VIZIONAR - magazin na rubu znanosti.
Za one koje zanimaju pouzdane informacije o fenomenu NLO-a, free energyju i održivom razvoju. U svijetu čuda nema ih potrebe izmišljati. Stoga je VIZIONAR neprekidno u potrazi za znanstvenim potvrdama naizgled nepostojećih pojava, holističkim pogledom na svijet i tragovima davno zaboravljenih civilizacija.
Na svim kioscima (ili na broj 01/6683630) Raniji brojevi
I dalje mi se ovih dana pažnja usmjeruje na svakojake ekološke, ali i ekonomske teme. One nisu na rubu – uglavnom su preko ruba svega što sam mogao zamisliti o tim temama. Ono što je sigurno jest da su sve one emotivno vrlo angažirajuće. I ogromne – mada o njima uglavnom ne znamo puno. Stoga će u narednih desetak dana pažnje tekstova na blogu biti usmjerena u tom smjeru.
Danas je riječ o Aralskom moru.
Aralsko more ili jezero unutrašnje je more u Centralnoj Aziji, smješteno između Kazahstana na sjeveru i Karakalpakstana, autonomne regije Uzbekistana. Šezdesetih godina 20. stoljeća počelo se naglo smanjivati nakon što su sovjetske vlasti, radi projekta navodnjavanja, preusmjerile tok rijeka Amu Darje i Sir Darje. Tako je započela jedna od najvećih ekoloških katastrofa svih vremena.
Aralsko more ipak nije bilo dovoljno veliko da bez posljedica podnese odvođenje velikih količina vode u jedno od najsuših područja bivšeg SSSR-a u središnjoj Aziji. Osim iz tog jezera, od 1960. godine, ogromne količine vode crpile su se i iz dviju rijeka koje ga opskrbljuju vodom. Kao i buduća katastrofa, cilj je bio megalomanski: napraviti najveće navodnjavano zemljište na svijetu. Najduži kanal za navodnjavanje na svijetu proteže se kroz više od 1300 km suhih, vrućih područja i pustinje. Isparavanje vode na tom putu bilo je neizbježno, pa debakl mega-projekta nije toliko neočekivan bilo komu tko bi zastao i dva puta razmislio. Polja pamuka se i danas navodnjavaju aralskom vodom, ali u cjelini se pamučni projekt pokazao lošim, neučinkovitim i nerentabilnim zbog velike količine vode potrebne za njegov uzgoj. Cijena je bila ogromnna - Aralsko jezero i okolica postala su poprište jedne od najvećih svjetskih ekoloških, zdravstvenih i ekonomskih tragedija. Nepovratno je narušena uravnotežen i ugodan eko-sustav mora.
KOLAPS EKONOMIJE
Zbog projekta navodnjavanja kojim se proizvodI pamuk u pustinji udaljenoj oko 1500 km od Aralskog mora, lokalno je stanovništvo ostalo bez ikakvih mogućnosti zarađivanja za život. Lokalna ribarska industrija u kojoj je radilo više od šezdeset tisuća ljudi propala je zbog porast koncentracije soli u vodi i smanjenja mora. Ribe je gotovo nestalo, a naselja i luke su se, zbog povlačenja obalne crte, odjednom našli daleko od mora. Nekad živopisna ribarska sela danas su napuštena i sablasno strše usred slane i otrovne pustinje.
Aralsko područje drastičan je primjer procesa salinizacije. Taloženje soli u tlu dugoročno ga mijenja i osiromašuje, smanjujući mu kapacitet podržavanja ekosustava i poljoprivrede, stvarajući nepopravljivu štetu. Vjetar podiže slanu prašinu s suhog bivšeg dna mora i raspršuje ju po poljima. Zbog toga je u pojasu od 300 km oko mora onemogućeno poljodjelstvo. Osim što zaslanjivanje uništava usjeve, vegetaciju i divljač, ono i onečišćuje podzemne i površinske vode.
Kamo sreće da popis katastrofalnih posljedica ovdje prestaje. No, slana prašina diže se visoko u zrak. Zračne struje nose je tisućama kilometara. Sol Aralskog mora dopire sve do Himalaja i uzrokuje brže otapanje ledenjaka. Sa solima putuju i pesticidi s Arala. Nađeni su na grenlandskim ledenjacima, norveškim šumama kao i u pingvinima na Antarktiku. Aralski „projekt“ globalno se potpisa.
ŠIRENJE BOLESTI
Zdravlje 58 milijuna stanovnika Aralskog mora pogodio je porast zdravstvenih problema uzrokovan solju, otrovnom prašinom i zagađenjem vode, a najviše su pogođena nerođena i mala djeca, žene i siromašni. U širem području Aralskog jezera zabilježen je najveći postotak smrtnosti novorođenčadi u bivšem Sovjetskom Savezu: od 1000 novorođenčadi umire ih 75. Bilanca uključuje visoki postotak tuberkuloze, anemije, bolesti respiratornog trakta (najviši u svijetu), bolesti očiju (zbog slane prašine), raka grla, bolesti bubrega i jetra (osobito rak), artritisa, trbušnog tifusa i hepatitisa. Međunarodna organizacija Liječnici bez granica opisala je situaciju Aralskog područja kao “vjerojatno najveću ekološku katastrofu i ljudsku tragediju” te pokrenula hitni program pomoći za stanovnike Centralne Azije.
