ZA TEBE IMAM LJUBAV
nazovimo toplinu naših dlanova
posebnim imenom
odigrajmo ulogu u snovima
poljupcima darujmo usne
zagrljeni
u zlatnoj kočiji što nebom lebdi
zagrizimo rumenu jabuku
čuvanu u svilenoj marami
za naš dan
sa pramenom kose
zapetljanom u tvom ovratniku
ispunjavam prazninu dugih čekanja
žudnjom uz čašu čarobnog napitka
darujem ti sve što si zaslužio
a u malenom srcu ispod rebara
za tebe imam ljubav
PALETA LJUBAVI
pogledom prostri more na mojoj duši
nebom nagradi paletu i oslikaj platno
nacrtaj srce i nemoj da se lomi
u dvorcu naše ljubavi kao starog sata klatno
užarene usne mekim kistom u poljubac pretvori
zalaskom sunca riši obraze od stida
košuljom svojom moje tijelo ogrni
u srcu najviše te ima
tiha noć nek' upali plamen svijeće
neka plamti kao neven u najljepšem cvatu
na jastuk mi položi voljeno cvijeće
i pusti da mi srce pored tebe zaspi
jutrom prije nego rosa poljubi travu
sa izvora bistre vode donesi
namjesti rame pod moju glavu
na proplanak snova nas odnesi
POČETAK MOGA KRAJA
U svibanjsku noć prolomila munja nebo
blještavilo rasporilo tamu i spremalo neviđenu oluju
da procjep nebeski isplače sušnu godinu moga početka
osvijetlio bljesak staru seosku kočiju,
zaiskrile oči dva grivasta ljepotana
u odsjaju hladnoga kamena
duše čiste snove snivaju.
Tu noć,
kada je plač djeteta bio glasniji od krika mlade žene
njezinih suza radosnica sljubljenih sa suzama neba
u siromaštvu života,
pokloni joj Bog sićušno tjelešce krupnih očiju
koje ugleda svijet onakvim, kakvim će ga živjeti.
U tom nebeskom crnilu mlada žena se umiri
Bogu zahvali
što joj dušu i srce majčinstvom nagradi.
Ni svijeće nisu gorjele na počivalištu umrlih duša,
osim jedva vidljivog svjetla petrolejske lampe u noći
na staroj seoskoj kočiji.
I danas, nebo se otvara, kiša ispire godine života
korak me odvede na mjesto gdje umrle duše snivaju
tu sam se rodila ja i tu je početak moga kraja.
ODLAZIM U ISTINU
Da se tuga dijeli kao zrno istine
meni bi podarili najveće
budim se svakom zorom uz zvuk kiše
pokušam vratiti san u prošli dan
i već potpuno budna
na rubu misli provodim sate i sate
promatram te
ostavljam da spavaš
želim da ti san donese
tek osjet mira nestvaran
kada ti kapci ponovo zatitraju
mene više neće biti tu
osjetiti tvoju toplu kožu
ne želim više
tek tada bih znala sve,
ali ne bih znala ništa.
Ostavljam ti kraj ispruženog tijela
samo miris spavaćice
spoznaju da si mi zagrijao srce
za koje sam mislila
da će zauvijek ostati hladno
nikada neću moći zaboraviti.
Želim brisati iz svakoga dana
tvoje lice i boju tvojih očiju
kada siva zora ugasi svijeće
tada ću oplakat svoju sudbinu
u trenutku kada osjetim
da mi se oči sklapaju od umora
poklonit ću zašiveno srce
slobodi jesenjih vjetrova.
Nikada više neću dozvoliti susret očiju
vratit ću se tami i zagristi usnu,
a ti...kreni svome domu
ako i zakasniš, odluči reći istinu.
NAŠA SJEĆANJA NA DNU JEZERA
čekaj me na stazi gdje nebo ljubi obale
utišaj moju strast pogledom
umiri kucanje srca da se ne slomi
povedi moje drhtaje
pusti da utonu u bistrinu neba
zaključaj sjećanja
pusti da u hladnim vodama potonu
neka ih kapi jezera
spuste na dno i čuvaju kao blago
kada dođu zlatne godine
i tijelo napuste strasti i želje
doći ću jutrom prije svitanja
na obale našeg jezera
zamolit ću jezero da uzme moje tijelo
u hladnu dubinu
gdje je sahranjena moja ljubav prva
i naša sjećanja
neka mi tijelo zagrli dubina jezera
i ostavi ga zauvijek u zlatnim kapima
što čuvale su blago ljubavi
i naša sjećanja
MOŽEŠ ME SAMO VOLJETI ILI MRZITI
Sjećanje neka te povede u dan
kad je nebo pokazivalo prstom na nas,
dok smo krali osmijehe, dodire,
poglede i tuge.
