![](("http://i404.photobucket.com/albums/pp130/Loricus2008/Njuskavac1-1.jpg)")
30.11.2005., srijeda
Putovanje
|
Putovanje - Pogledaj kako je lijepo - reče Rea, dok stoje na obali mora, u ljetnu toplu večer. - Zar nije prekrasno? - U pravu si - složi se sa svojom dragom Thor. - Nema više takve ljepote. - Šteta - promrmlja Rea, privijajući se uz njega. Stoje na istom mjestu već sat vremena i ne mogu odvojiti pogled od zlatno-plavičastog odsjaja mora, blago uznemirenog, dok plamena sunčeva lopta, ogromna, blještava, polako počinje svoj uron, kako se čini promatračima. Uživaju u prizoru. Drže se za ruke, zaljubljeni: zaljubljeni jedno u drugo i zaljubljeni u ovaj predivni zalaz sunca. Jedan se dan privodi kraju i osjećaju žalost zbog toga. Ovo je u potpunosti njihov dan: sve je u ovom danu podređeno njihovim željama. Lagana vožnja zračnim jastucima nad savanom, dok ispod njih trče krda zebri, bivola, slonovi podižu visoko surle: obilje života kud kod pogledaš. Zatim lebđenje nad polarnim kapama: blještava ljepota izmamila im suze. Jata kitova na oceanu, razigrano štrcaju vodoskoke, uranjaju udarajući moćnim repovima... I oni, Rea i Thor, gledaju raširenih očiju, pamteći, ne, urezujući svaki detalj u samu srž pamćenja, jer ništa ne smiju zaboraviti, sve moraju pamtiti, za vječno sjećanje. Predivni prizori, prekratki trenutci, misle oboje, dok gledaju u sunčevu loptu, koja je već polovicom uronila u ljubičasto more, dok im vjetar, lagan, lepršav, jedva primjetan, a opet posvuda i neprekidno prisutan, hladi topla tijela. Uživaju beskrajno, znajući da su ovi zlatni trenuci njihovih života. Poslije ovog... Sunce zađe, potpuno, konačno: tama se prostre nad morem, gradom, nad svime. Nad mislima... - Gotovo je - reče Rea uzdahnuvši. - Da, gotovo je - potvrdi Thor, lagano je privuče k sebi i poljubi je u vruće čelo. - Gotovo je - ponovi ona. - Ne budi tužna zbog toga - šapne joj Thor i miluje je po vrelom obrazu. - Imaš vrućicu! Previše si se uzbudila! - Zar se ti nisi uzbudio? Kako da ostanem ravnodušna pred ovakvim prizorom? Zamisli, Thor, nekad su ljudi svaku večer uživali u ovakvim prizorima! Kako možemo živjeti bez ovoga? - Moramo - odgovori on. - Ne preostaje nam drugo. - Mrzim ljudsku glupost! - odsiječe Rea, a lijepo joj lice gnjev zatamni, poružni. - Morali smo izazvati kataklizmu, da dokažemo kako smo jači od svega! Od Prirode same! - Nemoj misliti na to - umiruje je Thor. - Idemo, natrag, u hotel! Imamo još ovu noć ovdje! Nemojmo je upropastiti! - Kako možeš tako govoriti? - Rea stoji ispred njega, razmaknutih nogu, rukama oko struka, glava malo nagnuta nad lijevo rame. Borbeni položaj. - Nikad više nećemo u čitavom svom dugom životu vidjeti ovakav prizor. Nikada! A i sad smo ga vidjeli samo zbog toga, jer to ide u paketu zajedno sa dozvolom za sklapanje braka? Što bi bili da nismo prošli testove i da nismo dobili bračnu dozvolu? Nikada ne bi uživali u ovoj ljepoti! Ne bi ni znali za nju! - Ali smo dobili dozvolu za sklapanje braka - umiruje je Thor, nježno je grleći: zna da joj je misao o povratku teška i prijeteća i izaziva ono najgore u njoj. - I vidjeli smo svu ovu ljepotu, Rea! Nitko nam to više ne može oduzeti: naše je zauvijek! Pomisli na one jadnike koji ovo nikad neće vidjeti, neće čak ni saznati da je tako nešto postojalo! Žive u tami i misle da je tama jedina. Rea ga gleda zamišljeno, zatim joj se glava lagano spusti, obori pogled. - U pravu si - reče mu i ljubi ga u vrat. - Ponašam se poput čangrizave starice! Hajde, vratimo se u hotel, u našu sobu... Sa rukom u ruci, dok njene riječi obećavajuće lepršaju oko njih, poput leptira, polako hodaju prema hotelu, staklenoj građevini, koja blješti svjetlošću u tamnoj i toploj noći. Mlada, nasmijana, recepcionarka ih dočekuje uz veselo mahanje rukom. - Tražim vas! - dovikne im. - Moramo srediti pojedinosti. - Naravno - odgovori Thor, pa se okreće Rei. - Draga, idi u sobu, za čas ću doći. Rea odsutno klima i odlazi, ogledala oko nje čine igru od njenog prolaska: bezbroj lijepih Rea nečujno klizi dugačkim hodnikom. - Vaše je vrijeme isteklo - kaže mlada recepcionarka, kojoj osmjeh joj ne silazi sa lica. Savršeni hologram. - Ujutro, točno u devet, Vremenska Kapsula 356 vratiti će vas u vaše vrijeme, u 2 505-tu godinu. Nadam se da ste uživali. Molim, položite lijevi dlan ovdje i sve su potrebne formalnosti ovim sređene. Gura prema Thoru naizgled sasvim običnu staklenu ploču trideset centimetara dugačku i dvadeset široku. I dok Thor mirno polaže dlan na hladnu ploču, misli na svoje vrijeme, na 2 505-tu godinu, godinu u kojoj nema sunčevih zalazaka, godinu u kojoj je čitav planet zaogrnut crnim i sivim i teškim plaštom, koji ne dopušta Suncu proboj, a stanovnici, ono malo ljudi što je preostalo nakon Velikog Razornog Rata, žive u podzemlju, u bunkerima, zaštićeni od onog u čemu se ovu večer Rea i on uživali. Posljednji put. Copyright © 2005. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 00:04 - Budi (36) - Iskren - #
29.11.2005., utorak
 Ustanem se jučer ujutro ( stavio sam priču, pa nisam mogao ovo ) i odmah pomislim: "Kako bi bilo da pokušam stati na desni papak, lijepo, kako treba, kako je red, kako ga je priroda programirala ( ili bog, kako hoćete, meni je svejedno: zanima me jedino njegova funkcionalnost! ). Prvi mi korak nesiguran, malo bolan, a oni ostali, sve više i više sigurniji, išli su prateći jedan drugog, sa jedva prisutnim bolom, više opomenom, manje bolom, i blagim naprezanjem, polako, polako...Žice još uvijek strše ( prave pravcate antene ) i moram vraški paziti da ne zapnem nigdje. Poslijepodne skidam glazbu sa Neta ( rok, naravno ) i vrag mi ponovo ne da mira: sjedam na biciklu, lijevo stopalo ni ne mogu zakačiti, ali zato desno lijepo uguram u gumeni ovoj i krećem...! Sutra ću pustiti film na kompu i voziti poput Laprdave dva sata, ali, za razliku od nje, sa jačim otporom! A poslijepodne, ako bude sunčano, vodim Lori u šetnju, dugu, laganu, nakon punih 48 dana! Ovih joj dana počinje tjeranje, pa da prošećemo u miru još jednom, bez da nas prati čopor skitnica koji besramno sline za njom! Kako je rekao moj miljenik Henry Miller jednom svom pajdašu: "Hajde da odlučimo nikad ne umrijeti!" Kad li sam to pročitao, a još se toga sjećam... Svi su me prestali posjećivati, osim Nadie! Ona je prijatno iznenađenje! Nazvala me, najavila se i došla. Donijela mi komplet Camusa i taknula mi živac! Listam "Stranca" i kesim se: ljudi su isto onako zadrti i glupi kao što ih je prije više od pola stoljeća Camus vidio, doživljavao i opisao! Briljantno! moram dodati sa uskličnikom. |
- 00:05 - Budi (29) - Iskren - #
28.11.2005., ponedjeljak
Susret
|
Susret Dok sa uživanjem trčim kroz šumu u rano nedjeljno jutro, ne vjerujem svojim očima, ali istina je! Iz daljine, obasjan suncem koje prodire kroz krošnje drveća, približava mi se nitko drugi nego Sanjin! Cerim se unaprijed i dajem gas, grabim ko lud prema njemu: nestrpljiv sam konačno ga zagrliti, udariti po leđima! Stari prijatelj, sa kojim sam nekada davno, otkrivao svijet! Život! Poznajemo se dugo, Sanjin i ja, čitav svoj život: išli smo u školu zajedno, osnovnu, kasnije nas život rastavio, da bi sad ovako nenadano naletio na njega na mjestu na kojem najmanje to očekujem. Kao djeca, stanovali smo u istoj ulici i bili nerazdruživi. Već smo onda, kao klinci, voljeli voditi dugačke razgovore bez kraja i konca o svemu i svačemu. Čudili smo se svemu što nas okružuje, nastojali proniknuti u tajnu života. Gutali smo knjige, izmjenjivali ih međusobno i preporučivali ih jedan drugom. Lutali gradom, posebno lučkim dijelom i sa čežnjom se zagledavali u brodove, maštajući kako nas odnose u daleke, nepoznate i lijepe krajeve. Postali smo pomorci obojica i dugi se niz godina nismo sreli: kad je on bio na moru, ja sam bio kući i obratno. Godine su polako, potkradajući se miljele, tiho i uporno: sjećanje na Sanjina je polako bljedilo, ali nije nestalo! Nisam dozvolio da nestane! Dvadeset je godina prohujalo, a da se nismo vidjeli, ali sam ga prepoznao istog trenutka, kad se njegova izrazito visoka figura ukazala na šumskoj stazi trčeći prema meni obučen u svjetlo-zelenu trenirku, dok mu se kratka i plava, oznojena kosa, bljeska na suncu. Skačemo jedan oko drugog i udaramo se po ramenima, lica nam nacerena, sretni smo zbog ponovnog susreta i ne stidimo se to pokazati. Zapljuskujemo pitanjima jedan drugog! - Isti si dugonja kao u što si bio i u školi! - kaže Sanjin, smijući se i brišući znoj sa čela, koji mu vlaži oči. - Misliš li - uzvraćam mu - da si ti prestao biti dugonja? Smijemo se sretni, sjećajući se bezbrižnog djetinjstva u kome smo bili najviši rastom u našoj generaciji, pa nas naši vršnjaci prozvali dugonjama. - Čuo sam da ploviš? - Isto sam čuo i za tebe - kažem. - Dobro si čuo - reče Sanjin i ponovo briše znoj. - Čuj, vruć sam ko pakao: da nastavimo ovim putem kroz šumu? Inače mi ne gine upala pluća! - Može - pristajem i usklađujem korak sa njim, što nije teško: obojica smo iste visine i koraci su nam podjednaki i sa lakoćom gutaju šumski puteljak. - Obično trčim do vrha brda, pa se spuštam prema gradu, kući. - Isto i ja radim, osim ovog posljednjeg - odgovori on. - Nama su kola parkirana na vrhu brda, pa se njima vraćamo. - Mi? - pitam, dok izbijamo na blagu uzbrdicu. - Tko je to "mi"? - Moja žena i ja! - Sanjin me, onako u trku, pogleda i nasmije se prema suncu. - Dozvolio sam biti uhvaćen. - Kad se to dogodilo? - pitam iznenađeno, jer ni od koga nisam čuo za tu novost, koja i nije baš mala, u njegovom životu. - Prije tri godine - odgovori on grabeći zrak, dok uživamo u usporednom trčanju šumom. - Tri si godine oženjen? - čudim se. - Imaš li djece? - Nemam! Ali imamo u planu. Ticiana, tako se zove, je htjela odmah klinca, ali... - Ali si se ti usprotivio - nastavljam rečenicu: bliskost zajedničkog razmišljanja ponovo je prisutna. - Svijet nije baš neko lijepo mjesto, pogotovo ne za dijete, je li? Što kaže Ticiana...uostalom, odakle joj takvo ime? - Otac joj je slikar! Ali ni izdaleka toliko dobar! Smijemo se dok izbijamo na ravan dio puta i u daljini, poput plave mrlje, pored bunkera zaostalog još iz onog davnog rata, vidim parkiran auto, a pored auta visoka mlada žena, obučena u crno-bijelu trenirku, crvene, plamene kose vezane u konjski rep, lijevu je nogu položila na haubu i prstima ruke dodiruje nožne prste: isteže mišiće nakon trčanja. Ocjenjujem joj visinu, jako je visoka i to mi se dopada. Dopada mi se i sve ostalo, što sve bolje i bolje vidim, kako joj se postepeno približavamo. Stižemo blago zadihani, vrući, znoji i zadovoljni, sretni zbog uživanja u trčanju. Zaustavljamo se tik uz automobil. - Ticiana, moja gospodarica - kaže Sanjin uz osmjeh, upoznavajući nas. - I izgubljeni, ponovo nađeni prijatelj iz davnina, stari, dobri Boro! Dok se rukujemo, mjerkajući se međusobno, ni ne pokušavam sakriti divljenje. Ticiana je prekrasna, prava ljepotica, rasna ljepotica! Smješka se, mirno, prijatno, opušteno: navikla da je muškarci gledaju sa divljenjem. - Idemo! - požuruje nas Sanjin. - Čeka nas naporan dan! Moramo nadoknaditi sve ove godine što se nismo viđali! Biti će to lud provod! Najluđi provod! Provod traje i dalje, jer kad si sa Sanjinom u društvu, nema baš previše odmora, besposličarenja: uvijek se negdje ide, nešto radi, nešto planira. Toliko je mjesta koje moramo obići, vidjeti! Nerazdruživi smo već gotovo šest mjeseci, svaku smo večer zajedno: obično večeramo negdje vani, zatim odlazimo na laganu šetnju, kino, ako igra neki zanimljiv film. Trčimo zajedno, često, najmanje četiri puta tjedno. Ticiana nam se pridružuje subotom i nedjeljom: ostale je dane zauzeta, radi. Netko i to mora! Predaje na muzičkoj školi, talentirana je glazbenica i nastoji kultivirati me. Ne uspijeva joj, naravno. Ali me to ne sprečava da uživam u njenim tumačenjima pojedinih skladbi. Na svoje veliko čuđenje, ustanovio sam da mi se Mozart sviđa i da ga često slušam. Promjena. Bliži se Nova godina i pomalo me hvata jeza. Znam što će se dogoditi. Biti ću pozvan, a ne želim biti pozvan. Želim biti sam, stvoren sam za samoću! Tako bar uvjeravam sebe. Ali me nešto vuče prema Ticiani, a znam, osjećam, da i nju nešto gura prema meni. Ne želim da mi se to događa. Izgubio sam mir: dan mi počinje napeto i već sam rano ujutro nabrušen i nikoga ne podnosim pored sebe. Za ovih proteklih mjeseci Sanjin i Ticiana me upoznali sa morem žena: jedna ljepša od druge, inteligentne, da se sa njima uživati u razgovoru. O onom drugom uživanju da i ne govorim! Jedno sam vrijeme umišljao, kako sam progutao mamac zvan Biljana. Nije bilo tako, iako je sa Biljanom omama potrajala mjesec dana. Budio sam se pored nje i uživao u njenoj ljepoti, crnoj joj kosi raspletenoj i prosutoj na bijelom jastuku, dugom i pravilnom nosu, punih usana, uskog lica: uživao sam je gledati kako spava, dok bi strpljivo čekao njeno buđenje. A onda, jednog jesenskog jutra, kišnog i vjetrovitog, uhvatim sebe kako je uspoređujem sa Ticianom. Zgadio sam se samom sebi! Koji mi je...? Razmišljam erotskim mislima o ženi svog najboljeg prijatelja! Što mi je? Jesam li bolestan? Pervertit? Luđak? Nikad prije nisam imao takvih misli. I nikad prije nisam ostao ravnodušan na golu žensku ljepotu. Odjednom mi prasnulo, poput Velikog praska, početka prostora i vremena, da sam zaljubljen u Ticianu, ženu Sanjinovu, u ženu svog najboljeg prijatelja! Tog jutra nisam vodio ljubav sa Biljanom, crnokosom ljepoticom, čija mi ljepota ništa više nije značila. Skuhao sam joj kavu, bio pažljiv, učtiv. - Gotovo je , je li? - rekla mi ona na odlasku: nije bila glupa, i još k tome bila je senzibilna, osjećala je neizrečeno. - Ne govori gluposti - odgovorio sam joj uz smiješak. - Još ćemo se mi dugo viđati. Ali je ona znala da nećemo, a znao sam i ja. Razlika je bila jedino u tome, što sam ja znao i zašto. Tri dana poslije toga događaja, zazvonio mi telefon u rano jutro, dok sam vezivao tenisice i uznemirio mi želudac. Ne volim smetnje, telefonske pozive u cik zore. - Dobio sam telegram - čuo sam Sanjina, kad sam se konačno javio. - Putujem preksutra. Rio! Idem u ljeto, a vas ostavljam da uživate u zimi. Večeras dolaziš na oproštajnu večeru! U sedam! Nema isprike! Čekamo te u sedam! Dok sam trčao svim onim stazama koje sam bezbroj puta pretrčao sa Sanjinom, mislio sam o njegovom odlasku, o njegovom povjerenju i polako se sve više gadio samom sebi. Kod onih bunkera, gdje sam upoznao Ticianu, nisam više mogao izdržati, zastao sam , presavio se zbog bola u želucu i izbacio prljavu i pokvarenu dušu povraćajući dugo i mukotrpno. Konačno ostavši prazan, nisam osjetio olakšanje. Nema olakšanja za pokvarenost, shvatim. Sve sam ove dane pokušavao nekako izbjeći prečeste susrete sa Ticianom i Sanjinom, ali nisam bio uspješan u tome. Prestao sam je gledati u oči, a primijetio sam i to, kako ona izbjegava ostati sama u mojoj blizini. Nešto se događalo i to je bilo očito, visjelo nam nad glavama. Znao sam, osjeća to i ona: bilo je naprosto nemoguće ne osjećati napetost između nas. Bila je čudna ta napetost, nije nas udaljavala, već svom snagom nas nastojala što više približiti. Tu je večer, oproštajnu večer, bilo izuzetno teško. Sanjin je bio raspoložen, popio je malo vina, neuobičajeno za njega i neprekidno nas zasipao vicevima. Društvo se smijalo: srećom nisam bio samo ja pozvan, bilo nas poprilično. Velika je soba odzvanjala od našeg smijeha, veselog čavrljanja: sudjelovao sam u razgovoru, dao svoj doprinos, ali ja, koji toliko uživam u izmjenjivanju doskočica, nisam uživao. Razgovor je igralište ideja, zar ne? A u meni su sve ideje presušile, samo mi jedna misao odzvanjala u praznini: Ticiana ostaje sama! I strah se počeo buditi u meni, rasti... Pri kraju druženja, malo prije nego što se društvo počelo rasipati, Sanjin me odvukao u kut, pružio mi još jednu čašu i gledajući me ozbiljno, rekao: - Brini se za Ticianu, dok i ti ne odeš. Nazovi je, izvedi u kino, nemoj sad prestati dolaziti. Dogovoreno? - Dogovoreno - odvratih, ali mnogo me stajalo to obećanje: morao sam podignuti pogled i zagledati se u njegove oči i prvi mi je put u životu to bilo teško! Petnaest je dana prošlo od odlaska Sanjina, nedjelja je, rano u jutro, još nema ni osam i vrtim se po stanu obučen u trenirku, spreman za trčanje, skupljajući odlučnost da iz ugodne topline stana istrčim na ulicu, na hladnoću, pravu zimu. Prekosutra je doček Nove i prosinac ozbiljno reži ledenim cerekom: ne bih se iznenadio da padne snijeg. Netko zvoni na vratima: nikog ne očekujem i pomišljam kako je to sigurno poštar, donosi mi brzojav, poziv za ukrcaj, izbavljenje iz ovog jada u koji sam upao. Bila mi potrebna sva snaga volje, da ne odjurim Ticiani i priznam joj što osjećam za nju: suzdržao sam se, naravno, uspio sam, jer ja sam čovjek željezne volje, ali nisam sretan zbog toga. Patim i to konačno priznajem samom sebi. Sad znam što je zaljubljenost. Zaljubljen sam duboko i beznadno u ženu svog starog prijatelja. Konačno to priznajem samom sebi i istog trenutka osjećam olakšanje! Najteže je lagati samog sebe! Sanjam je, sanjam... Prilazim vratima, a zvono se ponovo nestrpljivo oglašava, zvoni dugo i uporno i prestaje tek kad otvorim vrata. Ticiana, obučena u trenirku, spremna za trčanje, stoji u hodniku i nesigurno se osmjehuje. - Zar me ne ćeš pozvati ući? - Izvini! - Smeten sam, nesiguran. - Izvoli, uđi. Ona ulazi dugim korakom, staje na sred dnevne sobe, okreće se prema meni, obrve joj se podižu. - Izbjegavaš me! - reče mi tiho. - Znam i zašto. - Zašto si onda došla? - pitam. - Nisi trebala! To je najgori mogući izbor. - Morala sam doći! - kaže ona i spušta se u jednu fotelju, sjeda, prekriži duge noge, trenirka šušti, priča mi o njenoj puti. - Ne mogu više ovako! Mislim da je i tebi tako! Ne želiš priznati zbog glupog muškog ponosa! Ali znam što osjećaš prema meni! I ne laži me! Na kraju gotovo viče. Nagnula se prema meni i strastveno govori, oči joj sjaje. U meni podvojeni osjećaji: sreća i nesreća! Sreća, tuga! Ponos, stid! Sve se miješa, kovitla i sjećam se jednog događaja na moru, kad nas zakačio rep uragana i kad sam vidio kako vjetar sa palube otkida čelični poklopac i vitla ga zrakom sa lakoćom, poput pera, odnosi visoko u zrak i baca u zapjenjeno crno more. Isto se odigrava u mojoj duši. Uragan i crnilo i bijesni vjetar i iznad svega žalost. Jer znam, ne mogu zabiti nož u leđa svom prijatelju Sanjinu, nikad neću imati ovu ženu koju želim iz dna duše i za koju sam sve više uvjeren da je žena mog života. Jedina. - Odlučio si - kaže ona, tužno klimajući glavom. - I mislila sam da će biti tako. - Oprosti mi - kažem joj, prilazim joj i uzimam njene ruke u svoje: tople, nježne ruke, dugih prstiju. - Možda griješim, ali stalno bi me to proganjalo: ne mogu to učiniti Sanjinu, ne želim. - Ali meni možeš - šapuće ona. - Nemoj, molim te, nemoj nam otežavati! Za koji dan odlazim na brod, nestati ću iz tvog života, bit će nam lakše... Trčim kroz šumu, usprkos hladnoći, ledenoj i gotovo bolnoj, znoj mi lije potocima: trčim svom snagom, iscrpljujem se. Znam da je to jedini način da pobjegnem od želje, pobjegnem od izdaje koja mi prijeti i što je najbolnije, pobjegnem od ljubavi. Bježim od jedine! Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 09:21 - Budi (30) - Iskren - #
