|
|
T. HENRY MORAY – ISKORIŠTAVANJE ENERGIJE SVEMIRA
02.04.2008., srijeda
»Ovaj je autor uvjeren da je čitav svemir prožet energijama koje su (u svojoj osnovi bez sumnje električne i vrlo blisko povezane s električnim djelovanjem. Odnos materije prema energiji i energije prema materiji tako postaje električni potencijal svemira, jedan neprekidni niz oscilacija, koji se kao veliko njihalo njiše amo-tamo po svemiru.«
T. Henry Moray, 1914.
Prije nekoliko godina u ruke mi je došla tada još neprevedena knjiga „Znanstvenik, luđak, lopov i njihova žarulja“. Knjiga je bila fantastičan pregled povijesti istraživanja onoga što se naziva 'free energy'. Prenio sam oduševljenje na Darka iz Telediska koji ju je i objavio. Ono što mi se toliko sviđalo u knjizi jest što je to bila prva knjiga napisana tako da sam mogao donekle shvatiti o čemu je tu riječ i saznati što se zbivalo s mnogim istraživanjima i izumima. Jer, za razliku od mnogih lakše shvatljivih tema, s ovom nema šale. Primjerice, knjiga „Energy From the Vacuum“ Thomasa Beardena ima skoro tisuću stranica sitnog teksta napučenog formulama. Vjerojatno je korisna onome tko se želi baviti istraživanjem free energyja, ali znatiželjni čitatelj 'opće prakse' od nje neće imati previše koristi niti će se zabaviti.
Najveći dojam na mene je ostavila priča o Henryju T. Morayu, pomalo zaboravljenom pioniru free energya, koji kronološki dolazi nakon Nikole Tesle, koji se također u životu bavio sličnim pokušajima. Ovom prilikom ću u vrlo skraćenom obliku predstaviti desetljeća rada i nevolja tog čovjeka koji je konstruirao zaista zanimljive uređaje. Postoje brojne fotografije T. Henryja Moraya iz 1920-ih i 1930-ih na kojima on pokazuje svoj uređaj za izračenu energiju. Mnoge od tih fotografija prikazuju blještavi niz od trideset i pet žarulja te električno glačalo – trošila ukupne snage od otprilike 3000 watta. Onima koji su uređaj vidjeli na svoje oči posebno neobično bilo je to što se činilo da Moray to postiže bez ikakvog konvencionalnog izvora energije. Umjesto toga, tvrdio je Moray, uređaj je pomoću antene hvatao »izračenu energiju« i potom je, uz pomoć složenog detekcijskog i oscilacijskog sustava strujnih krugova, pretvarao u upotrebljivu, stabiliziranu električnu energiju.
Deseci vrlo uglednih znanstvenika, odvjetnika i političara – uključujući ministre – koji su prisustvovali demonstracijama te provodili detaljna i opsežna ispitivanja uređaja na izračenu energiju nisu mogli pronaći nikakve baterije, skrivene žice ili druge vanjske 'inpute'. Isto tako, nikad nije bilo dokazano da je izlazna snaga uređaja rezultat elektromagnetske indukcije iz električnih vodova. Neki su svjedoci pod prisegom dali izjave da je uređaj neprekidno radio u razdobljima od tri ili četiri dana. Mnogi su bili potpuno uvjereni da ta nova tehnologija označava svršetak čitave jedne ere i početak novog zlatnog doba besplatne električne energije. No, bilo je i onih koji su se suprotstavljali Morayjevom izumu i – ako je Morayjeva obitelj u pravu – koji su možda bili spremni i ubiti kako bi ostvarili svoje ciljeve.
Dr. Moray kasnih 1930-tih podešava treću generaciju svog uređaja
Iako su dokazi koji podupiru Morayjevu tvrdnju zaista izvanredni, mi danas u našim domovima ipak nemamo njegove uređaje koji iskorištavaju izračenu energiju. U čemu je dakle stvar? Je li Moray bio varalica, kako su neki sugerirali, ili jednostavno nije uspio razviti i komercijalizirati svoju pionirsku, ali ipak ponekad nepouzdanu tehnologiju? Jesu li Morayju doista prijetili smrću, i ako je tako, tko mu je prijetio? Jesu li prave tajne njegova uređaja umrle zajedno s njim, kako neki vjeruju; ili će neki od znanstvenika koji sada pokušavaju ponoviti njegov rad uspjeti napraviti uređaj koji će ljudi jednog dana koristiti za snabdijevanje svojih domova energijom?
