Da se tuga dijeli kao zrno istine
meni bi podarili najveće
budim se svakom zorom uz zvuk kiše
pokušam vratiti san u prošli dan
i već potpuno budna
na rubu misli provodim sate i sate
promatram te
ostavljam da spavaš
želim da ti san donese
tek osjet mira nestvaran
kada ti kapci ponovo zatitraju
mene više neće biti tu
osjetiti tvoju toplu kožu
ne želim više
tek tada bih znala sve,
ali ne bih znala ništa.
Ostavljam ti kraj ispruženog tijela
samo miris spavaćice
spoznaju da si mi zagrijao srce
za koje sam mislila
da će zauvijek ostati hladno
nikada neću moći zaboraviti.
Želim brisati iz svakoga dana
tvoje lice i boju tvojih očiju
kada siva zora ugasi svijeće
tada ću oplakat svoju sudbinu
u trenutku kada osjetim
da mi se oči sklapaju od umora
poklonit ću zašiveno srce
slobodi jesenjih vjetrova.
Nikada više neću dozvoliti susret očiju
vratit ću se tami i zagristi usnu,
a ti...kreni svome domu
ako i zakasniš, odluči reći istinu.