![](("http://i404.photobucket.com/albums/pp130/Loricus2008/Njuskavac1-1.jpg)")
31.10.2005., ponedjeljak
|
Možda je prerano, ali više ne mogu izdržati: boli me kičma od neaktivnosti, neprestano osjećam pritisak na njoj, kao da dižem teški teret. Krenuo sam, lagano, bez naprezanja: 1. 100 trbušnjaka 2. Benč 26 kg. seriju od 10 - 8 - 6 - 4 - 2 3. Tricepsi sa bučama od 5 kg. 3 x 10 4. Odručenje nagnuto 1 x 10 5. Odručenje uspravno 3 x 10 6. Područenje uspravno 1 x 10 Iznenadio sam se koliko je teško raditi sa bučama kad si nestabilan: lijevim stopalom se smijem oslanjati samo na petu! Poneki put tako "krasno" zateturam, kao da sam poprilično popio. Zbog toga radim polako, pažljivo i postepeno, kako budem stjecao sigurnost, povećavati ću serije. Lori izvodim vani, samo ispred zgrade, i to me poprilično izmori: kad konačno na povratku savladam četiri kata, zglob me nožni tako lijepo boli, da moram podignuti nogu na visinu: jedino tako bol prolazi. Svejedno: počeo sam, a to je najvažnije! "Copyright © 2005. Nearh2001 - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora". |
- 17:25 - Budi (20) - Iskren - #
30.10.2005., nedjelja
Mahnitost
|
Mahnitost Dok su se polako i odlučnim koracima uspinjali na peti kat, jer zgrada nije imala dizala, Danko odluči prvi udarac uputiti ravno u grlo, u Adamovu jabučicu: želi biti siguran da će mu se protivnik od tog udarca složiti na pod. Potrebna mu je prednost i namjeravao ju je dobiti na taj način. U svojoj karijeri uličnog nasilnika, naučio je jedno vrlo važno pravilo, kojeg se uvijek pridržavao: onaj tko zada prvi udarac, obično je i pobjednik. Danko je uvijek udarao prvi: uživao je biti pobjednikom. Pod svaku cijenu! Zbog tog svog uživanja, u policiji se nalazio njegov podeblji dosje, koji ga nije previše opterećivao: volio je misliti o sebi kao normalnom dvadeset i petogodišnjem mladiću, koji se ničim ne ističe od ostalih, osim po poznavanju orijentalnih borilačkih vještina. Visok metar i osamdeset, težak osamdeset kilograma, bio je opasan protivnik, što se, gledajući njegovo gotovo dječje lice pod podužom crnom kosom i bezazleno plavim očima, nikad ne bi posumnjalo: njegov je dječji izgled kod većine žena uključivao zaštitnički instinkt. Muškarce je, naprotiv, zavaravao, nagoneći ih da učine grešku i podcijene Dankovu borilačku vještinu, koja je bila više nego dobra. - Je li sve jasno? - upita Alen: zastao je na međukatu, prisilivši Anitu i Danka da se zaustave. Pogledavši na sat, nastavi: - Uskoro će ponoć! Osam sati moramo provesti u stanu sa njim! Posljednji put pitam: jeste li spremni? Hoćete li izdržati? Oboje, Anita i Danko klimnuše: ona pomalo odsutno, on odlučno, stisnutih vilica. Dino, Anitin muž, sjedio je udobno zavaljen u fotelji, gledao film na televiziji, pušio, a na stoliću pored njega nalazilo se nekoliko limenki piva: dokaz usamljeno provedene nedjeljne večeri. Film je na TV bio dobar i Dino je uživao u njemu. Nije se uzrujavao što mu nema žene: postajao je ravnodušan prema njoj, Anita nije više ona Anita koju je volio. Počela je samostalno izlaziti u društvo , što nikako nije odobravao i što ga ljutilo i vrijeđalo i nije joj prvi put da se zadržala vani do kasnih sati. Bio je sedam godina stariji od nje, prošli je mjesec napunio četrdeset, pivski mu je trbuščić upravo počeo rasti, mišići mu omlitavjeli, smeđa kosa se prorijedila, oblikujući mu savršen ćelavi krug na lubanji, promjera pet centimetara. Upravo u trenutku kad je pružio ruku namjeravajući dohvatiti pivo, odjekne zvonce na ulaznim vratima: zaključao je vrata stana, želeći vidjeti u kakvom se stanju vraća Anita. U posljednje je vrijeme često dolazila prilično pijana, vodeći neke ljude sa sobom i on je odlučio stati na kraj tome. Gunđajući neraspoloženo ( propustiti će kraj filma zbog nje ) ustane, odšeta kratkim hodnikom do ulaznih vratiju, pogleda kroz špijunku: Anita, plava joj kosa neuredno pada po raskopčanom bijelom mantilu, zelene joj oči sjaje i on shvati da je i opet pila. - Jesi li sama? - upita, iako je vidio da je sama: ona dvojica su predvidjela njegov potez i sagnuvši se, izbjegli su njegovom radoznalom pogledu. - Zar ne vidiš? - obrecne se ona. Dino se naceri, otključa vrata i otvori ih. U tom trenutku Danko odgurne na stranu svog prijatelja Alena i Anitu, stupi dugim korakom ispred njih i desnicom opako zamahne ciljajuću Dinovo grlo. Udarac je bio snažan, eksplozivan, nabijen strašću ljubitelja tuče i iščekivanjem: pet se visokih katova pripremao na njega. Dino istog trena ostane bez zraka, pred očima mu se zacrni i nemoćno se skljoka na ulašteni parket. Crno more zaborava primi ga u svoj zagrljaj. - Igre su počele! - veselo reče Danko, trljajući prste šake kojom je zadao udarac. - Uđite, dame i gospodo: prethodi nam cijelonoćno tulumarenje! Prvi se susret Anite i Alena odigrao prije deset mjeseci, u siječnju: bura je urlikala gradom, kad su se, pognuvši glave ne bi li se zaštitili od njenih ledenih ugriza, ne vidjevši dobro ispred sebe, sudarili na pločniku ispred robne kuće. Zateturala je, nešto od sudara, nešto zbog siline bure, a on je prihvatio i spriječio njen pad. Nježno, a opet snažno, odlučno, ugurao ju je u robnu kuću. Dalje od hladnoće, u prijatnu toplinu. - Idemo na čaj - reče joj. - Moram se nekako iskupiti zbog svoje trapavosti. Podigla je glavu, bio je izrazito visok, i opila ju je njegova muževnost: čvrsto lice, crna i sjajna kosa, sjajne crne oči, koje su je gledale zadivljeno. Osjeti kako joj koljena popuštaju: nije shvaćala što se događa sa njom. Znala je samo, da će ispuniti svaku želju ovog poželjnog muškarca! Nije mogla drugačije: to je bio jedini put, drugog nije bilo, sve je drugo iščezlo! Prestalo postojati. Zrak joj drhtao pred očima. Iste su večeri završili u krevetu, u njegovoj garsonijeri, maloj i udobnoj: savršeno ljubavno gnijezdo! Osjećala je da nema izbora: moralo se ovako završiti. Dok su se grčili u ljubavnom zanosu i krv im šumila u ušima, osjećajući samo svoju strast: nisu čuli hladni i nemilosrdni fijuk bure, koji je opominjao svojim ledenim bičem. Strast ih nosila i Anita, prvi put u svojoj trideset i trećoj godini života, ispusti spontani krik zadovoljstva: krik je nosio njenu radost oslobađanja, pjevao o otkriću tjelesnog zadovoljstva. Prvi je put doživjela vrhunac seksualnog zadovoljstva i od tog je časa postala robinja: sve bi učinila ne bi li se ponovo popela na vrhunac strasti. Sve ju je ostalo prestalo zanimati. Bila je uvjerena da je ona "kriva", da njeno tijelo ne reagira kako treba, greška je u njoj: živjela je sa tim teretom čitav svoj život, a sada, u jednom hladnom poslijepodnevu, koje se pretvorilo u vruću ljubavnu večer prepunu zadovoljstva, neslućenih vrhunaca slasti, otkrila je novi svijet, poželjni svijet, svijet za kojim je nesvjesno žudjela i kome se sad potpuno predala! Svijet tjelesnog užitka! Njen svijet! Jedini željeni svijet! Potreban joj svijet! - Gdje ćemo sa njim? - upita Danko. - U spavaću sobu - odluči Anita. - Polegnimo ga na krevet. Danko se sagne i začuđujuće lako sam podigne onesviještenog, prebaci ga na rame i, vođen Anitom, koja mu je pokazivala put, odnese ga u spavaću sobu. Baci Dina na krevet i osvrne se oko sebe. - Konopac - reče - potreban nam je konopac. Vezati ću ga tako da neće moći ni trepnuti! Alen se nasmije: shvatio je da Danko beskrajno uživa u svom djelovanju. Klimne Aniti i reče joj: - Daj konopac i traku! Ona otvori svoju crnu kožnu torbicu i pruži mu zatražene stvari. Gledala je kako joj vezuju muža, stavljaju mu ljepljivu traku preko ustiju i pri tom nije osjećala ništa... Imala je dvadeset kad ga je upoznala, on dvadeset i sedam, činio joj se zrelim, pouzdanim, nježnim i zaljubila se u njega tog ljeta. Onda to nije shvaćala, ali Dino joj od tog trenutka počeo krojiti život po svojim mjerilima, ne pitajući nju odgovara li joj to. Prvo ju je odvojio od njenog društva: sebično je njeno vrijeme sasvim prisvojio za sebe. Ona je to zvala velikom ljubavlju prema njoj i bila sretna zbog toga. Malo, po malo, sasvim su se odvojili od svih, postali izolirani: Anita sasvim izolirana. Nigdje nije izlazila, ni sa kim se sastajala, a da i Dino ne bi bio prisutan. Živjela je njegov, a ne svoj život! Živjela za njega, ne za sebe. Za njegove želje, ne svoje! Shvativši to, počela se opirati, odlaziti od kuće, sastajati se sa novim poznanicima i piti. U piću je pronašla oslobođenje: kad bi alkohol počeo djelovati, život više ne bio sivilo bez zadovoljstva, već vatromet radosti i smijeha! Svađe su postajale sve češće i sve jače i sve glasnije i sve su je više umarale i u njoj izazivale ogromnu želju za oslobođenjem. Umirala je u zlatnom kavezu svoga braka! U Alenu, svom ljubavniku, koji je u njoj probudio zamrlu strast, koja se nikad do sada nije rasplamsala, vidjela je prvo strastvenog ljubavnika, zatim je malo po malo na njega počela gledati kao na onog koji je predodređen da je spasi i oslobodi bračnog jarma. Jer sad je tako doživljavala svoj suživot sa Dinom, koji joj posvećivao malo pažnje, svu energiju usmjerivši na svoja dva kafića koja su mu donosila sasvim pristojan prihod. Nije znao probuditi joj uspavano tijelo i počela ga okrivljavati za sve jade svog života. Sve ono što Dino nije imao, pronalazila je u Alenu, svom ljubavniku. Alen nije imao nikakvih stalnih prihoda, sad je to znala, ali nije joj bilo važno. Nije radio i noći je provodio kockajući, živeći uvijek na samom rubu zakona. Nije joj to smetalo, naprotiv, to ga činilo još privlačnijim i još poželjnijim! Čovjek koji sam kroji svoj zakon! Imponiralo joj to. Nije ju smetala njegova financijska nesigurnost. Čak ni stan u koji ju je dovodio, nije bio njegov: bio je od Alenove sestre. Ni to je nije smetalo. Počela je zamišljati život bez muža, život sa Alenom, život uživanja...i više nije mogla ni o čemu drugom misliti! Odlučila je svoje misli povjeriti Dinu. Progovorila je jedne subote, dok su umorno-zadovoljni ležali okupani znojem, nakon dugotrajne ljubavne igre u sparno ljetno poslijepodne. Nije mogla bolje tempirati vrijeme: nekoliko noći prije toga, Alen je na pokeru izgubio pozamašnu svotu, dugovi su ga i u snu proganjali i čim je Anita progovorila, u njemu se začeo pakleni plan: uz pomoć Danka, na koga uvijek može računati, obraditi će mlakonju od njenog muža, duboko mu utjerati strah u kosti, zatim ga odvesti onako slomljenog kod javnog bilježnika i prisiliti ga da prepiše punomoć na stan na Anitu, kako bi ga mogla prodati...svi njegovi problemi prouzrokovani kockanjem i rastrošnim životom biti će riješeni! Počeo joj je tiho šaputati plan u uho, istovremeno lagano joj milujući unutrašnju stranu bedara, dok se njeno dugo i vitko tijelo počelo izvijati od uživanja. Uživao je u moći koju je imao nad njom. I koristio je! - Potpisati ću...