27.11.2005., nedjelja
 Počeo sam samoinicijativno stajati na desno stopalo, ne čitavom težinom, ali za početak nije loše. Pomalo ga navikavam na opterećenje, šećem po stanu, a Lori me začuđeno prati. Dobro pazim da ne udarim negdje sa žicama: čuo sam da je to bol nad bolovima, a eto, imam sreće i ni jednom nisam udario. Sinoć gledam film na TV i vidim ženu kako lijepo trči i zahvati me tuga. Postajem mekušac! Još mi samo to treba! Dan je sumoran, a meni se mota priča po glavi i nikako da dobije oblik, samo je nazirem u daljini, u magli, i to me muči i ljuti! |
- 09:55 - Budi (32) - Iskren - #
26.11.2005., subota
 Evo me ponovo sa vama! Uspio sam srediti komp! Prvi put potpuno samostalno! Malo sam se namučio, nije mi dozvoljavao ostavljati komentare na blogovima: u stvari, ostavljao ih, ali anonimno. Morao sam promijeniti lozinku i sad je ok! Sjećate li se kad sam stavio sliku najružnijeg psa na svijetu, Sama? Jadnik se preselio u vječna lovišta. Morali su ga uspavati u njegovoj 15-oj godini. Sad još samo da se opustim, jer komp me izluđivao, pa možda i napišem priču... Kiša, kiša, kiša...sivilo grada... |
- 11:05 - Budi (20) - Iskren - #
25.11.2005., petak
 Nažalost, moram rušiti Windowse, koji su me vjerno služili. Dok se mučim oko toga, evo ljepotana, da vi, koji posjetite moj blog, možete malo uživati. Pozdrav! |
- 07:42 - Budi (35) - Iskren - #
24.11.2005., četvrtak
Staklena soba
|
Staklena soba Ne izlazim. Nigdje. Čamim u ovoj maloj sobi u kojoj se nalazi kauč, na kome preko dana sjedim, a noću spavam. Ormar, pisaći stol, radio i televizor. To je sve. Moj svijet. Stakleni svijet. Vrlo mu malo treba da se polomi. Staklena soba. A i sama sam staklena! Već četrdeset dana ne izlazim iz svog krhkog staklenog svijeta. Sve sam izludila u kući, ali ne popuštam. Ne izlazim. Ne usuđujem se. Bojim se! A ne smijem mojima ništa reći! I onako su dovoljno uplašeni stranim svijetom! Jer ovaj je veliki grad za sve nas ogromni i nepoznati i strašan nepredvidljivi svijet. Tamo, gdje smo prije živjeli, u ono nevino doba mog djetinjstva, prije strašnog rata koji nas otkinuo od rodne grude, naše drage Bosne, vitlao nas kojekuda, da bi nas naposljetku posadio ovdje, u ovaj beton, velike kućerine, nigdje zelenila, posvuda siv beton i auti, bezbroj automobila. Rodila sam se prije samog početka nesretnih vremena, osamdeset i treće i do rata igrala se u zelenilu, slušala mukanje krava, pjesme, da bi se sve to odjednom preokrenulo: odjekivali topovi, odjekivali jauci! I ne znam što mi bilo teže slušati! Otac je vidio da je vrag odnio šalu, da će biti sve gore i gore: pokupio je mater i mene, sve rasprodao u ništa i poveo nas što dalje od ludila, od smrti, ni sam ne znajući kuda de i da ili nekud ide, ili samo bježi glavom bez obzira. I tako smo došli ovdje, u ovaj ogromni grad, svom narodu, Hrvatima, a grad bio negostoljubiv, stran, neshvatljiv. Očekivali smo sigurnost koju nismo našli. Otac se nekako uspio zaposliti, muči se na građevinama za ono malo para. Sa onim parama što smo donijeli rasprodavši djedovinu, kupio je otac dvosobni stan: to je sve što imamo, a nekad smo bili među imućnijima. Ali neka, važno je da smo živi i zdravi i ostali zajedno. Majka ne izlazi iz kuće: mislima je uvijek u onoj, za nju, "pravoj" kući, jer ovaj stan, ovaj grad, njoj je samo privremena zamjena. Jadnica, ne shvaća da nema povratka na staro. Otišlo u nepovrat! Otac donosi hranu i ostale potrebne stvari: prije sam to ja činila, ali...Otac me samo pogledava, jadnik, ništa ne pita: sigurna sam da sluti strah u mojoj duši. A i da me pita, što da mu kažem? Da mu kažem: tatica dragi, iznevjerili me ljudi, povrijedili mi tijelo i dušu. Kao da on to ne zna! Vidim da zna po načinu na koji me gleda. Kako će sve ovo završiti? Pitanje stalno i vrišteći lebdi u mojoj sobi, u mom svijetu. Upoznala sam gospodina Novicu jedne večeri, ljetne, tople. Zaustavio je svoj BMW, crn i sjajan, pored mene ponudio vožnju, govoreći da i onako idemo u istom pravcu. Pristala sam, budala jedna, još sam i dalje vjerovala ljudima, mislila da svi govore istinu i da nikad nemaju skrivenih namjera. Istina, tu me večer Mirko, gospodin Novica, odveo u svoj restoran, raskošan, divan, nikad nisam vidjela tako nešto. Očaralo me sve to, skupocjeni namještaj, slike po zidovima, tiha i prijatna glazba, mladi konobari i lijepe konobarice koji klize nečujno između stolova: ko na filmu, mislila sam, dok sam upijala svo to šarenilo boja, luksuz! Sa novim sam poštovanjem pogledala gospodina Novicu! Čovjek koji je stekao ovako nešto, sigurno je i sam vrijedan poštovanja. Jaz od dvadeset godina prostirao se između nas, četrdeset i tri mu je i vršnjak je mog oca. - Ako želiš, možeš raditi ovdje - rekao mi je tu prvu večer. - Nećeš odmah konobariti, prvo ćeš čistiti, a kasnije...od tebe zavisi...A sad zaboravi na rad i dozvoli da te počastim! Eto, tako je počelo. Sve med i mlijeko. Dva dana poslije sačekao me pred zgradom i, kad sam izašla na sunčanu ulicu, pozvao me mahanjem ruke, sjedeći u crnom BMW-u, njegovom jedinom ponosu, kako sam ubrzo shvatila. - Jelkice! - viknuo je veselo. - Dođi! Moram ti nešto pokazati! - A što? - upitala sam. - Ajd, ulazi - odgovori on otvarajući vrata na mojoj strani. - Idemo vidjeti restoran koji namjeravam kupiti i u kome ću te zaposliti. Povjerovala sam. A i zašto ne bi? Imućan gospodin čini dobro djelo: pričinjava mu zadovoljstvo. Bogati uvijek imaju hirove. Ušla sam, godilo mi se voziti u tom moćnom stroju: zatvorila sam oči i uživala, kad odjednom osjetih da ne vozimo više po asfaltu, već po običnom putu. Začuđeno otvorim oči, a oko mene šuma: auto mili kroz zelenilo, noć se spušta i mene odjednom obuzme strah. - Kuda idemo? - Ne boj se - umiruje me on. - Za čas ćemo stići. - Kuda idemo? - ponavljam, a strah se penje iz dna mog želuca i kreštav mi glas. Glas mu je moj, sigurna sam, odao u kakvom sam stanju i on, gospodin Mirko Novak, odjednom zakoči, ugasi motor i okrene se prema meni. - Ajd, ne pravi se! Kao da ove stvari nisi nikad radila! - Koje stvari? - Što je? - pita on i ceri se. - Izigravaš djevicu? Od straha nisam odgovorila. Znam da zvuči nevjerojatno, možda i glupo, ali jesam djevica. Imala sam dečka, naravno, ne samo jednog, ali uvijek kad bi došlo do "onog", nisam mogla: prekidala bi igru, uvrijedila dečka! Nisam kriva i žao mi je, ali uvijek bi mi se u tim trenucima pokazala slika iz našeg sela, na samom početku rata. Nisam još imala ni punih devet, kad su ljudi u čudnoj odjeći, obučeni svi jednako, a mnogi sa crnim šubarama na raščupanim glavama, bacili moju tetku na pod, strgali joj odjeću, jadnu je razgolitili dok je ona vrištala, trzajući udovima. Ništa joj nije pomoglo, a ja sam sve to gledala, sakrivena u travi, ne shvaćajući što se to odigrava pred mojim uplakanim očima. Onda su se vojnici bacali na moju tetku i smiješno se trzali, ali se nisam smijala! A kad su svi otišli, moja je tetka ostala ležati, sve dok se otac i majka nisu vratili, jer bili su u susjednom selu, dok se strahota u njihovom događala. Tetka se nikad nije ustala: podigao ju je otac, svoju mlađu sestru i sahranio je pored izgorjele kuće. Eto, uvijek bi mi se ta slika vraćala kad bi dečki nešto pokušavali i nisam mogla. - Molim vas - tiho zacvilim, a u mislima vidim one ljude, pijane, kako se cerekaju, pucaju u zrak i bacaju na moju tetku. A onda se sjetim i kažem: - Imam stvari! Imam stvari! - Još i bolje! - reče gospodin Novica. - Izlazi! Ništa mi to neće smetati! Izađe iz kola, brzo ih obiđe, otvori vrata na mojoj strani i zgrabi me za dugu plavu kosu, majčin ponos koji je ona svake subote češljala sa pažnjom i ljubavlju. Nemilosrdno trgne, izvuče me van, na travu. Opali mi dva šamara, a ja vidim onog vojnika kako udara moju tetku i ukočim se. On rukom sune ispod moje suknje, strgne gaćice, grubi me prsti povrijede i… Prve zvijezde se počele pojavljivati, kad se gad skinuo sa mene, ostavljajući me ležati, posramljenu, omamljenu, izgubljenu. - Ajde, očisti se i odlazimo - reče mirno, kao da se baš ništa nije dogodilo. Ne mičem se, mirujem, molim boga da gad otiđe, da nestane, ostavi me samu. Ne mogu biti pored njega! - Kako hoćeš! - kaže on grubo. - Idi autobusom, glupačo! Možda je tako i bolje! I pazi, nemoj slučajno nekome nešto zucnuti! Ja ležim na travi, osjećam bol među nogama, vlažnost: krv curi, znam. On mi priđe, klekne na lijevo koljeno i opali mi dva strašna šamara. - Čuj, kurvo! - zareži opako me gledajući: crne mu oči divlje bljeskaju, munje su u njima. - Pisneš li, svašta će te snaći. Izbaciti ću te iz stana: da i to mogu! Sve ja mogu! Brat mi je detektiv u MUP-u i pokriti će svaku moju priču. A što može tebi napraviti, bolje da i ne govorim! Jasno? I na kraju me svom snagom bubne šakom u stomak! Presavijem se i sve što sam tog dana pojela i popila, izbacim iz utrobe, dok se on udaljavao kolima. Mislim da nisam povraćala samo zbog udarca! Nekako sakupim posljednju snagu, ustanem, očistim se koliko-toliko i pođem prema cesti, koju naslućujem po buci. Smijem li reći nekome što mi se dogodilo? Ili je stvarno moćan koliko je rekao? Jesu li oni koji su mi tetku...? Odlučujem šutjeti, uplašena, nemoćna. On je bogat, a ja, što sam ja? Moj bože, samo da nekako sramotu sakrijem ispred majke i oca! Jedino je to važno. Sakriti svoju sramotu! Rane će na tijelu zacijeliti, ali ako se dozna, sramota će vječno ostati, visiti mi nad glavom. Moje skrivanje od svijeta teče već četrdeset i treći dan. Otac polako gubi strpljenje. - Ne mogu ja sve - zagunđao je rano jutros, prije nego li je otišao na posao. - Ja ću po kruh i mlijeko - uze me mati u obranu: i na tome je ostalo. Sama sam u stanu, rijetkost je to i uživam u samoći. I baš kad sam htjela napuniti kadu i dugo se umakati u toploj vodi, nešto začeprka po vratima i ja se sledim: znam, on dolazi! Čas kasnije evo ga: stoji u hodniku, zatvara vrata za sobom, a na licu mu vučji osmjeh. - Zar si mislila da možeš pobjeći od mene? - pita zlobno i koračajući prema meni. - Nigdje ti ne možeš, a da ti ja ne dopustim, utuvi to! Sva uspaničena, šaram pogledom oko sebe, kolutam očima, strah me koči, koči, sprečava...a on je tu, odvaljuje mi šamarčinu, gura u moju sobu čija su vrata otvorena, baca me na moj nepospremljeni krevet i trga odjeću sa mene. Isto kao onda u šumi. Samo ja sada ne vrištim, pomirena sam sudbinom, a on skida hlače, razgolićuje se besramno: ne gledam ga, skrećem pogled! U bilo što gledati samo ne u njegovu uzbuđenost! Bilo što! I odjednom ugledam škare, velike krojačke škare, ostavljene na noćnom ormariću, leže na knjizi koju nisam mogla čitati, jer misli mi... Grabim škare i čvrsto ih stežem upravo u trenutku kad gospodin Novica sa sladostrasnim jaukom prodire u mene i svom mu ih snagom zabijam u napeta leđa! Tijelo mu zadrhta, tiho zajauče i pusti dug i priguše hropac, koji mu potrese tijelo. Grč, ali ne sladostrastan. Mirno ležim ispod njegovog teškog tijela, skupljajući snagu zbaciti ga sa sebe, jednom za uvijek! Ovog mi puta ne smeta njegova težina! Mogu još malo čekati. Copyright © 2005. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 13:29 - Budi (39) - Iskren - #
23.11.2005., srijeda
|
Povodom još jednog pedofilskog skandala koji potresa Vatikan: Viđam ljude koji se prepiru oko vjere, a čovjek bi rekao da se u isto vrijeme takmiče tko će je se manje pridržavati. Charles Montesquieu- Luis de Secondat (1689 - 1755) IskonInternet - pojedini dijelovi članka: 'Svećenik sa mnom čini ono što muškarac čini sa ženom. Skine me do gola, zadigne habit, stavi me na svoja koljena, veli mi da budem miran…', tek je jedna od ispovijedi silovanih dječaka. Sveta Stolica pokrenula je istragu zbog iskaza ovog silovanog dječaka i drugih njegovih vršnjaka, alarmirana podacima o nedopustivom spolnom ponašanju dijela brazilskog katoličkog klera, piše Jutarnji list. Cijeli skandal nije vezan isključivo za ponašanje svećenika u Brazilu jer je navodno i Hrvatska među zemljama iz kojih Papi njegovi istražitelji donose alarmantne vijesti o spolnom ponašanju svećenika. Brazilski tjednik Istoe, naime, navodi da je vijest iz Brazila najalarmantnija, ali da su slični podaci zabilježeni, nakon SAD-a, i u Engleskoj, Francuskoj, Hrvatskoj i Irskoj. IskonInternet 22.11.2005. Želite li pročitati čitav članak:Iskon |
- 08:14 - Budi (32) - Iskren - #
22.11.2005., utorak
Izbor
|
Izbor Ulazim u sobu prvi, vodim računa o tome i uvijek stižem prvi, donoseći malo cvijeća i bocu španjolskog konjaka "Fundator": cvijećem pokušavam oživjeti sobu, a konjakom svoje raspoloženje. Koje je i više nego čudno. Radujem se susretu sa Leonardom koju očekujem svakog trenutka, a opet u meni raste tjeskoba: osjećam se nezadovoljno i ljuti me ova igra skrivača koja traje već punu godinu. Mislim da sam zaljubljen i želim je stalno pored sebe, u svakom trenutku. Ah, da, udata je, moja Leonarda, jer njegova sigurno nije! Toliko prezira ona osjeća prema njemu, svom mužu, da se često pitam kako on to ne osjeti. Mora da ima kožu debelu poput nosoroga! Ne poznajem ga, ali po pričanju Leonarde izgradio sam mišljenje o njemu: pohlepan, sebeljubiv muškarac kojem je najveće zadovoljstvo zgrtanje para. Tipičan Hercegovac: kao da je uzet za prototip! Sve ono što se posprdno i sa smijehom govori o Hercegovcima, u njegovom slučaju je čista istina! Poznaje samog jednog boga: novac! Novac je njegovo svemoguće biće! Izvanredno se, za razliku od mene, snašao u našem ludom društvu: lovi u mutnom i brzinom svjetlosti se bogati. Preprodaje stanove, kuće: nekretnine su njegov život, drugi ne poznaje i ne zanima ga, nema razumijevanja ni za što drugo. Možda sam malo pristran, ipak mi je on suparnik, ali kunem se da govorim samo ono što sam mnogo puta čuo od Leonarde. Leonarda kaže, mada žene po tom pitanju znaju slagati, ja joj ipak vjerujem, da se popne na nju najviše dva puta na godinu, obavi stvar za najviše deset minuta, skljoka se sa nje i, dok ona besano i nezadovoljena gleda u crnilo budućnosti, on mirno hrče pored nje. Jednom mi je rekla nešto čudno, dok je opisivala osjećaj mučnine koji bi je uvijek zahvatio poslije snošaja sa mužem: dok je osluškivala njegovo bezbrižno hrkanje pored sebe, u duhu se vidjela kako ustaje, odlazi u kuhinju, uzima dugački i oštri nož, vraća se i zabija mu oštricu u vrat. Sad dolazi ono najčudnije, upravo ludo: maštajući kako ga kolje, odjednom je snažan poriv natjera ispružiti ruku, dotaknuti se između nogu i, u tom je času, držeći oči čvrsto zatvorene, dotičući međunožje, suho i gladno, maštajući divlje, doživjela najbolji orgazam pored svog muža, koji je bio bolji od svih ostalih doživljenih sa njime! Koji baš i nisu bili česti, po njenom pričanju. Zaprepastio sam se zbog tog priznanja: pomaljala se Leonarda koju nisam poznavao! Sviđa li mi se ova nova, nepoznata žena? Nisam siguran! Pogledam na sat: devet sati i četrdeset i pet minuta. Još petnaest minuta i doći će: iako zna kasniti, panično se bojeći njegovog nadziranja. A on to radi, nadzire je! O, i te kako je nadzire! Dok stavljam doneseno cvijeće u vazu i lijevam vodu u nju, sjećam se onog dana... Vodili smo ljubav u ukradenom poslijepodnevu, grčili se od slasti, kad je iznenada zazvonio njen mobitel, sakriven u njenoj velikoj torbi, ali svejedno glasan. Pokušao sam ga ignorirati, ali se Leonarda ukočila ispod mene, dlanove mi položila na ramena, blago me odgurnuvši malo od lica i nisam više dodirivao njene grudi šiljatih bradavica. - Nemoj - reče molećivo. - Dodaj mi mobitel: sigurno je to on! - Odjebi ga! Ne javljaj se! - Moram se javiti! - Pogled joj postao dalek. - Moram! Posegnuo sam rukom prema ormariću do kreveta, i dalje ležeći na njoj i u njoj, izvukao mobitel, dodao joj ga i ona se, mirno ležeći ispod mene, javi. Bio je to njen muž: jasno sam čuo njegov glas. Htio je znati gdje je, kad se vraća, sa kime je, a ona, moja strastvena Leonarda, odgovarala mu hladno pribrana, baš kao da sjedi za stolom, sasvim obučena, a ne nalazi se ispod mene, raširenih nogu, stežući me i dalje njima i zadržavajući me u sebi, u svojoj toplini. Čudan doživljaj, koji mi ubrizgao zimu u kosti. Kako se razgovor približavao kraju, njena je skrivena dubina u kojoj sam se nalazio počela oživljavati: stezala me unutrašnjim mišićima, a oči, zelene joj oči gledale me vragolastim sjajem, pa konačno prekine razgovor, isključi mobitel, baci ga pored naših vrućih tijela na bijelim plahtama, stegne me još čvršće i promuklo mi prodahće u uho, vrelim i nepoznatim dahom: - A sad me krvnički izjebi! Izbriši ga! Upravo sam to učinio: bijesno sam se zabijao u nju, nastojeći ga izbrisati! Cvijeće se sad nalazi na svom mjestu i više nemam što raditi, osim čekati. Otvaram bocu i iz kupaonice donosim čašu, pa sa čašom u ruci stojim pored prozora i gledam na cestu kojom će se Leonarda dovesti. Soba se nalazi iznad benzinske pumpe, čiji je vlasnik moj poznanik i koji mi svaki put bez riječi daje sobu, samo pod jednim uslovom: moram mu telefonirati barem dva sata ranije. Postepeno, malo po malo, doznao sam da nismo jedini par koji koristi usluge ovog tipa. Bilo je i kockara koji su dolazili kockati u miru: nitko ih ovdje nije uznemirivao. Benzinska se pumpa nalazi uz magistralu i protok vozila i ljudi je velik, i svi samo učtivo klimnu u prolazu, ali nitko sa nikim ne stupa u dublji razgovor. Zajamčena privatnost! Kroz prozor vidim jedan par u autu, kako se ljubi, ljubi, djevojka je prebacila jednu nogu u trapericama preko mladićevih nogu, prstima mu prolazi kroz kosu. Sjećanje bljesne... Vraćali smo se, Leonarda je vozila: sjedio sam do nje i gledao joj profil. Iza nas je ostalo vruće poslijepodne, ali sam i dalje osjećao žudnju za njenim tijelom. Naravno da je Leonarda to primijetila. Stavila mi ruku između nogu, stežući me za nanovo probuđenu muškost, držeći drugu ruku na upravljaču i ne skidajući pogled sa ceste. - Sad ćemo se pobrinuti za to! - rekla je prigušeno. Zapanjeno sam je gledao kako skreće na prvi sporedni put, vozi u dubinu šumarka, staje niti trideset metara dalje od magistrale i gasi motor. - Spusti hlače! - naredila mi čudnim, nepoznatim glasom. Izašla je iz kola, obišla ih, i na moj strani, suvozačkoj, podigla suknju, skinula crvene gaćice koje su činile silan kontrast sa njenom nježnom, glatkom, bijelom kožom, bacila gaćice na sjedalo koje je malo prije napustila i opkoračila me. Strašno me uzbudilo takvo njeno ponašanje, poludio sam, osjećaj me snage obuzeo, zavladao sa mnom i kad me Leonarda primila i uvela u svoju vlažnost, bio sam čvrst da čvršći nisam mogao biti. I nije kratko trajalo naše mahnitanje: odužilo se i potrajalo pun sat. Strast je ispunila unutrašnjost kola. Vonj je parenja bio toliko snažan, da smo kasnije morali provjetravati unutrašnjost kola: izašli smo van, otvorivši sva četvoro vrata i stajali pored njih oko petnaest minuta. Dok smo se, kasnije, konačno zadovoljeni, mirni, opušteni, vozili, ona se okrenula prema meni i rekla: - Ovo će između nas zauvijek trajati! Iako sam razumom znao da ništa zauvijek ne traje, u tom sam trenutku i sam vjerovao u njene riječi. Evo je, stiže. Gledam je sa prozora kako pažljivo parkira, izlazi, visoka, crvenokosa, zelenih očiju, umotana u zeleni kaput, koji joj ističe plamenu kosu. Slika uspješne i zadovoljne žene. Sa trideset i tri, u punom je cvatu i svjesna je toga. Ponosno zabacuje glavu, kosa joj na vjetru zaleprša, podigne pogled, ugleda me, mahne, pa dugim koracima žuri prema meni, dok joj dugački kaput leprša oko dugih nogu. Kako je uživam gledati! Svi se muškarci okreću za njom, a ona prolazi pored njih kao da ih i ne primjećuje, mada znam da nije tako. Znam da uživa u gladnim muškim pogledima! - Moramo razgovarati - reče tri sata kasnije, u jedan i nešto, sjedeći na izgužvanim plahtama. - O čemu? - pitam: već znam da nije ništa dobrog. - Moramo prekinuti - reče gledajući me otvoreno. - Ovo je posljednji put što smo zajedno. Govorim ti to tek sada, jer sam htjela da nam bude lijepo, ovog posljednjeg puta. - Zašto moramo prekinuti? - Ubacio se u veliki posao sa nekretninama - govori mi, misleći na muža: nikad nismo spomenuli njegovo ime i to je još jedna neobičnost u našem odnosu. - Milijuni su u pitanju! Krupna lova! Ne želim ništa prepustiti slučaju! Hoću svoj dio kolača! Zaslužila sam! Godinama ga trpim! Hoću imati nešto od toga! Naplatiti! Inače je sve besmisleno, uzalud! Dao mi je naslutiti kako zna za nas dvoje i rekao da od mene same ovisi izbor života: hoću li ga pratiti ili ću se valjati u besmislenosti, kako se izrazio! - A ja? - pitam, iako po izrazu njenog lica već unaprijed znam odgovor. - Spadam li i ja u tu besmislenost? Copyright © 2005. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 13:27 - Budi (26) - Iskren - #
