VIZIONAR - magazin na rubu znanosti.
Za one koje zanimaju pouzdane informacije o fenomenu NLO-a, free energyju i održivom razvoju. U svijetu čuda nema ih potrebe izmišljati. Stoga je VIZIONAR neprekidno u potrazi za znanstvenim potvrdama naizgled nepostojećih pojava, holističkim pogledom na svijet i tragovima davno zaboravljenih civilizacija.
Na svim kioscima (ili na broj 01/6683630) Raniji brojevi
Prije nekoliko postova, dok sam – uobičajeno za mene – pisao svoje pseudoznanstvenošarlatanske tekstove, netko je napisao nešto u stilu da nije u redu samo tako dovoditi znanstvene spoznaje i teorije u pitanje i pisati gluposti. I da u svemu napisanome još samo nedostaje da se napiše i takva glupost da teorija o pomicanju tekstonskih ploča i razmicanju kontinenata nije točna.
Pa, ja ne znam je l' točna ili ne, nit sam se time baš zamarao.
Ali sam nekom slučajnošću baš tog istog dana u mejlu naletio na mejl Nenada Stojkovića koji me uputio na priču koju nikad nisam čuo – teoriju u rastućoj Zemlji, koja nudi sasvim drugo objašnjenje nekih osobina koje je pokušala objasniti i gore spomenuta teoija. Ne znam je l' to može biti ili ne – but who cares? Ideja je baš kao iz grandioznih sf-romana kakve volim. A zanimljivosti ideje pridonose i odlične animacije.
No, da ne brzam, vratimo se koje stoljeće unatrag.
Zamisao da Zemlja raste izvedenica je starije teorije o širenju zemlje. Još 1889. i 1909. Roberto Mantovani je objavio teoriju o širenju Zemlje i pomicanju kontinenata. Pretpostavio je da je nekada zatvoreni kontinent prekrivao cijelu površinu Zemlje, koja je bila manja. Danas je najslavniji proponent teorije rastuće Zemlje crtač stripov Neal Adams, no riječ je o nadogradnji modela koji je predstavio pokojni australski geolog Warren Carey 1960-tih.
O mogućnosti da Zemlja raste razmišljali su i geolozi Vedat Shehu, James Maxlow, Stavros Tassos i drugi, istražujući poklapanje kontinenata na obje pacifičke i atlantske strane, geološke implikacije mjerenja površinske zakrivljenosti te tražeći uzroke za danas nemoguću veličinu dinosaura i drugih životinja, biljaka i kukaca u manjoj gravitaciji Zemlje, o čemu sam iscrpnie pisao prije nekoliko postova.
NASTANAK MASE I RAST PLANETA
1888. je Ivan Osipovič Jarkovski predložio zamisao da se neka vrst etera apsorbira unutar Zemlje i transformira u nove kemijske elemente, zbog čega se nebeska tijela šire. I sustav koji je predložio Ott Christoph Hilgenberg 1933. temeljen je na apsorpciji i transformaciji eterske energije u normalnu tvar. No, moderna fizika ne podržava ideju etera kojega apsorbira materija ili ga transformira u novu materiju. Najpoznatiji zagovornik teorije povećanja mase je S. Warren Carey koji je također predložio neku vrst rasta mase planeta i rekao da je konačno rješenje problema jedino moguće u kozmološkoj perspektivi, i to vezano uz širenje svemira. Paul Dirac je 1938. iznio ideju da se Zemljina gravitacijska konstanta smanjivala tijekom milijardi godina njena postojanja. To je navelo njemačkog fizičara Pascuala Jordana da modificira opću teoriju relativnosti i 1964.predloži da se svi planeti polako šire. Za razliku od drugih objašnjenja, ovo je barem unutar okvira fizike smatrano održivom hipotezom.
Hipoteza o rastućoj zemlji također pokušava, kroz postojeće znanstvene dokaze, otkriti mehanizam kojim se nova masa stvara u jezgri Zemlje. Glavni doprinos Neala Adamsa jest što se kroz niz animacija pozabavio implikacijama i promjenama u zakrivljenosti površine koje nastaju navodnim širenjem mase u jezgri Zemlje.
