu se i opuštaju ludim, umalo paklenim ritmom, ubrzavamo i grabimo zrak, dok nam tijela pjevaju pod naporom i osjećamo zanos. Koji nas obavija i prisutan je u svakoj kapljici znoja koji se izdašno, u pravim malim potocima, slijeva niz našu pregrijanu kožu. - Još malo - dašćem, jer moram, osjećam polet, zanos, krv mi udara u glavi, bubnja u ušima ponovo polet i čupam posljednje atome snage iz utrobe. - Da, još malo - stenje ona - još sasvim maloooo! Pogledavamo se, oči joj sjaje divlje, a znam da i meni sjaje i naši se sjajni pogledi udružuju u posljednji bolno-slatki napor: zajedničkim snagama tjeramo jedno drugo strelovito ka kraju. - Uhhhhhhhhhhhhhhhhhhh - dašće ona. - Uhhhhhhhhhhhhhhhhhhh - dašćem ja, dok zajedno, jedno uz drugo, ramena nam se gotovo dotiču, prolazimo kroz cilj: uspjeli smo pretrčati naš prvi zajednički polumaraton! Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

- 08:01 - Budi (34) - Iskren - #