 Uživajte u ovom malom ljepotanu, dok pišem priču, koja mi sinula tik pred spavanje. Pozdrav i dobro jutro! |
- 08:14 - Budi (10) - Iskren - #
21.11.2005., ponedjeljak
|
DRŽAVNI PRORAČUN ZA IDUĆU GODINU OTKRIVA DA ĆE HRVATSKI GRAĐANI IMATI VRLO DOBRU DUHOVNU SKRB Župnicima tri puta više novca nego nezbrinutoj djeci Veći dio od 297 milijuna kuna Katoličkoj crkvi ide na plaće župnika, zbog ugovora sa Svetom Stolicom. Za djecu bez roditeljske skrbi izdvaja se 81 milijun, od čega čak 50 milijuna otpada na plaće zaposlenih Novi list - Izdanje za: Subotu, 19.11.2005. Trebam li nešto dodati? Neću: strah me je da će se to protumačiti kao napad na vjeru, napad na Crkvu, koja, zna se, služi vjernicima i pomaže im, kao što se lijepo vidi iz dogodovština koje se događaju u njihovim institucijama, a svaku im upućenu kritiku proglašavaju jugo-nostalgijom! |
- 09:46 - Budi (28) - Iskren - #
20.11.2005., nedjelja
Priznati
|
Priznati - Ne razumijem baš točno što se događa - reče Mirna, nagne se prema Kristijani i zagleda se u prijateljičine zelene oči. - Ispravi me, ako nije točno: osjećaš potrebu priznati Ratku avanturu, koju si imala prije gotovo dvije godine i koja je odavno završena? Kristijana lagano klimne, dok joj bespomoćni smiješak pun ispričavanja titra na pažljivo dotjeranom licu. Duga i ravna kosa boje meda, u raskošnom joj slapu pada niz njeno duguljasto lice, izraženih jagodica, prosipajući joj se niz leđa. Zelene joj oči bile zastrte nekom vrsti tuge. Kao da je plakala. - Shvatila si - odgovori dugogodišnjoj i svojoj najboljoj prijateljici: uvijek su sve povjeravale jedna drugoj i Kristijana je imala veliko povjerenje u Mirnin sud. Pouzdavala se u njega. - Jesi li ti luda?! - zasikće Mirna i nervozno prođe prstima kroz crnu, sasvim kratko, gotovo muški podšišanu kosu. Ujed zmije. - Znaš li što će se dogoditi? Sjede na terasi, vani, usprkos prohladnom zraku, polovica je jeseni i dan je sunčan, nebo bez oblačka: zamalo pravi ugođaj proljeća. Promatraju rijeku ljudi koja neprestano u šarolikim valovima prolazi pored Cnjih. Jedanaest je sati, subota: svi koji to mogu, izašli su vani, na sunce: uskoro će kiše i svaki sunčani trenutak treba iskoristiti. Dvije duple kave puše se ispred njih, zaboravljene i polako se hlade: prijateljice napeto promatraju jedna drugu. - Razumjeti će - konačno odgovori Kristijana . - Ratko će shvatiti i oprostiti. - O, bože! - Mirna zakoluta krupnim crnim očima, nagne se još više prema Kristijani i čvrsto joj stisne ruku. - Ne budi luda! Neće razumjeti! Još manje oprostiti! Uništiti ćeš si brak! Ne budi luda! - Ne mogu to više držati u sebi - jedva čujno, oborenog pogleda promrmlja Kristijana. - Izjeda me to! Kako to ne razumiješ? Ratko i ja smo uvijek i o svemu otvoreno razgovarali. Uvijek me je razumio, shvaćao. Povjerenje je osnova braka, zar ne? - Točno! - reče ledeno Mirna. - Ali si ti izdala to povjerenje! Ne zaboravi! I sad očekuješ Ratkovo razumijevanje za izdaju i to samo zbog toga što te muči grižnja savjesti. A što ako ne shvati? Odbije shvatiti? Odbije razumjeti? Bespomoćni pokret Kristijaninih ramena odgovori na Mirnino pitanje. Mirna uzdahne, zavali se u stolicu, zapali cigaretu, požudno uvuče dim i reče, dok joj dim zajedno sa riječima izlazio na svježi jesenji dan: - Hajde! Lijepo mi sada ispričaj sve po redu, svaku sitnicu! Naročito prljave detalje! Osmjeh prihvaćanja šale zatitra na Kristijaninom licu i Mirna se sretna nasmija. - Imaš vremena, je li? - upita. - Ratko je na brodu, nitko te ne čeka. Uzgred, kad se vraća? - Sutra - odgovori Kristijana. - Jučer mi je telefonirao iz Londona: dolazi sutra navečer. - Lijepo mi sve ispričaj i već ćemo pronaći neko rješenje. Važno je da to sagledamo sa svih strana. Dogovoreno? Kristijana klimne. Kad je prije dva sata telefonirala Mirni, u duhu je proživljavala upravo ovakvu situaciju: ovo je prava Mirna, njena najbolja i najstarija prijateljica, odlučna Mirna, koja sama korača kroz život, neovisna, nesputana, slobodna i odana svojim prijateljima. Voli je zbog toga, tu svoju dragu prijateljicu, koja zna i ujesti, ali uvijek u želji da pomogne, nikad u želji da uvrijedi ili povrijedi: uvijek želi shvatiti! Zatim pomoći! Moj najdraži mjesec, misli Kristijana, dok obilježava kalendar na svom pisaćem stolu: 15.05. Toplo, sunčano i ne vruće. Savršeno. Mjesec Kristijane, kako ga u sebi zove, ali samo u sebi. Sad je postao i mjesec zaluđenosti, misli ona, dok vraća kalendar na mjesto. Poludjela je za Vilimom, jasno joj je, zna to, ali si ne može pomoći. Nakon petnaest godina braka prvi put vara muža, da nazove to pravim imenom. I ne može se suzdržati! I ludo uživa u tome! I duboko pati zbog toga! O, bože, toliko jakih emocija! Puknuti će pod njihovim teretom! A iz dana u dan postaje teže! Neprestano misli na Vilima, na njegovu mladost, svega mu je trideset, deset je godina starija od njega! Što joj se događa? Kako je dozvolila da dođe do toga? Ona, koju uvijek vodi razum? Pozlilo joj prije deset dana na ulici i taj se mladi muškarac našao pored nje, pomogao joj. Podigao ju je snažnim rukama, kad se srušila na pločnik, jednostavno se nemoćno skljokala: odjednom joj ispred očiju zavladalo potpuno crnilo. Odnio ju je do obližnje klupe, posjeo je i čekao da se malo pribere. Kad je mogla suvislo razgovarati, otrčao je u obližnji kafić i za čas se vratio sa konjakom i čašom vode. Natjerao ju je to popiti, a zatim inzistirao da se očisti u njegovom stanu: stanovao je odmah pored mjesta njenog pada. Tri je dana kasnije sama došla do njega, pozvonila, on je otvorio, bez riječi je zgrabio u zagrljaj i uzeo tu, u malom hodniku, dok je od nekud dopirala pjesma Natalie Merchant. Grizla mu je rame, čvrsto obavijajući noge oko njegovih bokova, dok su uragani strasti mahnitali u njoj. Od tog je trenutka neprestano mislila na beskrajno opijajuće i nikada prije na taj način doživljeno uživanje. Petnaest je godina u braku, ima četrdeset, seks joj nije stran pojam, ali ovo...nije nalazila imena i bojala se tog bezimenog vrhunskog uživanja, osjećala da to ne valja, nije dobro, ali nije mogla prestati, nije imala snage, volje, sve su njene odluke donošene u samoći, nestajale u trenutku kad bi ugledala Vilima. Na svaku je ludost postala spremna, sve postalo nevažno, sve je svjesno odbacivala u zamjenu za Vilimov zagrljaj. Dočekivala bi ga gola, omotana samo velikim ručnikom, svježe istuširana: nije mogla čekati obučena i biti strpljiva dok je on svlači. Morala ga je imati u sebi istog trenutka ka bi se Vilim, visok, snažan, opaljen suncem, pojavio kod nje. Skakala bi njega i uvijek su vodili ljubav u hodniku: on bi stajao držeći je i gurajući se u nju, ona bi ga obgrlila nogama oko struka, osjećajući zid leđima, dok bi se Vilim snažno zabijao u nju, nanoseći joj preslatku bol. Kao da su uvijek iznova proživljavali svoj prvi puteni susret. Tek bi, poslije obavljenog ljubavnog čina u hodniku, odlazili u spavaću sobu, gdje bi se ona neprestano divila njegovom tijelu, podstičući ga na nove napore, na slijedeće i slijedeće pružanje neizmjernog užitka, koji bi joj otkidali krikove iz širom otvorenih ustiju, grabeći zrak, koji bi joj nedostajao zbog prevelikog uzbuđenja. Mahnitost. Strast. Ludilo mahnitosti. Ludilo strasti. U kratkim trenucima lucidnosti, pitala se što li se to događa sa njom. Mislila bi na Ratka, muža, sa kojim je u braku već petnaest godina, voli ga i nikad ga nije povrijedila. Do sada. I odjednom počne razmišljati o njegovim, Ratkovim osjećajima: kako bi se osjećao da dozna za ovu strasnu avanturu svoje žene? Da čuje njene krikove izmamljene od drugog muškarca? Svaki bi put zadrhtala pri toj pomisli, prepuna bola, ali bi u toj boli plamsao jedva primjetni plamičak požude prema Vilimu i nikada se nije gasio i to ju je sve više i više plašilo i nije više mogla podnositi strah, koji je rastao i rastao, posve je omotavši pohlepnim i ledenim prstima. Odlučila je prekinuti sa Vilimom i rekla mu to na slijedećem sastanku, ali ne prije nego li su još jednom, po tko zna koji put, potvrdili svoju strast na hodniku. - Ne možeš ti otići od mene - rekao joj Vilim, nadmoćno se smiješeći. - Previše si luda za mnom! Ne možeš bez mene i to znaš! Povrijedila ju je ta istina njene požude i baš zato što je bila istina, odlučila je da prestane to biti: sutradan je otputovala kod ostarjelih roditelja i ostala kod njih mjesec dana, zaštićena, skrivena, skrhana, posramljena, zahvalno primajući njihovu pažnju bez radoznalih pitanja. - Bože moj! - glasan šapat otme se sa Mirninih usana. - Zar je toliko strasti u tome bilo? - Još i više. - Bože moj - ponovi Mirna. - Što bih dala da to doživim! - Nije to baš toliko lijepo - reče joj Kristijana osmjehujući se. - Prije je uništavajuće. - Ali kakvo uništavanje! - Mirna pljesne dlanovima i golubovi, uznemireni time, zalepršaju prema jasnom plavetnilu neba. - Draga moja, koliko si nesretna zbog svega toga, toliko si i sretna! - Kako to misliš? Sretna? - Upravo tako! Što misliš, koliko žena tako nešto doživi? Vrlo malo, prokleto malo: budi sigurna! Kad bi mene neki mužjak poševio na taj način, natjeravši me na takve osjećaje, nikad ga više ne bih pustila sa uzice! Koja bi bila vrlo kratko, uvjeravam te. Kristijanin se smijeh zvonko podiže, praćen veselim kikotom Mirne. Smijeh odnese napetost, izvjesni naboj, koji je izazvan pričom Kristijane, ležao prostrt između njih. Rasterećena, Kristijana se osmjehivala, zahvalna zbog prijateljskog podbadanja. Zatim odjednom, poput nožem presječeno, veselo raspoloženje nestane, prijateljice se ozbiljnih lica zagledaju jedna u drugu. Mirna primi hladnu Kristijaninu ruku između svojih, vraćajući joj toplinu. - Nikad - reče joj ozbiljno, netremice gledajući je čvrstim pogledom - baš nikad, ne smiješ priznati svoju avanturu Ratku! Nikad! Nema tog muškarca, koji će prijeći preko takvih osjećaja! Jesi li me čula? Nikad! Ni riječi! Zakuni mi se! - Ali... - Nema ali... - presiječe je Mirna. - Nikada Ratko ne smije doznati za to! Jasno? Dovoljno si ispaštala! Prošla si pakao! I dosta je! Nemoj više mučiti samu sebe! Dogodilo se! Prošlo je! Neće se ponoviti! Najozbiljnije ti ponavljam: zakuni mi se, da Ratku nikada nećeš reći ni riječi! Uništilo bi vas to priznanje! I Ratka i tebe! Kristijana je gleda, a lice joj se topi pod nabujalim toplim osjećajima. Žmirka na suncu. Smiješi se. - Obećavam, nikada... - tiho, jedva čujno, šapat se otkine sa njenih usana, iz grudiju joj odjednom nestane onog tereta koji ju je pritiskao silnom težinom toliko dugo vremena i vine se, zajedno sa jatom golubova, prema čistom i plavom nebu, bez mrljice oblačka. Copyright © 2005. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 14:01 - Budi (22) - Iskren - #
|
Stanje u Lijepoj našoj onako kako ga ja doživaljavam: "Dobar rob je rob koji ne zna da je rob." Žao mi je, autor mi je nepoznat! Uživajte u nedjelji i , ako možete, razmislite malo o ovom gore! |
- 08:05 - Budi (15) - Iskren - #
19.11.2005., subota
|
Ako započnemo svađu između prošlosti i sadašnjosti, uvidjet ćemo da smo izgubili budućnost Winston Churchill (1874 - 1966) Komentar je suvišan! |
- 08:15 - Budi (21) - Iskren - #
18.11.2005., petak
Krasan sin
|
Krasan sin Po prvi je put u svom mladom životu prisiljen na izbor i Tihomir je isto tako po prvi put u svom životu zbunjen, ne snalazi se, udara u zidove u svom lutanju, zalutao u labirintu, izlaza ne vidi. Tihomir, zvani Tihi, a zbilja je bio oduvijek tih, da je bio još samo malo tiši, postao bi neprimjetan, baš kao da i ne postoji, star dvadeset i četiri godine, zaposlen u automehaničarskoj radnji, poznat po svojoj pouzdanosti, uvijek miran, nasmiješen, učtiv, krajnje ljubazan, postao je preko noći mrk, natmuren mladić, sive mu oči ljutito bljeskale i iznenađivale njegovu okolinu. Na posao je, umjesto prijašnjeg osmjeha i smijeha, donosio šutnju i širio nemir. Posao je i dalje obavljao besprijekorno i njegov je šef bio zadovoljan zbog toga, ali, kao i većinu, počelo ga kopkati zagonetno ponašanje Tihog. Pažljivo ga počeo promatrati i naslutio nesreću. Zlokobna ga šutnja natjerala na pokušaj razgovora sa Tihim, koji je propao u samom začetku. - Sve je u redu - odbio je njegovu znatiželju Tihi, brišući masne ruke krpom i gledajući u šefa. - Zar niste zadovoljni mojim radom? - Nemam prigovora na tvoj rad - pokušao je šef još jednom - ali me muči tvoja promjena. Nisi više onaj isti dečko koga dobro poznajem. - Isti sam - odvrati Tihi, gledajući sa svoje visine od sto i devedeset centimetara. - Možda sam ovakav kakav sam sada onaj pravi ja? To vam nije palo na pamet? Šef odustane. Pokušao je, nitko ne može reći da nije: pokazao je brigu i zanimanje za svog zaposlenika. Ako se ovaj ne želi otvoriti... Radeći na nekoj staroj krntiji, koju je dobro poznavao, jer dolazila mu na popravak svakih nekoliko mjeseci, Tihi, ne uznemiravan od nikoga, spretnim rukama obavljao je posao, mislima odsutan, preispitujući čitav svoj život... Imao je dvanaest kad mu je otac otišao poslije jedne burne noćne svađe. I dan danas se sjeća te noći, dvanaest godina poslije: kiša je padala, vjetar fijukao, jesen bila u punom zamahu. Sjeća se mame, koja uplakano stoji na sred kuhinje, oca koji viče, crvenog lica i čudno mirišući. Tek nekoliko godina kasnije, Tihi je shvatio da mu je te noći otac zaudarao po alkoholu: bio je pijan, ljutit i nije skrivao svoju ljutnju! Šamarao je Tihinu mamu, dok je Tihi jecao sakriven ispod kuhinjskog stola: tu se osjećao sigurnim. Šamari su odjekivali u njegovoj djetinjoj duši: svaki se put trzao kad bi začuo pljusku i odmah zatim majčin jauk i očevu viku. Zatim je otac grubo i glasno opsovao, izletio iz stana, a majka se bacila na pod, zgrabila njegovo mršavo tijelo u svoj zagrljaj, pa su se tako dugo vremena zajednički ljuljali u svojoj boli, koju Tihi još nije mogao sasvim razumjeti. Njegov se tata više nikad nije vratio, ostala mu je samo mama. Po prvi put shvativši da ljudi mogu otići iz njegovog života, Tihi se očajno bojao da mu se to jednog dana ne dogodi i sa majkom. Da bi bio siguran u njen ostanak sa njime, uvijek i u svemu joj je udovoljavao: postao primjerno poslušan sin. Svaki majčin savjet, primao je kao vojnik zapovijed: bilo mu nezamislivo postupiti drugačije, protivno majčinoj želji. - Krasan sin! - govorila je ona susjedima ponosno mu milujuću plavokosu glavu. - Nitko nema boljeg sina! Uživao je u tim pohvalama i sve bi učinio da osjeti dodir majčine ruke na svojoj kosi. Ugađao joj je, a da nije ni znao da joj ugađa. Živio je zbog njenih želja i usmjeren njenim željama, ali nije to znao, nije mogao znati, nije htio znati. Vidio je, dok je odrastao, ulazio u pubertet, kako se njegovi vršnjaci bune protiv bilo kakvog autoriteta, ali se on nije nikada bunio. Pa kakav bi to svijet bio, za ime boga, da ne postoje autoriteti? - Krasan sin! - ponavljala je i dalje njegova majka, ponosno ga držeći za ruku još i onda kad je imao već petnaest i zbog čega su ga vršnjaci grubo zadirkivali. U petnaestoj se, vođen majčinom čvrstom rukom, pridružio vjerskoj skupini Jehovinih svjedoka, kojima je i sama nedavno pristupila. Čitajući samo ono što bi mu odobrila mama, nije ništa znao o vanjskom svijetu, pa je vrlo brzo i lako upio njihovu doktrinu. Majka je strogo pazila na to što se gleda na televiziji i neprestano ga opominjala na Zlo i ljudsku pokvarenost. Nikome se nije moglo vjerovati, osim svojim prijateljima iz Jehovinih svjedoka: oni su jedini spoznali pravu životnu istinu, svi ostali su grešnici i osuđeni su na vječne muke u paklu. U devetnaestoj se svojoj godini zaposlio, izučivši automehaničarski zanat. Volio je automobile, pogotovo motore, ali je majčina bila odlučujuća: kupio je auto i ona je sva ponosna sjedila pored njega, dok bi je on vozio u Dvoranu, mjesto okupljanja Jehovinih svjedoka, ponosno se šepireći, mada je govorila kako je ponos grijeh. U njihovoj grupi, jer bili su podijeljeni u grupe, prava i silno efikasna organizacija, počeo je to pomalo shvaćati, u njihovoj je grupi bila djevojka, njegova vršnjakinja, Blaženka, visoka gotovo koliko i on sam i koju mu je majka neprekidno isticala kao primjer ženstvenosti, pa je i on sam počeo u to vjerovati. Blaženka je bila zgodna cura, visoka sto i osamdeset i pomalo se sramila svoje visine i zbog toga je lagano savijala ramena, nesvjesno težeći biti na istoj visini sa nižim sugovornicima. Pokušao ju je jednog nedjeljnog poslijepodneva poljubiti, ali bio je to sve prije nego poljubac: nije bio razočaran iz prostog razloga što mislio kako tako mora biti. Seksualnost u njemu pažljivo je i uporno zatirala njegova majka. Kad bi, sav drhteći od muke onanirao, osjećao bi veliku sramotu i kajanje, ali olakšanje koje je dolazilo nakon obilnog izbacivanja