- kroz ranjene usne promrmlja Dino. Šest je sati ujutro i teška je noć iza njih, noć prepuna nasilja, psovki, emocija. Nikada Dino nije ni pomišljao da je toliko izdržljiv, da toliko bola može podnijeti. Tukli su ga, čitavu noć, naizmjence, prvo Alen, njen ljubavnik, zatim onaj snagator, kome nije čuo ime. Mrzio ih je, mrzio ih je iz dubine svoje duše! Ne zbog batina, nego zbog poniženja na koje su ga prisilili. Negdje oko tri u noći, one popijene pive su se u njegovom mjehuru pobunile i zatražio je da ga puste u toalet. - Pišaj na krevet! - zlobno mu je rekla njegova Anita koja više nije bila njegova. - Za drugo ti i onako ne može poslužiti! Ogromni se bijes u njemu podigao! U tom je trenutku shvatio da je spreman na svaki, pa makar i očajnički čin: neće samo mirno trpjeti! Udariti će! Udariti će kad se budu najmanje nadali! Na kraju će on ipak biti pobjednik! Neće dozvoliti kuji da uživa u plodovima njegovog rada! Sve joj je pružio, brinuo se za nju kao za neku jebenu princezu! Ništa nije morala raditi, jedina joj je dužnost bila da se prema njemu ophodi onako kako bi se svaka normalna žena trebala ponašati prema svom mužu! Usprkos boli i poniženju ( morao se pomokriti u krevetu, obučen, dok su ga oni gledali i smijali mu se ) intenzivno je kovao plan, za koji je znao da mora uspjeti. Žrtvovati će i svoj život, ali ne da kuji i njenom ljubavniku plodove svog rada! Gledao ih je kako se besramno miluju, vidio je Anitino lice, uzdrhtalo od slasti, kako nikad nije drhtalo pod njegovom rukom. Bijes, poniženje, stid, kovitlalo se u njemu. Drhtao je od napetosti, hvatao zrak u zadimljenoj prostoriji: sve je zaudaralo po alkoholu, cigaretama, mokraći i još nečemu, čemu nije znao ime. I tada se sjeti: to je strah, mirisao je strah i očaj! - Molim vas, otvorite vrata balkona - zastenje, dok su ga oni hladno, nezainteresirano gledali. Iznenada mu se sreća osmjehne: onaj snažni sileđija koji ga je nokautirao i kome nije znao ime, stane na njegovu stranu. - U pravu je - reče Danko - ovdje se ne može disati! Što je previše, previše je! Pustiti ću malo zraka! Anita i Alen su zadovoljno gledali jedno u drugo: pobijedili su. Danko je dugim koracima krenuo prema balkonu i širom otvori velika vrata balkona: prohladan, slatko-prijatan jutarnji zrak nahrupi u sobu: nije nestalo smrada, ali postalo je podnošljivije. Duboko udahnuvši kroz usta, Dino osjeti lagano ublažavanje boli i umor, težak umor, silan umor i zahvalno utonu u san, dok mu se misao osvete prevrtala u glavi zajedno sa nagomilanim emocijama. Probudio se u osam i trideset: polako je otvorio oči, shvativši kako mu je veliki flaster ponovo zalijepljen preko ustiju. Boljelo ga je, ali je otrpio ne trepnuvši. Odluka koju je donio prije nego li je utonuo u košmarski san, još se dublje ukorijenila u njemu, učvrstila, srasla sa njim, postala mu jedina želja. Ušli su sobu, prvo Anita, a za njom njen klipan: onaj treći, kojem nije znao ime, nije bio sa njima. - Budan je - reče Anita, nagne se nad njega i ni malo pažljivo odlijepi mu ljepljivu traku sa usana: krv mu u tankom mlazu procuri. Suviše je udaraca primio u lice. - Moram na zahod i presvući se! - odlučno reče gledajući samo u Anitu: na njenog ljubavnika nije obraćao pažnju. - Ako mi to ne dopustite, ništa od dogovora. - Neka ti bude - umjesto Anite odluči Alen. - Budeš li mi pravio neprilike, nećeš se dobro provesti. Razumiješ? Dino klimne i dalje ne gledajući u njega, što je Alena nerviralo. - Prvo ćeš mi dati svu lovu koju imaš, tada se možeš presvući. Oslobodili su mu ruke: sad je na vratima stajao i onaj sileđija, nasmijan i raspoložen, ali budno ga gledajući. Dino bolno ustane, grčeći lice u bolnu grimasu, nastojeći im se prikazati posve bespomoćnim. Nije ni izdaleka bio slab, koliko se pretvarao: san ga je oporavio, bijes i doživljeno poniženje dalo mu odlučnost. Vrtio je glavom i tresao ruke u nastojanju poboljšati cirkulaciju. - Brže! - zareži Alen. - Što se tu prenemažeš!? Dok mu se sa oznojenog lica cijedio znoj, polako otvori ormar i iz tajnog mjesta izvadi hrpu novčanica: euri, dolari, kune...Pruži ih prema ljubavniku svoje žene: on ih pohlepno uzme i sad je buljio samo u toliko željeno papirnato šarenilo u svojim rukama. Dok su svi gledali u novac i nastojali ga pogledom prebrojati, Dino duboko, odlučno uzdahne i jurne. U skoku se našao pored preneraženog i sasvim nespremnog Alena, zgrabio ga oko pojasa i gotovo lebdeći, velika se snaga aktivirala u njemu, ne osjećajući težinu tijela koje je nosio, sa ljubavnikom jurne prema balkonu. Baciti će ga dole, u dubinu petog kata! Anita vrisne: shvatila je njegovu namjeru. Gotovo luda od straha da se njenom ljubavniku nešto ne dogodi, zaleti se prema njima, posrne, udari tijelom u njih i tako im dade još veće ubrzanje. Šireći oči od ludog straha, čvrsto se uhvati za Alena, nastojeći ga oteti iz ubilačkog zagrljaja: ali nije pomogla, odmogla je u tom naumu, nehotice! Tri su se tijela, grabeći jedno drugo, zanjihala, a zatim se sunovratila u dubinu, a različiti krikovi otimali im se grla: Dinov, krvoločan, pobjednički; Alenov, preneražen, ne shvaćajući, protestirajući i Anitin, bolan, jadan, jadan... Danko je preneraženo, paraliziran brzinom događaja, dugi trenutak ukočeno stajao, zatim brzo klekne, pokupi novčanice sa poda, ugura ih u džepove traperica, koje se od količine novca nabrekle i jurne van iz stana, vrlo dobro znajući kako ima malo vremena za nestanak. Njegovi su užurbani koraci muklo odjekivali stubištem, Otvori velika i teška vrata zgrade i izleti na ulicu, u jesenje jutro, projuri blizu tri mirna, još malo prije tako puna života tijela, a da ih nije pravo ni zapazio i nastavi trčati svom snagom, sa jednim jedinim ciljem: udaljiti se što brže i što je više moguće! Iza njega, na pločniku, nekoliko metara udaljeni od zgrade, ostala su tri tijela: oko njih se već počeo širiti crveni krug, spajajući ih u smrti, dok je zlatno lišće sa obližnjih stabala lepršajući padalo i ostajalo zarobljeno u crvenilu koje je polako, zajedno sa posljednjim životnim dahom, istjecalo iz njih. "Copyright © 2005. misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora" |
- 07:48 - Budi (26) - Iskren - #
29.10.2005., subota
 Sloboda kretanja... Pozdrav svima! |
- 11:04 - Budi (12) - Iskren - #
28.10.2005., petak
 Jučer se prvi put spustio niz stepenice i izveo Lori ispred zgrade: danas nisam. Nervozan. Bolovi. Tek poslije podne "propisao". Prije toga savršena blokada! Uffffffffffff!!! Kao da trčim izgubljenu trku! |
- 19:06 - Budi (14) - Iskren - #
27.10.2005., četvrtak
 HARD kapitalizam na djelu Najrazvijenije zemlje oglušile se o pozive UN-a za pomoć žrtvama potresa Humanitarna katastrofa u Pakistanu: Bogati bez solidarnosti Mnoge razvijene zapadne zemlje oglušile su se o poziv UN-a za pomoć žrtvama razornog potresa koji je pogodio Pakistan i dijelove Indije. Prema podacima humanitarne organizacije Oxfam, od 312 milijuna dolara, koliko je tražio UN, bogati su obećali dati samo 68,5 milijuna dolara, što je manje od trećine tražena iznosa. Od te svote samo je oko 20 posto, odnosno oko 14 milijuna dolara, uplaćeno na račune za pomoć žrtvama. UN je jučer u Ženevi održao novi sastanak s donatorima kako bi ubrzao i povećao pomoć. 26.10.2005 18:34 Večernji list Evo pitanja za vas: Kako se nazvati ovakvo reagiranje bogatih? |
- 09:13 - Budi (15) - Iskren - #
26.10.2005., srijeda
|
Danas su mi povadili konce, dobro iščistili stopalo iz koga strše žice! Antene za energiju! Sve je OK, dobio sam dozvolu naslanjati se pomalo na petu, što znači da ću uskoro početi izlaziti iz kuće. Govorili su mi da ću morati tri mjeseca provesti u kući, a ja sam ponudio opkladu da ću to uspjeti smanjiti na dva! Nitko nije pristao, znaju kakav sam! Srezati ću krepavanje na jedan mjesec: 11.10. sam operiran i 10. 11. ako ne bude kišovito odoh ja sa Lori do parka! Nije loše za starog konja! Moram priznati da sam gadno oslabio! Jedva sam se spustio niz četiri kata: o usponu da ne govorim! Kao da se penjem na Himalaju! Preznojio sam kao da sam istrčao najmanje 10 km. Ode moja kondicija! Moram je ponovo loviti! Sutra počinjem sa drilom: utezi i trbušnjaci, dva puta na dan! Juriš u nove pobjede! "Copyright © 2005. Nearh2001 - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora". |
- 11:51 - Budi (24) - Iskren - #
25.10.2005., utorak
|
Trka unazad Gledam oko sebe, slušam, pamtim, čitam o prošlosti, i mada sam i te kako svjestan da nam povijest pokazuju iskrivljenu ( pišu je pobjednici, vladajući ) svejedno se ne mogu oteti dojmu da cjelokupno čovječanstvo, a kod nas je to izraženo na najprimitivniji mogući način, da cjelokupno čovječanstvo trči trku unazad, da se poslužim svojom trkačkom terminologijom. Vladajući nas uvjeravaju kako iz dana u dan živimo sve bolje i bolje ( zahvaljujući njima, naravno ) što je bezočna laž! Znate li, da se 17% naših građana izjašnjava da je gladno? Istovremeno Katolička crkva gradi monumentalne građevine ( podsjeća me to na faraone, na piramide ), a ujedno propovijeda solidarnost, koju sama ne pokazuje i iznosi da po njenom istraživanju gotovo 30% građana živi ispod granice siromaštva! A ovi drugi vladajući? Naša Vlada? Prije dva dana prasnula je vijest o kupnji skupocjenih vozila, jer potrebno je obnoviti vozni park, a na to je utrošeno 10 milijuna kuna! Vladajući će nam se voziti u Mercedesima E-klase i BMW-ima! Sjećate li se Sanaderovog poziva na štedljivost? Na vožnju gradskim saobraćajem? Ali znate što: fućka mi se za njihovu bahatost! Oguglao sam na bahatost vladajuće klase! Ono što me smeta je sve veća bahatost "običnih" ljudi! Nitko ne mari za nikoga! Svi se distanciraju od svakoga! Svi se zatvaraju u svoje strogo odvojene male svemire, ni malo ne mareći za druge! Jedni se prežderavaju i poslije toga trče u teretane, saune, kod plastičnog kirurga, a istovremeno mu susjed umire od gladi! Znate li zbog čega je došlo do toga? Uspjeli su nas razdvojiti! Pod onim "nas", podrazumijevam sve ljude ove planete koji žive od svog rada! Vladajući nam nameću podjele, koje lakovjernici lakomo gutaju! Nema više vjernika, moj je zaključak: postoje samo lakovjernici! Dijelimo se po rasama, po vjeri, po državljanstvu, po...i da ne nabrajam! Vladajući to koriste: oni se nikad ne dijele! Oni se spajaju, integriraju u moćne korporacije! Imaju sredstva i imaju moć i na osnovu toga se udružuju: ne smeta ako je jedan partner katolik, a drugi musliman, ne zanima ih boja kože, ni mjesto rođenja: lova i moć upravljanja je spona koja ih neraskidivo spaja! Čorba je odavno ispjevao: "Samo budale ginu za ideale" i nažalost, to postaje surova istina! Trčimo trku unazad! Nekada davno postojali su ideali! O kojima su ljudi sanjali! Na osnovu kojih su pojedinci postajali veliki! Kad se sanjalo o boljem i pravednijem svijetu za sve, a ne samo za izabrane! Danas takve ljude nazivaju naivnim budalama, ali je meni drago pripadati toj kategoriji, a ne stadu koje trči trku unazad po diktatu svoji beskrupuloznih moćnika, koje su postali moćni ( gle sprdnje! ), upravo zahvaljujući tom istom stadu koje ih je postavilo na vrh Olimpa! Nerazmišljajuće stado gleda u njih i nada se da će ovi Izabrani raditi za njihovo bolje sutra ( ako već nije moguće danas - ali zašto za vladajuće ono bolje sutra nastupa odmah sada? ): smijem se tome naivnom nadanju! I na kraju: postoji li alternativa? Uvjeren sam da postoji! Ja sam živi primjer za to! I nekolicina mojih prijatelja! Distancirali smo se! Nismo prihvatili potrošačku filozofiju! Naprotiv, odbacujemo je svom snagom! Možda to ništa ne znači, samo beznačajna kapljica u moru, ali znam, dok budem ležao u grobu i dok buduće generacije budu proklinjale našu pohlepnost i svijet onakav kakav smo im ostavili, to se proklinjanje neće odnositi na mene, mirno ću spavati. Meni to nešto znači: Vladajući vjerojatno ni ne pomišljaju na takvog što! Za njih važi: poslije nas - POTOP! Žalosno je, što je takav način ponašanja prihvatila većina, što je postalo obrazac ponašanja! I da zaključim: zbog toga ne vjerujem u ljude: vjerujem samo u čovjeka! "Copyright © 2005. Nearh2001 - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora". |
- 09:52 - Budi (25) - Iskren - #
24.10.2005., ponedjeljak
Igrati se ...
