POČETAK MOGA KRAJA
U svibanjsku noć prolomila munja nebo
blještavilo rasporilo tamu i spremalo neviđenu oluju
da procjep nebeski isplače sušnu godinu moga početka
osvijetlio bljesak staru seosku kočiju,
zaiskrile oči dva grivasta ljepotana
u odsjaju hladnoga kamena
duše čiste snove snivaju.
Tu noć,
kada je plač djeteta bio glasniji od krika mlade žene
njezinih suza radosnica sljubljenih sa suzama neba
u siromaštvu života,
pokloni joj Bog sićušno tjelešce krupnih očiju
koje ugleda svijet onakvim, kakvim će ga živjeti.
U tom nebeskom crnilu mlada žena se umiri
Bogu zahvali
što joj dušu i srce majčinstvom nagradi.
Ni svijeće nisu gorjele na počivalištu umrlih duša,
osim jedva vidljivog svjetla petrolejske lampe u noći
na staroj seoskoj kočiji.
I danas, nebo se otvara, kiša ispire godine života
korak me odvede na mjesto gdje umrle duše snivaju
tu sam se rodila ja i tu je početak moga kraja.
