NIKADA SE PROMIJENILA NE BIH
nije loša ova ludost u meni
danas, sutra,
zemljica će biti veselija
kada me dobije
ispod nadgrobnog spomenika
ludujem dan po dan
otvaram kišobran života
ne da ne pokisnem od kišnih kapi,
samo ne dam,
da mi netko pokvari ovo malo vremena
nosim svijet na ramenima
okrećem se suprotno, nego Zemlja oko Sunca
oblačim tami raskošne haljine
plešem s oblacima
onako, kako znam
ne želim da prestane ova ludost u meni
ni kada bi se tokovi rijeka okrenuli protiv svoje volje
niti da se Mjesec u danu pojavi umjesto Sunca
kada bih znala broj zvijezda na nebu
nikada se promijenila ne bih
to sam ja
ne znam biti drugačija
kažu ljudi „nikad ne reci nikad“
moj život tjera inat sam sa sobom
besparicom života ponekad se naziva
snove sanja tek da ih ima
prekine ih na pola da bi trajao
onda nastavi snivati kako bi opstao
ja, ne bih bila ja, da se mijenjam
DOBAR DAN, TUGO, I OVE JESENI
kako se naziva
praznina u srcu jednim imenom
dok na slabašnim ramenima
nosim propuste života
svježeg rujanskog jutra
svanulog prije mnogo godina
sada, naborana lica
promatram kišu kako pada
bez osmijeha
sjedim pored prozora
odlutala u sjećanja
kada toplina riječi nije mogla
prijeći preko usana
savladavam u mislima strme putove
zastanem u miru samoće
u svjetlu mjesečine nad gradom
potražim ostatke nedirnute ljepote
neizmjerno voleći svaki trag stopala
što osamljeno diše
osmijehom gledam sliku u okviru
zlatnim nitima izvezenu
prikazuje srce koje govori
dobar dan, tugo, i ove jeseni
POSTHUMNO MOJOJ PJESMI
nikada nisam priznala
iako na leđima nosim rane
kao kažnjenik za blud nad riječima,
nisam priznala!
moja pjesma je miris ljubavi
nije zla
u njoj vlada tuga i slomljena duša
ali to ne znači da je griješila
izniklu iz ljušture
bacali je ljudi zli
sve dok nije iznikla u plemenitu biljku
savladala je prošlost
otrgla se od svega bola
tek za malo mira izmolila
oprost dobila
iako ga nije tražila
TKO JE KRIV?
razlivena radost na hladnome tlu
utihnula bol
okružena ništavilom
bez želje da živim
slomljena gubitkom
puna neizrecive mržnje
uz samo jedan osjećaj
OSVETA!
za ono malo, što je ostalo
ukrali mi prošlost
pripremili za vječnost
bez pitanja, želim li to...
jebi ga,
u životu mi se nije dogodilo
da naletim na nešto dobro!!!
-ne opravdavam se nikome...
- tko ti je kriv, nego sama?... lomi me glasom netko
zalutala tama nema cilja,
luta od jedne ulice do druge
kao gladna zvijer nečijeg disanja,
a tone...
nestaje sa svjetlosti dana
ne zaboravi!
budi se sa prvom zvijezdom
odgurne ju u kutak neba,
priguši njezin sjaj,
a pitaš li se, tko još slobodu treba
kada nebo zapali munja?
na upit mog poštovanog prijatelja Saliha Kulovića ĆuĆe: "Tko je kriv?" - odgovor glasi:
krivac?
krivac je sakrivena bol
požutjelo lišće,
razbijene misli što razdiru dušu!
krivac je svatko tko ne poznaje svoje tragove
već ponos upoznaje u crtama lica
a ponos?
ponos ubija! sve što virus unese u dubinu tijela
kao zarobljena
u bolu oslobođena
u trajnosti vijeka daleka
Vjeruj boli...
boli svaka vlas što je nosim
trga, lomi, bešćutna je i ohola
samo osmjeh u vlasništvu ima
da dijeli?...ne...oholost osmjeh razaspe kao dragulje svoje
iščekuje da netko zagrize
odlomi i ono malo svoje duše koja krvari
u bescjenje pospremi kao uspomenu u bolu života...
KOMPILACIJA
Moja autorska djela među izabranim radovima od sveukupno 225 autora iz Bosne i Hercegovine, R. Hrvatske, R. Slovenije, R Srbije, Crne Gore, Njemačke, Makedonije, Sjedinjenih Američkih Država, R. Turske, Engleske, Egipta, Austrije, Kosova, Australije, Indije i Bugarske, iz proze i poezije, u zbirci "IZVAN DOMETA", učesnika Međunarodne kulturne manifestacije: "6. Novosarajevskih književnih susreta-2013".