|
Igrati se ... Polako sam zalegao u travu, izvježbanim i mekanim pokretima na već ranije pažljivo odabrano mjesto: već se dugo pripremam da ono što sam zamislio provedem u djelo i ovo večeras, posljednja je proba. Nema više priprema, ni odlaganja. Čas je kucnuo, zazvonio u vječnosti. Sutra ću to učiniti, nema više oklijevanja, nema razloga za to: spreman sam da spremniji ne mogu biti. Osjećam se moćnim poput boga! Za nju i jesam bog! Nema više čekanja! Njezin je život u mojoj moćnoj šaci! Sutra ću je ubiti i neće me uhvatiti, jer sam moćniji, pametniji, lukaviji od svih njih! Pokazati ću im! Prevarili su se u meni! Svi! Nisam slabić za kakvog me drže! Smješkam se mislima, dok lagano razgrćem zemlju: tu ću zakopati nož duge oštrice, duga je čak trideset i pet centimetara. Naravno da sam pažljivo obrisao sve moguće otiske, naoštrio ga, umotao u sivu pamučnu krpu, zatim sve ugurao u najlon-vrećicu. Ukrao sam ga iz mesnice, na suprotnom kraju grada, prije više od osam mjeseci, dok je mesar za trenutak otišao u sporednu prostoriju. Neka me hladno i nemilosrdno i bešćutno čeka do sutra. Sutra je navečer veliki trenutak! Nitko ne zna moje snove! Najviše se u meni prevario moj naduveni stariji brat: punih je deset godina stariji i ta njegova starost, kao da mu da daje pravo zajebavati me! Sere po meni, neprestano! Nikad nije zadovoljan mojim ponašanjem: nikad mi nije rekao lijepu riječ! Lijepe riječi čuva za one svoje droljice koje, jednu za drugom dovodi kući. U krevet, za koji govori, glasno se smijući, da je prometan poput kolodvora! Mene zadirkuje, pita me za djevojku, a dobro zna da je nemam. Nikad je nisam ni imao. Prije godinu dana sam prišao jednoj, za vrijeme školskog odmora, a ona se nasmijala i obrecnula, prezirno se smijući i zabacujući dugu smeđu kosu: - Odbij! Nisi muškarac, ostao si balavac! Zamro mi je osmjeh na licu: samom sebi sam dao riječ; nikad više neću doživjeti takvu neugodnost! Kreštavi me smijeh njenih prijateljica dugo pratio, a ja sam mislio na Maria i njegove žene, koje je jednu za drugom, baš kao na tekućoj vrpci, prevrtao kat iznad moje glave! Lako je njemu: čitav mu je kat na raspolaganju, a ja se sa blesavom starom moram naguravati u prizemlju! Da bih došao do svoje sobe, moram proći pored kuhinje i njene sobe, a ona, poput velikog šišmiša, neprestano sjedi u stolici za ljuljanje ( ima ih dvije: jednu u dnevnoj sobi, a drugu u spavaćoj! ), prelistava neke glupe časopise i samo melje i melje o tome kako nikog i ništa ne poštujem! A zašto da poštujem? I koga? Okružen sam ljigavcima i nikog ne poštujem, a još manje volim. - Ugledaj se u Maria - kaže stara glupača. - Vidiš kako on pravilno živi! Sere! Ništa ona ne zna o njegovom, Marievom životu! Taj se čovo gadno namlatio love, ne znam kako i kad, ali sigurno to nisu bili čisti poslovi. Pa on se razbacuje lovom: kupio je BMW! Sve bih dao da samo jednom mogu potjerati tu lijepu i moćnu mrcinu! Nisam se usuđivao: siguran sam da bi mi Mario polomio ruke, kad bih ga vozio bez njegovog dopuštenja! A dopuštenje nikad neću dobiti, znam, pomirio sam se time. Ostaje mi samo uživati dok ga gledam. Sjajno je crni i prede poput zadovoljne žene! To su njegove riječi, mog brata, pravi je poeta kad su u pitanju kola. Kad sam ja u pitanju, e to je već sasvim druga stvar! Za mene ima na repertoaru samo pogrde! Najčešće, niškoristi, luzer, lijenčuga i slična tepanja…Uvijek jedne te iste! Mnoge sam ga noći gledao, kako se vraća svojim BMW-om, a u njemu uvijek neka napadno obučena kuja! Njezin bi smijeh raskalašeno i obećavajući odjekivao u noći i donosio mi vlažne snove. Krišom bi ih gledao kako se penju na kat, u njegov stan, raskošno uređen, naravno, a zatim slušao njihov supijani smijeh. Često bih namirisao travu, a cuga je potocima tekla! Što bih dao da mogu prisustvovati i učestvovati u takvoj jednoj orgiji! Mogao sam samo maštati o tome: nikad me nije pozvao, nije mario za mene, nije ga bilo briga! Brinuo je jedino za svoj slatki život: moj ga nije ni zanimao! A one kockarske noći! Ljudi moji, koja se lova tu vrtjela! Slučajno znam: jedne su noći ogladnjeli i moj se dragi brat nije ustručavao probuditi me u tri ujutro i narediti mi da im skoknem po hrpu bureka! Očistili su njegov hladnjak i htjeli su još i nije ih bilo briga što imam samo sedamnaest i što mi je san potreban. Tako je to kad si slab: svatko te gazi, iskorištava za svoje prohtjeve! Donio sam im bureke i svi su mi dali po koju kintu: svi osim brata, on nije pružio ruku i tutnuo mi napojnicu! Kao da sam smeće, gad jedan, a ispred njega ležala je ogromna hrpa nemarno zgužvane love! Škrti gad, mora da je luđački gadno dobivao na pokeru! Lice mu bilo ozareno, a njegova glupača, ovaj puta crvenokosa, stajala mu iza leđa i lizala uho, a pogled joj pohlepno bio prikovan na hrpi love! Nagnula se iznad njegovog ramena, a sise joj zamalo ispale, krupne, zamamne: gutao sam ih pogledom i mrzio brata koji može uživati u njima . Bijednik jedan glupi, mislio je da njega vole, sve te žene, njega, a ne njegovu lovu! Škrti gad! Uvijek je okružen društvom, ali nije to zbog njegove sjajne i neodoljive ličnosti! To je njegovo mišljenje i mišljenje glupe stare, sasvim pogrešno mišljenje. Mrzim ga! Da bi mi taj malo pomogao sa svom tom lovom koju nemilice troši! Nikad ništa! Čak ni za cigarete! Crknuti će basnoslovno bogat, uvjeren sam u to! Što prije, to bolje, ako se mene pita! Naravno da sam mu jednog petka maznuo lovu! Više nikad nisam to učinio! Ubio je boga u meni! Isprebijao me na mrtvo ime! Sedam sam dana proveo u krevetu, drhteći i sav u plavim oteklinama, koje su polako prelazile u ljubičastu boju. Boja opomene! Tako je on to zvao, proklet bio! Poslije tog događaja pooštrio je kontrolu nad mojim životom: sve je držao pod povećalom, svaki moj pokret! Kad sam ozdravio, a da nisam ni bio bolestan, nego jednostavno i nemilosrdno pretučen od svog vrlog brata, kojeg naša stara neizmjerno cijeni, prvo što sam učinio je bilo da otiđem u teretanu, upišem se i počnem vježbati, nabijati mišiće, nabijati snagu! Dvije godine odlazim redovito i treniram bjesomučno i kladim se: brat će razmisliti dvaput prije nego što ponovno zamahne prema meni! Ubiti ću ga, ako moram, ali više me nikada neće istući! Nikada! Od sada ću ja druge tući! Ubijati ću boga u njima, u svakom tko mi se usprotivi, prema svakom tko mi se nađe na putu: biti ću nemilosrdan. Oni najjači uvijek su nemilosrdni! Zato i jesu jaki! Jer su nemilosrdni! Milosrđe je znak slabosti: ne želim biti slab, želim biti jak i želim ostati jak čitavog života! Samo se tako isplati živjeti! Jedino tako mogu živjeti! Jedino tako pristajem živjeti! Pored mene nešto šušne i brat mi izvjetri iz glave: sva se čula u meni napnu! Napeto sam osluškivao! Dolazi li? Čini mi se malo prerano. Njeno je vrijeme obično oko devet, a sad je tek prošlo osam, sunca još ima, kraj je mjeseca svibnja, ljeto se približava, dani postaju duži. Namjerno sam došao ranije: želim u glavi odvrtati svaku sekundu budućeg doživljaja! Maksimalno se pripremiti! Sve unaprijed proživjeti! Iz filmova sam shvatio da se mnogi prilikom ubijanja uspaniče, rade sve na brzinu, a brzina je kobna! Ne želim brzati! Izvesti ću to polako i pažljivo, ali ću je ubiti prvim udarcem! Pa nisam neki luđak koji voli da mu žrtva pati! Ubiti ću je mirno, da pokažem svijetu koliko sam moćan, da čitav svijet vučem za nos! Drugo nisu ni zaslužili! Licemjeri! Svi oko mene! Sve je laž, svi vode dvostruke živote: jedne nam pokazuju ponosno, a druge pažljivo skrivaju! A baš ovi koje skrivaju kao zmija noge, baš su oni njihovi pravi životi, zanimljivi, bogati životi, uvjeravam vas, imali bi što slušati! Plan se u meni prokuhava već pune dvije godine: počeo sam se poigravati tom mišlju još kao šesnaestogodišnjak. Bio sam klinjo i čekao sam da sazrem , odrastem, ojačam. Planirao sam, dugo, pažljivo: pune dvije godine! Sve sam uzeo u obzir: vrijeme, mjesto, meteorološke prilike…nastojao sam misliti na sve. Ne dozvoliti nikakvo iznenađenje! Bezbroj sam je puta ubio u mislima, tajnim, noćnim, samo mojim! Trenuci pripremanja! Psihološkog. Radio sam na svom tijelu, nisam ga zaboravio: u teretani sam ga oblikovao, a počeo sam i trčati jednog ljetnog dana. Uživao sam primijetivši promjene na svom tijelu! Sad imam osamnaest i dva mjeseca, atletsko tijelo, snažan i nepokolebljiv um! Trčanjem sam ojačao volju, postao sam neumoran. Upravo sam je na trčanju prvu put vidio. Stanujem na samoj periferiji grada, za malo, pa bi se moglo reći na selu. Nema saobraćaja, mirno i tiho mjesto. Autobusi rijetko voze, privatna kola isto tako, a pješaci, oni su još rjeđi primjerak. Primijetio sam je slučajno: hodala je stazom po kojoj svakodnevno trčim. Vidio sam je izdaleka i zbog nečeg odlučio ne približiti joj se. Nisam želio da me vidi. Jesam li već onda znao što ću učiniti? Ne znam! Kasnije, mnogo kasnije, otprilike šest mjeseci nakon tog događaja, sanjao sam da je ubijam, tu malenu, mršavu, neuglednu djevojku. U mrkloj noći. Zamahivao sam prema njoj velikim mesarskim nožem! Iznova i iznova, neumorno i snažno udarao sam je u mršave grudi… Probudio sam se sav u znoju, srce mi divlje udaralo i ...bio sam ushićen! Osluškivao sam svoje unutrašnje osjećaje! Pažljivo i dugo! Ushit! Čisti ushit zavladao je u meni. I neizbježno mi pitanje bljesne u noći, bljesne poput užarenog mača: a koliki bi tek ushit bio da to zbilja učinim?! Trenutak sam razmišljao o tome, slabo, labavo, a zatim iskočio uz kreveta: nisam mogao više mirovati. Stao sam pored otvorenog prozora i gledao u mjesec, bio je pun, gledao sam njegovo žutilo i osjećao kako rastem, postajem golem, postajem moćan, a ushit me zapljuskuje, valovi slasti mi kupaju dušu...nose me, ljuljaju u slatkom zagrljaju, nose, odnose… Na kraju dugog drhtaja, vrtoglavog vrhunca, koji mi slomio tijelo i primorao me vratiti se u krevet, znao sam samo to: moram to učiniti! Moram je ubiti! Moram znati kako je to ubiti! Sigurno se ne da ničim usporediti! Moram otkriti! Potrebno mi je znati! Samo je ta misao i ni jedna druga bujala u meni, rasla, čitavog me obuzevši. Jedna je jedina moćna misao ovladala sa mnom i usmjeravala me ka cilju: nisam imao svoju volju, ona, ta misao otkrivena mi u