ADAMSOVE ANIMACIJE
Tijekom 1960-ih Adams je pozorno pratio razvoj geoloških teorija, a s posebnim zanimanjem model Pangeje. To je naziv za veliki hipotetski kontinent iz doba paleozoika i mezozoika. Smatra se da se cjelokupno tadašnje kopno spojilo u jedinstvenu Pangeju prije otprilike 300 milijuna godina. Golemi kontinent zauzimao je jednu četvrtinu Zemljine površine dok je ostatak prekrivao drevni ocean Pantalasa. Danas se smatra da je prije otprilike 180 milijuna godina proces tektonike ploča razdvojio Pangeju na više kontinenata, sve do njihova današnjeg oblika. Adams se nije složio s tom teorijom, već je pomoću trodimenzionalnih računalnih animacija (http://www.nealadams.com/nmu.html), izradio nekoliko matematičkih modela kretanja kopna kojima nastoji objasniti teoriju rastuće Zemlje. Animacije prošlosti Zemlje kako je on vidi prikazuje kako se kontinentalni oblici uklapaju poput slagalice – ali na manjem globusu.
Adams se u animacijama oslanjao na dokaze dobivene promatranjem starosti različitih dijelova oceanskog dna kako bi se odredio uzorak, red i pokreti različitih kontinenata tijekom procesa rasta. Potom je „vrtio snimku“ unatrag i postupno uklanjao novije dijelove oceanskog dna, sve dok nije stigao do skoro pola manjeg globusa potpuno pokrivenog oceanskom korom. Kontinentalni rubovi prijanjali su skoro savršeno. Adams tvrdi da je takvo poklapanje moguće samo ako je Zemlja jednom bila značajno manja.
Neal Adams pretpostavlja da je u tom razdoblju Zemlja imala upola manji promjer te da je bila potpuno prekrivena kontinentalnom korom. Unutar kontinentalne kore postojala su plitka mora. Nakon razdvajanja kopna, plitka mora prelila su se u veliki ocean. Adams smatra da je to razlog zašto se najstariji riblji fosili pronalaze na kopnu, a ne u dubokim oceanima. Naime, kopnena kora svih kontinenata stara je oko 2 milijarde godine, dok je oceanska kora uglavnom mlađa od 70 milijuna godina.
PLANETI RASTU?
Ako Zemlja raste, zapitao se on, događa li se to i na drugim nebeskim tijelima? U potrazi za tim odgovorom Adams je model širenja proširio i na Mjesec te nama susjedne planete, tvrdeći da se taj proces događa svuda u svemiru. Promatrajući razne pukotine na Mjesecu koje prikazuju tektonsko širenje i niže otvoreno dno Adams je izradio računalne simulacije i pokrenuo ih unatrag. Pukotine se savršeno zatvaraju prikazujući stanje prije navodnog širenja Mjeseca. Slične primjere pronašao je (i kompjutorski prikazao) i na Marsu i još nekim tijelima u Sunčevu sustavu.
Jedan od razloga zašto je teorija rastuće Zemlje danas odbačena jest odsutnost procesa koji bi na zadovoljavajući način objasnio povećanje mase. Stoga danas dominira geološka teorija subdukcije - proces uranjanja jedne litosferne ploče pod drugu. Prema Adamsu, dokazi dostupni na području fizike i kozmologije upućuju na to da je stvaranje materije pojava koja se neprekidno zbiva unutar svemira koji se širi. To se stvaranje zbiva u jezgrama planeta i sunaca. Spominje Carla Davida Andersona, najmlađi dobitnik Nobelove nagrade, koji je 1932. otkrio indikaciju spontanog nastanka materije, dokumentirajući sudare fotona visoke energije. Adams smatra da se fotoni sudaraju s neotkrivenim poljem osnovnih čestica materije koje stvara elektrone i pozitrone. Cijeli je svemir, kaže on, ispunjen poljem primarne materije, što upućuje na tamnu energiju koja uzrokuje opaženo širenje svemira.