NE OKRIVLJUJEM TEBE
svaka bora donosi godine
ne okrivljujem te
dobro ih nosim
ostaje mi još bistar um
da prkosi vremenu
kamenom grlu
tišini u gluhoj kazni
smrznutim venama
savijenom tijelu
svaka zima urezuje hladnoćom recke na ledu
smrzava stopala
pretvara krv u staklasto inje
dok trpim nesnosne boli
ostaje mi dlan u ranama
da prkosi vremenu
životu
hladnoj tamnici i robiji
žaru u očima
nemoćnim koljenima
dok u molitvi tugu ispisujem u pjesmama
SAVRŠENSTVO SVEMIRA
Ugasle svjetiljke nebeskih visina
u duši sanjara isprepliću nadu
nedosanjanog sna zauvijek neostvarenog
zaraslog u srcu i zatomljenog u grudima
Čuvam misli od sivila svijeta
nedorečenosti u trajanju
tko mi je rekao da se snovi čvrsto drže u rukama
tek poneki let da im pružim za život
Želim
da se stvarnost obistini u ljepoti
prelaskom iz savršenstva Svemira
na tlo što se okreće oko Sunca
A kako bih voljela da se razbijem u atome
odlutam u svaku dušu sanjara
odlomim onaj znani dio dobrote
ponesem na leđima ma koliku cijenu ima
Kažu da pogledam u bolje sutra ili za koji dan
da sačuvam dlanove za umor i svršetak
oh, kako bih željela uči u san života
u kojem trajanje nema kraja niti početka
Da izustim kroz drhtave usne
poziv u kojem samo mrvice tražim
bez laži, pakosti i sjaja u sivilu
tek samo život ponuđen gazim
I doći će neko bolje vrijeme
razdvajam zlo od dobrote, od svega
koliko je potrebno duša da nestane
da rosu ubirem sa ponuđenog neba
PONOĆ ČEKANJA
Moja pjesma proglašena kao najoriginalnija ljubavna pjesma na 12. pozivno-javnom konkursu povodom dana zaljubljenih na temu " Ljubavi, ovo je naša pjesma" za 2013. godinu
GOVORNI AUTOMAT: „Korisnik je trenutno nedostupan, nazovite kasnije“
-nedostaju mi razgovori
u noćima kada liju kiše,
a svaka kap kraj otvorenog prozora
dotakne mi lice
i oči što suzama ne dozvole da teku
GOVORNI AUTOMAT:“ Korisnik je trenutno nedostupan, nazovite kasnije ili ostavite poruku“
-pišem milijun puta koliko te volim,
tvoj glas, oči i tople usne
GOVORNI AUTOMAT: „Javit ću se kasnije“
-Svi vlakovi su davno otišli u smjerovima gdje ljubav poznaje Sunce,
a nestaje tuga
GOVORNI AUTOMAT: „Nazvat ću te kasnije“
-Još sam budna
s osmjehom zavaravam srce,
a drhtavi prsti dotiču tipke
GOVORNI AUTOMAT: „Na sastanku sam“
-Znam da traju dugo, i neka, samo da si sretan
ugrijat ću večeru
znaš, ono što voliš
šarenilo boja na pladnju ljubavi
GOVORNI AUTOMAT:“ Korisnik je nedostupan ili je isključio mobilni aparat“
-Znaš, jutro je već
postelja je topla i miriše na tebe i tvoj dah
na jastuku sakrivam suze od same sebe
a srce me pita
zašto ne spavam...
GOVORNI AUTOMAT: „Korisnik je isključio mobilni aparat“
POŽELIM DA TI KAŽEM
Moje autorsko djelo u Međunarodnoj zbirci poezije citat rs.
želim
da ti nikada ne dosade naši mali razgovori
i šetnje parkovima
gledanje ponoćnih premijera
svakodnevno rješavanje problema
želim
da mjeseci zamijene godine
a suze ustupe mjesto smijehu
poželim da ti kažem
to je ono što tražim u nama
i
da se nikada ne zasitiš mojih pogleda
znam da želiš tugu od sebe odgurnuti
sreću nam poželjeti
nebom ogrnuti
suncem obasjati
ispod mjeseca spavati
jutarnjom rosom nas buditi
budan uz mene sanjati
za ruku držati
poželim da ti kažem
da je to sve što sam tražila u tebi
želeći da me budiš pred svitanje
toplinu naših tijela raspiruješ
našu ljubav
i vjernost obećanu kao kap vode čuvaš
poželim
zauvijek te imati i voljeti
sreću s tobom dijeliti
samo da ti kažem
da je to sve što sam tražila u sebi
ZAUSTAVITI SUZE
živim po svome
apsolutno nedužna za greške
kao kišnog jesenjeg jutra
probuđena iz sna
s ulaznicom
ispred vrata novoga dana
kako bih susrela sreću
znam da ću proživjeti i ovako
umjesto kiše dotiču me oštrice
za svaku želju voljeti tebe,
a Bogom je dan zakon
ne poželi tuđe
uzalud vrtoglavica u mislima
proganja moje srce
prodire kroz kožu da udahne
a zna,
da nemože vladati,
ni preživjeti,
samo zaboraviti
pretvaram se da nosim
osmjeh na licu
ulazim u nepoznat svijet
vjerujem,
svakako je bolji od onoga
koji godinama poznajem
odričem se nade
kako ću sresti dio prošlosti
naučila sam disati,
zaustaviti suze,
prije nego krenu
NOĆ POEZIJE
ovu noć odijevam stihovima
treperavim sjajnim zvijezdama
snenom mjesečinom
satkana je dušom pjesnika
toplinom poruke
dodirom svakog ispisanog slova
začeta pod grudima majke
rođena kao pjesma
sekunde ljube svaki trenutak
proviruju note kao novorođenče
s anđeoskim licem
sretnog osmjeha
kao u prvim koracima kada prohoda
noć poezije ulazi kroz vrata raja
potocima stihova što žubore
u vremenu koje nema kraja
dok ga prati uzdisaji poeta
izabirem stihove ljepote
urasle u vječne kule naših krajeva
pejzaža
prepoznaju se po mirisima proljetnog cvijeća,
dašku vjetra što raznosi note do svakog bića
neka potraje ova noć
poklanjamo joj snove
svu nježnost koju mogu dati
nikada da ne padne u zaborav
za ostatak svijeta
prepunog ljubavnih stihova
u očima našim iskrice sjaje posebnom draži
rijeke neka nose latice proljetnog cvijeća
tajanstveno nestaju
dok na površinu izvora se pojavljuju
pupoljci sljubljeni sa sjajem Mjeseca