sjemena bilo je tako...nije mu nalazio imena. Kasnije bi, naravno, nastupilo veliko kajanje i odluka kako više nikada neće ponoviti taj gnusni i protuprirodni čin. Prije šest mjeseci odigrao se događaj koji je iz temelja izvrnuo njegov ustajali način života bez uzbuđenja i bez nepoznanica. Lovorku je upoznao u kinu: sjedili su jedno do drugog, a on je zbog njene prisutnosti drhtao. Uzbuđenje koje je osjetio samo zbog njene blizine, nadmašilo je svo dosadašnje uzbuđenje u njegovom jednoličnom životu. Poludio je za njom. Lovorka, visoka, crnokosa, plamtećih crnih očiju, doslovno ga odvukla u svoj krevet: eksplodirao je prvi put ni ne prodrijevši u nju, a ona se nasmijala, dražesno, bez zlobe i za čas ga pripremila na slijedeći ljubavni pothvat. Otkrila mu tjelesno uživanje: otvorila mu um, gurajući mu knjige za koje nije ni znao da postoje. Svaki su slobodni trenutak provodili zajedno, bjesomučno istražujući jedno drugo i njemu toga nikad nije bilo dosta. Grabljenje užitka! Majka je primijetila promjenu i jedne ga večeri, prije tjedan dana, posjela ga na kauč, položivši mu ruke na ramena i inzistirajući na istini. Kad ju je čula, kao da je nastao smak svijeta: njena se kuknjava orila stanom, a zatim je u pomoć pozvala "brata": svi su se Jehovini svjedoci nazivali braćom i sestrama. Taj je došao i izrecitirao mu bezbroj argumenata koji govore o grijehu koji je počinio, ali se nije dao, borio se, mlako doduše, ali borio se. Nije mogao prihvatiti da je grijeh ovo što doživljava sa Lovorkom. Za njega je to bila svetinja! Ono što je bilo najteže, bilo je jezovito poniženje doživljeno u Dvorani, gdje su ga svi sažaljivo gledali govorili mu kako im je jedini cilj ukazati mu na pogrešan izbor i izvesti ga ponovo na pravi, jedini put, vratiti ga u njihovo krilo, kamo i spada i odakle nikad nije ni trebao otići. Osjećaji su se sudarali u njemu: navika da bude poslušan i novootkriveni buntovnik u njemu, nisu mogli opstati zajedno. Kao da su dva bića u njemu: jedan želi pripadati Jehovinim svjedocima, biti uz voljenu majku, uz ljude koje čitav svoj život poznaje, i drugi, koji željno očekuje Lovorku, grabi slatki život sa njom, beskrajno uživa u tjelesnom, ni ne misleći na duhovni život. Majka, uz svesrdnu pomoć Jehovinih svjedoka, vuče svom snagom na svoju stranu: Lovorka, svojim mladim, vretenastim, pohotnim i uvijek spremnim tijelom vuče na drugu stranu! Obje su strane jake, snažne i argumentirane. Kako pravilno odlučiti? I što je pravilno? Hoće li ikada to shvatiti? Radno je vrijeme završilo: pet je poslijepodne, dan lijep sunčan i njemu se ne odlazi kući, mami, njenim jadikovkama i zazivanju Jehove. Umjesto kući, Tihi lagano vozi prema periferiji: odvesti će se negdje gdje će moći razmisliti u miru i konačno odlučiti o svojoj daljnjoj sudbini. Stigavši do jednog vidikovca, zaustavi se, izađe iz auta, nasloni se na njega i zagleda u more, plavo, mirno, spokojno. Zuri i ne miče se, dok u njemu, za razliku od mirnog mora, urla oluja, plima osjećaja nadima mu pluća, tjera suze na oči, tijelo mu počinje drhtati i on, ne mogavši više podnijeti sav taj ogromni teret emocija, sjeda u kola, pali motor, nemilosrdno pritišće gas i dok poludjeli snažni stroj lomi niski kameni zidić i leti u zrak, da bi se čas kasnije survao u pedesetmetarsku sivu provaliju, koja ga zove nudeći mu zaborav, Tihi prestaje biti tih i iz sveg glasa promuklo urla: - Prokleti bili!!! Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 10:25 - Budi (24) - Iskren - #
17.11.2005., četvrtak
Događaj
|
Događaj Plan mu je bio jednostavan: ući, zaprijetiti, opljačkati, nestati! Bez nekih mudrolija, jednostavno, efektivno i, što je najvažnije, brzo. Crni je samog sebe ubjeđivao prije spavanja u lakoću pothvata. Umjesto neke tajanstvene i nerazumljive mantre, on bi, skvrčen u krevetu ispod dvije deke, noći su počele bivati hladne, ponavljao u sebi, čvrsto žmireći: ući, zgrabiti, nestati! Odlučio je više ne trpjeti neimaštinu! Jebeš moralne zakone! Od njih nema ništa! Imaju li morala ovi koji su se obogatili opljačkavši nam zemlju? Nitko od njih nema morala! Čitavo je društvo amoralno! Svi pljačkaju: podesili su zakone prema sebi, da sebi omoguće pljačkanje bijednika! Pobacali su ljude na ulicu, a oni razgrabili ono što su izbačeni godinama stvarali. Uživaju u plodovima tuđeg rada! I sad da mu oni govore što je pravedno, a što ne? Malo morgen! Zagrabiti će i on, poslužiti se, na isti način na koji su se i oni poslužili, jer nema razlike! Pljačka je pljačka! Mogu oni to nazvati privatizacijom milijardu puta, ali ostaje činjenica da su masu ljudi zajebali time, ali nisu sebe: obezbijedili su sebe vrlo dobro i to sa onim što nazivaju propalim samoupravljanjem! To propalo samoupravljanje ih bezmjerno obogatilo, a njega su, Crnog, i njemu slične, bacili na koljena, ostavili bez ponosa! Sad će se on ponovo uspraviti: opljačkati će tu poslovnicu banke, poslužiti će se i uzeti, a sve ostalo ga se ne tiče! Odbija živjeti na dnu! Dosta mu je toga! Dosta preživljavanja! Uzima stvari u svoje ruke! Sutra! Sutra, nešto prije sedam navečer, tik pred zatvaranjem, uletjeti će, zagrabiti i nestati! San ga polako obuzme i donese smirenje njegovoj uzburkanoj duši. Lana se pogleda pažljivo u velikom ogledalu, mrzeći ono što vidi: mršavo tijelo, veliki podočnjaci, crne oči grozničavo sjaje, usne ispucale! Osjeća da nestaje, da umire, nije to više ona razdragana djevojka od sedamnaest godina, koja veselo ide iz provoda u provod, uveseljavajući svojom prisutnošću čitavo društvo. Odjeću je pobacala na pod spavaće sobe, potpuno je gola i okreće se ispred ogledala. Gleda trbuh i ne primjećuje ništa, ali osjeća plod u svojoj utrobi, raste, ona to zna i to je razapinje. Kad je rekla Darku, sa kojim je začela novi život u jednoj ludoj noći prepunoj jeftinog crnog vina, on joj okrenuo leđa, procijedivši kroz zube kako je to njena stvar, kako je mislio da je pametnija i zna se čuvati, kako ni u snu nije pomislio da je toliko velika glupača! Streslo ju je njegovo vrijeđanje, zaboljela ju je i najtanja žilica tijela: voljela je tog bijednika, jedno ga je vrijeme iskreno voljela i drage mu se volje podala. A on? I nekontrolirani je bijes obuzme i odluči se na osvetu! Silu svi razumiju, zar ne? Vidi to posvuda oko sebe! Tko je jači grabi, nameće svoju volju! Odluči iznenada: zadati će mu udarac u stomak, tamo gdje je i on nju povrijedio! Utjerati će mu u želudac dugo i hladno sječivo, sutra navečer, u sedam, kad se čitava škvadra ima naći na pijanki u parku. Donijevši odluku, Lana se, onako gola, uvuče u krevet i neobjašnjivo smirena, odmah usne. Večer je tmurna, teški se oblaci bremeniti snijegom, nadvili nad gradom, nisko vise, preteći da prospu svoj sadržaj na krovove, ulice, ljude, da bjelinom prkose nadolazećoj noći, hladnoj, tamnoj. Grmi, tu i tamo. potmulo, poput režanja se čuje. Rijetko i ne glasno, pa su mnogi taj neobični zvuk skloni pripisati saobraćaju. Ali nije saobraćaj, nebo se oglašava. Deset je minuta do sedam. Crni stoji ispred poslovnice banke, zavukao se u mrak, iz džepova izvlači kapu, kojom će prikriti lice i pištolj, koji je iznenađujuće lako nabavio preko jedno bivšeg ratnika, koji je svoju nesnalažljivost u miru utapao u svakodnevnom opijanju. Navuče kapu duboko na oči, još dublje uzdahne, pa odlučno položi ruku na kvaku vratiju i... Svi stoje u parku, u krug oko klupe na kojoj su poslagane boce vina i limenke piva. Svi su tu, samo Darko nije i Lana ne zna što osjeća zbog toga: olakšanje ili žaljenje zbog propuštene prilike. U velikoj platnenoj torbi, koju nosi preko ramena i zbog čega joj je lijevo rame primjetno uzdignutije od desnog, ima nož, obični, kuhinjski, ali dugačkog sječiva. Mirno leži između ostalih njenih sitnica, od kojih se nikad ne odvaja: ogledala, ruža, cigareta, upaljača, papirnatih maramica...i još mali milijun potrebnih i nepotrebnih stvarčica. Odjednom ga ugleda: Darko žuri, gotovo trči prema društvu, nasmijan, vedar, fućka se njemu što ona pati i ne znajući što ga čeka! Umjesto pijanke, nož! Istog trenutka kad Darko pristupi škvadri, Lana rukom posegnu u svoju torbu, čvrsto zgrabi dršku noža i odlučno zakorači prema Darku, a ruka joj se poče izvlačiti iz tamne utrobe torbe, koja je i dalje skrivala svoju tajnu, oštru blještavu, ledenu, nemilosrdnu... Nebo se otvori! Silan prasak groma uzdrma čitav grad, munja zapara crno nebo, svjetlost bljesne, zatreperi, grmljavina tutnji, tutnji silno, upozoravajući, i u tom trenutku počne nebo prosipati bjelinu po posvemašnjem crnilu grada. Munja osvijetli ruku Crnog na kvaki i on naglo raširi prste, otpustivši stisak, ne otvorivši vrata: vrata ostanu zatvorena. Crni pogleda u nebo, primijeti snijeg, osluškuje grmljavinu, okreće leđa poslovnici banke i odlazi u noć. Predomislio se, a ne zna zbog čega i ne shvaća stanje mira i bezbrižnosti koje ga odjednom čitavog zahvatilo, opustilo mu misli i tijelo i nakon, dugog, dugog vremena, ponovo uživa u smirenosti. Snaći će se nekako, odjednom je siguran: uvije postoji izlaz. Dok bjelina pleše oko njega, polako se udaljava… Ruka je izvučena iz velike platnene torbe, ali ne i nož dugačkog sječiva: ostao je mirovati zatrpan bezbrojnim sitnicama. Dok munja obasjava Darkovo lice; Lana shvaća da je on samo neodgovorni dječak i ne ljuti se više na njega, ne mrzi ga. Gleda u njega i osmjehuje mu se: lice joj mirno, bez grča napetosti, radosno… Crno nebo nad gradom polako prosipa bjelinu, tiho, nečujno, uljepšava lice grada. Prekriva i sakriva… Copyright © 2005. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 09:43 - Budi (22) - Iskren - #
16.11.2005., srijeda
|
Kineski stil U posljednje vrijeme, dok ispijam kavu sjedeći pred monitorom, stalo čitam o Kinezima: ( mada ih neki pišu malim slovom, mislim da ispada na isto: ništa njihov broj ne može umanjiti ), pa mi na pamet dolaze moja "kineska iskustva". Prvi sam se put upoznao sa kineskom filozofijom čitajući krimić X-100, od Piter Činija ( ne znam kako se piše pravilno, ako netko od čitatelja zna, bio bih mu zahvalan da mi javi ). Roman je bio meko ukoričen, u stvari, bio je to samo malo tvrđi novinski papir, ali bio je prvi krimić izdan u Jugi, "šund-literatura", kako su ga zvali, ali smo ga mi gutali, ne čitali, proždirali smo njegove grube i sive stranice, koje su nam dočaravale daleki i strani i nepoznati svijet lijepih žena, grubih muškaraca, ali časnih, kojima se moglo bez rezerve vjerovati, mnogih avantura u egzotičnim gradovima, od čijeg bi zvuka imena podrhtavali. Kažu da ne valja ta vrsta literature, ali sam ja upravo u romanu Piter Činija prvi put čuo za Konfucija, velikog filozofa iz daleke i velike i nepoznate Kine. Nisu mi na njega skrenuli pažnju nastavnici ili bibliotekarke, kojima sam tri puta tjedno dosađivao tražeći uvijek nešto što nisu imale, nego pisac koji je pisao prezrenu literaturu. Zahvalan sam mu na tome! Upoznao me sa njegovim izrekama, potakao na čitanje, prvo samog Konfucija, a zatim sam posegnuo i za biserima kao što su Mencije, a dosta kasnije, Lao-Tse. Promijenili su mi pogled na svijet: počeo sam sve drugačije gledati, prihvaćati! Shvatio sam da ljudska povijest nije počela sa procvatom Zapadne filozofije, kako su me učili u školi. Shvatio sam da sve iznova moram sam naučiti. Kad me djevojka prvi put slagala, "prevarila", kako smo to dramatično nazivali, posegnuo sam za citatom Konfucija: " Put muškarca koji laže veoma je težak, a žena koja laže ne poznaje prepreke i osjeća se kao zmija u travi." A kad sam prvi put doživio ljubavno razočaranje, dobivši nemilosrdno nogu od moje vršnjakinje za kojom sam čeznuo, ponovo sam posegnuo za mudracom Konfucijem, koji kaže: " Lijepa je žena uvijek zla, ali budala vidi samo njenu ljepotu." Nije mi bilo drago što me naziva budalom, ali tješio sam se, kako budala mogu naučiti prestati biti i više se ne dati lijepim i nemilosrdnim ženama motati oko malog prsta. Vidite, a sve to zahvaljujući čitanju običnog krimića! Kojeg sam morao potajno čitati, noću, uz svjetlost ručne baterije i uvijek na oprezu! Iz šund-literature sam kao klinac naučio da dijelimo filozofiju na Istočnu i Zapadnu. I sad, neka mi netko kaže da od takozvane šund-literature nema nikakve koristi! Baš zbog te literature nisam poludio za filmovima Bruce Lee-a, kad su svi poblesavili za njima! Jedini sam ja od čitave klape koja je hrlila zajednički u kino znao, da takva vrsta discipline zahtijeva prije svega jaki duh, a tijelo se izgrađuje naknadno. Ja sam volio Tai-Chi, njegovu mekoću, stalnost, pokret u bezvremenu, a volim ga i danas i nije me briga, kad ga vježbam u parku, što me prolaznici začuđeno gledaju, a bogami, poneki ni ne kriju osmjeh, koji je više podsmjeh, dok prolaze pored mene. A sve to zbog čitanja šund-literature. Preko mjesec dana, točnije 35 dana već ne hodam, nego skakućem, ne izlazim iz stana, iz moje sobe, osim kad vodim Lori jednom dnevno na piškenje, u travu, ispred zgrade: jedino društvo mi je pas! Većinom. Kako bih to mogao mirno izdržati, da jednom davno, kao radoznali i svega gladni klinac, nisam posegnuo za zabranjenom šund-literaturom, upoznao Činija ( za koga i dalje ne znam kako se pravilno piše ), a zahvaljujući njemu upoznao Konfucija, sa kojim sam stigao do filozofije, one sa Istoka, koju nam nisu previše spominjali, ( jer Zapad je superioran, zar ne? ) pomoću koje sam postigao mir u duši, čiji me nemir nekada razdirao i prijetio propašću, a sad me hrani toplom postojanošću, mirom i vjerom u sebe: jer kad vjeruješ u sebe i usto posjeduješ mir, životne prepreke postoje samo zbog toga, da bi ih sa uživanjem preskočio i nastavio trčati trku svog života, ne okrećući se da vidiš preskočeno, nego već u mislima pred idućom preprekom, koju ćeš još lakše preskočiti, nego onu predhodnu! A sve je to započelo i traje zbog čitanja prezrene šund-literature! |
- 19:10 - Budi (13) - Iskren - #
 Veliko hvala svima! Ugodno sam iznenađen vašim zanimanjem za moje zdravlje! Hvala, još jednom! Evo izvještaja: snimak je pokazao da su kosti srasle sasvim dobro! Znači: sve je OK! Žice smo dogovorili vaditi 7.12. a to znači da Novu godinu mogu dočekati plešući, ali kako muškarčine ne plešu, kao što kaže Norman Mailer, ja ću malo potrčati. Šalim se! I još jednom, ne mogu vam dovoljno zahvaliti na zanimanju koje ste pokazali za moje probleme! Sad se mogu vratiti pisanju, bez opterećenja! |
- 13:22 - Budi (14) - Iskren - #
|
Danas nema priče! Idem na kontrolu operirarnog stopala, možda mi konačno izvade žice, znam da će ga snimati, pa možda...Uglavnom, nervozan sam ko svi vragovi, a mom uzbuđenju pridonosi i pun mjesec! Spavao sam veoma loše, sa prekidima. Sav treperim... |
- 08:02 - Budi (11) - Iskren - #
15.11.2005., utorak
Praznina
|
Praznina Gledam ispred sebe, u budućnost i ne vidim ništa. Praznina. Velika praznina! Čemu onda svo to mučenje, natezanje, grabljenje, otimanje...sve mi izgleda nekako u svojoj konačnosti savršeno besmislenim: ako besmislenost može biti savršena. Bilo gdje da pogledam, vidim besmislenost. Pomišljam na odustajanje, na predaju, na odlazak...prekinuti svo ovo sranje koje tako patetično zovemo Životom. Nije to život: dugo je to umiranje, za većinu. Za mene pogotovo! Od dana kad je Romana otišla, sve mi se promijenilo, baš kao da sam do sad živio negdje drugdje i sad me odjednom iznenada, bogovi tresnuli ovdje, u nepoznato, jer što kod gledam, ne razumijem. Izgubljen sam. Nema radosti bez nje. Ni života, izgleda. Pomišljam da si skratim muke: živim poput životinje, pa i upotrebljavam takvu terminologiju. Neljudsku. Jutrom ustajem iz navike, najradije bih čitav dan preležao u zamračenoj sobi. Da nikog ne vidim i nikog ne čujem! Sve mi je odvratno i trajna je mučnina postalo moje svakidašnje, uobičajeno, možda čak i normalno stanje. Život bez radosti. Čudno, odrekao sam se svoje najveće radosti, pokera, istog dana kad me Romana radi pokera napustila. Nisam ni taknuo karte, od dana njenog odlaska: ne igram, ne družim se sa kockarima, ne izlazim. Već dva mjeseca traje to neodrživo stanje, koje se ipak nekako održava. Mnogo razmišljam. O Romani. O pokeru. O našem zajedničkom životu. O Romani. I ponovo o Romani... Prije tri godine, sa dvadeset i sedam, bio sam sretan mladić, bezbrižan, pun poleta, uvijek spreman na izazove. Prije tri godine sreo sam Romanu: poslije besane noći u zadimljenoj sobi, sa kartama u ruci, otišao sam prošetati u park, nadisati se svježeg proljetnog zraka. Dok sam vezivao cipelu koja se odvezala, podigavši nogu na klupu, do mene je dotrčao mali pas, patuljasti jazavčar i zapišao mi drugu nogu. Njegova je gospodarica dotrčala crvena u licu od neugodnosti, prepuna isprika. - Još nikad to nije učinio - zbunjeno je ponavljala. - Sve je OK! - umirivao sam je. - Ništa se strašno nije dogodilo, samo mi je psić pokazao da me voli. Nasmijala se zabacujući glavu, grlo joj se napelo, dok se zvonki smijeh podigao i odlepršao preko zelenih grmova. Dok se djevojka smijala, zadivljeno sam je gledao: prava ljepotica! Visoka, duge plave kose, oči boje lješnjaka, velikih usana, vlažnih, poželjnih. Mislim da sam se istog trena zaljubio. Dvadesetak dana kasnije, Romana se uselila k meni, u moj dvosobni stan koji sam naslijedio od roditelja. Kakav je to život bio! U jutro bi me čekala vruća kava, buđenje sa poljupcima...sve ono što nisam nikad prije imao i što mi je nedostajalo, a da to nisam ni znao, i u čemu sam beskrajno uživao. Postojao je samo jedan kamen-spoticanja: za Romanu, za mene ne. Predbacivala mi moj način života: živim od kocke, točnije pokera. Poker je moja igra i bez pretjerivanja mogu reći, da sam i više nego dobar u toj igri nad igrama, u kojoj moraš imati znanje, dobro pamćenje, jake živce. Sve to imam i naučio sam dobro to koristiti. Tri do četiri noći u tjednu provodim za stolom, sa kartama u ruci i na taj način zarađujem za život. Nikada nisam radio u uobičajenom smislu. Prezirem to rano ustajanje, trčanje na posao koji ne voliš, trpljenje hirova svojih šefova! Volim biti slobodan! Sa mojim načinom života postigao sam slobodu i ne moram strepiti pred otkazom, poput većine jadnika koji se batrgaju svom snagom, nastojeći nekako održati se na površini divlje i nemilosrdne rijeke koja se zove život. Ne žive, samo preživljavaju, a to im i jest cilj. Odbijam tako živjeti! Ne mogu podnijeti da netko drugi gospodari mojim vremenom, mojom snagom, mojim umom. I zato kockam. I pristojno živim! Ponekad se zaleti, pa u jednoj noći dobijem onoliko, koliko je nekom jadniku potrebno raditi čitavu godinu, pa i više. Jedne sam zimske noći, pred samu Novu godinu, baš u pravo vrijeme, dobio preko dvanaest tisuća, ali ne običnih, već onih pravih, eura! Predložio sam Romani da je odvedem na skijanje, voljela je to: ja ne skijam, nikad nisam imao prilike naučiti. Njen me odgovor povrijedio i od tog su dana počele trzavice. - Ne bih mogla uživati u snijegu - rekla mi je, uzimajući u ruke