Adams vjeruje kako njegova teorija predstavlja točnije objašnjenje dostupnih dokaza te da se svemir ne širi, već da raste. Na kritike u kojima ga nazivaju običnim crtačem stripova, on odgovara kako je i Leonardo De Vinci uspješno spojio umjetnost sa znanošću. Zajedno s drugim istraživačima i entuzijastima, u pustolovini koja traje već četrdeset godina, Adams promiče ideju o rastućoj Zemlji nastojeći potaknuti raspravu unutar znanstvene zajednice.
Zabavno. Već mi se u glavi slažu svakojake sf-priče vezane uz planete koji rastu.
Jedna od najzanimljivijih zagonetaka naše prošlosti za mene je bila u isto vrijeme vrlo stara i vrlo nova. Stara je bila zato jer se zemljovid o kojem se radilo spominjalo u tako mnogo knjiga koje su se bavile svakojakim misterijima. Riječ je karti turskog admirala Pirija Re'isa. No, rijetko kad je o njoj bilo napisao više od malog odlomka koji bi u kratkim crtama govorio u čemu je bit tog misterija, bez puno objašnjenja tko je i kako to zaključio. Osim toga, zloupotrebljavalo je se na svakojake i vrlo površne načine. Primjerice, kad ju je dograbio Däniken, odmah je, u jednoj rečenici, postala dokazom da su neki drevni astronauti slikali Zemlju iz orbite i da je to izvor nastanka tako precizne i napredne karte. Već ne pretjerano duboka analiza – tek obično čitanje knjige – pokazala je da je zanemario gomile podataka i osobina te karte, kao i mnogih drugih, koje se zaista samo preskačući po deset stepenica mogu uzeti kao dokaz astronauta u našoj prošlosti.
Uglavnom, jedino što mi je bilo poznato o toj karti jest da se uz nju spominjao neki profesor Charles Hapgood, ali i neki Mallery, za kojeg se ispostavilo da je američki časnik koji je prvi skrenuo pažnju na neobičnosti Re'isove karte. Initrigirala me cijela ta tema i kad sam prije nekoliko godina primijetio da se nakon tridesetak godina Hapgoodova knjiga „The Maps of Ancient Sea Kings“ opet pojavila u tisku - smjesta sam je naručio. Sada mogu reći da je riječ o jednoj od najboljih knjiga vezanih uz temu postojanja pretpotopne civilizacije. Pomalo nalikujem Dänikenu po ishitrenosti zaključaka, ali Hapgood je taj koji je došao na tu ideju, otkrivajući neobične osobine Re'isove karte, ali i osobine desetak drugih karata. Nije po njoj jahao, nije donosio nikakve ishitrene zaključke, tek si je u pogovoru knjige dao priliku razmišljati o implikacijama tih karata, kao i o tome koliko nam je uopće tragova daleke prošlosti i ostalo, čak i iz povijesnog razdoblja.
Knjiga bi zapravo trebala biti dosadna za čitanje jer detaljno opisuje kako je Hapgood sa svojim studentima, u nekoj mješavini, učenja, prakse i zabave, razmatrao razne projekcije, stavljao ih na kartu pa na karte – kako ih je njihovo istraživanje vodlilo - preokretao, popisivao položaje različitih mjesta u tablice i uspoređivao ih s položajima na današnjim karatama. Ali nije dosadna. Dapače, izuzetno je uzbudljiva i prepuna neke magije, jer upravo zahvaljujući Hapgoodovoj temeljitosti u skidanju naslaga stoljeća precrtavanja s portolana, ispred nas izranja obris nevjerojatne slike. Slike na kojoj zapravo ne vidimo ništa – osim da nešto na njoj postoji. Bolje nego ijedan drugi dokaz s kojim sam se do sada sreo, matematika i geometrija tih karata tako jasno pokazuju da nismo prva civilizacija na Zemlji.
„Maps of Ancient Sea Kings“ me se toliko dojmila da sam je čak i preveo (to je jedina knjiga koju sam preveo i odlučio da više nikad neću raditi taj zamorni i iscrpljujući posao bez kraja i konca) te predložio prijatelju izdavaču da je objavi. Bilo je to prije par godina, još nije objavljena, ali bude, već je prelomljena.
