Jučer sam izvojevao veliku bitku uz odobravanje ogromne većine prisutnih stanara. Deset godina odlazim na sastanke (tek su nam u prosincu 1995 dozvolili otkup stanova: druga je i duga to priča) i svih ovih deset godina ih samo slušam kako tupe i provode svoju volju! Jučer sam pobio sve argumente našeg vrlog i veoma elokventnog predstavnika, svojom elokvencijom, za koju nitko u zgradi do jučer nije znao da je posjedujem! U jednom sam ga trenutku izbacio iz takta i ponudio je ostavku. Konjina, jedna, misli ako šutim da ništa ne primjećujem! Shvatio sam, dok sam ih gledao kako šutke sjede, da se većina boji! Boje se zamjeriti! Boje se reći ono što misle! Glupani! Čega se boje? Što im tko može? Gosp. Predstavnik se ponašao kao da je čitava zgrada njegova, a mi smo tu samo da podržavamo njegove naume! Jučer sam mu oduzeo te iluzije! I više nikada neću šutjeti! Prezirem njihov moto: "Sa svakim ljubazno, sa nikim iskreno"! Smučili su mi se! Sad misle da ću se boriti za njih, ali se tu gadno varaju! Miško ratuje samo u svojim bitkama: izgubio sam naivnost i vjeru kako su svi moji susjedi dobričine!
A sad ono važnije, povratak u moj svijet! Pojačao trbušnjake na 200 i radim ih sa lakoćom! Snaga mi se polako vraća, osim u nogama! 16-og imam kontrolu i nadam se da ću dobiti zeleno svjetlo za početak hodanja! A onda...
Post je objavljen 06.11.2005. u 09:48 sati.