ZANESENOST STRUJOM
T. Henry Moray rodio se 28. kolovoza 1894. godine u mormonskoj obitelji u Salt Lake Cityju. Otac mu je bio poznati pionir u rudarskoj industriji. Morayja je od vrlo rane dobi privlačila električna struja: često bi nakon završetka škole poslijepodne otrčao do gradske knjižnice i čitao djela ranih pionira elektrike, kao što su James Clerk Maxwell, Michael Faraday i Nikola Tesla. Morayja su posebno nadahnuli Teslini radovi i njegova ideja da Zemlja pluta u golemom moru beskonačne energije. Teslin san da bismo tu »izračenu« energiju mogli »eksploatirati« hvatanjem, podešavanjem i pojačavanjem njezinih inherentnih oscilacija postao je Morayjeva znanstvena opsesija – opsesija koja ga neće napustiti do kraja života. I on se suočavao s jednakim teškoćama kao i Tesla, posebice s odbacivanjem rezerviranim za izumitelje koji ne samo da tvrde da imaju uređaj nego i teoriju kojom to podupiru.
Fotografija uspješnog testa samo-pogonjenja Morayeve naprav u veljači 1937.. Jedinica je pokretala 35 100-watnih lampi i peglu od 1200 wata.
Kao mladića Morayja je fascinirala rana tehnologija radio-emitiranja. Ako se pričama može vjerovati, s električnom je strujom počeo eksperimentirati s devet godina, a s visokonaponskim i visokofrekvencijskim pojavama s jedanaest. Godine 1911., kada je imao tek devetnaest godina, Morayjev prvi uspješni pohod u iskorištavanje onoga za što je vjerovao da je izračena energija navodno je rezultirao snabdijevanjem ugljične lučnice od šesnaest svijeća elektrostatičkim nabojem iz spojeva antene i uzemljenja. Sljedeće se godine otputio na mormonsku crkveno misiju u švedsku Uppsalu. Kao i kod svih mormona, dvogodišnja misija bila je dio uvođenja u vjersku zrelost, i on je rado prihvatio izazov. Naposljetku, bila je to prilika da vidi svijet. Također, na Sveučilištu Uppsala studirat će svoju voljenu elektrotehniku. Mada je možda predviđao da bi to mogla biti prilika da se bavi svojom najvećom strašću – kristalnim radijem – sasvim sigurno nije znao da će ga ta avantura dovesti i u dodir s novim tvarima koje će mu zauvijek promijeniti život.
ŠVEDSKI KAMEN
U svojim kasnijim zapisima Moray se prisjetio načina na koji je otkrio mineralne materijale za koje je smatrao da mogu djelovati kao »kristaloliki« radio-prijemnici. Za prvi se mislilo da je galenit, koji se sirov može naći na obroncima, dok je drugi bio bijeli, praškasti, kamenu sličan materijal, koji se obično koristio u gradnji cesta. Za taj drugi materijal – koji je kasnije postao poznat kao švedski kamen – neki su smatrali da je neka vrsta silicijevog dioksida. Moray je navodno grijao taj materijal plamenom za varenje kako bi dobio rastaljenu kremenu zemlju – materijal već otprije poznat kao dobar radio-prijemnik. Kada je spojio to dvoje, zajedno s uređajem za ugađanje pod imenom »cat whisker« – poznatom ranim radio-entuzijastima - otkrio je da može bez ikakvih drugih izvora energijom snabdjeti mali gramofonski zvučnik.
Nakon što se 1915. godine vratio iz Švedske, Moray je radio kao inženjer elektrotehnike u mnogim velikim korporacijama, uključujući Utah Power and Light Co, Phoenix Construction Co. te Mountain States Telephone and Telegraph Co. Tijekom tog razdoblja konstruirao je električne planove i sheme za nove električne centrale te za neke od najvećih zgrada koje su se tada gradile na američkom Zapadu. Međutim, istovremeno je nastavio eksperimentirati sa švedskim kamenom. Njegovi će ga eksperimenti dovesti do razvoja prvih poluvodičkih ventila, odnosno detektora, više od dvadeset godina prije nego što ih je na kraju komercijalno razvio Bell Telephone Labs.