snu postala je moja volja, moje htijenje! Bezbroj ogledanih mi se filmova vrtjelo glavom: u ni jednom ubojice nisu glupani! Ni ja nisam glup! Znam to! Pametniji sam od većine! Učiniti ću to i neću učiniti ni jedan jedini pogrešni korak, nikakvu greščicu, ma kako mala bila, ostati ću neotkriven, a ljudi će se pitati: tko li je to učinio? I zašto? A jedini ja, samo ja na čitavom ovom jebenom svijetu, samo i jedino ja, znati ću odgovor i smijati ću se njihovim glupim pitanjima i jalovim naporima da dokuče istinu. Veći sam i jači od čitavog svijeta! Nisam je pratio, nisam doznao ništa o njoj. Ne zato što nisam mogao: nisam htio! Igram opasnu igru i moram je mudro igrati. Ne pružam nikakvu priliku da mi se u svojoj potrazi, koja će nastupiti, približe. Prigušio sam radoznalost! Ne znam joj ime, ni gdje radi, ako radi, ima li …ne znam ništa o njoj i to je najbolje! Znam samo da prolazi ovdje pet večeri u tjednu. To mi je dovoljno! Više i ne moram znati! Evo je, dolazi…Hoda brzo, trzajućim koracima: odaju njenu plašljivost. Neka prođe. Posljednja je ovo večer da prolazi: sutra neće! Znam da neće, jedini na čitavom svijetu znam. To je moć, prava moć! Moćan sam poput boga! Jesam bog! Moć je znati! Znati nešto što ostali ne znaju! Gledam je: mala, mršava, utegnuta u lagani mantil, posljednji su dani svibnja i večeri znaju biti prohladne, prolazi pored mene i ne zna da su joj sati odbrojeni, da u mojim rukama leži njena sudbina. Pustio sam je proći, zatim sam još nekoliko trenutaka mirno ležao, a večer se lagano spuštala, umatala nas u crni plašt tajanstvenosti. Skrivajući tajne! Polako ustajem, a desnim dlanom prelazim preko malog humka i nježno ga milujem, taj mali i privremeni grob: ispod njega leži oružje i čeka… Neće dugo čekati. "Copyright © 2005. Nearh2001 - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora". |
- 00:05 - Budi (35) - Iskren - #
23.10.2005., nedjelja
 Pišem podužu priču, pa umjesto riječi, danas samo ovo - uz pozdrav! |
- 09:27 - Budi (22) - Iskren - #
21.10.2005., petak
 10 - godišnjica Jučer mi bila desetogodišnjica od posljednjeg trčanja maratona. Sjetio sam se toga i počeo intenzivno razmišljati o tom danu . "Skinuo" sam 42 km. i 195 m. za 3 sata i 24 min. Nije bilo lako, pogotovo nakon 30-og kilometra, ali uživao sam u svakom prokletom metru! Poslije tog dana pretrčao sam bezbroj polumaratona, 21 km. Polumaraton sam trčao svake subote ili nedjelje, kako bi mi se "posložili" dani, jer imao sam običaj tri dana za redom trčati, četvrti odmarati. Svakodnevna ruta mi bila 12 km. i od toga 6 km. oštre uzbrdice! Snage koliko hoćeš! A sada? Dugo umiranje i ništa više! Trčanje se pretvorilo u đogiranje, đogiranje me odvelo na kirurški stol, kirurgija me tjera na nepokretnost: jedino mi misli ne mogu obuzdati, pa sam zato jučer u glavi odvrtio svaki metar onog tvrdog asfalta, koje su moje noge grabile, sjećao sam se mirisa, jesenjeg zlatnog lišća, ukratko, gadna me nostalgija zgrabila, pa mi je malo trebalo, da se ja, veliki dečko, rasplačem i udarim u kuknjavu i počnem se, poput svih staraca, žaliti na gorku sudbinu i slaviti zlatne dane svoje mladosti! Sad trčim u mašti, svakog dana. Mišići mi se napinju uz brda, opuštaju na ravnom. I mišići pamte! Jeste li znali to? Nedostaje im napor, pa se noću, dok spavam i sanjam šumske staze, vjetar na licu, znojim i mišići se napinju, jer oni nastavljaju trčati, ne obaziru se na moje mirovanje, jer trčanje je njihov život: drugačije ne znaju. Barem ne moji mišići: vrlo su se rijetko opuštali u nekom automobilu ili gradskom saobraćaju, ni jedna razdaljina mojim mišićima nije bila predugačka, a da je ne bi savladali! Neću više kukati, ali ću se sjećati...To mi nitko i ništa ne može oduzeti! "Copyright © 2005. Nearh2001 - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora". |
- 08:50 - Budi (34) - Iskren - #
20.10.2005., četvrtak
Prepad
|
Prepad Pištolj mu je lagano, nekako prirodno ležao u ruci, ali mu nije ulijevao snagu i sigurnost koju je očekivao od njega i Krešimir se naljuti na samog sebe: baš je jadni slabić! Ima pravo njegova okolina, kad kažu da nikad ništa od njega. Lice mu se razvuče u vučji osmjeh, a misao bljesne: ipak, ovog ih puta čeka iznenađenje! Nikad više neće dozvoliti da ga život nasumično baca na sve strane... Malu poslovnicu pošte zapazio je jedne kišne jesenje večeri, dok se silno umoran vraćao kući, nakon desetsatnog radog dana. Slučajno je pogledao unutra, u osvijetljeni prostor. Dvije mlade djevojke, oko dvadeset i pet, njegove vršnjakinje i nitko više. Stajale su iza drvenog i ostakljenog pulta, brojale novac i smijale se, razgovarajući o nečem. Trenutak opuštanja. Nekoliko ih je trenutaka promatrao izvana, stojeći mirno i strpljivo na kiši, a misao o lako zarađenoj lovi zaleluja poput izmaglice ispred njega u crnoj večeri. Nekoliko sekundi divljeg uzbuđenja i sve bi bilo gotovo! Konačno, sve je bolje nego se ovako ubijati iz dana u dan! A često je i bez ovakve zarade, potpuno švorc i bez posla i bez nade da će ga u dogledno vrijeme pronaći! Raditi deset sati na gradilištu ni malo nije lako: poslodavci su pravi goniči robova, izvuku i posljednji atom snage iz čovjeka, iscrpe ga, sažmu poput spužve! Sasvim iscijeđenog, nemilosrdno ga odbacuju: dugačak je red onih koji čekaju na bilo kakav posao, na bilo kakvu zaradu! Nema milosti na gradilištu, nema čovjekoljublja! Ojačao je, fizički, mnogo ojačao. Ali se sve ostalo u njemu slomilo, očajavalo. Zar će ovako ostatak života? Bolje crknuti, nego se ovako mučiti! Ni za što nema vremena! Samo za posao i spavanje! Na to mu se sveo život: rad i spavanje! Poput stoke! Kući dolazi toliko umoran, da se jedva istušira, sruši u fotelju i pobaca halapljivo večeru u sebe, koju mu spremi mama. Ni ne opazi što jede, toliko je umoran! Ni jedan film ne odgleda do kraja! Jednostavno zaspi od umora: može film biti uzbudljiv do ludila, umor uvijek pobijedi. Umor, silan umor. Njegovo drugo ja! Pištolj je kupio na crno, jeftino. Isprobao ga je u šumi, jedne sunčane nedjelje i iznenadio se otkrivši da je odličan strijelac. Prirodni talent. Konačno da i on pokaže neki talent! Zabavljalo ga sve to, pa ga je i to iznenadilo. Može se zabavljati na svoj račun: još ima nade za njega. Dok je ispucavao šaržer za šaržerom u šumi, daleko od radoznalih očiju, u mislima se vidio kako sa ispruženim pištoljem prijeti onim mladim poštanskim službenicama, otima im lovu i bježi ulicama, već pomno zacrtanim i upamćenim putem. Došla je ta večer, petak, kišica i opet pada, lagano mrmori, pere ulice, ali ne može sprati svu prljavštinu: previše je ima. Krešimir stoji u sjeni i gleda poštu: nikog nema, blizu je sedam, uskoro će zatvoriti i sad je pravo vrijeme. Jedna djevojka prelazi ulicu: krenuti će kad ona nestane sa vida. Iznenada, kao da je pao sa neba, jedan automobil silnom brzinom juri i Krešimir u treptaju oka shvaća: udariti će u djevojku, pokupiti je sa mokre i klizave ceste! Vozač bjesomučno trubi, mora da je legao na sirenu! Djevojka ukočeno, paralizirana, stoji na sred ceste i širom otvorenih očiju gleda uplašeno u pomahnitalo vozilo! Usta joj se otvaraju: krik ne izlazi. Smrznuta vječnost. U tom djeliću, kao da je vrijeme stalo, automobil se ne kreće, djevojka ne vrišti, samo sirena para mokru noć i Krešimir u dva dugačka skoka, ni ne znajući što radi, nesvjestan svojih koordiniranih pokreta, prilazi djevojci, grabi je oko struka i baca se sa njom prema pločniku, dalje od mahnitog, ubojitog vozila, koje projuri pored njih: zrak se oko njih uskovitlao, automobil nestaje u noći, sirena se brzo udaljava i već je gotovo nečujna. Krešimir ustaje i pomaže uplašenoj djevojci ustati. U tom trenutku ugleda crni metal kako se sjaji na mokrom asfaltu: pištolj! Ispao mu je, dok se bacao prema djevojci. Brzo, poput napada zmije, pruži ruku, zgrabi ga i sakrije pod crnu kožnu jaknu. Pogled mu se zaustavlja na maloj pošti: smijući se, djevojke zaključavaju vrata i odlaze u noć: slobodni je vikend ispred njih i radosne su zbog toga! Nisu ni primijetile dramu koja se odigrala prije nekoliko trenutaka. Kafić je prijatan i toplina je u njemu ugodna, opuštajuća. Izabrali su stol u kutu, naručili kavu i votku: sjedili i gledali jedno u drugo. - Zovem se Irena i jako sam ti zahvalna - reče djevojka, otvoreno ga gledajući zelenim očima. - Spasio si mi život! Najvjerojatnije! - Pretjeruješ - reče on skromno. - Ne pretjerujem - odgovori ona i ustane. - Idem se očistiti, tek sad vidim da sam sva prljava. Dok odlazi prema toaletnim prostorijama, Krešimir uživa u njenom hodu, dugom koraku, pričanju bokova. Lijepa mala. Dopada mu se. Odavno nije uživao u društvu žene. Kad nemaš love, baš se i ne lijepe na tebe. Nasmiješi se na tu misao, gledajući kako se Irena vraća, osmjehuje mu se, sjeda nasuprot njega. Zbilja je ljepotica! Ona pruži ruku preko stola, stisne Krešimirovu, čvrsto, toplo, a opet blago i, gledajući ga otvoreno u oči, reče mu tiho: - Vidjela sam što si pokupio sa ceste i sakrio pod jaknu! Molim te, molim, zaboravi na tu glupost! Iznenađen, dotučen trenutkom nježnosti, topline, Krešimir samo klimne, spusti glavu, a ona mu dugim prstima nježno prođe prstima kroz mokru kosu. "Copyright © 2005. Nearh2001 - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora". |
- 10:51 - Budi (16) - Iskren - #
19.10.2005., srijeda
Zajednička večer