Tobia, svog psića - znajući na koji si način tu lovu dobio. - Pa nisam je ukrao, sto mu bogova! - Ali se nisi ni pomučio za nju! - Tu se varaš! Gadno se varaš! Čitavu sam noć proučavao tipa i njegov način igre: nemoj misliti da je to lako! Ili jednostavno! Nije pomagalo: ostala je pri svome i nismo otišli dočekati Novu godinu na snijegu. Napio sam se te noći, prvi put od kad sam sa Romanom. Ništa nije rekla, samo me u jutro čudno pogledala, dok je stavljala kavu ispred mene. Od tada su se periodično vodili slični razgovori. Nije odustajala i uporno me nagovarala da prekinem sa kockanjem i počnem, kako je govorila, živjeti normalnim životom. Sve češće i češće vrtjela se jedna te ista pjesma. A onda su zaredale prijetnje: otići će, napustiti će me! Nisam vjerovao u to: znao sam da me voli. Kako onda misli otići? Ne odlazi se od nekog koga voliš! Otišla je. Bez riječi. I sad samujem. I osjećam se neobično, iscrpljeno, bezvoljno. Lutam po stanu i gledam neke sitnice koje je ostavila. Milujem ih pogledom. Svaki put kad zazvoni telefon trzam sa naglo probuđenom nadom. Nikad nije nazvala. Nazvao sam ja nju. - Kad budeš prestao kockati i zaposlio se, nazovi me - kratko mi i ledeno reče. - Inače ne razgovaram: svaki ću ti put spustiti slušalicu. Jasno? Telefon zvoni i odmah mislim na Romanu: nije ona, već Frenki. - Imamo veliku ribu večeras - govori mi uzbuđeno. - Tip igra otvoreni poker, a love ima ko blata! Trebamo samo zagrabiti i poslužiti se! Počinjemo točno u devet! Dolaziš? - Dolazim! - odlučim naglo: zar nije svejedno? - Budi točan i dobro se odmori - savjetuje mi Frenki: uvijek to govori. Spuštam slušalicu i bacam se na kauč. Moram se odmoriti, pokušati malo odspavati. Kasnije ću se istuširati, obrijati, pripremiti za napornu noć. Nastojim ne misliti ni o čemu drugom, osim o pokeru: koncentracija je veoma važna u mom poslu. Uskoro tonem u san... Na zelenilu stola hrpa novčanica strši u vis. Četiri je u jutro, noć duboka, soba zadimljena, svi smo umorni, svi smo napeti. Igramo već punih sedam sati. Sjedimo mirno, gotovo ukočeno: svi gledamo u hrpu novčanica: privlači pogled poput magneta. Igramo otvoreni poker i znam da sam već sad pobjednik, ali to ne pokazujem. Lice mi je mirno, ne trza se ni jedan mišić, mirno gledam u protivnika. Ispred njega leže karte, četiri sa licem na gore i pokazuju dva kralja i dvije dame: peta i posljednja leži sa licem na dole i znam da moj protivnik ima "full": peta mu je karta dama. Gledam ga kako unaprijed uživa i pomalo sa prezirom gleda u moje karte: dvica, trica, četvorka, petica, a ona licem na dole je šestica. Sve su iste boje: tref! Imam "fleš", nepobjediv sam, ali se ovaj jadnik preko puta mene nada da nije tako. Sve je uložio, ostao suh! Više nema ništa: čak je i skupocjeni zlatni "rolex" skinuo sa ruke i dodao ga gomili. Čitam mu misli. Pita se: kolika je vjerojatnost da mi je peta karta iste boje? Ne vjeruje u to, ne može vjerovati, ne želi vjerovati... Izlazim na ulicu, još je noć, nema saobraćaja. U ruci nosim torbicu sa novcem: još nikad nisam ovoliko dobio u jednoj noći. Bogat sam! Istinski bogat! Polako koračam mokrim ulicama kući, prema tuširanju, krevetu: znam da ću spavati do podne, možda i duže. Osluškujem svoju nutrinu i čudim se: nema euforije zbog velikog dobitka! Ravnodušan sam. Prazan. Sjetim se da me u stanu ne čeka Romana i odjednom mi ova torbica nabijena novčanicama, koju nosim u lijevoj ruci, baš ništa ne predstavlja. Hrpa šarenila, ništa više. Nema radosti u njoj. Samo praznina. I onda se sjetim one stare: "Sretan u kartama, nesretan u ljubavi". Pružam korak: što prije pod tuš, pa spavati, spavati, zaboraviti, ne misliti...Utonuti u bezdan zaborava. Copyright © 2005. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 11:42 - Budi (21) - Iskren - #
14.11.2005., ponedjeljak
Još jednom
|
Još jednom Prošla je noć bila i više nego burna! Sjedim na terasi svog omiljenog kafića, ispred mene se puši dupla kava bez šećera, u ruci cigareta, iako ne prija. Moć navike, robujemo besmisleno. Pokušavam istjerati iz sebe mutne oblake prošle noći, prepune pijančevanja, zadimljenih prostorija, galame: sve ono što sobom donosi noćni život, odlazak na spavanje u praskozorje. Naopako življenje, rekli bi mnogi i možda su u pravu. Možda da smanjim tempo? Dok sam se u podne tuširao, pokušavajući se razbuditi nakon samo petosatnog spavanja, rastrganog bukom saobraćaja, ulovio sam samog sebe, kako po prvi put u svom životu pomišljam na mirne dane, tihe dane, blage dane. Starim li? Ili popuštam? U trenutku dok prinosim šalicu sa vrućom i ljekovitom kavom usnama, petnaestak metara dalje, na suprotnom pločniku, ugledam poznati lik žene, koju nisam vidio dvije godine: Nadia! Ukipim se, niti ne trepćem, samo zurim u taj jako poznati i privlačni lik: na njoj je lagana crvena košulja bez rukava, ugurana u traperice, kosa joj malo duža, ali još uvijek onako lijepo, poput slike, uokviruje njeno lice. Oči joj, naravno, ne vidim, predaleko je, ali živo predočavam sebi njihovu zelenu boju, a u zelenilu crne točkice. Kako sam ih volio gledati dok su se u zanosu uživanja širile! Limena rijeka automobila prestaje teći: semafor ih prisiljava na mirovanje. Ne vjerujući očima, gledam Nadiu, kako onako visoka, uspravnih ramena, dok joj kosa crnilom blista pod žarkim suncem, dugim nogama odlučno prelazi ulicu, a pogled joj uperen pravo i odlučno u mene, dok joj na licu titra onaj dobro mi znani smiješak. Prije nego što sam se sabrao, Nadia stoji ispred mene. - Što je? - pita me, a glas, taj glas koji nisam čuo preko dvije godine, zabija mi se u osjetljivi želudac, ranjavajući me još i više. - Zar me nećeš pozvati sjesti? - Zdravo, Nadia! - izgovaram njeno ime na glas: zvuči strano, a opet tako lako prelazi preko usana. - Naravno, samo sjedni! Drago mi je što te vidim. - Ne laži! - Spušta se na stolicu i pruža ruku preko stola, pa mi ovlaš pomiluje nadlanicu. - Nadao si se da te neću primijetiti, poznajem te. - Što ćeš popiti? - skrećem temu u neutralne vode. - Mineralnu, molim - učtiva je, usne razvukla u smiješak, gleda me, procjenjuje. Naručujem dvije mineralne: žedan sam, vjerojatno sam zbog naporne noći dehidrirao. Ili je to zbog uzbuđenja što vidim Nadiu? Odbacujem tu misao, odlučno, ali tračak sumnje ostaje spavati u meni, duboko unutra, sklupčana i svaki se čas može probuditi: znam to, ali ne želim priznati, čak ni samom sebi. - Čini se, da se u tvom životu nije ništa promijenilo - nastavlja Nadia, udobno zavaljena. - Spavaš do podne poslije lude noći sad se oporavljaš. - Hoćeš li prestati kvocati? - pitam je, ali nema ljutnje u mom glasu. - Da mi se vode takvi ugodni razgovori, oženio bih se. Radije mi reci, kako si ti? Kako brak? Imaš li djece? Jesi li... - Polako, polako! - Nadia se smije. - Treba li mi laskati tolika radoznalost? Šutim. Ne odgovaram. Poznajem je dobro i znam kako neće izdržati: sama će progovoriti! Mirno sjedim, gledam je, uživam u njenoj ljepoti, svježini. Nije se ni oznojila, iako vrućina pritiska grad. Ruke su joj nervozne, primjećujem lagano podrhtavanje prstiju, dok uzima moje cigarete sa stola i pripaljuje jednu. - Nema se mnogo za reći - riječi joj izlaze pomiješane sa dimom. - Greška, bila je to greška: rastajemo se. - Žao mi što nije uspjelo - kažem, ali to nije istina: ne osjećam žaljenje, ne osjećam ništa. - Ne treba ti biti žao. Pokušala sam. Nije išlo i to je sve. Ne živimo zajedno već dva mjeseca. Brakorazvodna parnica je u postupku. Znaš kako to ide! Sporo i teško! - Ne znam - odgovaram. - Dijete nemate? - Oh, ne! - Nadia odmahuje rukom u kojoj drži cigaretu. - Sreća u nesreći, zar ne? - Nije baš tako, ali je svakako lakše. I kako ti je? Kako živiš? - Uobičajeno. Poznato ti je. U mom se životu nije mnogo promijenilo. Posao, stan, vrlo malo druženja... - Mirna Nadia, tiha Nadia - kažem i sad sam ja na redu da joj pomilujem toplu ruku, meku kožu. - Stvorena si za miran život, puna si mira. Čini mi se, da me to uvijek privlačilo k tebi, taj mir koji sam osjećao da ga nosiš. I da ga nesebično dijeliš sa drugima. - Uvaljuješ mi se? - pita me ona, obrve joj se podižu, one točkice u njenim očima zatamne. - Nisi se promijenio, vidim. Lovac u tebi uvijek budno vreba. Uvrijeđeno šutim, ali nisam uvrijeđen. Smijem se u sebi i gledam je znatiželjno. Primjećujem da joj, usprkos njenim riječima, prija čuti što govorim . - Ne budi uvrijeđen, molim te! - Sad ona pruža ruku, naginje se prema meni: znam da je to znak da me želi i radujem se u sebi. Govor tijela: i više nego dobro mi je poznat. - Što imaš u planu večeras? - pitam je. Kao da sam je polio hladnom vodom. Nadia pusti moju ruku, brzo, baš kao da je dotakla zmiju. Odmiče se od mene i sad sjedi uspravno, ukočenih leđa: stari znak njene odlučnosti. - Sad bi me htio odvući u krevet! - reče mi čvrsti glasom i gledajući me pravo u oči, netremice, odlučno, čvrsto, kako me nikad do sad nije gledala: neki novi pogled, nepoznati pogled. - Čekaj malo... - Ne, ti čekaj! - prekida me odlučno i nastavlja: - Dobro te poznajem! Bila bi ti ovo još jedna avantura koju bi sa ponosom pričao za šankom nakon bezbroj čaša! Ali neće biti tako! Znaš li, i ja bih htjela u krevet sa tobom! O, da rado! Priznajem to i nije me stid: i dalje me jebeno uzbuđuješ! Sva sam se ovlažila samo razgovarajući sa tobom! Ali ne želim biti poput ostalih žena u tvom raskalašenom životu: još jedna pobjeda i ništa više! Kad budeš mislio na mene, misli na ovaj trenutak: kako te ostavljam samog, odlazim bez tebe, misli na to kako sam drugačija, a ne kao ostale sa kojima se igraš. Lijepi ti dan želim! Gledam je iznenađen bujicom koja je potekla iz nje. Nadia u sred svoje govorancije ustaje, grabi svoju torbu, lagano, graciozno se saginje i čedno spušta poljubac na moj vrući obraz. Mahne još jednom uz smiješak, okreće mi leđa i odlazi. Gledam za njom, gledam u njenu stražnjicu sapetu trapericama, jako uspravna leđa, crnu kosu koja joj se pri svakom dugom koraku trese. Ostajem sam sa cigaretom u ruci i poljupcem, kojeg i dalje osjećam na obrazu. Copyright © 2005. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 09:57 - Budi (26) - Iskren - #
12.11.2005., subota
 Danas ne pišem. Odmaram, iako mi se u glavi vrti jedna priča. Napisati ću je sutra. Ili možda ipak danas? Da protjeram Nadiu iz svojih misli... Stopalo napreduje, 16-og idem na kontrolu (vaditi žice?). I jedna nova vijest! Dr. K...mi kaže, ako sam spreman mirovati do proljeća, da će mi udesiti operaciju desnog stopala odmah poslije Nove godine! Tako da se svega riješim i bez sputavanja počnem sa treniranjem negdje na polovici ljeta. Pristati ću! Što prije to bolje! Uvjeravam sebe da mogu izdržati! Mijenjam planove! Morati ću početi zbilja polako sa treninzima: oslabiti će mi đavolski noge! Biti će teško. I da, jučer su konačno stigli iz Hitler-com i spojili me na ADSL! Prijavio sam se 30.05. ove godine. Zbilja su brzi, nema što! Da se istom brzinom opravljam, još bi bio u bolnici! I naravno, dali mi krivu lozinku (pasword), pa sam morao zvati...Mogu li išta napraviti kako treba? Da budemo zadovoljni? Dani su predivni, moji pajdaši sa trčanja obaraju daljinske rekorde, jer dani su zbilja kao stvoreni za trčanje dugih pruga. A ja polako krepivam...Da nema pisanja, šiznuo bi! U svakom slučaju: juriš u nove pobjede! |
- 08:31 - Budi (28) - Iskren - #
11.11.2005., petak
Silvija
|
Silvija Čekam Silviju u svom omiljenom lokalu, gdje me svi poznaju i toplo dočekuju. Već sam dvadeset dana u svom gradu, polako se privikavam na neke druge šumove, koji su zamijenili brodske, osluškivane punih deset mjeseci. Još se budim u rano jutro, nešto prije četiri, dok je još mrkla noć, ali praskozorje je tu, blizu, ljeto je počelo, ležim u mraku, osluškujem: tiho je, nema šuma stroja i postajem svjestan da sam kući, u svom krevetu i da mogu nastaviti sa spavanjem. Osjećaj mira. Opuštenosti. Jednog jutra nisam se okrenuo na drugu stranu i nastavio spavati: umjesto toga, brzo sam ustao, baš kao što radim na brodu, žureći u strojarnicu, ali sam sad požurio u kuhinju, pristavio kavu i dok se voda zagrijavala, navukao trenirku, tenisice: pripremio se za trčanje. I baš na tom svom prvom trčanju nakon punih deset mjeseci, naletio sam na nju, na Silviju. Šibala je ispred mene, tjerajući me da gledam u njenu stražnjicu sapetu kratkim i plavim sportskim dresom, koji je otkrivao njene pocrnjele od sunca duge noge, fino oblikovane, čvrste. Male su joj grudi veselo poskakivale, pozdravljajući zoru: sunce samo što nije izašlo, ljeto bilo na početku, dani postajali duži. Smeđa joj kosa u ritmu udara leđa, jako uspravna, malim grudima sječe ljetno jutro, pozdravljajući ga prpošno, ponosno, zelene joj oči blistaju. Radost pokreta. Naravno da sam je morao prestići! Zapeo sam iz sve snage, uspio nekako u tome, istrčao još stotinu metara i morao stati: gadan me kašalj gotovo oborio s nogu. Previše cigareta, premalo kretanja: na brodu ne možete trčati. Ali zato možete pušiti! - Trebate li pomoć? - pita me ona, zaustavljajući se pored mene, svježa, nije se uopće zapuhala, zarumenjelih obraza, smijući se. - Ostani tu - nekako sam uspio odvaliti između dva napadaja kašlja. - Sam pogled na tebe me liječi! - Ah! - uzvikne ona. - Ipak niste mrtvi! Tako je počelo. I traje već dva tjedna. Nerazdvojni smo, svaki njen slobodan trenutak provodimo zajedno. Medicinska je sestra, radi kod zubara sa privatnom ordinacijom i dobro joj je. Ne kuka i to cijenim: jedna je od rijetkih koja se ne žali na težak život. Ravno sa posla dolazi kod mene, kao da mi je žena! Preko dana uvreba priliku, otrči kući presvući se, a i dva je puta donijela svježu odjeću sa sobom. Pomislio sam da joj je namjera useliti se, ali je već sutradan odnijela svoje šarene krpice. Ne pita ništa, ne traži ništa: idealna žena za mene! Ne vjerujem svojoj sreći, jednostavno ne mogu! Mora postojati nešto što ne vidim: ovo je suviše dobro da bi bilo istinito. Ta mi misao kljuca u glavi i jedino mi ona kvari apsolutno uživanje koje mi Silvija pruža! Jer noći sa Silvijom se nikako drugačije ne mogu nazvati, osim punim uživanjem. Kad ona odlazi na posao, ostavljajući me samog u krevetu, omamljenog, iscrpljenog, mirnog i zadovoljnog, a ona blistajući, kao da je spavala osam sati, osjećam radost iščekivanja, jer istog časa, kad se vrata zatvore za njom i njeni se dugi i brzi koraci počnu udaljavati, počinjem brojiti sate do njenog povratka. Tjera me neprekidno osjećati čežnju i, kad mislim da sam gotov, da više zbilja ne mogu, da nisam ni za što spomena vrijedno sposoban, ona učini nešto: šapat, dah, dodir... i budi čežnju i ujedno i snagu u meni, za koju sam samo minutu ranije bio siguran kako je ni mrve nema u meni. Strastvena Silvija! Podatna Silvija! Neumorna Silvija! Moja ljubavnica Silvija! Dok je gledam kako mi prilazi, nešto škljocne u mojoj nutrini i ničim izazvan, počnem je uspoređivati sa Nadiom. Ljepša je od Nadie, malo viša, punija, ali nije debela. Mlada privlačna žena sa kojom bi se svaki muškarac ponosio. Ali...Nadia je...pa, ne znam kako drugačije reći, Nadia je naprosto Nadia. Unikat u mom životu. Sad, kad sam je potpuno i konačno izgubio, počinjem neke stvari shvaćati. Ili sam ih znao od prije, ali ih nisam želio prihvatiti? Sve je moguće sa mojom ludom prirodom! Zanima me kako joj je? Kako se snašla u braku? Jedne sam večeri posegnuo za telefonom, ali sam na vrijeme odustao. Čemu? Ne možeš oživjeti mrtvo. A Silvija, Silvija je živa: radost života pršti, izbija iz svih njenih pora. Poziva. Svoju radost i strast nesebično prenosi na mene. I to me opija! - Kako si? - pita me Silvija kao da me danima nije vidjela: jutros je mirišući na mene odjurila na posao. - Što ćeš popiti? - pitam je. - Isto što i ti! - Avanturistički duh: volim to kod nje. - Što to piješ? - Rum. Neće ti se dopasti! - opominjem je. - Rum - govori Silvija konobarici Jelki, simpatičnoj pjegavici od kojih osamnaest. - Donesi i njemu još jedan! Gledam je u čudu. Još je dobro ne poznajem. Kad bolje razmislim, ne poznajem je uopće! Što znam o njoj? Samo ono što mi je sama rekla, a to i nije baš previše. Veselo, razdraganim pokretima, mekim, prirodnim, spušta svoju lijepu stražnjicu u pletenu stolicu nasuprot mene i podiže, poput svih ostalih žena, velike naočale na kosu, umjesto da ih skine. Gleda me sa osmjehom, tajanstvenim, i počinjem nešto slutiti. Prebacuje beskonačno dugu i golu nogu preko druge beskonačne duge i gole noge i pri tom me pažljivo gleda, prati svaki moj pogled. Radi iznenadnog probuđenog i neshvatljivog prkosa, koji se podiže u meni ne skrivam pogled: namjerno i direktno gledam ravno u njeno međunožje, koje za trenutak bjelinom zatreperi i odmah zatim bi sakriveno; povukla je kratku suknju pažljivo ispod dugih butina i sad čedno sjedi, mirno gleda, kao da maločas nije upriličila pravu pravcatu predstavu, noge ukoso podvijene, stopalima ispod stolice. Mali show, samo za moje oči. - Što je? - pitam je. - Što se događa? - Moram ti nešto priznati - mirno odgovara, bez nervoze. - Nećeš se obradovati, ali reći ću ti istinu. - Istina me uvijek raduje. - Možda ova istina neće - kaže Silvija, naginje se prema meni i šapuće tiho: njene su riječi samo za moje uši. - Udata sam i večeras mi muž dolazi. A to znači da ovu noć neću provesti kod tebe. Kao da ima osjećaj dramatičnosti, Jelka u tom trenutku prilazi i spušta rum ispred mene. Ispijam ga u dahu iznenađenja: iznenađenje je potpuno i treba mi nekoliko trenutaka da se priberem. Otkriva da je udata već deset godina, udala se vrlo mlada, naravno za svoju prvu ljubav i sada pomalo počinje shvaćati da je mnogo toga propustila. Muža je počela varati prije otprilike tri godine: ne čini to baš često, ali...Što je to često, pitam se, dok je slušam kako mi objašnjava svoj život, život na nekoliko kolosijeka, kako ubrzo shvaćam. Naravno da se ševi i sa svojim zubarom! Smije se govoreći kako to ide uz posao. Znači, ja sam treći koji nalazi zadovoljstvo između njenih prekrasno čvrstih butina! Ili ima još neki, sakriven, potajan? Gledam je sa poštovanjem: žena sa dvostrukim životom, a ostavlja dojam male i bespomoćne ovčice. Samo ponekad, dopušta tigrici u njoj da se javi urlikom, obično je to samo tiho mijaukanje. - Pa dobro - kažem joj. - Bilo mi je lijepo sa tobom i drago mi što smo se sreli. - Ne budi blesav! - odbrusi mi ona. - Nije ovo zbogom! Zašto bi bilo? Pa nisi valjda neki jebeni puritanac? - To nisam nikako! - smijem se: počinjem uživati u komediji: zašto ne? Jednom se živi! - Dolaziti ću kod tebe poslije posla - nastavlja Silvija, otpija malo, mršti se i brza dalje. - Ostajati ću po dva sata, to nam je dovoljno, mora biti dovoljno. Mužu ću reći da imamo mnogo posla i da ću jedno vrijeme duže raditi. Neće ništa posumnjati, nikad ne posumnja. Misli da je alfa i omega mog života! Umišljeni kreten! Ostaviti ću ga: čekam samo pogodan trenutak. On je... Više je ne slušam: znam što slijedi! I previše sam puta čuo iste riječi izgovorene u sličnim prilikama. Slušam topli žubor njenog glasa, živi planinski potok, i uživam, opuštam se uz piće i smijem se životu, iznenađenjima, koja nam donosi. Začinima života. Treba uživati u njima. Nikako im se ne odupirati! - Ne ljutiš se, ako večeras preskočimo? - pita me Silvija vragolasto. - Zbilja moram kući, a sutra... Klimnem joj razumijevajući, dok ono njeno obećavajuće sutra lebdi između nas poput oblaka. Ustaje, grabi torbicu, naginje se prema meni, ovlaš me ljubi u obraz i nestaje dugim korakom: gledam za njom sve dok ne nestaje iza ugla. Ustajem, prilazim Jelki i plaćam rundu za sve prisutne: u slavu povratka! Odlazim ispraćen veselim žamorom i pitajući se kuda? Gdje i na koji način provesti večer, koja se pruža otvorena, topla, pozivajući, baš kao žena? Copyright © 2005. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 00:00 - Budi (20) - Iskren - #