No, da krenem od početka, koliko je uopće moguće Hapgooda prepričati ukratko.
BACK TO CARIGRAD
U staroj Carskoj palači u Carigradu 1929. pronađen je zemljovid admirala turske mornarice Pirija Ibn Hadži Memmeda poznatog kao Piri Re’is. Karta je naslikana na pergamentu i datirana u 1513. godinu. Sačuvana je samo zapadna polovica koja pokazuje obalu Atlantskog oceana, od Francuske i Kariba na sjeveru do Antarktike na jugu. Piri Reis je za crtanje svoje karte koristio više lokalnih karata koje je spajao u jednu. Proučavanjem karte profesor Hapgood je sa svojim studentima uočio i pogreške poput izostavljanja dijela obale Južne amerike te dva puta ucrtane Amazone. No, karta je ipak predstavljala znanstvena dostignuća daleko ispred mogućnosti moreplovaca i kartografa renesanse, Srednjeg vijeka, arapskih geografa ili poznatih geografa starog vijeka.
Karta se značajno razlikuje od drugih karata Amerike iz 16. stoljeća jer prikazuje Južnu Ameriku i Afriku u ispravnim razmjernim geografskim dužinama, a također, smatraju mnogi, i dijelove Antarktike. Širinu se u 15. i 16. stoljeću moglo odrediti astronomskim promatranjima (no, jedno su promatranja stručnih ljudi s odgovarajućom opremom, a drugo promatranja istraživača, koji su znali promašiti za stotine milja). Pomorci 16. stoljeća nisu imali načina da otkriju dužinu osim pogađanjem. Kronometar će biti izumljen tek 250 godina kasnije.
S takvom zaostalošću znanosti o navigaciji u 16. stoljeću, neobjašnjiva je preciznost zemljovida Pirija Re'isa, kako u svezi širine tako i dužine. Ona navodi na zaključak da je posjedovao izvornu kartu Afrike, Europe i atlantskih otoka, temeljenu na kartama koje su izvorno vjerojatno bile nacrtane nekom vrstom trigonometrijske projekcije prilagođene zakrivljenju Zemlje. Profesor Hapgood je bio prisiljen pripisati podrijetlo ovog dijela karte pred-helenskim narodima, a ne geografima renesanse ili srednjeg vijeka, Arapima (koji su, što se dužine tiče, stajali jednako loše kao i svi ostali) ili Grcima. Trigonometrija projekcije (tj. informacija o veličini Zemlje) navode na rad aleksandijskih zemljopisaca, ali poznavanje dužine ukazuje na nepoznatu naciju pomoraca s instrumentima za otkrivanje dužine o kakvima Grci nisu mogli niti sanjati, a niti Feničani.
PORTOLAN DULCERT
Karte mora koje su srednjevjekovni pomorci koristili od 14. stoljeća nadalje, tzv. «portolanske» karte, u atlas je sabrao Nordenskiöld. Tu se našao portolan Dulcert iz 1339. godine, inačica visoko precizne karte koja se iznenada pojavila u Europi u ranom 14. stoljeću. Portolane se nije dalje razvijalo već ih se jednostavno opet i opet kopiralo tijekom srednjeg vijeka i renesanse. Zemljopisne informacije koje i ta karta sadrži opsežnije su nego što bi ih bilo razumno očekivati od srednjovjekovnih pomoraca i kartografa. Cijela dužina Mediterana i Crnog mora na njegovoj rešetki točna je sve do u pola stupnja. Izrađivač karte imao je, po Hapgoodu, visoku znanstvenu preciznost u otkrivanju odnosa širine prema dužini.