 Zajednička večer Večer se polako i kradomice počela pretvarati u noć: Ivan postao napetiji, pogled mu hladno uperen u Snježanu, koja i dalje mirno sjedi za svojim laptopom i nešto radi na njemu, sva udubljena u svoj važni posao i ne obraćajući pažnju na glasnu televiziju i nemirno komešanje supruga. Ova se slika ponavlja već gotovo tri mjeseca i Ivan postaje sve nervozniji. Od kad je napredovala u tvrtki za posredovanje pri kupovanju nekretnina, Snježana se promijenila: zanima je samo posao, ima dojam da ga je sasvim i potpuno isključila iz svog života! - Uskoro će jedanaest - reče Ivan, puštajući probni balon. - Oh! - javlja se Snježana, ali ne podiže pogled sa laptopa koji čarobno blješti. - Još samo malo i gotova sam za večeras. - Meni je dosta! - Ivan ustaje i gleda u nju: ona je i dalje fokusirana na laptop. - Idem u krevet. Dok umorno odlazi prema spavaćoj sobi, razmišlja o, kako mu se sada čini, dalekim danima, kad ga je Snježana salijetala, mameći ga i zavodeći, pripremajući ga na trenutak nježnosti. Svake večeri. Postao je to poseban ritual, njemu jako drag, poznat, gotovo uvijek isti, ali možda baš i zbog toga toliko drag! Predvidljiva i prijatna nježnost. A onda Snježana dobije to glupo unaprjeđenje, nekoliko svojih klijenata, malo više samoodlučivanja u poslu i zaboravi na njega, zaboravi na ljubav. Zaboravi na njegove potrebe, njegove želje! Kad su zadnji put vodili ljubav? Skidajući košulju stojeći pored kreveta, Ivan se namršti pri pokušaju sjetiti se tog dana: uzalud, nije mu dolazilo u sjećanje! U preponama je osjećao napetost, postaje razdražljiv: okolina mu je to primijetila, primijetili su svi, samo ona koja bi to morala prva primijetiti nije ništa primijetila! Ravnodušnost? Ili nemar? Brak! Zajednički život! Kakav zajednički život? Razvuče lice u kiselu grimasu, dok je ljutnja u njemu rasla, podgrijavala bijes. Preko dana se ne viđaju, svatko je na svom poslu: navečer ona bulji u laptop, a on se dosađuje uz glupu televiziju dok seksualna želja raste, raste, raste, kida mu tijelo od napetosti, ali neka bude prokleta, neće se on poniziti i moljakati je za ono što mu je nekad svaku večer sama nudila! Snaći će se: u pravim je muškaračkim godina i još uvijek privlačan mnogim ženama. Recimo ona mala smeđokosa iz ... Ivan se uvuče u krevet, udobno namjesti i upravo u trenutku kad ispruži ruku namjeravajući ugasiti malu noćnu svjetiljku, u sobu uđe Snježana, u pidžami, zakopčana do grla, kosa začešljana unazad i čvrsto vezana, baš kao da se sprema za ured, sa laptopom pod rukom i površno se osmjehujući. Gleda u njega i ne vidi ga! Zabolio ga je taj trenutak, trenutak intime koji se pretvorio u nešto posve sasvim drugo! - Raditi ću još malo u krevetu - obavijesti ga. - Neću dugo, ne brini. - Ne brinem - odgovori Ivan, okrene joj leđa i ugasi svjetiljku sa svoje strane kreveta. Dok je osluškivao njeno lupkanje po tastaturi, u njemu je sazrijevala odluka: već sutra će pristupiti onoj maloj smeđokosoj, Rita se zove, sjeti se, pozvati je na piće, a zatim...Odjednom bezbrižno miran, dozvoli mašti da ga ponese u tihi i ugodni svijet fantazije: san ga obuzme i opusti mu tijelo. "Copyright © 2005. Nearh2001 - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora". |
- 11:59 - Budi (23) - Iskren - #
18.10.2005., utorak
|
Blogeri još malo napreduju: on line časopis LUPIGA je pružio mogućnost čitanja priča, koje pišu raspisani blogeri. Čini se da ta vrsta aktivnosti nezadrživo napreduje! Ne kaže se uzalud, da je riječ jača od mača! Iza mene je prilično naporna noć: nisam dobro spavao i znojio sam se. Sad me čeka avantura tuširanja, brijanja, a možete zamisliti kako to izgleda skakučući a jednoj nozi, čiji donji dio nikako ne smijete smočiti. Pustiti ću Janis Joplin i uz njen divlji i prekrasni glas prebroditi i tu prepreku. Sutra je kontrola noge. Posjetio me Duško i donio mi brdo slastica: ugojiti ću se ko prase, ako ih budem sve slistio. Lori je čitav jučerašnji dan lajala! Neprestano! Navečer sam morao uzeti tabletu protiv glavobolje. Mala napast! Uzbudljiv život, zar ne? "Copyright © 2005. Nearh2001 - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora". |
- 08:22 - Budi (18) - Iskren - #
17.10.2005., ponedjeljak
|
Jučer me posjetio Đuro i nasmijao do suza! Kakva je to silna tipčina! Sin mu zagorčava život i to sa najgorom mogućom stvari na svijetu, Đuro pati, razbolio se, ali mu duh povremeno u izabranom društvu bljesne i pokaže svijetu da je neuništiv! Silan je: uživao sam u njegovoj retorici! Kako taj doživljava svijet! Šteta što nema više takvih ljudi! Naša su gospoda jučer birala missicu Hrvatske, ne mareći pritom što je isti dan također svjetski Dan borbe protiv gladi. Fućka se njima što 850 milijuna ljudi crkava, dok se oni pokazuju na besmislenim primanjima i bulje u dugonoge ljepotice i jedni i druge, jer zbog toga je većina i došla. Važno je vidjeti i posebno, biti viđen! Noga mi pulsira, moram je držati visoko i ne piše mi se. Nadam se da će se to uskoro promijeniti, jer već tjedan dana nisam "porodio" priču, a to je neoprostiv grijeh! Dani su prekrasno sunčani, a onaj posljednji tjedan moje mobilnosti, kao za inat, bili kišni, kišni... Lori me liže, liže...neprestano provjerava nisam li ponovo nestao. Kad je izvedu, pri povratku juri kući i skače na mene sva izbezumljena! Iskoristila je priliku i pošto se krećem pomoću štaka, ne stignem zbrisati u sobu bez nje, pa spava pored mene. Grije ko mala peć! Vjerovali ili ne, jako je pažljiva: oko omotane noge oprezno mili, ali prečesto se razlajava pokazujući svoju radost! Mala bučna krznena loptica! "Copyright © 2005. Nearh2001 - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora". |
- 08:46 - Budi (25) - Iskren - #
16.10.2005., nedjelja
|
Prvo: svima, koji ste se interesirali za moje zdravlje, mnogo hvala! Naravno, znao sam da će neke zanimati što je i kako je sa mnom, ali toliko zanimanje ni u snu nisam očekivao! Kao da sam stekao obitelj; ja, stari samotnjak! Čudan, ali prijatan osjećaj i hvala vam što ste mi omogućili da ga doživim! Bogatiji sam za jedno iskustvo više! Operacija je sasvim uspjela, iako je bila đavolski komplicirana i trajala oko 2 sata i 30 min. Lijevo je stopalo sređeno! Za godinu (tek) mogu srediti desno! Da, dobro ste pročitali, komplikacije su mnogo veće nego što se ranije sumnjalo! Ali imam sreće (i malo poznanstva, naravno), kirurg je majstor svog zanata: nećete vjerovati, ali bol je gotovo zanemariva! Neka posebna kineska metoda, rekao mi je jučer ujutro u 7, dok sam pio prvu kavu na hodniku, a kirurg navratio do automata za kavu. Još me jednom opomenuo da moram biti JAKO oprezan: ne smijem se prvih 20 dana ni nasloniti na lijevu nogu. Iduću srijedu – kontrola! A sad ono važnije! Dok sam ležao i slušao svakakve gluposti, polako se rađala ideja o priči. Tek toliko, da nisam baš uzalud ležao! Moram priznati da ste mi jako nedostajali: nisam ni slutio da toliko volim komunicirati sa vama. Dođem, prekjučer, 14- og u 13 sati doma i ne radi Blog! I još nešto: u B.O.R.G.-u broj 4 izašla mi priča : "Mirno poslijepodne" Čitajte [URL=http://borg.cromma.com/]B.O.R.G. ima odličnih priča i uživajte u njima! |
- 08:51 - Budi (24) - Iskren - #
13.10.2005., četvrtak
|
Pozdravio sam ga ,, sutra izlazi iz bolnice :) Znači sve je OK. |
- 12:27 - Budi (8) - Iskren - #
11.10.2005., utorak
|
OK ekipa ovdje Loricus miškov prijatelj , bio sam ga posjetiti u bolnicu sve je uredu, operirali su mu jednu nogu i za 4-5 dana izlazi , jedino mu je dosadno jer lezi u krevetu , već je pročitao jednu knjigu tako da mu sutra moram donijet novu :):) Sve vas PUNO POZDRAVLJA |
- 18:07 - Budi (14) - Iskren - #
09.10.2005., nedjelja
 Sve vas lijepo pozdravljam! Gasim komp i ujutro odlazim u bolnicu. Čitamo se za 5 - 6 dana! |
- 20:51 - Budi (15) - Iskren - #
07.10.2005., petak
Svi moji preziri
|
Svi moji preziri Pogrebna je povorka krenula točno u tri sata poslijepodne, toplog, mirnog, suncem okupanog jesenjeg dana. Iznenadilo me to: u ovoj kaotičnoj zemlji sve nekako kasni, škripi, pa mi normalno izgledalo da će i pogreb kasniti! Nije normalno da sve ide po voznom redu! Do sada nikad nije išlo! Crna sam ovca porodice i zauzeo sam mjesto gotovo na samom kraju pogrebne povorke. Među daleke poznanike. Biti ću iskren i reći da su me brat i sestra pozvali da im se pridružim i zajedno sa njima i njihovim obiteljima hodam odmah iza lijesa, u kome leži stara (starog smo odavno otpratili na onaj svijet i kladim se da mu je tamo mnogo bolje). Moramo se držati skupa, rekli su. Odbio sam njihov poziv: ništa mi ne treba od njih, nikakva milostinja i nikakav znak pažnje! Ne vjerujem im! Njihova je krilatica: Što će ljudi reći? Nikad nisu upitali: Što ti osjećaš? To ih ne zanima, prokleti bili! Zanimaju ih samo vlastiti osjećaji! Za druge ni nemaju osjećaje! Odvratni su mi i prezirem ih! A oni to dobro znaju! I uzvraćaju prezir punom mjerom! Nije mi mjesto ovdje i to duboko osjećam. Ispraćam majku, a mislim na oca. Objesio se 1991 u prvim danima rata. Nije mogao podnijeti gledati kako se razara i kako se pljuje po onom za što se on čitavog života borio. Dok smo mi ostali ukućani bili negdje vani, on je, neometan od bilo koga, napustio neželjeni život. U stvari, volio je on život, ali nije volio u što su se pretvorili ljudi u koje je vjerovao i koje je volio. Mislim da je bio i ranije mrtav, mnogo prije: počeo je umirati onog dana kad su se pojavili prvi nagovještaji raspadanja Juge; rat nam je svima još uvijek bio neshvatljiv. Ali ne i njemu: on je bio upućen u retoriku koja je uvijek prethodila ratu i upozoravao nas, ali njegove riječi nisu nalazile put do naših srca. Moj mu se brat Marjan smijao: preko noći se pretvorio u zagriženog nacionalistu, ali nije se usudio starome to reći u lice. Stari je to, naravno, znao, patio je zbog toga, ali nije rekao ni riječi. Poslije očeve smrti i kad se prokleti rat zahuktao, među prvima i najglasnijima bio je moj brat Marjan! Pozvao je i mene da mu se pridružim: odbio sam i nikada neću zaboraviti njegov osmjeh pun prezira u tom trenutka. Shvatio sam da ga ne volim: ne ovakvog kakav je sada. Zašto je on bio za rat, a ja protiv rata, kad obojica potičemo od istih roditelja i sasvim smo u istom duhu odgojeni? Zlobnici bi rekli: u duhu bratstva i jedinstva! A ja uzvraćam: što je lošeg u toj ideji? Otac nas je učio da svi ljudi jednaki, bez obzira na boju kože ili vjeru i, duboko sam uvjeren da je to jedini pravi i istiniti stav u životu. Ljudima se ne piše dobro, ne budu li to što prije shvatili. I prihvatili! Nije dovoljno samo shvatiti! Što se dogodilo da su se moji najbliži preko noći promijenili? Ne znam: nikog iz naše obitelji nije zanimala politika! A onda su odjednom svi poludjeli i samo o tome razgovarali: sve je ostalo u njihovim životima stalo! Samo je mržnja rasla, mržnja prema svim ostalima; Nehrvatima. Nisam to mogao i shvatiti: i ja volim domovinu, ali u meni nema mržnje prema drugima! Naravno da su me zbog toga prozvali jugonastalgičarom! U čudu sam ih gledao i slušao kako iz njihovih ustiju izlaze pogane riječi, riječi koje ni jedno