VIZIONAR - magazin na rubu znanosti.
Za one koje zanimaju pouzdane informacije o fenomenu NLO-a, free energyju i održivom razvoju. U svijetu čuda nema ih potrebe izmišljati. Stoga je VIZIONAR neprekidno u potrazi za znanstvenim potvrdama naizgled nepostojećih pojava, holističkim pogledom na svijet i tragovima davno zaboravljenih civilizacija.
Na svim kioscima (ili na broj 01/6683630) Raniji brojevi
Stari su Grci imali božanstvo Zemlje koje su nazivali Geja.
Također, kod drevnih naroda se često nailazi na ideju Zemlje kao živog bića. U znanstvenik krugovima, prvi je takvu ideju iznio škotski znanstvenik James Hutton na sastanku Kraljevskog društva u Edinburghu 1785. godine. Izjavio je da je Zemlja nadbiće te naglasio kako treba proučavati njenu fiziologiju, a kruženje hranjivih tvari u tlu i vodene protoke smatrati krvotokom. Njegove ideje su ipak zaboravljene ili odbačene iako je ostao otac geologije. Jevgraf Maksimovič Korolenko, samouki ukrajinski znanstvenik iz 19. stoljeća tvrdio je kako je Zemlja biće i svojim tvrdnjama utjecao na mlađeg rođaka Vladimira Vernadskija koji je 1911. godine razvio pojam biosfere i definirao ga kao područje Zemljine kore nastanjeno preobraziteljima koji pretvaraju zračenje iz svemira u učinkovitu zemaljsku energiju.
Mladi znanstvenik James Lovelock nije bio upoznat s radovima navedenih znanstvenika, ali je živeći u prirodnom krajoliku i sobi koja se nadovezivala na staru mlinicu intuitivno osjećao Zemlju kao živo biće. A prvi od niza događaja koji će dovesti do formuliranja hipoteze Geja dogodilo se 1961. godine. Bio je to poziv direktora NASA-inog odjela za svemirske letove za pripremu prvog programa pokusa na Mjesecu. James Lovelock počeo je raditi na mjesečevoj sondi u NASA-inom laboratoriju Jet Propulsion Laboratory u Kaliforniji, otkuda je ubrzo premješten na posao kreiranja osjetljivih instrumenata za analizu površine i atmosfere planeta. Temelj njegova obrazovanja bili su medicina i biologija, pa su ga zanimali pokusi kojima bi se otkrio život na drugim planetima. Zajedno sa Dian Hitchock, koja je u NASA-i radila na procjeni logičke održivosti pokusa, predložio je analizu atmosfere kao najpouzdaniji put prema otkrivanju života na planetu. Njegova premisa bila je jednostavna - utjecaj života kao globalne pojave mijenja kemijski sastav atmosfere koji je onda uočljiv i bitno se razlikuje od atmosfere beživotnog planeta. Lovelock je smatrao da život na nekom planetu može biti samo globalna pojava, a ne lokalna.
1960-tih su napravljene prve analize atmosfere Marsa pomoću teleskopa s infracrvenim zrakama. Pokazale su da je kemijski sastav atmosfere Marsa blizu kemijske ravnoteže, s najvećim udjelom ugljičnog dioksida od približno 95 %. Za Lovelocka je to bio siguran dokaz kako život kao globalna pojava ne postoji na Marsu. Sva kasnija istraživanja to su i pokazala. No, ta su razmišljanja Lovelocka odvela u sasvom novom smjeru. Kao da mu je pogled iz svemira dao i novi pogled na Zemlju. Bio je to početak hipoteze o Geji. Lovelockova temeljna ideja jest da sustav živih bića i njihovog planeta (skraćeno - Geja ) mora biti u stanju održavati klimatske i kemijske uvjete. Drugim riječima, sveukupni sustav života na planetu održava osjetljivu kemijsku ravnotežu (zapravo – neravnotežu. Prava ravnoteža vlada ma mrtvom Marsu) i neprekidno je korigira.