10.11.2005., četvrtak
Dvostruki udarac
|
Dvostruki udarac Onu večer kad sam primio udarac u stomak, koji me gotovo presavio na dvoje, poput džepnog nožića, udarac u obliku brzojava, koji mi je uručen dok sam upravo sipao zlatno-crno ulje u nezasitan brodski stroj, ostalo mi urezano u sjećanje, neizbrisivo, za uvijek i, od tog trenutka, svaki put kad vidim brodsko ulje, sjetim se brzojava, njegovog sadržaja, svoje reakcije, svojih osjećaja, sjećam se svega što bih želio zaboraviti. Nadia mi javlja da se udaje, odlučila se na to nakon dugog razmišljanja i predugog očekivanja mog javljanja, koje nikako da se dogodi. Dozlogrdilo joj biti sama i javlja mi, jer smatra da je onih naših zajedničkih, ako se tako može reći, pet godina na to obavezuju. Gledam u komad papira koji je zaključio jedan lijepi dio mog života i primjećujem da podrhtava. Lažem sebe da je to zbog brodskih strojeva, koje sam upravo podmazao i koji neumorno bez prestanka rade već peti dan za redom: približavamo se Galvestonu, Texasu, Divljem zapadu. U stvari, podrhtava moja ruka: drhtim čitav, boga mu! Zašto ne priznati istinu? Postajem svjestan da osjećam za nju mnogo više nego što sam mislio, ili još bolje i iskrenije, što sam se nadao da osjećam. Varao sam samog sebe, donekle, ne sasvim varao, ali jesam. Lijepo mi je bilo sa njom, znala je što volim, naučila mi ugoditi, natjerati me na jecaje užitka. Pod njenim sam se dugim prstima izvijao u slatkom zanosu. Znam da će mi to nedostajati, ali znam i ovo drugo: potisnuti ću njeno nedostajanje! Neću previše patiti! Pronaći ću neku drugu, zamjenu, ima riba u moru... - Što ti je? - pita me drugi strojar sa kojim sam u "gvardiji", kako zovemo stražu. - Je li ti netko umro? - Zar tako izgledam? - Baš tako! - kaže on posprdno: lukavac jedan, naslutio je u čemu je stvar i podbada me. - Sutra u luci častim - obavještavam ga. - Oplakivati ćemo moju staru ljubav. Opravljam se. Munjevito. Već sam toliko burbona sasuo u sebe, da više ništa ne osjećam i ni za što me više nije briga. Svijet je lijep, prepun pića i žena i na meni je da samo raširim ruke i zagrabim koliko želim, koliko mogu, koliki mi je apetit! A apetit mi je nezasitan, počinjem to polako i bolno shvaćati! Kad volim, volim duboko! Kad patim, patim patnički! Krvavo! Svaka me žilica boli! Kad pijem, pijem luđački, samouništavajući. U stvari, čitav je moj život samouništavajući, odjednom mi ta istina bljesne na dnu čaše u kojoj ima još malo burbona. Velikom brzinom jurim prema smrti, prema zaboravu. Kažu da je oblokavanje mala smrt. I u pravu su, da znate! Osjećam se mrtvo i žalim samog sebe. Netko od posade stavlja slijedeće tri čaše ispred mene: večeras naručujemo uvijek po tri čaše odjednom! Trudimo se nadoknaditi propušteno. Pijanom lucidnošću, u meni jedan slabašan glas pjeva kako se nikad ništa ne može nadoknaditi. Nema zamjene za Nadiu. nema zamijene ni za što! Pijani filozof! - Kako se osjećaš? - pita me drugi strojar Jorge, Grk, sa kojim sam sprijateljio. - Sve je OK - kažem mu umirujući. - Tamo su ti telefonske govornice - reče mi on ljubazno me gledajući i pokazujući rukom: više sam tim pokretom shvatio nego zahvaljujući njegovim riječima; ne govorim savršeno engleski, samo za brodske potrebe. - Ako misliš da će ti biti lakše, nazovi je. - Ahhhhhhhh! - kažem sa grimasom gnušanja: pijana muškarčina. - Tko je jebe! - Ti sigurno ne! - kaže Jorge uz grohotni pijani smijeh, koji zarazi sve oko sebe, odjednom se svi smiju, a nitko ne zna točno zbog čega. Njegove mi riječi ne izlaze iz pijane glave. Mjerkam jednu obučenu u crne traperice i zelenu košulju, kosa joj crna, vrlo kratko podrezana, oči krupne i radoznalo pilje u mene. Dok je mjerkam i pitam se da li joj pristupiti, što ona očigledno očekuje, tijelo joj to govori, pozivajući osmjeh, misli mi blude prema telefonskim govornicama, udaljene samo oko dvadeset metara: lokal je ogroman i ima čak pet barova u obliku potkovice. Oko svih pet potkovičastih barova naguravaju se žedni i zabave željni ljudi: radni je dan završio, noć je prepuna obećanja i zove nas svojom tajanstvenošću. Svi galame, svi piju, glazba trešti, sve se zahuktava ludom brzinom. Noćni provod! Bijeg od sivila svakodnevnice! Jorge mi ubacio bolno-misaonu bubu koja sad neumorno, uvijek iznova bubnja u mojoj glavi, teškoj od burbona i piva: nazovi je! Što čekaš, nazovi je. Dosadna buba, uporna buba. Glas je i dalje uporan i usprkos tome što aktivno učestvujem u razgovoru, u stvari ni ne znam o čemu govorimo, samo trusim burbone i mislim na Nadiu, na to kako mogu jednostavno ustati, reći da odlazim u muške prostorije i nazvati je, čuti njen glas, reći joj... - Moram na pražnjenje tanka - kažem društvu, koje malo obraća pažnju na moje riječi. Polako, pijan sam i teško kontroliram korak, još uvijek mi se čini da pod izmiče i podrhtava: njegova mi je stabilnost strana. Pijanom lukavošću, za slučaj da me netko prati pogledom, odlazim u toalet, praznim se, gledam se u ogledalu i smijem se sebi, svom uzbuđenom izgledu. Naginjem se nad umivaonik i dobro se ispljuskam ledenom vodom, brišem lice papirnatim, jako mekim ubrusom i izlazim bistrije glave, pijan još uvijek, naravno, ali čistih, kristalno jasnih misli! Odlučnim korakom prilazim prvoj u dugom nizu telefonskih govornica, izvlačim pregršt kovanica i biram broj. Jednim okom pratim događaje za našim šankom. Dobro je, nitko ne obraća pažnju na mene, zabavljeni su požudnim ispijanjem čaša. Telefon zvoni, zvoni, zvoni...čitavu vječnost, čini mi se, a zatim iznenada: - Halo? Tko je? Ponavlja se udarac u moj želudac: drugi u drugom danu, jednako bolan kao i prvi, ako ne još i bolniji. - Halo? - Nadiin mi glas para dušu, miluje uši, nagoni na davna sjećanja. - Ako se ne javite, spuštam slušalicu. Ne javljam se. Umjesto javljanja, osluškujem njen glas, njeno disanje i zamišljam je kako stoji pored telefona koji je pored televizora i gleda na ulicu koja se vidi kroz prozor. Slika kojoj sam često prisustvovao. Ali više neću. Nečujno se, u mislima, opraštam sa njom: zbogom, Nadia! Nadia spušta slušalicu: spuštam je i ja, polako, usporeno, smješkam se sjećanju na njen glas, mek i topao i vraćam prema burbonima i Jorgeu, koji razgovara sa onom djevojkom, sa kojom sam izmjenjivao poglede. Upoznaje me: ime joj Avalon i zadržava ruku u mojoj više nego što je potrebno. Znam da mi daje do znanja kako joj se dopadam. A što se događa sa mnom? U meni? Nešto vrlo čudnog! Po prvi put u svom životu pomišljam na apsurdno: kako ne otići u krevet sa lijepom ženom i pri tom je ne uvrijediti. Upotrebljavamo jednostavne, kratke rečenice, iz obzira prema mom oskudnom poznavanju jezika i izmjenjujemo podatke jedno o drugom. Saznajem pri četvrtom burbonu da ima dvadeset i tri godine i radi u blizini. Pri šestom burbonu pada mi genijalna misao na um! Jednostavno ću odglumiti veliko pijanstvo, srušiti se na pod koji je blistavo sjajan pod svim tim raskošnim osvjetljenjem koje sjaji sa visokog stropa i sa tim lukavim činom riješiti sve svoje probleme: neću uvrijediti lijepu Avalon, izbjeći ću čin za koji nemam volje. Sačuvati muškaračku čast! Izvodim predstavu poput pravog glumca: ispijam još jedan burbon, tko zna koji po redu, polako odlažem čašu na šank i, praćen gromoglasnim smijehom polako klizim na pod, usprkos pokušaju Avalon da me zadrži na stolici. - Gotov je! - kliče Jorge pijano. - Gotov sam i ja! Vodim ga na brod! Nose me na ulicu, gdje taksisti čekaju pijane mušterije, uz razdragani smijeh, a ja, kao kroz maglu vidim razočarani pogled Avalon, a zatim, polako, to se lice poče pretvarati u neko drugo i nije to više Avalon, gledam Nadiu: crna joj kosa uokviruje lijepu glavu poput slike, a njene me zelene oči posute crnim točkicama gledaju odobravajući. Nisam smogao snage zamijeniti je ove noći. Copyright © 2005. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 00:02 - Budi (13) - Iskren - #
09.11.2005., srijeda
Ucjena
|
Ucjena Ne volim nikakve pritiske, ne podnosim ih, takva mi je priroda i tu zbilja ništa ne mogu. Uvijek sam živio slobodno, radeći ono što me bilo volja i kad me bilo volja i moram priznati, ponosim se time. Kad bolje razmislim, to je i jedino sa čime se ponosim! Bogamu, kad bude došao moj trenutak, kad budem umirao, moći ću, čas prije nego li prijeđem na onu stranu ponosno reći, ili bar pomisliti: Vrijedilo je! Svaki sam dan svog ludog života proveo kako sam ja htio! A koliko njih, od svih ovih jadnika koji iz dana u dan jure na posao, otplaćuju dugove, životare od danas do sutra, uvijek u strahu, uvijek u neizvjesnost, uvijek u grču, neprestano u odricanju i da ne nabrajam dalje, to može reći? - Mislim da je došlo vrijeme odluke - rekla mi Nadia prije pola sata. - Dosta mi je! Ne mogu više ovako! - Kako to baš sada, tako iznenada? - pokušavao sam dobiti na vremenu. - Nije to od sada! - već vrišti iznervirano Nadia: ustala je nervozno od stola za kojim smo sjedili i pili kavu. - Tebi je uvijek iznenada! Izvlačiš se! Je li to tako teško razumjeti? Godine prolaze, znaš. Ne postajem mlađa. Želim se udati imati dom, a ne ovako! Pored mene si tri do četiri mjeseca, a ostalo vrijeme na moru. Kakav je to zajednički život? I je li to uopće zajednički život? - Znala si da plovim kad smo se upoznali! - optužim je, ali istinito. - Koliko se sjećam, onda ti nije smetalo! Nisi filozofirala o kvaliteti života. Hajde, priznaj, pa nije nam loše! Istina, razdvojeni smo, ali kad se vratim sa plovidbe, što radimo? Uživamo! Putujemo, uživamo, svaki nam je dan uzbudljiv, prepun! Mnogi nam zavide i ti to znaš! - To nije život! - iznervirano odgovara ona. - U pravu si, zabavljamo se! Ali zabavljamo se samo zbog toga što se ti ne možeš nikako odlučiti na ozbiljan pristup životu. Ne želiš brak! Bojiš se braka... - Ne bojim se ja ničega! - bijesno sam je pokušao prekinuti, ali Nadia se zahuktala: poludjeli stroj bez kočnica koji juri niz brdo, nošen inercijom i sve drobi što mu se nađe na putu. - Bojiš se braka! - bijesno nastavlja ona: zelene joj oči posute crnim točkicama divlje sjaje i usprkos svađi, uživanje ju je gledati. - Trideset ti je godina, ali si i dalje klinac u duši! Bojiš se obaveza, bojiš se zajedničkih odluka, zajedničkog života! Kukavica si! Uvrijeđeno sam ustao: što je previše, previše je! Pa ako je i od ljepotice Nadie. - Odjebi! - Grubost je namjerna: želim je pošto poto zaustaviti u mahnitanju. - Što ti znaš o kukavičluku ili hrabrosti? Jesi li kad gledala smrti u oči? Jesi li kad gledala ogromne sive i podivljale valove i pitala se: hoćemo li uspjeti? Koliko još? Ne govori mi o hrabrosti! Vodiš svoj mali malograđanski život i strepiš nad njim. Misliš da je čitav svijet tvoj frizerski salon! Izvan njega si izgubljena! Ti si... - Šuti! Dosta! - viknula je, zelene su oči bljesnule. - Smirimo se, oboje. Daj, sjedni. I ja ću sjesti. Sjedni. Sjeli smo oboje, ali je zrak između nas bio nabijen emocijama, odvajao nas poput zida. Kineski zid . Veliko nerazumijevanje. Zgrabio sam bocu burbona, napunio čašu i istresao je. Nije pomagalo. Bijes je i dalje ključao u meni. Šutio sam i čekao. - Jesi li se smirio? - upitala me tiho. - Ne ljuti se, molim te, ali moramo ovo raščistiti. Zajedno smo već preko pet godina. Ponavljam, ne ljuti se, ali moraš odlučiti. Ja više ovako ne mogu. I što je važnije, ne želim više! Previše ova neizvjesnost traje. Znaš da te volim, ali nisam sigurna da i ti voliš mene. Neuhvatljiv si mi, da tako kažem. Pogled ti je uprt u nešto što ja ne mogu vidjeti i to me plaši. Predlažem da lijepo mirno ustaneš, otiđeš kući i nekoliko dana me ne posjećuješ, da se ne viđamo, da oboje dobro razmislimo o svemu. Za to vrijeme odluči, razmisli dobro i odluči se. Dogovoreno? Ustao sam i mirno se zagledao u njeno lijepo lice, uokvireno crnom kosom, podšišanom tako da joj pada točno do ramena i na posebno lijep i meni drag način, kao da joj čini okvir licu: slika ljepotice. - Prije nego što odem - rekao sam umoran od svih tih suviše strasnih riječi - da raščistimo nešto. Što ti, u stvari tražiš od mene? Koliko sam shvatio, želiš da napustim plovidbu, oženim te i smirim se radeći na kopnu. - Upravo tako! To je bilo prije pola sata. Sjedim za šankom, dugačkim i sjajnim, na visokoj barskoj stolici: ispred mene dupli rum, velika čaša vode u kojoj plivaju kocke leda. Prilično glasna glazba dopire iz dva zvučnika, ali mi ne smeta, umiruje me, na taj način ne čujem bijes u svojim žilama. Rum mi prija: moje omiljeno piće. Kad sam bijesan, pijem ga lagano, u malim dozama, uživajući u njegovoj oštrini, snazi. Klizeći niz jezik nekako me smiruje: ni jedno drugo piće to ne postiže. Samo rum. Ono nije samo piće: rum je i prijatelj. I to je još jedan kamen spoticanja između Nadie i mene! Piće. Moji povremeni izleti u muško društvo, noćni provodi uz čašu, uz mnogo čaša, iskreno govoreći. Još nisam upoznao ženu kojoj to ne smeta, pa se nisam iznenadio kad je Nadia prvi put negodujući zagunđala nešto o mom opijanju. Tako živim od svoje šesnaeste, ne poznajem drugačiji način života. Zar je to toliko teško razumjeti? Na kraju, krajeva, kad pijem nisam sa njom: nikad ne pijem kad sam sa njom. Zašto se onda buni? Pa ne očekuje valjda od mene da svaku večer provodim sa njom uz onu glupu kutiju od TV-a? Potrebno mi je povremeno divlje ispuhavanje u muškom društvu. Na brodu se mjesecima odričem konzumiranja pića: izuzetak čini jedino po koje pivo. Jedina mi je zabava čitanje, jer kartanje ne volim i poslije večere uvijek se povlačim u kabinu i čitam, čitam sve, od krimića do klasika. Uživam se ispružiti na krevetu sa knjigom u ruci, nešto voća pored sebe, a strojarnica bruji, brod blago podrhtava, siječemo more, putujemo uvijek u novo, u nepoznato, u privlačno...Ni jedna žena ne može taj osjećaj shvatiti. Brdo sam knjiga pročitao na taj način, dok su drugi kartali i vodili besmislene prepirke u salonu. To je bio moj faks: knjige i mnogo vremena provedeno u društvu knjiga. Upijao sam ih, gutao, pamtio, vodio bilješke, oduševljavao se svjetovima koji su mi se otkrivali. Nadia misli da na brodu samo iščekujem luku, a kad uđemo u luku, da istog časa jurim u potragu za provodom, ženama. Ima i toga, ali nije to glavno, nekako je sporedno, obično ispuhavanje. Kad mislim na plovidbu, nekako se ne sjećam nevremena, nespavanja, naprotiv, uvijek se vidim naslonjena na ogradu broda, "bandu broda", kako kažemo, cigareta mi u ruci, more je mirno, gotovo stakleno, sunce zalazi, nebo počinje crniti, motori bruje...u tim sam trenucima živ i ništa i nitko drugi u meni ne potiče taj osjećaj. Volim život pomorca. Ne poznajem drugi, nemam ni želju upoznati ga. Ovakav mi život savršeno odgovara. Nekoliko mjeseci si na moru, nije lako, ali nije ni previše teško, nama koji smo sami. Ja ne mislim o tome, kad se brod valja ispod mojih nogu, valja li i moja žena ovako ispod nekog. I ne želim misliti o takvim stvarima. Oženiti se, stvoriti obitelj i otići na more, za mene jedino znači traženje neprilika. A one sigurno dođu, možete se okladiti u to! Prije ili kasnije. Obično prije! Bogamu, jednom sam na brodu doživio da mi se nudi žena prvog strojara: dok se on u pet ujutro nalazio u strojarnici, ona se ušuljala u moju kabinu, samo u kratkoj spavaćici: bilo je ljeto i još k tome nalazili se na Indijskom oceanu, vrućina, vrućina. Istog sam se časa probudio i istog časa shvatio što se događa. Naravno da sam je želio: bila je dobar komad čvrstog mesa! Nisam dotakao ženu već tri mjeseca i uzbudio sam se, ali nisam prijatelju zabio nož u leđa. Rekao sam joj jasno i grubo da odjebe i više se ne pojavljuje u mojoj kabini nikada. Izjurila je van, ostavljajući iza sebe svoj bijes koji mi nije dozvoljavao zaspati, pa sam budan ležao u vrućoj noći i mislio na Nadiu: nudi li se ona nekome? Ljeto je, sokovi bujaju: čini li ona to? Vjerojatno, mislio sam. Koja čeka? Malo koja. Na pamet mi pada moj prijatelj sa broda Marsel i njegovo iskustvo sa brakom. Godinama je plovio, slao svaku kintu kući, da bi nakon desetogodišnjeg braka doživio ovo: vrativši se sa plovidbe, kuja od žene mu je ispred vratiju kuće, koju je Marsel svojim novcem sagradio, bacila jednu jedinu torbu njegove odjeće i to mu je sve bilo od njegovog braka, što je ponio sa sobom iz propasti zvanoj brak i vratio se u majčin stan. Znam da se to ne događa svakom, ali...Nepouzdanost i nestalnost, prave su ženske odlike: čuo sam to za vrijeme objeda u salonu od starih morskih vukova i slušao njihova proklinjanja đavolske ljepote žena, zbog kojih su izgubili duševni mir. Prvi sam put legao sa ženom u šesnaestoj godini: mornari mi platili kurvu, priredivši čitav spektakl oko tog događaja. Bili smo u Tangeru, Maroko, bilo je to moje prvo putovanje, bio sam mlad, zelen, radoznao, gladan svega, svaki mi je doživljaj bi neprocjenjivo iskustvo i uživao sam u njemu svim porama svog pohlepnog života. Bar se zvao "Miramar", da i toga se sjećam, i dobro sam se izvaljao sa mladom Arapkinjom vatrenog pogleda i snažnih poljubaca, kojima kao da mi je željela iščupati jezik. U vrućoj proljetnoj noći iz dječačkog sam doba prešao u muškarački. Nije mi to ništa bilo neobično: mislio sam da tako mora biti. Nemamo vremena tražiti ženu, udvarati joj: znači, moramo joj platiti i gotova stvar. Ali nisam zbog toga, poput mnogih drugih, naučio prezirati kurve: uvijek sam se prema njima odnosio prijateljski i uvijek bi na kraju ostavljao neku malu napojnicu: platiti moraš unaprijed. One su bile žene za uživanje i volio sam ih zbog toga. Sjećam se, jednom smo u Turskoj, bili vezani u izmirskoj luci i da bi se dočepali žena, morali smo taksijem prevaliti oko četrdeset kilometara u jednom pravcu: znači, ukupno osamdeset. Ali je našoj klapi sve to bila zajebancija i pjevali smo u taksiju dok smo putovali prema ljepoticama noći i još glasnije kad smo se vraćali od njih: sad bez napetosti u preponama i obilno naliveni viskijem. Sjećam se i šoka kojeg sam doživio u Genovi, kad me jedna zbilja prekrasna i dugonoga plavuša pokupila u baru i odvela u svoju sobu. Kad sam se skinuo sa nje, počeo sam se ogledavati po oskudno namještenoj sobi i zaprepastio se ugledavši knjige na jedinoj polici, a među knjigama mi u oči poput svjetlosne reklame privukla pogled knjiga Sartre-a, čije sam "Ubijene duše" upravo čitao. Pogledao sam kurvu, koja je odjednom prestala biti kurva, pogledao sam je sa poštovanjem: primijetila je moj pogled, moje iznenađenje. Čini mi se da je shvatila, jer osmjeh joj zatitrao na lijepom licu, a ja osjetio poriv kojem se nisam mogao oduprijeti: prišao sam joj i blago je zagrlio i rukom pokazao na knjige. Klimnula je, čarobno mi se nasmiješila: zlatni se most razumijevanja stvorio između nas i više nismo bili kurva i njena mušterija, već dvoje radoznalih ljudi, koji putuju vremenom tražeći odgovore i koji su se za trenutak sreli, spojili, razumjeli. I tko mi može, poslije ovakvog iskustva, reći da su kurve odvratne i da ništa lijepog ne možeš doživjeti sa njima? Pijući sad već treći rum za redom i neprekidno pušeći cigaretu za cigaretom, udubljen u sjećanja, ispitujući vlastiti život, pitao sam se: vrijedi li se svega ovog odreći, a što mi toliko znači, napustiti taj život i voditi Nadiin? Jer moj svakako ne bi bio, zar ne? Moj je život, plovidba, luke, ljepotice noći u njima, avantura, dinamika! Nikako ne statika! Kao što mi Nadia nudi. Mogu li uopće izdržati život bez promjena, bez uzbuđenja, ustajati svako jutro u određeni sat, raditi neki nezanimljiv posao, ne zato što ga volim, nego zbog pukog preživljavanja, dočekivati Nadiu iz večeri u večer na povratku iz njenog salona, govoriti sa njom o beznačajnim sitnicama, koje mi sigurno ništa ne bi značile...mogu li sve to? Ili ću puknuti i zgrabiti bocu, razbiti sve oko sebe, sputan u stanu, sputan na poslu, vjerojatno sputan u braku, napraviti rusvaj, uništiti sebe, a i druge? Istresem i ovaj rum u sebe, uopće nisu djelovali na mene, pa se okrenem mladoj šankerici, rukom pokažem na telefon i upitam: - Mogu li se poslužiti telefonom? - Svakako - odgovori ona, dohvati aparat i donese ga do mene. - Želite li još jedan rum? - Svakako - kažem sad ja i oboje se smijemo igri riječima, uživamo u zajedničkom smijehu koji na trenutak spaja dvoje stranaca. Dok mlada i lijepa, što sa uživanjem primjećujem, konobarica sipa rum u čašu koja blješti u njenim rukama, okrećem Nadiin broj da joj kažem svoju odluku i prekinem neizvjesnost. Copyright © 2005. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 09:43 - Budi (19) - Iskren - #