ljudsko biće nikada i nigdje ne bi smjelo ni pomisliti, još manje izgovoriti! Sestra Ljubica, eh, ona: obična glupača, koja za svoje mišljenje pita svog muža, zatucanog kretena koji ni sam ne zna gdje pripada, što da misli i kome su uvijek drugi bili krivi za njegove neuspjehe, kojih je poprilično bilo. Moja sestra to nije vidjela, nije mogla vidjeti, nije željela uvidjeti! Bila je dobra žena, slaba, koja se dozvolila pokoriti, ali zamjeram joj što uživa u toj pokorenosti i naziva je, sasvim pogrešno, naravno, osviještenošću! Glavu joj je za sto osamdeset stupnjeva okrenuo onaj kreten od njenog muža! Gleda unazad umjesto naprijed! I u njega: jedinog! On joj je alfa i omega! Ništa drugo za nju ne postoji! A on, bijednik, prepun je mržnje na sve i svakog i jedva je dočekao da je može nesmetano iskazivati. Mario, tako mu je ime, postao je članom HDZ-a odmah, u samom početku i počeo marljivo skupljati poene, mudro znajući da će rat završiti, čuvajući se da aktivno sudjeluje u njemu, pa se bogatio i bogatio, ulizujući se moćnicima i gazeći slabije od sebe. Po završetku rata bio je bogat čovjek, a u početku je imao samo mali tiskarski stroj na kome je štancao pozivnice i slične trice. Rat je to promijenio, naruđbe su pristizale ko lude, poslije rata još i više: trebalo je tiskati svakojake plakate, a zahvaljujući svojim vezama, velik dio posla je dobivao bez problema i muke, a lova u banci (ali ne u Hrvatskoj, iako se kleo u svoju ljubav prema domovini) se gomilala, negdje u Austriji, čini mi se. Nije me briga! Prezirem kujinog sina! Prezir je obostran! Dubok! Povorka zastane i ja, udubljen u svoje crne i sumorne i zajedljive misli, umalo udarim u ženu ispred sebe. Ona se okrene i iznenađen prepoznam u toj crvenokosoj visokoj ljepotici Dinu, svoju staru ljubav. - Lakše malo, Miroslave - reče mi sa smiješkom. - Zašto nisam iznenađena što te vidim ovdje, na kraju povorke, umjesto sa obitelji. Nije to bilo pitanje i nisam odgovorio na njega. Gledam je i vidim prošlost, mladu djevojku: ne vidim ženu zašlu u srednje godine, pomalo već umornu, ali još uvijek lijepu i poželjnu. - Hoćemo li poslije na kavu? - upita, kad je shvatila da ništa neću reći. - Samo nas dvoje? - Može - rekoh, a povorka u taj čas nastavi i mi prekinusmo razgovor. Počeo sam, baš dok smo prolazili ispod velikih čempresa, vitkih, crnih i uprtih prkosno prema plavom nebu, počeo sam misliti na staru. Nju sam počeo prezirati poslije očeve smrti: kao da to više nije moja majka, toliko se promijenila! Svakog je dana plazila na groblje, iz dana u dan, uporno, zavijena u crno, svima reklamirajući svoju tugu! Kao da je nosila svjetleći znak, toliko je bila upadljiva: bola je oči! Znao sam da uživa u tome! Čisti mazohizam! Vrištao je iz nje! Mazohizam užitak. Prezirao sam to! Tuga je privatna stvar, i zašto ju je potrebno objavljivati čitavom svijetu? Svijetu ionako nije stalo! Reklamiranje tuge i uživanje u vlastitoj boli trajalo je oko pet godina, a onda je počeo još gori period: otkrila je vjeru, ali ne običnu, da tako kažem, već sektašku! Ni više ni manje, postala je uvjerena Jehovina svjedokinja! Nisi mogao progovoriti jednu jedinu prokletu riječ sa njom, a da ona, glupača stara, ne bi spomenula Jehovine svjedoke! Oni su bili za nju jedini bezgrješni, najpametniji, kako je govorila: "Jedini su spoznali pravu istinu!" Glupača stara! Da ju je istina tresnula posred onog njenog napuhanog arogantnog i umišljenog lica, ona je ne bi prepoznala! Ni mi nju nismo više prepoznavali: ne samo ja, nego ni sestra, a ni brat. Nismo mogli shvatiti što se događa sa njom. Neprestano je blebetala o poniznosti, a bila arogantna do ludila! Zaudarala je na aroganciju! Malo po malo, razdor je postajao sve veći i veći! Sestra se sklonila: pravdala se zauzetošću vlastitom obitelju, ali nije to istina! Sebičnost je njezina hrana koju ju je neumjereno konzumirala! Mislila je samo na sebe i svoju usku obitelj i ništa je drugo nije zanimalo! Čitav je svijet mogao otići u vražju mater, nova strašna Hirošima se mogla dogoditi njoj ispred očiju, a da vrla sekica ne bi ni trepnula: važno da su njena djeca i mužić dobro! Gadio mi se takav pristup životu i sa vremenom sam se sve više udaljavao od sestre, ona od nas, stare i mene, svi smo se udaljavali jedni od drugih. Otuđenost! Prava i nepatvorena otuđenost! Bolest modernog društva! Ludi me smijeh hvatao kad bi došli zimski dani, pa Božić, a oni svi, kao po dogovoru, inzistirali na porodičnom okupljanju, glupo i malograđanski se trudeći vanjskom svijetu pokazati svoju slogu. Stara bi, naravno, natmureno sjedila, jer Jehovini svjedoci ništa ne slave i ja ih zovem ubojicama svake radosti! Ostali bi se prežderavali i hvalili proteklu godinu, nadajući se da će iduća biti još bolja, naravno u materijalnom obliku: ništa ih drugo nije ni zanimalo. Nikad nitko od njih nije pročitao neku knjigu: to je bilo gubljenje vremena! Osim stare: mogla je citirati Bibliju, neprestano joj je bila u rukama, ali ni nju nije čitala normalno, već skačući, meni nerazumljivim redoslijedom, sa jednog poglavlja u drugi, vraćajući se, lutajući...bilo je to sve prije nego li normalno čitanje! Bog im je bio neprestano u ustima: bog će dati ovo, bog će dati ono… Slušao sam ih sa čašom u ruci i misleći na starog, uvjerenog ateistu, komunistu do srži, baš komunistu, ne komunjaru! Nikada se taj nije okoristio svojim položajem! Uvijek je smatrao da je drugima potrebnija pomoć nego njemu! Nepatvorena nesebičnost! Naivna nesebičnost! Dječja nesebičnost! Beskrajno sam ga volio zbog toga! I poštovao! Njega jedinog u čitavoj obitelji! Jednom sam, na Badnjak, dok su svi skakali i uzbuđeno kitili bor, stara sjedila u kutu, a ja ležao na kauču, upitao: - Što mislite, dragi moji, kako bi naš stari reagirao na čitavo ovo vaše prenemaganje? Ili ste sasvim zaboravili na njega, ateistu, kojem nije mjesto u takvoj obitelji kakvom se nastojite prikazati? Možete zamisliti muk koji je zavladao! Gromoglasni muk! Muk topova! Da je igla pala, odjeknulo bi to poput bombe! Svi su se ukočili, prestali raditi ono što su radili: zabuljili su se u mene, otrovno, sa zlobom, vučje, ni malo bratski! Ni malo u skladu božićnih dana! Zaboravili su da tog dana sve oko sebe vole! Da će vuk postati prijatelj ovci. Sestra, ta jadna glupača, procijedila je kroz zube: - Morao si ovo pokvariti, je li? - Što - upitao sam ustajući: trenutak je došao, pažljivo sam ga izabrao i pripremio se za njega. - Pokvariti što? Vašu slogu? Kakvu slogu? Sve je to laž! Laž je zavladala vama! Kupate se u laži! Hranite se i tovite njome! Uopće vas više ne prepoznajem! Izašao sam iz velike obiteljske kuće u kojoj sam proveo čitav život. Danima prije toga polako sam i pažljivo, pazeći da ne budem primijećen, iznosio svoje stvari, odjeću, knjige koje sam volio: odlučio sam početi novi život, bez utega oko vrata koji se zove obitelj. Nisam više mogao podnijeti njihovo prenemaganje, malograđanštinu! Onaj njihov lažni moral! Smučili su mi se do kraja! Nisam im više htio dozvoliti trovati moj život! Po kome su neprestano, pljuvali, naravno. Drugo se nije ni moglo očekivati od njih! Dario, sestrin muž, čak se jednom drznuo ponuditi mi posao! Nasmijao sam se! Njima svima u lice! Trebali ste vidjeti njihove osupnute njuške! Sjedili smo za obiteljskim stolom, jedno je od klinčadi slavilo rođendan, i kad sam se nasmijao toj ponudi nisu mogli shvatiti što se to događa! - Pijan je - rekla je stara. - Sve bih dala da prestane piti! Sve! - Nisam pijan - odvratio sam i nadahnut situacijom odmah dodam: - Čuj, mama! Moje ti piće jako smeta, je li? Evo pogodbe: prestani biti jehovkinja, a ja više nikada neću popiti ni kapi! - Nikada! - vrisnula je: dirnuo sam u nedodirljivo! – Ne odričem se Jehove! - Znam - rekao sam umorno - svi ste fini ljudi na svom mjestu, samo ja prokleti luđak kojeg treba izvesti na pravi put! Gadite mi se: svi skupa! Na taj je lijepi način završeno još jedno obiteljsko okupljanje! Osam ih godina nisam vidio: do dana kad su mi javili za smrt majke i njezin pogreb. Bojali su se ogovaranja: kako bi bilo da se uopće ne pojavim na pogrebu? Što bi ljudi rekli? Uvijek isto sranje, prenemaganje od kojeg sam pobjegao i od koga sam se tokom ovih samotnih godina odmorio. Nisu mi nedostajali! Nitko od njih! Stara je nekako naslutila gdje sam i telefonski uspostavila kontakt sa mnom. Povremeno me nazivala, blebetala gluposti: te uništio sam si život, te živim ko pas, nemam nikog, nemam ništa...Imam mir i samoću, želio sam joj reći, ali ona to ne bi shvatila, mir i samoću, ono što je meni najdragocjenije, a što oni, moja lažno-moralna obitelj nikako ne shvaća. Plakala je nad mojom sudbinom: što će biti sa tobom? Kako ćeš sam? Kako ću ovo, kako ću ono...gluposti, prazna blebetanja! Zatim je nastalo zatišje: stara je prestala nazivati. Znao sam da nešto nije u redu, ali nisam nazvao: nisam želio dobiti nekoga od njih! Našli su broj telefona kod stare i nazvali i tako sam sad ovdje... Neki Jehovin svjedok, kojeg sam u prošlim i dalekim godinama često viđao sa starom, drži govor o njenim vrlinama! Da je nisam poznavao, pomislio bih da je ženski Gandi! Koliko sranja je taj kreten izgovorio! Koliko laži! Smučilo mi se, još više nego što sam mislio da je moguće! Ne razmišljajući ni o čemu i ne brinući ni o čemu, okrenuo sam se i pošao prema izlazu: ne moram slušati ta sranja! Naslušao sam ih se! Za dva života! Sestra je dotrčala za mnom, uhvatila me za lakat, primorala da stanem, objesivši se na mene svojom težinom. Unijela mi se u lice, sva crvena. - To baš liči na tebe - reče mi bijesno: drugačije nije ni znala razgovarati sa mnom. - Dođi sutra u deset sati u našu kuću: čitati će se oporuka. Klimnuo sam, otresao njenu ruku i otišao, dajući znak Dini, koja je pažljivo promatrala scenu između moje sestre i mene, da je čekam na izlazu. Potvrdno je klimnula: shvatila je! Sjedimo u kafiću, Dina i ja, za šankom: ona pije bijelo vino, a ja votku, čistu, bez leda. - Sad znaš sve - govori mi ona - kao da si čitavo vrijeme bio ovdje. Ispričala mi sve događaje koji su se na neki način ticali mog života. Nikad ne možeš sasvim pobjeći! Ma koliko se trudio! Srž njene priče se svela na ovo: moji su dragi postali još bogatiji, još