|
|
Here we go again
16.03.2007., petak
Bok svima!
Nije me bilo par dana (pa tako niti novih postova) jer sam snimao zanimljivu znanstvenu konferenciju čija je tema bila namjera («Intention Experiment Conference»). Konferencija je imala isti naslov kao i najnovija knjiga Lynne McTaggart («Intention Experiment»), a koliko sam shvatio prolistavši je, riječ je o nekoj vrsti nastavka knjige «Polje», samo što su ovoga puta u centru pažnje implikacije neobičnih rezultata istraživanja opisanih u toj knjizi.
Nije neka tajna da su najveće tajne i dalje su skrivene u pitanjima prirode svijesti. Svijest je JA, svijest je ta koja je svjesna i svijest je ta koja stvara namjeru. A namjera, pokazalo se, dopire puno dalje od fiziologije našeg tijela. Ona može prekoračiti i prostor, ali i vrijeme, i to do neslućenih razmjera. Koliko god apsurdno zvučalo, provedeni su zanimljivi eksperimenti – možda sam ih već i spominjao – s rezultatima koji su ukazivali da svijest može utjecati i na prošlost, a ne «tek» na budućnost. O njima i Helmutu Schmidtu nekom drugom prilikom - mada sam to već jednom uzalud obećao.
Gledao sam ta predavanja i opet razmišljao o tome u kakvom čudnom shizofreničnom svijetu živimo. Kao da se sastoji od odvojenih balona koji se međusobno jedva dodiruju. Jer tamo, u zgradi «Sherfield» Imperial Collegea u Londonu, nitko se nije čak ni čudio istraživanjima koja su dokazivala da se ljude može liječiti na daljinu; da fiziologija našeg tijela otkriva, primjerice, da nesvjesno doista znamo kad nas kamerom iz druge sobe netko promatra, a kada ne; da trenutno mislima djelujemo jedni na druge, i to na mjerljivi fizički način. Par desetaka metara dalje, na ulici odmah ispred te zgrade, opet biste se našli na mjestu gdje su sve to tek bapske priče, i gdje se nikome ne da bar na trenutak odbaciti koncepte, pogledati načine i rezultate nekih istraživanja i razmotriti mogućnost da je svijet možda drugačiji nego što smo naučeni misliti. Tamo negdje postoje i znanstvene udruge skeptika koje su se posvetile razotkrivanju šarlatana i loše znanosti. Mora se priznati da rade rade dobar posao, jer pročišćuju zrak i kritički ukazuju na propustu, ali i oni često pate od stare boljke - da se ne mogu potpuno odvojiti od svog stava.
Najzorniji prikaz snage namjere pružio je uređaj zvan GDV, kojega je još prije desetak godina konstruirao ruski znanstvenik Konstantin Korotkov. Riječ je o uređaju koji snima i trenutno kompjutorski obrađuje snimke koje su zapravo napredni oblik slavne Kirlianove fotografije, koja snima određenja zračenja koja emitiraju živi organizmi. Laički rečeno, za one koji ne znaju ili nikad nisu čuli za nju – te fotografije kao da prikazuju neke veće ili manje plamenove oko tijela. Korotokovljejev uređaj, osim što trenutno prikazuje Kirlianove fotografije prstiju ili nekog predmeta, pretvara ih u krivulje koje se mogu međusobno uspoređivati.
I Korotkov i GDV našli su se i u Londonu prošli vikend. Nakon zanimljive prezentacije raznih istraživanja provedenih GDV-om, Korotkov je zamolio da se na pozornicu popne neki par, ako takav postoji u publici. Zapravo, ne nužno ljubavni par već bilo kojih dvoje ljudi koji su u bilo kakvoj vrsti ljubavi ili veze. GDV-om je snimio jagodice deset prstiju neke djevojke i mogli smo ih, u vidu Kirlianove fotografije, vidjeti na zaslonu koji je uvećano prikazivao zaslon njegova laptopa. Potom ih je izmjerio još jedanput, kako bi se vidjelo da su «plamenovi» oko prstiju i dalje isti. Kompjuterski program ocrtao je i statističku krivulju toga prikaza. Potom je partner te djevojke trebao zatvoriti oči i, s udaljenosti od nekoliko metara, slati joj ljubav. Njegova namjera bila je očito presudna da su u snimanju jagodica prstiju koje je slijedilo, «plamenovi» bila manji, a i krivulja se na produbila na mjestima gdje je bila udubljena.
Naravno, kako je Korotkov i objasnio, bila je to tek demonstracija, nikako pravi eksperiment napravljen po znanstvenim protokolima. No, stvar «šljaka» i znanstveno i neznanstveno.
Namjera nikako nije svemoćna jer život određuje i puno drugih faktora. Štoviše, ponekad stvara i suprotni efekt, jer nju ne oblikuju samo naše svjesne namjere, nego i nesvjesni koncepti. Ipak, u najmanju je ruku zabavno znati da dopiremo i izvan svoga tijela. Štoviše, vrijeme i prostor predstavljaju manja ograničenja nego što se usuđujemo pomisliti.
A samo trebamo željeti.
Pis of kejk!
I čitamo se (ako niste već odjurili u najbližu sportsku kladionicu vježbati namjeru)
|
- 08:09 -
Komentari (15) -
Isprintaj -
#
|
|
RSS
| Komentari da/ne?