SVIJET TRATINČICA
1982. u Amsterdamu je Lovelock svoju ideju predstavio kroz model «svijeta tratinčica» («Daisyworld») i zajedno s kolegom Andrewom Watsonom taj model objavio u časopisu Tellus pod naslovom «Parabola Daisyworld». Svijet tratinčica je pojednostavljeni model planeta gdje je predstavnik živog svijeta jedna vrsta – tratinčica. Tratinčice rastu samo između 5şC i 40şC, a najbolje uspijevaju na temperaturi od približno 20şC. Temperatura planeta je određena energetskom ravnotežom Sunčevog isijavanja i emitirane energije planeta, a tratinčice imaju različitu boju i albedo (broj koji pokazuje moć reflektiranja Sunčevog zračenja s tijela koje ne svijetli samo po sebi ) između 0 (crna boja ) i 1 ( bijela boja). Tratinčice albedom mogu regulirati temperaturu cijelog planeta i održavati je pogodnom za život kroz natjecanje različitih vrsta tratinčica s obzirom na njihovu boju. S obzirom da je Sunce u prošlosti isijavalo približno 30 % manje snage, pri temperaturi od otprilike 5şC rastu tamne tratinčice koje upijaju više energije. Nakon određenog vremena i sve većeg dotoka energije sa Sunca, razvija se sve više svijetlih tratinčica. Kada temperatura planeta dostigne oko 40şC, planetom dominiraju svijetle vrste, a tamne propadaju. Natjecanje svijetlih i tamnih vrsta održava temperaturu na razini koja je najbolja za rast i život tratinčica od približno 20şC. Tako Lovelock pokazuje kako život na globalnoj razini može mijenjati uvjete za život, u ovom modelu - mijenjajući površinski albedo (različite boje tratinčica ) i tako regulirajući površinsku temperaturu i održavajući je pogodnom za život.Na taj način, smatra Lovelock, biosfera održava zdravlje našeg planeta i čini ga povoljnim za život kao globalnu pojavu. Znanost koja bi trebala proučavati takvo superbiće Lovelock naziva geofiziologija.
Uslijedile su kritike hipoteze i modela Svijeta tratinčica. Lovelocka su upitali kada će biti sastanak mikroorganizama na kojemu će se oni dogovoriti o tome kolika će biti temperatura Zemlje. Lovelock je odgovorio protupitanjem: Sastaju li se stanice našeg tijela kako bi dogovorile našu tjelesnu temperaturu? A ona je svakog dana našeg života između određene minimalne i maksimalne temperature unutar koje je život moguć, uglavnom blizu optimalne.
O ŠUMAMA I PLANKTONIMA
Svijet tratinčica je samo model. Kakva je stvarna situacija s obzirom na temperaturu naše Zemlje? Slična. Najnovija istraživanja cvjetanja mora i sličnih pojava kod ocenskih organizama pokazuju kako oni svojim djelovanjem utječu na temperaturu. Tropske šume u području Amazone sustav održavaju vlažnim i pogodnim za život. Tamne šume u sjevernim predjelima Zemljine polutke svojim albedom utječu na otapanja snijega jer privlače više Sunčevih zraka nego što snijeg odbija zbog svog visokog albeda. Planktoni se skupljaju i razmnožavaju ispod oštećenih dijelova ozonskog omotača, «krpajući» ga kisikom.
Pokretačka sila za klimu Zemlje je energija koja stiže sa Sunca. Zemljina srednja globalna površinska temperatura (GSPT) određena je energetskom ravnotežom između dolazeće energije sa Sunca i izlazne energije sa površine i izatmosfere. Razni izračuni, Stefan-Boltzmanov zakon i drugo, daju rezultat od -23 şC za ravnotežnu srednju globalnu površinsku temperaturu. To bi značilo da bi Zemlja morala u cijelosti biti okovana ledom. Ali nije. Gdje je pogreška?