pohlepniji. Staru su ugurali u jednu sobu, a kuću, koju je moj otac mukotrpno gradio, znojeći se svaki svoj slobodni trenutak nad njom, iznajmili četvorici samaca, mladih poslovnjaka. Šteta da leži kapital, zar ne? Kapital se mora obrtati, oplođivati. Zločin je to propustiti! Nema veze što je to omelo majčine posljednje dane: zarađivati se mora, takav je život! Sve je drugo nevažno! - Vidim da se moja sekica i braco nisu promijenili - rekoh, gladeći Dini ruku. - Zanima me jedno... - Što? - Imam sobu u hotelu - rekoh. - Hoćeš li sa mnom? Zbog starih dana? Nasmijala se onim svojim vragolastim smijehom koji sam oduvijek volio kod nje. - A što misliš? - upita, mangupski se nacerivši. Pravnika nisam poznavao: ostale, naravno, jesam. Brat i sestra su došli sami, bez obitelji, sigurni u sebe, nadmoćno i nadmeno me gledajući. Sjeo sam na stolicu na uglu stola, za kojim je sjedio mladi i prerano oćelavjeli pravnik, podalje od sestre i brata. Nekada je tu sjedio moj stari sređivao svoje papire: stalno je nešto piskarao i čitao! Prohujali dani! Bio sam mišljenja kako nije u redu što se ovaj događaj odvija baš u ovoj sobi, očevoj radnoj sobi, u kojoj je on proveo mnoge sate, prelistavajući voljene knjige i pišući. Nikog drugog nije bilo briga za to i šutio sam, znajući da bi naišao na bezbojni zid nerazumijevanja. Nisam bio previše koncentriran: mislio sam na prošlu noć, pohotnu, vruću. U neko doba noći Dina mi rekla, kako ljudi vole voditi ljubav poslije nečijeg pogreba: na taj način potvrđuju sebi da je život jači! Ne znam je li to točno, ali osjećao sam se dobro, velik je dio mržnje, zahvaljujući vatrenoj Dini, iscurio iz mene: ispuhao sam se poput balona! Pravnik se nakašlje, ustane i monotonim glasom poče čitati majčinu oporuku. Gledao sam kroz prozor, u nebo, plavo, čisto: tako sam se i sam osjećao. Napola sam osluškivao monotoni glas ćelavog pravnika. - ...kuću ostavljam sinu Miroslavu: jedini se od moje djece nije snašao... Počeo sam pažljivo slušati, uvjeren da sam pogrešno čuo! Ali nisam! U to su me uvjerili zaprepašteni pogledi brata i sestra! Iz ičiju su im praskala pitanja: jeli to moguće? Je li to pravno u redu? Mogu li nekako... - Sve je u skladu sa važećim zakonima... - pokopa im posljednju nadu pravnik: u kutu mu usana zaigrao jedva primjetan osmjeh. Pristupi mi, pruži dokumente i reče: - Od ovog ste trenutka vlasnik nekretnine! Vrijedio je zlata taj trenutak! Kako li sam samo uživao gledajući njihova lica! Duša mi pjevala! Stara, ma kakva da je jadna bila, duboko je u sebi bila dobra. Glupa, ali dobra. Imala je nagon da pomogne: nažalost, usmjerili su je u pogrešnom pravcu. Nije znala kormilariti vlastitim brodom kroz život. Sestra je hvatala zrak, a brat ukočio ramena: njegov stari običaj prije tuče! Mislio sam da će nasrnuti, ali nije: suzdržao se! Jedva! Vidjelo se to lijepo na njegovom crvenom licu! Sestra je, naprotiv, problijedila! Kladim se da su već isplanirali do u detalje što će sa kućom! I u tom trenutku, kad sam to pomislio, znao sam kako treba postupiti. - Ljudima, kojima ste iznajmili sobe u mojem vlasništvu - rekoh im ledenim glasom - recite da se u roku sedam dana moraju iseliti. - Ali! - uzvikne sestra panično. - Imaju ugovor na godinu dana! Tražiti će odštetu! - To je vaš problem - odgovorih, zlobno se osmjehujući: priznajem, ludo sam uživao i zabavljao se. - Radiš to namjerno - optuži me brat. - Dovodiš nas u nelagodnu situaciju. Mrziš nas! - Mrzim? - Raširio sam nemoćno ruke. - Zašto da vas mrzim? Zar mi niste uvijek željeli najbolje? Kao brat i sestra? To ste mi bezbroj puta rekli, je li tako? I smijući se u sebi, krenem iz sobe, u mislima već sa Dinom, koja me čekala u baru hotela, željna da što prije sazna najsvježije novosti iz naše porodične sage. "Copyright © 2005. Nearh2001 - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora". |
- 17:21 - Budi (29) - Iskren - #
06.10.2005., četvrtak
|
Kiša, kiša, kiša... Zaboravili me za ADSL! Morao urgirati! Slika i prilika naše stvarnosti! Ne mogu pisati komentare na blogu! Sad ću probati staviti ovaj post. Pišem zbilja gadnu priču...strah me je i objaviti! Još ću raditi na njoj i staviti je na blog uoči odlaska u bolnicu. Kad se vratim, sa uživanjem ću čitati vaše cijenjene komentare! Pozdrav! |
- 20:05 - Budi (17) - Iskren - #
05.10.2005., srijeda
|
Kiša, kiša, kiša... Ali je meni još jednom zasjalo sunce: još će mi jedna priča izaći u B.O.R.G.-u! Poticaj! Jedino sam na muci odabrati, jer sve su mi na neki način posebne, drage. Svaka od njih u meni budi uspomene, jer kao što su neke oštroumne čitateljice zaključile, u njima ima ponešto biografskog, ponešto dodam radi dinamike priče i čini se da mi taj križanac dobro ide. U mislima sam već u bolnici: samog sebe hrabrim, pripremam na mirovanje! Prekjučer sam otišao na oproštajno trčanje (stopalo mi ne smije biti natečeno kad stignem u bolnicu) i imao sam sreću: lagana mi kišica umivala lice, hladila me i laganim sam ritmom odvalio nešto malo više od 7 km. za 45 min. po asfaltu, promet pored mene, a lijenčine me čudno pogledavaju i vrte glavama, udobno zavaljeni u kožnim sjedalima svojih limenih ljubimaca. Jadnici, ne znaju što propuštaju. Pitam se neprestano: kad ću idući put na trčanje? "Copyright © 2005. Nearh2001 - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora". |
- 10:27 - Budi (21) - Iskren - #
04.10.2005., utorak
|
Kiša, kiša, kiša...Jutarnja šetnja sa Lori, ljudi euforično komentiraju veliki uspjeh Hrvatske! Smijem se u sebi! Glupani, kao i obično, ništa nisu shvatili! Nisu shvatili da je Hrvatska tu sporedna, da je Turska glavna, oko nje se vodio rat, oko razbijanja otpora Austrije, koja nije željela Tursku, ali morala je popustiti! Nekoliko sekundi sam bacio pogled na TV i čim sam vidio tko će mi tu soliti pamet, prebacio program! Oni koji su nas zavili u crno, busaju se u junačka prsa: sve zasluge pripisuju sebi! Pitam vas, vas koji ste ostali pri zdravoj pameti, što se to značajnog promijenilo? Je li Sanaderova nesposobna vlada konačno objavila ekonomsku i znanstvenu reformu? Jesu li te reforme u punom zamahu? Funkcioniraju li? Naravno da nije tako: ništa nisu napravili što se tih gorućih pitanja tiče za čitavo ovo vrijeme! Sad će se klanjati Austriji, a što je ona učinila: samo štiti svoj interes i kapital, što, čini se u ovoj igri ispada na isto! Što štite naši političari? Svoje pozicije, interese i ništa više! Oni su nas doveli do toga da pužemo na koljenima, a sad sami sebe proglašavaju velikim diplomatima, uspješnim pregovaračima! I na kraju, ali najvažnije, hoće li nam biti bolje? Hoćemo li živjeti dostojanstvenije? U državi u kojoj sve funkcionira i postoji za dobrobit njenih građana-pučana-birača? Kao što bi trebalo biti u normalnoj državi koja se opredijelila za demokraciju? Duboko sumnjam u to! I žalim zbog toga! "Copyright © 2005. Nearh2001 - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora". |
- 11:14 - Budi (17) - Iskren - #
03.10.2005., ponedjeljak
Naporan dan
|
Naporan dan Pun bijesa, čitavo mu se tijelo ljutito ukočilo, hodao je malo pognut prema naprijed, poput bika u nasrtaju. Tako se i osjećao: bijes je u njemu divljao, preuzeo kontrolu nad njegovim tijelom i umom, a ovo drugo je više boljelo. Um mu je bolno vrištao! Sve mu se smučilo! Sva je njegova borba duga gotovo godinu dana uzaludna! Sve je uzaludno! Ništa nema smisla! Sve je besmisao! I samo njegovo koprcanje u ovom ludom besmislu je besmisleno! Bijesnim, rastrganim korakom, koji je odavao njegovo duševno stanje, priđe vratima lokala, odlučno priđe dugačkom i uglačanom šanku i čvrsto, prkoseći sebi, prkoseći životu, prkoseći čitavom čovječanstvu, toj puzećoj gomili, reče: - Dupli rum! - Zatim doda, shvativši da je postupio neuljudno: - Molim! Konobarica, plavokosa žena, uredno podvezane duge kose, klimne mu i nasmiješi se umirujući. Poznavala je takav tip gostiju: pribojavala ih se. Prsti su joj lagano podrhtavali dok ga je posluživala, nastojeći to učiniti što brže. Stavi čašu sa zlatnom tekućinom koja se presijavala na svjetlosti ispred njega, nasmiješi još jednom i odmakne u ugao. Što je sigurno, sigurno je! Konrad, visok, vitak četrdesetogodišnjak, smeđe kose i zelenih očiju, zagleda se piće, dok je bogati miris ruma dopirao do njega i on ga požudno udisao. Poznata aroma. Obećavajuća! Koja donosi zaborav! Potrebno je zaboraviti današnji dan, što prije...Utopiti ga! Kakav dan… Radio-sat zapjevao je točno u šest tog jutra, u petak i za razliku od ostalih dana, Konrad veselo i brzo iskoči iz kreveta: danas je petak, dan isplate! Dan za lovu! Ta mu misao dade krila i on požuri prema kupaonici, sasvim gol, uvijek je spavao gol, pružajući korak i još pomalo u snu, pa se svom snagom cjevanicom lijeve noge udari u niski i stakleni stolić, kojeg je bio lijen jučer navečer odgurati na njegov uobičajeni položaj. Koža pukne, krv šikne, a Konrad bijesno opsuje, gadno: živio je sam i nitko ga nije čuo, ali se psovka ružno odbijala od praznih zidova. Tako mu počeo dan: sa bolom i sa psovkom! Na gradilište je stigao na vrijeme, pet minuta prije sedam i bio zadovoljan zbog toga: radio je na crno već preko tri mjeseca, svakog petka dobivao lovu na ruke i bio zadovoljan zbog toga. Nije se opterećivao mislima o budućnosti. Važno je opstati današnji dan, govorio je često samom sebi. Živio je dan po dan, dan za danom, polako, ujednačeno, dosadno. Preživljavao. To je ostalo od onog što zovemo život! Preživljavanje! Život bez dostojanstva. Točno u sedam Konrad uključi betonsku miješalicu i ludnica počne: trajati će dugačkih deset sati, sve do pet poslijepodne. Ujednačenim je tempom obavljao dosadni i težak posao, zamahivao lopatom i posluživao dvojicu supatnika, koji su odvozili beton, koji je on pripremao. Prašina, znoj, umor. Sunce! Znoj! Čestice prašine zabijale se u njegovo oznojeno lice, a on uvježbanim pokretom brisao lice, ni ne znajući da ga briše. Pio je mnogo mineralne vode: ostali su pili pivo, kad su mogli to neopaženo činiti, Konrad nikad. Odrekao se alkohola, za tri će dana biti točno godinu dana da nije popio ni kapljice! Bio je sretan zbog toga, ne ponosan, samo sretan: nekad je bio uvjeren, kako je to nemoguće postići! Postigao je! I bio sretan zbog