|
kada sam bila u godinama u kojima je vrhunac mjeseca obilježavala kupnja grudnjaka za broj većega od prethodnoga, imala sam u potpunosti jasan pogled na svijet.
znala sam što želim, što ne želim, što volim i s kakvim se ljudima želim družiti i to je ispunjavalo moj četrnaestogodišnji univerzum onim što mu je bilo najpotrebnije – sigurnošću.
grad je bio tako velik.
i kada sam gledala sva ta svjetla s mjesta na kojem sam se igrom slučaja našla danas, bilo je vrlo lako zamisliti da je svaka svjetlucava točkica u daljini jedna osoba; bilo je tako naivno lako pretpostaviti da u gradu ima više ljudi nego tih točkica i kako među svim tim svjetlima, netko sigurno misli na mene.
kada sam posljednji put čula zvuk zvona u zgradi u koju sam odlazila osam godina za redom, nisam razmišljala o činjenici da jednom u budućnosti neću imati prilike uzeti u ruke neku spravu koja će me po želji vratiti nazad pa da pod velikim odmorom opet budem u mogućnosti s istim ljudima otići u konzum, kupiti corny od banane i bocu vode pa čekati da ivana kaže: 'nemoš vodu kupovat' na onaj karakteristično sarkastičan način kojeg nitko ne može oponašati, ma koliko se trudio.
danas sam shvatila da najviše razmišljam i analiziram izgubljena među odjelima u supermarketu nakon što sretnem ljude s kojima sam do nedavno provodila dane.
tamo negdje između police s tjesteninom i one s maslinama, sa šamponom u rukama, pokušavam shvatiti u kojem smo trenutku postali stranci koji su u stanju održavati samo privid komunikacije.
koliko sam mislila da ih poznajem, koliko su oni zapravo poznavali mene.
onda se pitam u kolikoj nam je mjeri prestalo biti stalo i je li nam u jednakoj mjeri počelo biti stalo do nekih drugih ljudi ili smo se jednostavno ispraznili.
onda prestanem misliti.
jer nije ni mjesto, ni vrijeme, ni misao.
stvarno je nevjerojatno koliko se toga može promijeniti u tri godine.
više ne znam što želim, što ne želim i što volim.
ne znam s kime želim provoditi dane.
i još uvijek nisam kupila grudnjak za broj veći od onih koje sam kupovala prije tri godine.
kada gledam u sva ona svjetla, gotovo sam u potpunosti sigurna da nitko ne misli na mene.
nisam sklona podvlačenju paralela, ali ne mogu reći da sam napredovala.
jer prije tri godine u gluho doba noći nisam sjedila u automobilu, gledala dijelom u vlastiti odraz u staklu, dijelom u zgrade koje se izmjenjuju u pravilnom ritmu i razmišljala u što sam se to pretvorila.
postoje četiri apsolutno glupe i nepovezane pjesme* na koje se redovito rasplačem.
nemam pojma zašto sam ih stavila na jebenu playlistu i razmazala si i ovo malo maskare što je ostalo.
mrzim prosinac.
*(led zeppelin - tangerine, u2 - one, r.e.m. - diminished, pearl jam - yellow ledbetter)
|