Imam te kao vrtoglavicu ljubavi
plešem sa tugom posljednje valcere
posjedujem i krotim tvoje snove,
čežnje,
maštanje...
Sjećanje neka te povede put mojih riječi:
„možeš me samo voljeti ili mrziti“
ništa između nema
na granici postojanja,
samo smo izmorena tijela.
Imam te kao neprospavane noći
bol u grudima,
duga čekanja
ukradene dodire usana,
koje čuvam u svojim svilenim kutijicama.
Sjećanje neka te povede u dan
kad osmjeh sam ti darivala,
tvojim imenom ga nazvala,
zajedno s tobom plakala
i tada me čežnja ubijala.
Imam te zauvijek u sebi
da drugo pomislio ne bi ....
i zauvijek kažem,
a ti, možeš lutati,
ulicama prkositi,
druge oči gledati,
a mene možeš
samo voljeti ili mrziti
Sjećanja, neka te povedu ....
MEDALJON BEZ USPOMENE
ostavljam suze večeras
na jastuku mirišu na orhideje
otvaram prozor prošlosti
da uđu vjetrovi
i ponesu dah ljubavi
ostavljam pismo našeg života
na uzglavlju
gdje boja tvojih očiju sniva
zatvaram vrata na srcu
da ne pati
i povratak ne poželi
ostavljam dodir usana
natopljen suzama od kristala
uzimam i odnosim
samo treptaje noći
u kojoj je i zadnja zvijezda pala
smjestit ću te u medaljon snova
gdje vjetrovi ne dolaze,
a u očima ponijeti naše sumrake
u sjeni, da me zauvijek prate
PRILIKA SNOVA
Ja sam tek onaj čije korake čuješ
dok tijelo ti pokriva topli san
umorne oči skrivam pred svima
a osmjehom dočekujem dan
Pokupim svaki otpad na asfaltu
pogasim jutarnje lampe
ne poznajem sram, jer ne postoji
dok gladna usta za mrvice kruha pitaju
Ostavim dvoje malih na pragu doma
prije nego zornicu pozovu crkvena zvona
požurim, da dostignem te teške sate
uz nadnice koje na usne osmjehe vrate
Ne spominjem glad u svakome danu
niti neprospavane noći
u zagrljaj umoran kada padnem
dočekaju me dječje oči
I ne dam da pitaju kako provodim dane
jer ljubav njihova jača je od bola
za bijeli dinar
pruži mi priliku snova
Budit ću iznova svaka tvoja jutra
dok tama ne spusti mog života rampe
moja sutra nek' malo odrastu
s ponosom nose moj život
u svjetlosti ulične lampe
Samo toliko želim, da sanjam
umornih ruku i noći neispavanih
zbog drugih
odgurnula me prilika
iz godine u godinu, pa i lani...
(Prow.Quantum.Xm)
BEZ GORČINE
ponijet ću sjećanja
iz vagona tuge
trenutak
kakav god on bio
kao lopov s plijenom
sakriti pod toplinu rebara
napamet znam svaku izrečenu riječ
mogla bi ih snivati
u polusnu izreći
bez gorčine
„voljela sam oči kojima je more poklonilo boju“
OPROSTITE MI MINUTU....
nije vrijeme da mi dušu odgurnete u tamu
čekajte da udahnem prije, nego padnem
dajte mi vremena samo minutu
uzet ću majčinu maramu da me grije
i ništa više ne tražim
samo jednu minutu
da udahnem budućnost
prije, nego krenem
ali znajte,
nisam krivnju ponijela tek tako
nosim je od rođenja
kao madež na desnom ramenu
gdje anđeo dobrote sniva
da, sniva...
probudi se da me utješi
kad suze mi vjetar želi oteti,
a isplakane su za moju majku
u minuti ću mislima pozdraviti braću
i sestricu mi rođenu
mojih četiri srdaca rumenih
onda me bacajte pod teret tuge
i udarajte,
neka moje suze prema jugu padaju
tamo je sunce što vječno grije
isušit će ih
prije, nego se nadate
za vas minuta ne predstavlja mnogo,
a meni znači sve...
sekunde će mi misli milovati
sakupiti suze šezdeset odjednom
pospremiti u pretinac vječnosti
kad krenem svojoj majci,
onda ću ih ponijeti
samo minutu mi oprostite...
(Prow.Quantum.Xm)