08.11.2005., utorak
Šaputanja
|
Šaputanja Od kad zna za sebe, Tamara voli ritual dugotrajnog češljana kose. Svaku večer i svakog jutra, posvećuje tome oko dvadeset minuta, laganim, ujednačenim pokretima prolazi četkom kroz kosu boje meda, koja joj se u raskošnom slapu prosipa niz leđa. Večeras osjeća nervozu, ne uživa u boji kose, u četkanju, u noćnoj tišini: nešto se u njoj probudilo, strano, nepoznato. Nije svjesna toga, ali pokreti su joj grčeviti, brzi, bez svoje uobičajene mekoće. Obavljaju nametnuti, a ne voljeni posao. "Riješi je se", šapuće glas."Ne treba ti!" Tamara se uplašeno okreće, oči joj širom otvorene i pažljivo šara pogledom po spavaćoj sobi. Tišina. Beba, stara tek dvadeset dana, mirno spava u svom minijaturnom krevetiću. Mali televizor je ugašen. Odakle dolazi glas? "Sputava te", šapat nastavlja."Riješi je se!" Sva drhteći, Tamara prekida sa češljanjem, odlazi u krevet. Da bi legla, mora proći pored krevetića Lene, svoje bebe, pa zastaje, baci na nju još jedan pogled i uvlači se pod bijele, čiste plahte. Zelene su joj oči širom otvorene: zure u mrak, nastojeći proniknuti u tajnu. Meškolji se, nervozna je sve više, ne može zaspati, a misli joj naviru luđačkom brzinom i Tamara konačno odustaje. Po tko zna koji put se predaje. Upali svjetlo na noćnom ormariću pored kreveta, otvara pretinac i vadi smotku. Trava će je smiriti, utišati zebnje, donijeti san. Ima jedino Apaurine, nema ničeg drugog: Zvonko je obećao donijeti, ali nije održao riječ. Gad! Nikada više joj se neće zavući među noge! Zar ne zna kako joj je teško? Gad jedan! Požudno i duboko uvlači dim, ali žarko očekivano smirenje ne dolazi. Umjesto smirenja, dolaze sjećanja... ...Čini joj se da zatrudnjela iste večeri kad je prvi put probala snijeg. Donio ga je Valter, pomorac, koji je i priredio zabavu i koji joj se dopao na prvi pogled. U trosobnom je stanu na posljednjem, petom katu, treštala glazba, dim se kovitlao, a čaše praznile munjevitom brzinom. Osjetila je ruku na ramenu i osvrnula se. - Imam za tebe nešto posebno - reče joj Valter uz šarmantni osmjeh. - Ako si zainteresirana... - O čemu se radi? - upitala je, ali je već znala da će uzeti sve što joj ponudi. - Imam čisti kokain. - Vodio ju je prema sobi: poslušno je išla za njim. - Jesi li ga kad probala? - Nisam. - Uživati ćeš - reče joj meko, zavodljivo. - Zajedno ćemo uživati. Jutarnje je buđenje bilo sve prije nego uživanje. Teška glavobolja stezala joj čelo i nije znala gdje se nalazi. Ali joj je Valter pomogao: gurnuo joj je u ruku nekoliko tableta i pružio čašu vode. - Popij odmah! - zapovijedi joj. - Bit ćeš ko nova! Popila je, naravno. Što je drugo mogla? Nije mogla onako sva smućena izaći na ulicu, otići na posao... Četiri mjeseca kasnije, shvatila je da je trudna. Nije ni shvaćala kad su prohujala ta četiri mjeseca! Provela ih u nekoj omaglici: snijeg, trava, tablete, nekoliko puta igla: orgije se nizale stapajući se u jednu veliku jedinstvenu dugotrajnu mahnitost, iz koje je odjednom izašla, naglo i grubo probuđena onog jutra, kad ju je na poslu, ispred frizerskog salona, dočekao šef, ujedno i vlasnik salona i uručio joj otkaz. Bez posla, trudna, bez droge, bez Valtera! Otišao je na more: ne može joj pomoći. Kad se vraća? I donosi obilje snova sa sobom? Izjadala se baki sa kojom je živjela i koja ju je odgojila: Tamarina je majka pobjegla od kuće ostavljajući je na brizi svojoj majci. - Proći će - tješila ju je baka, milujući joj kosu boje meda. - Moja će beba imati svoju bebu! Bori se za nju! Ostavljena sa tri godine, Tamara je petnaest godina provela uz baku, blagu staricu, koja nije imala uvida u tamnu stranu Tamarinog života. Za baku, bila je i dalje ostavljeno i nemoćno djetešce. Pet je mjeseci, čekajući porođaj, Tamara neprestano ratovala između želje za drogom, smirenjem i željom da ne truje plod koji je nosila. Rastrzana na dvije strane, počela je svakodnevno očajavati, a kako se porođaj sve više približavao, sve je brže gubila bitku, popuštala: njene su potrebe postajale važnije od obaveza prema djetetu. Samo jedna misao neprestano je bila budna u njoj: šut! Treba mi šut! Moram uzeti šut! Ništa drugo nije važno! Nije me briga ni za što drugo! Koliko kod željela misliti o bebinim potrebama, nije mogla potisnuti svoje potrebe i postepeno su njene narkomanske potreba sasvim prevladale i više ništa drugo nije postojalo. Prestala je mariti za sve što se nije ticalo nje i njenih potreba, a one su je razapinjale, donoseći joj bolne nemire kojih se bojala i jedini joj cilj postao spriječiti nemir u duši, a to je jedino mogla... ...Odbaci minijaturni čik i blago omamljena, ali nikako smirena, kako je žudjela biti, Tamara uzme desetak Apaurina i popije ih sa malo vode: to će možda biti dovoljno da usne, nadala se. Po drugi put te večeri legne u krevet, pokrije se preko glave i sklupča u položaj fetusa. Ležeći zgrčena i bojeći se noći, prisjeti se prvog susreta sa marihuanom: imala je svega dvanaest. Istog je časa zavoljela omamu koja ju je ispunila: prestala se osjećati praznom! A to je jedino bilo važno. Zaredale su pijanke u parku, a i njena je prva ljubav započela, trajala i završila uz obilje jeftinog alkohola, ponešto marihuane i mnogo seksa na svim mogućim mjestima. Lutanje kroz ništa. "Oslobodi se nje", šapat putuje kroz noć. Noć je duga, besana, iscrpljujuća. U gluho doba noći počinje se znojiti. I tresti. To je najgore. O, bože, samo da ova duga noć neka prođe...A šaputanje uporno, jednolično, odjekuje u bezvremenu i muči je muči. Oh, bože, daj da pregrmim noć, misao joj luta...šaputanje, šaputanje...ahhhhhhhhh, hoće li ovoj noći ikada doći kraj i zamijeniti je dan...hoće li...šapat, šapat, šapat, poput vjetra, udara...znoj...strah...Oh, bože, beskonačne li noći... Jutro je donijelo novi, još žešći nemir. Još jedna noć bez sna. Košmar za košmarom. Beba je plakala i prije nego li otišla u kupaonicu, Tamara je podoji: ne može ništa učiniti ako beba plače. Drhtureći, dok su joj zubi cvokotali, ne od zime, već zbog apstinencijske krize, polegne bebu, otiđe u kupaonicu i zaključa se. Jedino mjesto privatnosti. Uskoro će baka izaći iz svoje sobe i privatnosti će do noći nestati. Drhti, užasno drhti i poseže za kutijom Apaurina. Možda pomognu. Popije odmah nekoliko zelenih tableta, prije nego se pomokrila, pa sjedeći i dalje na školjki, mobitelom pozove svoju jedinu nadu. - Moraš mi pomoći, Zvonko - reče hrapavo. - Jučer si me prevario i izludila sam! Moraš mi pomoći! Moraš! - Smiri se. - Ravnodušan glas je nagoni na jauk, plač. - Nisi jedina na svijetu! Slobodan sam poslijepodne u pet. Dođi kod fontane. - U pet! - jekne ona, a nemilosrdna ruka boli zgrabi je za želudac. - U pet! Jesi li ti lud? Potrebno mi... Ali je on već prekinuo vezu i ona se zagleda u mobitel, praznog pogleda, praznog uma, prazne duše. Ljuštura beznađa. Postoji li išta drugo osim bola? "Riješi je se", šapat je udari poput groma, prvi put tog jutra. Zna da neće biti posljednji. Uplašeno, ne shvaćajući, Tamara se ogleda: nema nikog. Drhtavim nogama ustaje sa školjke, povlači vodu i staje pred zrcalo, iznad umivaonika. Ne može ovakva van, među ljude, mora se srediti. Uzima četku i počinje ritual, ali ne uživa u njemu: pretvorio se u naporan i neželjen posao. Sve postaje mukotrpno! Za svaku joj je sitnicu potreban ogroman napor. Zar mukama nema kraja? Iscrpljena je, izmoždena! "Riješi se nje", hladan šapat prostruja. Ruka joj se zaustavlja i nekoliko dugih trenutaka lebdi, nepomično čeka, zamrla u vremenu. Iz spavaće sobe ponovo dopire bebin plač, u početku vrištav, a zatim odmah uporan, dosadan, pozivajući, tražeći pažnju, posvećivanje... - Ufffffff! - zastenje Tamara: gleda kosu, koja je masna zbog znojenja i trebala bi je oprati, ali nema snage, nema snage ni za što i nastavlja sa četkanjem, nadajući se da će plač prestati. Ne može ovo ponositi! Ne može izdržati! Poludjeti će! Bjesomučnim pokretima dovodi u red svoju lijepu kosu, dok joj se oči grozničavo sjaje. "Neću izdržati", misli ona završavajući sa kosom. "Ne mogu izdržati do pet sati! Moram izaći i snaći se! Moram! Do vraga i beba! I baka! Moram izaći! Zidovi me stežu, guše! Moram izaći! Pronaći smirenje! Moram izaći!". Grize donju usnu do krvi, dok plač bebe ispunjava sve oko nje, glasan, vrišteći, zahtijevajući plač! Opomena dužnosti, a to Tamaru iritira, dovodi do bjesnila: prihvaća samo dužnost prema vlastitim potrebama! Ostalo za nju prestaje postojati! Ne priznaje! Priznaje samo zov svog uzdrhtalog tijela! "Ušutkaj je", šapat proleti: i još jednom:"Ušutkaj prokleto derište!" Tamara se okreće kao u transu i kreće prema sobi. "Prekini to već jednom!", šapat je prati. Dolazi do vrata kupaonice i pokušava ih otvoriti. Uzalud drma vratima nekoliko dugih trenutaka i tada se sjeti: zaključala ih je. "Riješi je se", šapat je ne napušta. Otvori vrata kupaonice i sa nerazumijevanjem gleda oko sebe. Ne vidi baku koja je ustala i stoji pored malog dječjeg kreveta: ne vidi ništa, samo crnilo. I čuje! "Riješi je se!", šapat je ne napušta. Stojeći pored dječjeg kreveta, baka podiže pogled i uplašena onim što vidi, pita: - Tamara, dijete moje, što ti je? "Riješi se nje! Završi to već jednom!", uporan je šapat, tih, ali glasno u njoj odjekuje. Udara u njenoj bolnoj nutrini glasno poput groma i povređuje joj živce, tanke, iscrpljene. - Tamara!!! Ali Tamara je ne čuje. Ona čuje šapat u sebi, a on uporno ponavlja, tiho, ali joj ta tihost nanosi veliku i razdiruću bol i više nema ničeg osim boli, samo bol, jedino bol, neizdrživa i sveprisutna bol. - Tamara!!! Što radiš? - vapaj se bakin podiže uzalud. Ne dotiče Tamaru. Ništa je se više ne dotiče! Tamara se saginje, podiže djetešce i grubim ga zahvatom grabi za jednu ručicu i jednu nožicu: baka vrišti! Tamara se okreće piruetom oko sebe, graciozno, a opet rastrgano, poput ispucanog starog filma i svom snagom udara djetetom po rubu malog kreveta, jednom, još jednom i još jednom... Zatim ispušta malo i beživotno tijelo, koje pada na pod, dok baka bezglasno jeca, još ne shvaćajući čemu je prisustvovala, pa lagano i ni malo ne žureći, na izgled sasvim mirna izlazi iz sobe, iz stana, na ulicu, u potragu... Copyright © 2005. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 08:08 - Budi (17) - Iskren - #
07.11.2005., ponedjeljak
|
Jučer me posjetio Boris sa svojom, trećom po redu, životnom pratiljom Zoricom. Gledala nas je sa osmjehom, dok smo se prisjećali zajedničkih pijanki, kojih je bilo bezbroj u ovoj istoj mojoj sobi, u kojoj smo sjedili osvrćući (ovo su osvrti) se na našu burnu i ludu mladost. Nadam se, da će sa njom, konačno naći mir: potreban mu je! Pivski mu trbuh raste, ali on ne mari, sve okreće na zezanje, baš kao što je radio u onim dalekim danima. Prijatno provedena večer: otišli su nešto prije deset. Jučer se trčao njujorški maraton, što sam sasvim smetnuo sa uma, zahvaljujući posjeti starog prijatelja. Najpoznatiji maraton na svijetu! Prošle je godine preko 36.000 trkača uspjelo istrčati tu vrlo zahtjevnu trku! A ove godine ih se prijavilo preko 85.000! Ljudi moji, možete li zamisliti tu masu kako šiba gradom, a milijuni ljudi ih pozdravljaju!? Trči se poznatim predjelima Staten Island-a, Brooklyn-a, Queens-a, Bronx-a i Manhattan-a, predjelima koje svi znamo bar iz filmova. Stanovnici izađu na ulice, ponesu piće, pa nude trkače i bodre ih, puštaju im glazbu, izvikuju parole, prava manifestacija sporta radi sporta, a ne poput nogometa i ostalih ogranaka, koje se uspjelo pretvoriti u svoju suprotnost, pa više i ne liči na sport i nema ničeg zajedničkog sa sportom. Dok trčiš maraton, nitko ti neće dobaciti uvredu zbog zemlje koju predstavljaš, ili boje kože ili bilo čega drugog, već uvijek i samo čuješ bodrenje i lijepe želje, koje ti daju snagu da ustraješ, jer vjerujte mi, svi koji trče maraton, nakon 30-og kilometra, kad se sudare sa zidom, kako to zovemo, počne razmišljati o odustajanju, a onih 12 kilometara i 195 metara koji su još pred tobom, čine ti se nedostižnom i više te ne nose noge, nego snaga volje i želja da ne razočaraš one koji te poznaju, a i sve ostale. Važno postaje samo izdržati, istrčati: posve je nevažno koje si mjesto osvojio! Svatko je pobjednik tko istrči maraton! |
- 09:43 - Budi (21) - Iskren - #
06.11.2005., nedjelja
|
Jučer sam izvojevao veliku bitku uz odobravanje ogromne većine prisutnih stanara. Deset godina odlazim na sastanke (tek su nam u prosincu 1995 dozvolili otkup stanova: druga je i duga to priča) i svih ovih deset godina ih samo slušam kako tupe i provode svoju volju! Jučer sam pobio sve argumente našeg vrlog i veoma elokventnog predstavnika, svojom elokvencijom, za koju nitko u zgradi do jučer nije znao da je posjedujem! U jednom sam ga trenutku izbacio iz takta i ponudio je ostavku. Konjina, jedna, misli ako šutim da ništa ne primjećujem! Shvatio sam, dok sam ih gledao kako šutke sjede, da se većina boji! Boje se zamjeriti! Boje se reći ono što misle! Glupani! Čega se boje? Što im tko može? Gosp. Predstavnik se ponašao kao da je čitava zgrada njegova, a mi smo tu samo da podržavamo njegove naume! Jučer sam mu oduzeo te iluzije! I više nikada neću šutjeti! Prezirem njihov moto: "Sa svakim ljubazno, sa nikim iskreno"! Smučili su mi se! Sad misle da ću se boriti za njih, ali se tu gadno varaju! Miško ratuje samo u svojim bitkama: izgubio sam naivnost i vjeru kako su svi moji susjedi dobričine! A sad ono važnije, povratak u moj svijet! Pojačao trbušnjake na 200 i radim ih sa lakoćom! Snaga mi se polako vraća, osim u nogama! 16-og imam kontrolu i nadam se da ću dobiti zeleno svjetlo za početak hodanja! A onda... |
- 09:48 - Budi (20) - Iskren - #
05.11.2005., subota
 Muka mi je od same pomisli današnjeg sastanka stanara! Odlučio sam progovoriti i znam koje će to posljedice izazvati! Biti će veselo da veselije ne može! Ali ni po koju cijenu više svo ovo samovoljno iživljavanje našeg predstavnika - koji u stvari predstavlja samo samog sebe i živo mu se fućka za ostale - ne želim trpjeti šutke! Juriš u bitku!!! Dan oblačan, kratko spavao, kiša dolazi, živci začudo dobro! Bolova sam se riješio vježbanjem, a i čim ovo napišem, navaljujem na trbušnjake: čekam samo da mi se dupla kava slegne, pa da počnem. Mirovanje, dosada, gledanje filmova: moj uzbudljiv život. Posjete su prestale, pozivi su prestali! Mir i tišina! Odgovara mi to, imam vremena za pisanje. Što bih dao za jedno trčanje kroz prirodu… |
- 07:45 - Budi (18) - Iskren - #
04.11.2005., petak
Neodgovoran
|