KARTA DE CANERIO
Karta De Canerio nije pokazivala toliko sitne detalje kao neke druge karte, jer je pokrivala puno veće područje. Međutim, dio karte De Canerio je, čini se, bio integralni dio karte Afrike; on nije tek odgovarao Africi već se činilo se da je izvorno bio nacrtan istom trigonometrijskom projekcijom. Među najznačajnijim portolanskim kartama jest ona nacrtana, ili barem pronađena, u Veneciji 1484. godine. Značajna je zbog preciznosti i zato jer se temelji i na trigonometriji i na takozvanom «sustavu dvanaest vjetrova» poznatom starim narodima. Po tome je jedinstvena među poznatim portolanskim kartama. Jedinstvena je i Reinelova karta Indijskog oceana - jedini portolan koji prikazuje obalu Australije. Hapgoodu nije samo u Europi otkrio zapanjujuće precizne karte. Jedna je nađena je u Kini i datira u 12.st. Kvadratna rešetka slična portolanskoj kvadratnoj rešetki dovodi upućuje na povijesnu povezanost između ove karte i karata sa Zapada.
GRENLAND
Pretpostavlja se da su kartu Zeno iz 1380. nacrtali Venecijanci Niccolo i Antonio Zeno, koji su u 14. stoljeću izveli slavno putovanje na Grenland i možda Novu Škotsku. No, karta upućuje na ogromnu starost jer pokazuje Grenland bez ledenog pokrivača. Unutrašnjost je ispunjena danas nevidljivim planinama, a prikazane su rijeke koje utiču u more, i to u nekim slučajevima na onim mjestima gdje se danas niz planine do obale spuštaju veliki planinski ledenjaci. Seizmičke ekspedicije otkrile su da se topografija Grenlanda ispod leda poklapa s onom na karti Zeno.
Grenland koji prikazuje ptolomejska karta sjevera velikim je dijelom, ali ne cijeli, pokriven ledom. Oblik otoka upućuje na onaj na karti Zeno te je moguće da je stigao iz istog drevnog izvora. Led je umjetnički naznačen – čini se da postoji sjaj kakav bi nastao refleksijom sunčevog svjetla od leda. To upućuje da je ledena kapa u vrijeme crtanja ove karte na ovom mjestu bila puno manja nego što je danas (kako se zaista pretpostavlja da je bila tijekom prvobitnog zaposjedanja Norveške). Iako ledenjaci još uvijek postoje u Skandinaviji, u južnom dijelu Švedske ih nema. No, ova karta nacrtana je istim stilom kao i ledena kapa Grenlanda na karti Zeno, te upućuju na ledenjake koji su ovu zemlju pokrivali krajem posljednjeg ledenog doba, prije oko 10 000 godina. Nitko u 15. stoljeću, u ranijem srednjem vijeku niti u rimsko doba nije imao niti primisao o nekadašnjem postojanju leda u sjevernoj Europi niti su mogli zamisliti ledenjake koji se protežu preko južne Švedske.
O drevnosti nekih od karata govore i prikazi mnoštva otoka Egejskog mora tako gdje ih je danas znantno manje (kao da su karte crtana dok je more bilo niže) ili prikazi zaljeva na ušćima nekih velikih europskih i američkih rijeka, gdje su danas njihovi estuariji, čiji su nanosi mulja tijekom tisuća godina prekrili zaljeve.
Još je geograf Nordenskiöld osjetio da je u davnini postojala zemljopisna tradicija superiorna Ptolomejovoj. Te karte nisu mogli nacrtati niti srednjevjekovni moreplovci niti grčki geografi. Dokazi upućuju na kulturu s višim stupnjem tehnologije od onog u antici ili srednjem vijeku. Ona je u astronomiji, pomorskoj znanosti, kartografiji i, pretpostavimo, gradnji brodova morala biti puno razvijenija od Egipta, Babilona, Grčke i Rima, kao i bilo kojeg stanja kulture prije 18. stoljeća. U 18. st su prvi puta razvijeni praktični načini otkrivanja dužine i precizno izmjeren opseg Zemlje. Tek u 19. stoljeću brodovi su, radi lova na kitove ili istraživanja, slani u arktička ili antarktička mora.
No, karte upućuju na to da je sve te stvari već učinio neki drevni narod.
Posebna poglavlja bave se prikazima Antarktike, uz prikaze zaista fascinantnih starih karata, ali o tome drugom prilikom.
RSS
| Komentari da/ne?