Godine 1921. odlučio je sve svoje vrijeme posvetiti istraživanjima povezanih s izračenom energijom i u sljedećih nekoliko godina potpuno je prionuo na zadatak izgradnje prvog funkcionalnog uređaja na izračenu energiju, koristeći švedski kamen kao ključnu komponentu za svoju »detektorsku cjevčicu«. Uređaj je po svemu sudeći proizvodio oko 25 watta električne energije i mogao je energijom snabdjeti jednu žarulju. Sam uređaj, koji nije imao pokretnih dijelova, bio je smješten u kutiju dužine od oko 70 cm te širine i visine od po 40 cm. Osim detektorske cjevčice – koja je djelovala kao rani elektronički »ventil« – kutija je sadržavala još dvije oscilatorske cijevi, nekoliko kapacitora odnosno kondenzatora različitih veličina, kao i neke druge patentirane dijelove. Uređaj je bio spojen na antenu koja je navodno »hvatala« izračenu energiju, te također na uzemljenje. Moray je svoj uređaj ponekad nazivao »energetskom crpkom« koja može crpiti energiju iz »mora energije« za koje je vjerovao da prožima čitav svemir. U tom je opisu možda zapravo mislio na kozmičke zrake koje neprestano bombardiraju planet visokoenergetskim česticama. Moglo bi se to čak usporediti s energijom nulte točke.
Dr. T. Henry Moray u Salt Lake Cityju, Utah, listopad 1970.
Do 1925. godine uspio je izlaznu snagu uređaja povećati na oko 100 watta i osjetio je da ima prototip koji će primjereno demonstrirati njegovu tehnologiju. Dotada je već bio sasvim svjestan koliko bi taj uređaj mogao doprinijeti dobrobiti čovječanstva. No, nakon prvih odbijanja od strane nepovjerljivih političara kojima je iznio svoju zamisao, odlučio je napraviti niz demonstracija za ugledne znanstvenike i političare, kojima je osigurati vjerodostojnost izuma, a i prikupiti sredstva za daljnje razvijanje tehnologije do komercijalno raspoloživog proizvoda.
Moray Laboratories, Salt Lake City, Utah, listopad 1970
A.J. McDonald, Dr. T. Henry Moray, John Moray
Jednoj takvoj tipičnoj demonstraciji svjedočio je tadašnji državni tajnik za Utah, gosp. Wilton H. Welling: „...Kućište u kojem se uređaj nalazio bilo je pojednostavljeno i poboljšano. Bilo je sasvim očito da nije postojala mogućnost krivotvorenja proizvedene energije. Ugađanje uređaja bilo je poboljšano i vrijeme potrebno da se dovede energija smanjeno je s pet minuta na manje od minute. Ta radnja bila je bila jednostavna poput ugađanja radio-prijemnika. Žena koja je prisustvovala demonstraciji prvi put je, nakon što ga je vidjela kako »ugađa na energiju«, rukovala uređajem s jednakom lakoćom kao sam dr. Moray. Prva je zasvijetlila kontrolna žaruljica na kućištu. Tada je povučena sklopka koja dovodi struju do police sa svjetlima. Trideset žarulja od pedeset watta i pet žarulja od sto watta u trenutku je zasjalo blistavom svjetlošću. Potom je na uređaj spojeno obično Hot Pointovo električno glačalo, a da svjetlost žarulja nije ni najmanje izgubila na jačini. Izumitelj je izjavio da bi rezultat bio isti i da je na polici umjesto trideset i pet bilo sto žarulja. Žarulje i glačalo zajedno trošili su više od četiri konjske snage električne energije. S obzirom na jačinu svjetlosti bilo je očito da u te svjetiljke dolazi napon mnogo viši od uobičajenog. Zbog velike topline koja se razvila na jednom mjestu imao sam osjećaj da će brzo pregorjeti, međutim to se nije dogodilo. Čvrsto vjerujem da je dr. Moray na pragu usavršavanja jednog od najvećih fundamentalnih izuma u povijesti.»
Dr. T. Henry Moray je smatrao vrlo važnom antenu posebnog oblika koja je služila za primanje frekvencija kojima je 'hranio' svoju pogonsku jedinicu. Moray Laboratories, Salt Lake City, Utah, 1970
Povećani detalja antene
Ovakva svjedočanstva nisu rijetkost. Mnogi su pred bilježnikom potpisali izjave da je ono što su vidjeli bilo stvarno. Moray je smatrao da će to biti dovoljno da skeptični svijet uvjeri u stvarnost uređaja. Oko 1925. Moray je odlučio potražiti pomoć odvjetnika kako bi osigurao budućnost svog uređaja. Zamolio je Roberta L. Judda iz tvrtke «Bagley, Judd i Ray» da ga zastupa. Za Judda je izveo niz uspješnih demonstracija tijekom kojih je uređaj tijekom nekoliko sati opskrbljivao žarulje i naprave ebergijom i suradnja je započela......
Što je dalje bilo – za koji dan kad odmorim prste....
Čitamo se !
|
- 21:52 -
Komentari (15) -
Isprintaj -
#
|
|
RSS
| Komentari da/ne?