Neodgovoran Gledajući prazne tanjure na stolu, sit i zadovoljan i sa čašom crnog vina u ruci, kojeg je bocu on donio, Majk, kome je pravo ime bilo Mihovil, pomisli kako sada sigurno dolazi gadnih pet minuta: Jasmina će sad sigurno potegnuti svoju omiljenu temu, vječnu temu; njegovu neodgovornost prema životu! I prema njoj, naravno. Zbog toga i sve te priče, shvaćao je on to vrlo dobro i već se nekoliko puta ozbiljno pripremao podviti rep i nestati na svom motoru brzinom munje iz Jasminkinog života. Ali ga je njena ljepota silno privlačila i nije u sebi nalazio snage za prekid. Gledajući je, kako jurca oko stola, sakuplja posuđe i žurno ga odnosi u kuhinju, svakim svojim pokretom pokazujući marljivost i ljubav prema redu, on shvati da će morati promijeniti sebe, ako je želi zadržati i ta ga spoznaja uplaši. Nije spreman na bilo kakve promjene! U trideset i prvoj je godini, ima dobar posao u banci, pristojno zarađuje, nema dugova, stan je njegovo vlasništvo, naslijedio ga od roditelja, koji su na žalost umrli prije dvije godine jedno za drugim: ima sve što mu je potrebno i želio bi da takvo stanje vječno potraje! Zar je to grijeh? - Daj, sjedni - reče joj. - Pa ne moraš baš odmah sve počistiti, zar ne? - Deni dolazi za pola sata - podsjeti ga ona, uzimajući posljednje tanjure sa stola i sklanjajući ih. Deni, vragolasti sedmogodišnjak, prvašić, njen sin i jedino njeno veliko zadovoljstvo, mislio je Majk, pomalo ljubomorno i pomalo prezirući sebe zbog takvih misli. Deni, Jasminkin živi podsjetnik na prvu ljubav, gorku ljubav, poraznu ljubav, koja nije bila ljubav: Denijev otac napustio je istog časa kad mu je rekla da je trudna i nestao iz grada, ostavivši sedamnaestogodišnju naivku nemilosrdno i ne okrećući se. Sad je ta nekadašnja naivka zrela dvadeset i petogodišnja žena sa pečatom sumnje na duši. Muškarci su opasnost, kao da joj piše na čelu, vidi to Majk dobro i zbog toga mu je još i draža. Ako je to ikako moguće. Ne želi je povrijediti, ali ne želi se ni odricati svog zadovoljstva. Sve su njegove ljubavi bile kratkotrajne, munjevite: još se nisu dobro ni razmahale krilima zadovoljstva, a već su naprasno prekidale let u dvoje i Majk se vraćao samoći. I svom motoru! Disao je za svoju "Jamahicu-jahačicu" kako je zvao snažan stroj i zbog čega mu se Jasmina često podrugivala, bez zlobe, naravno, peckajući ga i uživajući u peckanju. - Tebi nije potrebna žena - jednom mu je prilikom rekla, dok su izlazili iz kina, gdje su gledali "Goli u sedlu", kultni film, naravno, na Majkovo inzistiranje. - Imaš svoju motorčinu, koja te je sasvim okupirala! Nemaš vremena za ženu! Stalno si na motoru! Ispunjava te bolje od bilo čega i čini sretnim. Uvrijedio se te večeri. Primijetila je to i tu je večer, kod nje u stanu, bila izuzetno nježna i zaboravio je na povrijeđenost u obilju uživanja. Nikad nije došla kod njega u stan: uporno i bezrazložno, kako se njemu činilo, odbijala je to. - Imam sina - rekla mu jednom prilikom.- Ne želim da mu govore kako mu se mama smuca po muškim stanovima. Nije se prepirao. Čemu? Protiv predrasuda se teško boriti. I često uzaludno! Da stvar bude još čudnija, nikad nije ni prenoćio kod nje: morao je ustajati iz toplog kreveta prepunog zadovoljstva i odlaziti u noć. - Ne želim da te Deni ujutro zatekne ovdje - odgovorila mu je, na njegovo navaljivanje. - Hoću da zna, kako je ovaj stan njegov i moj! I ničiji više! - Glupost! - odbrusio je Majk ne izdržavši. - Možda - odvratila je, stegnula usnice u ravnu i ružnu crtu. - Ali je tako i tako će biti. - Odlutao si - reče mu Jasmina, sjedajući nasuprot njega i položivši dlan na njegovu ruku. - Da mi je samo znati o čemu si razmišljao. - Ah - odvrati on, primjećujući da se presvukla u traperice i crvenu maju. Zaštitna odjeća. - O nama, razmišljao sam o nama, naravno. - Baš! - Nasmije se zabacujući glavu, što se njemu jako dopadalo. - Prije će biti da si razmišljao o tome, kako ćeš sutra, kao i svake subote, jurcati sa svojim motoristima i dizati nepotrebno silnu buku! Majk se nasmiješi: evo je opet! Tko bi rekao da je ta ista žena, sad sapeta trapericama i besprijekorno začešljane kose, bez šminke, nasmijanih očiju, da je to ista žena koja je ovo isto poslijepodne ječala u njegovom zagrljaju, vrištala okupana zadovoljstvom. A sada izigrava nedostižnu! Pruži ruku prema njenom licu, želeći je pomilovati i upravo u tom trenutku odjekne zvonce. - Tko je sad? - iznenadi se Jasmina. - Nikoga ne očekujem, a Deni ne zvoni na taj način. Ustane i izađe iz dnevne sobe, ostavljajući Majka samog, mislima već u sutrašnjem danu: ima dogovoreno sa ljubiteljima motora sastanak rano ujutro. Odvesti će se... Krik je Jasminkin bio toliko neočekivan, oštar i glasan, da Majk poskoči, obori stolicu, prospe čašu i jurne u hodnik, prema kriku, prema njoj, prema voljenoj, što mu je odjednom postalo kristalno jasno. Noseći pod miškom umotan dar za Denija, Majk uđe u bolnicu, popne se na treći kat, na odjel traume, pa dugačkim hodnikom brzim koracima došeta do posljednje sobe, uđe i na krevetu do prozora ugleda Denija: leži na leđima, obje mu noge podignute, obje u gipsu, lice izgrebeno, crveno i naduto. - Boli? - upita namignuvši i pružajući mu poklon: knjiga i nekoliko čokolada. - Što misliš, kome je teže: tebi ili automobilu kojeg si udario? Deni se zacereka, a oči mu vragolasto zasiju, uživajući u dosjetki. - Bolje, dobro je - odgovori umjesto Denija Jasmina. - Noć je proveo mirno, spavajući. - A jesi li ti spavala? - Vrlo malo i vrlo slabo - prizna ona. - Ovo je za tebe - reče joj Majk, pružajući joj duguljastu omotnicu. - Što je to? - Otvori i pogledaj. Papir je šuštao u njenim rukama: svo troje su gledali u njega. Jasmina izvuče ček iz omotnice, pogleda brojku i zaprepasti se. - Što je ovo? - upita u čudu. - To je dokaz da sam prodao "Jamahicu-jahačicu" - reče Majk, gledajući je i vrebajući njenu reakciju. Odvratila je pogled od njega, okrenula glavu i na taj način sakrila lice od njegovog ljubopitljivog pogleda. Ali ne i od Denijevog, koji reče: - Mama, zašto plačeš? - Sretna sam, sine - odgovori ona kroz smiješak i jecaj i brišući suze. - Upravo sam primila dugo očekivanu poruku. - Kakvu poruku? - Poruku da je netko izabrao odgovorno ponašanje, umjesto neodgovornog. I preko malog, u gips umotano ležećeg sinovljevog tijela, pruži ruku prema Majku. Njihove se ruke sretnu točno iznad dječaka, iznad njegovog trbuha, prsti se dotaknu i odmah zatim isprepletu u čvrsti i topli stisak. Copyright © 2005. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 00:01 - Budi (20) - Iskren - #
02.11.2005., srijeda
Buđenje zvijeri
|
Buđenje zvijeri Nešto me snažno vuče, udara po ramenu, a meni je baš potamane i htio bih da to i dalje bude i svom se snagom borim protiv tog uznemiravanja. Konačno se predajem i otvaram oči: iznad mene ozareno Inesino lice, crna joj kosa kratko, gotovo dječački ošišana, a na sredini čela pada joj žuti čuperak za koji znam da ga je obojila meni za inat! Takva je Ines, voli mi prkositi, inatiti se bez veze, samo zbog toga jer me voli ljutiti, pokazivati da je ona glavna u našoj vezi. Pa me tako i sad bez veze budi: sigurno ne može spavati, ljubomorna je što ja mogu i jednostavno je odlučila probuditi me! Tko sam ja da smijem spavati, dok je ona budna? - Odjebi, mala! - kažem joj zijevajući, ali se ona i dalje smije: fućka ona na moje riječi. Po običaju! - Moram ti nešto reći - reče ona, a velika, požudna usta, razvuku joj se u kez. - Unaprijed se radujem tvojoj reakciji! Digao sam ruke! Kao i uvijek, znao sam da će istjerati svoje. Nedostaje mi upornosti! Koje Ines ima napretek! - Reci! Što je to tako važnog, da ne može pričekati moje buđenje? - Trudna sam! - ispali ona kao iz topa. Mora da mi je njuška krasno izgledala! Zinuo sam ko morski pas u napadu! Ona, klečeći na krevetu ispred mene, obučena samo u kratku bijelu košulju, pruži prst pokazujući na mene i prasne u ludi smijeh. - Da si samo vidiš glupu facu! - smijala se i dalje. - To će biti krasna fotka! Škljocala je svojim mobitelom, želeći trenutak zadržati u vječnosti. A u meni raste panika! Sve više i sve jače! Čitav se Univerzum drma! Trudna? Pa njoj je tek osamnaest, a meni dvadeset! Roditelji? Kako je to moguće? Odjednom se osjećam nemoćno poput malog djeteta: nikako moćno i samouvjereno poput tatice! Budućeg, doduše! Je li popizdila? Čemu se raduje? Oboje smo još školarci! Što ona misli? Ako misli? Da je život bajka? Da će se njezin tatica za sve i dalje brinuti? Kupovati joj skupocjene igračke? Poput ovog mobitela sa kojim neprestano škljoca prema meni i smije se, smije...Moram to prekinuti! Ne smijem dozvoliti da se situacija otme kontroli! Ako to dozvolim...Ne, neću ni misliti na to! Dijete ne dolazi u obzir! Nikako! Brak još manje! Moram prekinuti sa tim njenim sranjem! Moram! - Čekaj malo - rekoh ustajući iz kreveta i navlačeći traperice: ne možeš gol raspravljati o tome. - Pa valjda se i ja nešto pitam!? - Što? - Obrve joj polete u vis. Nije navikla na odbijanje. - Što hoćeš reći? Da me ne voliš? - Ostavi to sranje voliš-ne voliš po strani! - obrecnem se na nju: preneraženo me gleda, ne poznaje me ovakvog. - Druge su stvari u pitanju! - Koje druge stvari? - Dvoje smo, ne zaboravi! Ne možeš ti odlučivati o svemu! Razgovarajmo! - To znači da ne želiš dijete! - bijesno gledajući optuži me ona i dalje klečeći na krevetu: košulja joj se podigla i otkrila golo međunožje. Primijeti to i vrisne: - A ovo želiš! Nikada ti NJE nije dosta! - Oh, vidi jebene čistunke! Hvataš me bilo kad i bilo gdje, kujo jedna raspaljena, a mene okrivljuješ za ono što si sama uvijek tražila! I dobila! - Gad! - vrisne ona, skačući sa kreveta i unoseći mi se u lice: - Ti si jebeni gad! - Odjebi! - odbrusim joj: mrzim kad se tako ponaša. - Ne mora sve u životu uvijek biti po tvome! Nisam ti ja tatica, pa da je svaka tvoja želja za mene zapovijed! - Huljo! - vrisne ona i zaleti se prema meni: oči joj luđački i ledeno sjaje. Plavi čelik! - Jebena huljo! Njezin me dlan udara svom snagom: vidio sam udarac kako dolazi, mogao sam ga izbjeći, ali bilo mi ispod časti pomaknuti se! Zviznula me stisnutom šakom u lijevi obraz, a njen prsten me udari odnese komadić mesa i kože sa mog lica. Krv brizne, potok se mali slijevao niz moj vrat. I tada učinim grešku: jezikom poližem malo krvi sa usana i baš u tom trenutku dobijem drugi udarac u zube! Komadić jezika izleti iz mojih usana, padne pred moje noge: krv poče liti, teče, stvara se mala rijeka, a u meni bijes, zajedno sa divljom žarećom boli, raste, raste, raste i poprima neslućene razmjere i krenem prema Ines, pun mržnje, pun bijesa! Samo jedna misao u meni plamti: dosta! Prekoračila je svaku mjeru i otvorila u meni ono nepoznato, o čemu ni ja nisam imao pojma da spava u meni. Spava i čeka buđenje! Ines je probudila zvijer! Grabim je za vrat i tresem njenim tijelom i vičem u sebi: prokleta bila, prokleta bila...Nijemi krik mi se otkida iz ustiju zajedno sa krvlju i bijesom: stežem je sve jače i jače! Njeno tijelo zadrhta, oči me njene gledaju sa nerazumijevanjem, naglo se prestaje opirati, postaje stvar, beživotna stvar. Naglo je puštam: ovo što sada stežem rukama, nikako ne poznajem. Nije to Ines! To je ništa! Njeno tijelo pada, polako, usporeno, kao da je splasnula, ispuhala se u ludom ritmu života. Gledam tijelo i strah u meni uzima maha: što sad? Kako se riješiti tijela? Kako... ...Sa mukom dolazim k sebi, budim se, omamljeno gledam oko sebe, ne razumijem, ne razumijem, u glavi tuče, bubnja, svi bubnjevi prašume nalaze se u njoj, a usta suha, suha, ne mogu govoriti, ne mogu misliti, ne mogu… Iznad mene ozareno Inesino lice, crna joj kosa kratko, gotovo dječački ošišana, a na sredini čela pada joj žuti čuperak za koji znam da ga je obojila meni za inat! - Probudi se već jednom! - zapovjednički mi kaže. - Cviliš u snu ko preklano prase! Moram ti nešto reći i unaprijed se radujem tvojoj ... - Ni riječi više! - panično vrištim i iskačem iz kreveta, navlačim traperice: nemam vremena potražiti bokserice, moram van, na zrak, na zrak... Copyright © 2005. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 23:58 - Budi (24) - Iskren - #
Jedini model
|
Jedini model Jedne sparne ljetne večeri, dok je čitava naša šarena skupina sjedila na terasi, ispod starih kestenova, pijuckala ledena pića i željno očekivala večer, nadajući se da će sa njom spustiti dašak svježine, nisam više mogao izdržati: nagnem se blago prema suprotnom kraju stolu, prema Adi, koja je sjedila točno preko puta mene u svojoj kratkoj plavoj haljinici, pokazujući duge i predivne noge čitavom muškom svijetu na uživanje. - Moraš mi dopustiti bar jedan crtež - rečem joj sa svom snagom uvjeravanja koju sam posjedovao. - Nisam genije, ali prilično lijepo crtam, mnogi to kažu. Zašto ne pristaneš na poziranje i udovoljiš mi? Ničeg lošeg nema u tome. - Nisam nikad pozirala - odgovori Ada podižući dugu kosu bakrenog sjaja sa ramena i zabacujući je na leđa, vragolasto me gledajući. - Jeste li sigurni da samo to želite? Crtati me? - Mnogo toga želim - odgovorim joj, a smijeh cjelokupnog društva odjekne na te riječi i zaleprša prema krošnjama kestena, pozdravljajući sumrak. - U to sam sigurna – zadirkujući reče Ada, izazivajući novu provalu smijeha. Došla je nenajavljena jednog poslijepodneva: bio je petak i oblaci se gomilali u veliku i jedinstvenu skupinu, sparina legla nad gradom, pritiskujući: svaki čas se očekivao prolom oblaka. Zrak je titrao, činilo se da se zgrade miču, ljuljaju, pomjeraju sa mjesta. Kad je konačno crno nebo zaparala prva munja i u blizini odjeknuo prvi tutanj groma, dug, drhtav, zajedno sa prvim i veoma krupnim kapima kiše, uz nalet toplog vjetra, Ada uđe u moj stan. I promijeni ga. Zauvijek. Stajala je nesigurno: na njoj kratka zelena ljetna haljina bez rukava. Prve su je kapi kiše zahvatile i haljina se prilijepila uz njeno vretenasto dugo i čvrsto tijelo, zalijepivši se uz njene pune grudi, sapela njenu kruškoliku stražnjicu. Nisam mogao odvojiti pogled od nje: prizor za pamćenje! Zelena, vrlo tanka tkanina, prilijepila se onako vlažna od kiše i ocrtavalo Adino savršeno tijelo: ništa nije bilo prepušteno mašti. Nakašljala se, pomalo zbunjeno, pomalo posprdno, rugajući se prijateljski. - Smijem li ući? Ili ću ovdje zaraditi upalu pluća? Pomaknem se u stranu, propuštajući je i, dok se ona brisala u kupaonici, uspio sam se smiriti. Uz dupli konjak i cigaretu. Iz kupaonice je izašla umotana u veliki bijeli čupavi ručnik, koji joj jedva pokrivao stražnjicu, otkrivajući predivno duge i savršeno oblikovane noge, sjajne od vlažnosti. - Trebam li se skinuti? - upita, otvoreno me gledajući zelenim očima. - Ne treba! - Odluku sam munjevito donio, instinktivno. - Sjedni u onu fotelju, prekriži noge i gledaj kroz prozor u kišu. Biti će savršeno! Ljeto se približavalo kraju, dani su postali kraći i ne više toliko vrući. Boris i ja sjedili smo ispod oni istih starih kestena, pijuckali vino, pušili, gledali zalaz sunca: uživali u prizoru i uzajamnom društvu. - Želio bih te nešto upitati - počne on polako, pažljivo, kako mu je već običaj bio. - Najstariji sam ti i najbolji prijatelj i moram te to upitati. Znao sam da će jednom i to doći na red: sve dolazi. Ništa se ne može izbjeći. Znao sam to, ali sam se svejedno uzaludno nadao izbjeći nadolazeće pitanje. - Ne moraš ništa pitati! - odgovorim mu istog časa: bio sam spreman, odjednom sam znao što želim reći i više mi to nije izgledalo toliko teško. - U pravu si: zaljubljen sam u Adu. Pročitao si me! - Isuse! - zagunđa on potmulo i ispije čašu: šok je ipak, poput stisnute šake udario i morao ga je ublažiti vinom. - Jesi li ti lud? Njoj je oko dvadeset, a ti ćeš uskoro zakoračiti u šestu dekadu života! Jesi li svjestan toga? Ili si skroz poludio? Trideset i pet vas godina dijeli! Zjapi između vas! Nepremostiva provalija! - Ne viči! - opomenuh ga. - Nije onako kako ti misliš! Samo uživam u njenom društvu. A čini mi se da i Ada uživa u mome. Razgovaramo. Mnogo. O svemu i svačemu! Nikada prije nisam toliko govorio! Sad govorim o svemu i svačemu i uživam u tome! Naravno da je u početku bilo seksualne napetosti! Sa moje strane. Sad je više nema: možeš biti miran, vjeruj mi. Postali smo prijatelji i ne želim prekinuti druženje koje mi pruža toliko zadovoljstva! Pažljivo, ne prekidajući, saslušao me do kraja: za to je vrijeme naručio novu bocu i napunio čaše. - OK, uvjerio si me - naposljetku reče. - Ali ne možeš je dovijeka skicirati. Uostalom, koliko njenih crteža imaš? Mora da je impozantan broj! - Ni jedan. Nemam ni jedan! - Što? Kako to? Kako je to moguće? Što radiš sa njima? - Spaljujem ih - odgovorih, gledajući u stranu: priznajem, bilo mi neugodno. - Spaljujem ih pod izlikom da nisu uspjeli. Glumim nezadovoljstvo. - Hoćeš reći: lažeš! - Ne moraš me zbog toga razapeti! Boris se nasmije zabacivši glavu: njegov smijeh izbriše napetost koja se počela ispreplitati između nas. Dva stara i dobra prijatelja opušteno piju. Bez napetosti. Radost druženja. - Moraš to prekinuti - reče mi, pažljivo fokusirajući pogledom moje lice. - Sve je to suviše uzelo maha! Otišlo predaleko! Moraš prekinuti! Obećaj mi! Ne želim da se mučiš! A upravo te to čeka, ne prekineš li sa igrom: mučenje! Patnja! Svjestan si toga, je li? Šuteći, klimnuo sam, zamišljen, sjetan, već se počevši pripremati za taj događaj koji sam po svaku cijenu nastojao izbjeći, a koji se strelovitom brzinom približavao. Trebalo je to biti posljednje poziranje u ovoj godini: za dva je dana doček Nove godine, prazničko je raspoloženje zavladalo svima, pa i sa Adom. Kao i uvijek, došla je točno, u devet, svježa i lijepa i nasmijana! Zračila je raspoloženjem i grijala moju sumornost. Ne mogu prihvatiti mogućnost njenog odlaska! Ali moram! Kako ću bez nje? Bez njene vatrene kose? Nije mi nikad hladno dok je gledam! Ne treba mi drugi izvor topline! Uz nju mi je toplo u duši! Ni jedna vatra ne grije, kao što grije pogled na njenu kosu. Zatim se sjetim Borisa, njegovih riječi, svog obećanja njemu, svome najboljem prijatelju. Posjeo sam je na uobičajeno mjesto, kao i uvijek ogrnutu samo u veliki bijeli ručnik, dok joj se kosa sjajila na jutarnjem suncu, koje je dopiralo kroz veliki zatvoreni prozor. Grijanje je radilo i više nego dobro i odjednom mi postalo vruće, počeo sam se znojiti, dok sam divljom snagom crtao, jedan za drugim crteži su letjeli prostorijom, dok se nisam zaustavio na jednome: to je ono što sam čekao! Što sam tražio! Idealan je! I uopće mi ne treba! Urezan mi je u slikarsko sjećanje, umjetničku dušu, ne mogu ga zaboraviti, čitav moj talent počiva u njemu! Svoju sam koštanu srž ugradio u njegovu savršenost. Ispustio sam ugljen iz ruku i gledao skicu: umjesto skice, u duhu sam vidio veliku sliku i znao sam da ću je naslikati. Samo za sebe! Nitko je drugi neće vidjeti! Biti će to samo moja Ada. Koja neće nikad otići od mene! I u čijoj ću ljepoti uvijek moći uživati! Dok se u kupaonici oblačila, dovikivala mi je svoje planove za doček Nove godine: pozvana je na toliko mjesta, ali se odlučila na miran doček sa mladićem koji joj se sviđa. Izađe iz kupaonice, obučena u traperice i zeleni neobično debeli pulover, visokog ovratnika i zabacujući sjajne bakrene pramenove, pruži mi ruku, gledajući me u oči, toplo i sa simpatijom. - Uživala sam u našem druženju – reče mi sa osmjehom. – Pomalo mi je žao što je tome došao kraj. A vi me, kao i uvijek, iznenađujete! Mislila sam da će te biti bar malo tužni, a vi ste naprosto ozareni srećom! Blistate! Pomalo me to i vrijeđa! Ne žalite što vas napuštam! Osmjehnuo sam se u sebi: samo ja znam da Ada zauvijek ostaje sa mnom! Copyright © 2005. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 00:21 - Budi (25) - Iskren - #
01.11.2005., utorak
 Još jedan lijeni dan ispred mene! Obavio sam trening, s time da sam trbušnjake povećao na 140: mogu podnijeti, pa zašto ne? Odbacio sam i drugu štaku: sad hodam bez njih,naravno, samo u kući, kad budem izlazio, moram jednu uzeti. Možda počnem pisati, nadam se da hoću! Pozdrav svima! |
- 10:04 - Budi (19) - Iskren - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga:
Priče iz života o životu...  photo gallery A R H I V A 2005 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2006 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2007 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2008 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2009 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2010 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2011 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2012 1 2 3 4 5 6 7 - 9 10 11 12 2013 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2014 1 2 3 4 5 6 9 10 2015 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2016 1 3 4 5 - 7 8 9 10 11 2017 1 4 7 8 10 12 |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||