toga. Zbog pretjeranog uživanja u piću, čitav mu se život slomio, pukao je poput suhe grane! Svi su ga napustili, ostao je sam, očajan i, to je priznavao samo samom sebi, vraški uplašen. Jednog se jutra mamuran probudio i shvatio, gledajući gole zidove u svom stanu, koji su nekad bili prekriveni slikama, a koje je prodao da bi mogao piti, da tako više ne ide. Stigao je do zida! Još korak i udariti će u njega! Kroz zid ne možeš! Nije izašao vani na piće: umjesto toga, dok mu je čitavo tijelo drhtalo, treslo u ludom ritmu, vapeći za pićem, bacio se na čišćenje stana i dotjerao ga da je sve blistalo. Zatim se istuširao i pušeći pomamno cigaretu za cigaretom, čekao trenutak kad će želja za pićem u njegovoj bolnoj nutrini oslabiti. Dogodilo se to nakon puna tri dana: dobio je bitku, ali čitav je rat još bio pred njim i bio je toga bolno svjestan. Nakon šest mjeseci teškog preživljavanja, vratilo mu se samopouzdanje opasno poljuljano pićem, i počeo je tražiti posao, bilo kakav posao. Samopoštovanje se aktiviralo. I predugo je bilo potisnuto! Tako je upoznao Gabrielu: oboje su čitali dugačku listu na zidu, stojeći jedno pored drugog: potražnja za radnom snagom, željeni posao: - Ništa - rekao je razočarano. Gabriela ga pogledala i nasmijala se, pa rekla, uzvraćajući mu pogled: - Da sam muškarac, imala bih posao. Znam gdje traže ljude na gradilištu. - Gdje? - brzo je upitao i pažljivo je pogledao: visoka sto sedamdeset, pedeset pet kila, procijenio je i pogodio, riđokosa, tamnog pogleda smeđih očiju i blago prćastog nosa. Tu je počelo i nastavljalo se polako: sastajali su već gotovo četiri mjeseca, vodili ljubav u njegovom ogoljelom stanu. Nisu razgovarali o budućnosti: kao da je nisu očekivali, kao da za njih ne postoji. Praznina. Život bez plana. Ni ona nije radila: kao i on, bila je u potrazi za poslom, za bolje sutra! Živjeli su jedno pored drugog. Bez obaveza. Ali se polako navikavao na Gabi, počeo osjećati nešto za nju i ponekad, ne često, ali ponekad, ulovio bi samog sebe u sanjarenju o zajedničkom životu sa Gabi. Brzo bi prigušio te misli! Oni koji se ne nadaju, ne doživljavaju razočarenja. Vrisak mu se otme iz dubine grudiju i Konrad zapanjeno pogleda u svoju ruku: čitava lijeva nadlaktica bila mu zaderana, rana nije bila naročito duboka, ali bila je dugačka, ružna i obilno je krvarila! Nije na vrijeme povukao lopatu prema sebi i to je kazna. Šef gradilišta dotrči, crven u licu, nešto zbog sunca, nešto zbog piva, a ponajviše zbog bijesa: radnik mu stvara neprilike! Neprijavljeni radnik! - Evo ti lova - reče mu šef gradilišta. - Zaliječi ruku i više se ne vraćaj ovamo! - Ali zašto? - zapanjeno upita Konrad. - Crnčio sam divljački i nisam to zaslužio! - Dobio si što si zaslužio! - odbrusi mu šef. - Sanjariš na poslu! Opasan si i za sebe i za druge! Odlazi! Konrad pogleda potištena lica radnika: nitko ga nije uzeo u zaštitu. Šutjeli su, bojeći se za svoj posao. Razumio je to i nije ih osuđivao, ali grč u grlu govorio mu je da je svejedno povrijeđen. Dok je u njemu sve kuhalo od bijesa, on se okrene, krene prema kontejneru koji je služio za presvlačenje. Drhtao je od boli i bijesa. Najradije bi se vratio na gradilište i onog glavonju raspalio lopatom po bešćutnom licu! Znao je da bi to bila ludost i suzdržao se: malo se ispljuskao vodom, presvukao i otišao. Tri mjeseca života su ostala za njim, obavijena oblakom prašine i bukom miješalice… Čekao je Gabrielu: ruka mu bila uredno zavijena snježno-bijelim povezom. Ispod te blještave čistoće, pulsirala je bol: sedamnaest kopči! Ništa od rada za neko vrijeme. Mora pustiti da to zaraste. Srećom ima neku malu ušteđevinu...Zahvaljujući Gabrieli: ona ga nagovorila na štednju! Prokleti dan, sa udarcem je počeo...Ali će završiti lijepo, u Gabrielinom toplom zagrljaju... Odjednom je stajala pored njega: uopće je nije prije vidio, toliko se udubio u razmišljanje. - Hej - reče joj brzo - samo bez panike! Nije strašno! Što ćeš popiti? Navalila je na njega sa bezbroj zabrinutih pitanja, na koja je preko volje odgovarao, dok su polako ispijali duple kave: govorio joj je o nesreći na radu, brzo prebacio temu na prijatnije stvari, a mislio na nju u svom krevetu, u zagrljaju... - Ne slušaš me - optuži ga ona, a smisao njenih riječi ga ošine i zaboli do ludila. - Ne idem kod tebe, gotovo je! Dobila sam posao u Italiji i bila bi luda da to propustim. Ne ljuti se, ali pored tebe nemam budućnosti. Nisi ti loš i nisi ti kriv za to. Dogodilo se, jednostavno se dogodilo! "Sad još i to", mislio je on, dok se smisao njenih riječi odbijao od njegovog zida boli."Ima li kraja mučenju u ovom danu ludila? Prokleti petak! Prokleta miješalica! Proklete žene! Prokleto sve!" - Ne moraš se opravdavati - reče joj, čvrsto je gledajući u oči. - Ustani i otiđi! Kad je gotovo, gotovo je! Ne moraš više ništa reći! – Neće je valjda preklinjati! - Žao mi je što je tako ispalo - reče Gabriela ustajući. Gledao je u nju kako odlazi, milovao joj pogledom bokove, koji su se trebali njihati u ritmu ljubavi, noseći ga na valu zadovoljstva. I valu zaborava! Umjesto toga, gorčina! Ustane, plati kave i napusti mali kafić i dok je hodao poznatim ulicama, u njemu je bujao nerazumni bijes, kidao mu živce, ruke mu počele drhtati, znojio se. "Jebeni petak koji nije čak ni trinaesti", pomisli rugajući se samom sebi."Koga ja to zavaravam? Pije mi se i idem se napiti i živo mi se jebe za sve i svakog! Prokleti život i prokleti posao i proklete žene i prokleto sve..." ...Vratio se, ponovo živi u sadašnjosti, gleda u prepunu čašu ruma koja ga zove, zove...I dok je gledao u žestoko piće odjednom se sjeti da bi za tri dana bila njegova godišnjica apstinencije i osjeti žalost: neće to doživjeti! Sve je propalo! Nestalo! Gledao je u čašu, kao da od nje očekuje odgovor. Misli se kovitlale u njemu, svakojake ga emocije zapljusnule, zatežući mu živce, ionako već dovoljno napete. Sjećanja…slike njega samog u drhtavici, znojenju, nespavanju…nemiri, stalni nemiri, bolni, nepodnošljivi nemiri… Mir odjednom, iznenada legne na njega. Polako, sasvim polako, u njemu se odjednom digne prkos, ispuni mu grudi, potisne bol i Konrad zavuče ruku u traperice, izvadi novac i položi novčanicu na šank. - Je li dovoljno? - upita mirno, prijazno gledajući šankericu. - I više nego dovoljno - odgovori ona, bacivši brz profesionalni pogled na položenu novčanicu. - Hvala vam lijepa - reče Konrad čvrstim i mirnim glasom, nasmiješi joj se, okrene i napusti lokal, ostavivši punu čašu ruma da se bljeska u ljetnom večernjem sutonu. Na ulici, ispred lokala, Konrad na kratko zastane, žmirne na zalazećem suncu, uspravi se u čitavoj svojoj impozantnoj visini, pa laganim korakom, mirno, kao da je proživio još jedan u nizu od dosadnih dana, sasvim običan dan, krene kući. Pobijeđen, povrijeđen, ali ne i poražen! "Copyright © 2005. Nearh2001 - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora". |
- 00:02 - Budi (21) - Iskren - #
01.10.2005., subota
|
Čitam novine i osvrćem se pažljivo oko sebe i dolazim do zaključka: mi smo jako milosrdan narod, za sve imamo razumijevanja! Npr. čitam: Čuvaju nas i silovatelji, razbojnici, ubojice... "Večernji list" - 30.09.2005 14:50 : To je naslov, bombastičan i pretjeran, nema što, ali koji sadrži i malo istine. Malo niže kaže jedan bivši policajac u razgovoru sa novinarom: "Policajci su potplaćeni, loše opremljeni i nije ni čudo što poneki od njih zabrazde i u kriminal." Ma, zamislite! Kad bi svatko u Lijepoj našoj tko je potplaćen nešto drpio? Maznuo? Tko ih drži u policiji, te potplaćene jadnike? Imaju li ti isti policajci razumijevanja kad drugi nešto mazne? Naravno da imaju! Razmislite trenutak! Koliko je neuhvaćenih kriminalaca? Onih koji grabe sa oružjem u ruci i onih koji to izvode malo suptilnije? Previše, zar ne? Svakog dana čitamo o nekoj pljački, o neisplaćivanju radnika, zakoni se krše na sve strane u svakom trenutku, nitko ih se ne pridržava, još manje poštuje, ali, gle čuda! malo tko nadrlja! Sad shvaćam zašto! Naši vrli čuvari reda i sami slabo plaćeni, shvaćaju jadne kriminalce, pa im opraštaju, ne ljute se previše na njih: imaju razumijevanja! U istim novinama čitam i razgovor sa glavnim urednikom Glasa Koncila. Novinar pita: " - Koliko je izražen problem homoseksualizma među svećenstvom i redovništvom? – Ako je riječ o Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj, i ako se gleda po tome što je na dnevnom redu različitih službenih crkvenih foruma, onda taj problem u našoj Crkvi ne postoji. Ne postoji ni istraživanje o tom pitanju pa nije moguće ozbiljno govoriti o dimenzijama takvoga problema u našoj Crkvi." - kategoričan je Ivan Miklenić, svećenik, urednik Glasa Koncila. Spojimo to dvoje i dolazimo do zaključka da smo sretan narod! Od svjetovnih zala nas čuvaju potkupljivi policajci, prilično često i sami ogrezli u zločinu, a za duhovni život brinu nam se ljudi upitne moralnosti, koji bi nam trebali služiti kao uzor moralnog života! Tvrde da ne postoji problem homoseksualnosti u njihovim redovima: sjećam se da su to isto tvrdili i za pedofiliju i sve koji su govorili drugačije, proglašavali neprijateljima Crkve! Toliko od mene u ovom osvrtu: dan je lijep, sunčan, pa ću na zrak, prošetati sa Lori do mora, udahnuti slani miris, podsjetiti se na stare dane, biti nostalgičar... "Copyright © 2005. Nearh2001 - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora". |
- 12:10 - Budi (12) - Iskren - #
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga:
Priče iz života o životu...  photo gallery A R H I V A 2005 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2006 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2007 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2008 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2009 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2010 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2011 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2012 1 2 3 4 5 6 7 - 9 10 11 12 2013 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2014 1 2 3 4 5 6 9 10 2015 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2016 1 3 4 5 - 7 8 9 10 11 2017 1 4 7 8 10 12 |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||