''Pogreška'' je atmosfera. Dobivena srednja globalna površinska temperatura (GSPT) predstavlja temperaturu vanjskog dijela Zemljinog plinovitog omotača, dok je unutrašnjost atmosfere na puno većoj temperaturi i omogućuje postojanje plinovitog i tekućeg medija (oceani) za prijenos hranjivih sastojaka na globalnoj razini. U ovoj energetskoj priči posebno su zanimljivi vodena para, ugljikov dioksid, metan, klorofluorougljici (freoni) i drugi plinovi koji u svojim molekulama imaju više od dva atoma - plinovi staklenika, jer u atmosferi uzrokuju učinak staklenika.
Danas nitko ne osporava postojanje interakcije između živog svijeta i ostatka planeta na kojem živimo. No, za hipotezu o Geji jedinstveno je što tvrdi da su se geološka i biološka evolucija odvijale paralelno te da živi svijet održava bioravnotežu neophodnu za odvijanje života. Lovelock je napravio presjek kroz geološku povijest planete Zemlje i pokazao da se mnoge stvari u atmosferi, oceanima i na Zemaljskoj kori uravnotežene posredstvom živih organizama. Količina kisika se stabilizirala na nekih 21 posto, s kojih bi odavno skliznula da je stalno ne održava mehanizam biosfere kroz ispuštanje kisika iz šuma ili razorne šumske požare koji troše višak kisika. A već 25 posto kisika u zraku imalo bi razorne posljedice, jer bi drveće izgorjelo i prije nego što bi izraslo, pa ne bi bilo šuma. Da ga je manje, bilo bi ga premalo za ostatak živog svijeta. Sličan primjer predstavlja kalcij. Pojava organizama koji su akumulirali kalcij u svojim ljušturama bila je presudna da se stvori povoljna količina soli u oceanima - da je soli malo više, oceani ne bi bili pogodni za život. A najvažnije od svega - što se zbiva i danas – jest da cijela životna zajednica regulira temperaturu na planetu.
Hipoteza Geja pruža holistički pogled na svijet, u kojem su svi elementi međusbno umreženi i međuovisno. Zemlja je sustav koji sam upravlja sobom i uključuje sav život koji se na njemu nalazi, uključujući ljude, zrak, ocean, stijene i održava se u udobnom stanju.
Imajući na umu u kojoj je mjeri Zemlja različita od Marsa, koji je mrtav planet, znanstveni pisac Lewis Thomas prije mnogo godina je zapisao: «Očito je da je Zemlja živa!»
I za kraj da si dopustim malo umjetničkog povezivanja koje mi je ove sekunde palo na pamet i koje naizgled nema nikakve veze s ovom temom, ali čisto kao ideja – da li bi Geja dopustila globalno zagrijavanje ili bi uključila neki od svojih tajanstvenih samoregulirajućih mehanizama? Da li Geja uopće treba stalno imati istu temperaturu, a da ne naudi životu na sebi?
Već sam pisao o stavovima ljudi koji smatraju da se nikakvo globalno zatopljenje ne događa. Vjerujem da je to samo još jedan sezonski hit. Recimo, prije neki dan sam se baš sjetio kako sam cijelu osnovnu i srednju školu u školi i kroz novine bio bombardiran pričama o kiselim kišama, i ne kažem da nisu postojale. Ali nekim čudom, nisam taj pojam čuo već više od desetak godina. Jeste li vi čuli da se o tome danas priča? Ako ne, znači li to da su kisele kiše prestale?
Pa to je dobra vijest, zašto je ne razglasiti, kao pozitivni primjer da stvari idu i na bolje!
Ili možda nespominjanje kiša znači da one nikad nisu niti bile problem pa se nemamo čime hvaliti?
Ili možda još uvijek padaju? Ali zašto ih onda nitko ne spominje?
Možda zato jer je ove sezone na top-listama drugi hit – melodiozni pop zvan „globalno zatopljenje“?
RSS
| Komentari da/ne?