ANTRAKS USRED MORA
Moguće je da se dijelu zdravstvenih poremećaja uzrok ne mora tražiti u narušenju ekološke ravnoteže Aralskog jezera. Nakon raspada SSSR-a, jedan bivši visoko pozicionirani znanstvenik zadužen za biokemijsko ratovanje prebjegao je u SAD i objavio da se na otoku Vozrozhdenije, posred Aralskog mora, nalazi najveće odlagalište antraksa na svijetu. Tamo je sagrađen tajni vojni objekta za proizvodnju, skladištenje i testiranje biokemijskog naoružanja koji je bio u funkciji od 1936. do 1991. godine. Testiranje se odvijalo na otvorenom, u pokusima su korištene životinje, a testirani su svi mogući načini upotrebe biokemijskog oružja– zračne bombe, zaprašivanje, balističke i krstareće rakete, razna artiljerijska oruđa, itd. Osim antraksa, pronađeni su tragovi koji upućuju na proizvodnju kuge, boginja, bruceloze, tularaemije (zečje groznica), konjskih boginja, queenslandske groznica i VEE –e («Venezuelan equine encephalitis» – «venezuelski konjski encefalitis»). Zbog tajnosti čvrstih dokaza o incidentima nema, ali vjerojatno je 1972. oblak kuge nošen vjetrom ubio dva ribara na njihovom brodu; 1976. godine od nečega je uginulo abnormalno veliko jato ribe; 1970-tih i 1980-tih redovito su se pojavljivali slučajevi kuge kod glodavaca; 1988. u roku od sat vremena uginulo je otprilike pola milijuna antilopa; 1999. zabilježeno je devet slučajeva ljudske kuge zapadno od Aralskog mora. Zbog projekta navodnjavanja, danas je taj otok postao sastavnim dijelom kopna. Dostupan je i slabo čuvan od strane kazahstanskih i uzbekistanskih vlasti. Koliko je opasnih tvari pobjeglo u prirodu nemoguće je reći, ali zna se da područje nikad nije u potpunosti dekontaminirano.
SPASITI ARALSKO MORE
Proces revitalizacije trajat će desetljećima s neizvjesnim ishodom i najvjerojatnije neće spriječiti pretvaranje Aralskog mora u tek nekoliko usoljenih jezera. Od 1999. godine Ujedinjeni narodi i Svjetska banka uložili su otprilike 600 milijuna dolara kako bi pročistili pitku vodu, unaprijedili sistem navodnjavanja i odvodnje vode te poboljšali njegovu efikasnost, isprali sol s obradivih površina i povećali poljoprivrednu proizvodnju, zamočvarili zemljište i napravili umjetna jezera te na taj način pridonijeli obnovi vodene vegetacije, faune i ribarstva. Tko su izvođači radova i konzultanti koji zarađuju najveći dio tog novca nećemo se u ovom trenutku pitati jer je poznato da jao-si-ga-onom tko je izložen zapadnoj ekonomskoj i humanitarnoj pomoć koja je vrlo je rijetko altruistične naravi.
A koliko je čovjek dio ekološkog sustava najbolje se vidi na primjeru budućnosti ljudi u Aralu koja je najvjerojatnije identična budućnosti njegova ekosustava. Da citiram svog prijatelja i kolegu ekologa Hrvoja Carića - na temelju čijih sam materijala i predstavio ovu temu - „ljudska nepromišljenost, kroz igru megalomanskih projekata i u kombinaciji s oholim sagledavanjem sebe izvan konteksta prirode, stvorila je vjerojatno najbližu sliku pakla na Zemlji.“
POST SCRIPTUM 1
„Ljutu travu na ljutu ranu“ koncept je kojim su se ljudi, kao i mnogo puta do sad, pokušali othrvati problemima koje su sami stvorili. Protiv otrova u Aralskom području počelo se boriti još toksičnijim materijalima. Poljoprivrednici su povećali upotrebu herbicida, insekticida i umjetnih gnojiva za uzgoj nekih kultura. Štetni sastojci prodrli su u podzemne vode gdje se ne razgrađuju već akumuliraju do opasnih razina. Te podzemne vode nekad su bile glavni izvor vode za piće. Rijeke niskog vodostaja također su neprikladne za piće jer se u njima nakupljaju soli, pesticidi i ostale otrovne kemikalije do razina čak i smrtonosnih po zdravlje.
POST SCRIPTUM 2
KLIMATSKE PROMJENE ARALSKE REGIJE
Velika površina Aralskog mora činila je klimu umjerenom ublažujući ljetne vrućine i zimsku hladnoću. Danas u tom području ima drastično manje padalina, ljeta su suša i toplija, a zime hladnije, pa je sezona rasta vegetacije kraća. Uz već spomenuti porast saliniteta na poljoprivrednim površinama (za čak jednu trećinu), rezultat je bio da su se prihodi od usjeva smanjili za 20-50%. Ponuđeno je rješenje - ispiranje viška soli vodom iz mora. No, prema ruskim znanstvenici, u tom bi slučaju nedostajalo pola količine vode kojom se i danas navodnjavaju udaljena pamučna polja u pustinji. To bi kompliciralo ionako strašnu situaciju. Prijedlog je odbačen kao politički neprihvatljiv.
POST SCRIPTUM 3
ARALSKA KATASTROFA U BROJKAMA:
-utrostručenje saliniteta mora
-smanjenje površine mora za 54%
-smanjenje volumena za 75%
-pretvaranje 36 000 kvadratnih kilometara bivšeg dna mora u pustinju prekrivenu blistavom, bijelom soli
-smanjenje protoka dviju opskrbnih rijeka, Amu Darje i Sir Darje
-nestanak 85% lokalnih močvara
-uništenje gotovo sve populacije ptica močvarica
-nestanak polovice lokalnih vrsta ptica i sisavaca
-nestanaka 20 vrsta riba (od 24)
RSS
| Komentari da/ne?
