DOBAR DAN, TUGO, I OVE JESENI
kako se naziva
praznina u srcu jednim imenom
dok na slabašnim ramenima
nosim propuste života
svježeg rujanskog jutra
svanulog prije mnogo godina
sada, naborana lica
promatram kišu kako pada
bez osmijeha
sjedim pored prozora
odlutala u sjećanja
kada toplina riječi nije mogla
prijeći preko usana
savladavam u mislima strme putove
zastanem u miru samoće
u svjetlu mjesečine nad gradom
potražim ostatke nedirnute ljepote
neizmjerno voleći svaki trag stopala
što osamljeno diše
osmijehom gledam sliku u okviru
zlatnim nitima izvezenu
prikazuje srce koje govori
dobar dan, tugo, i ove jeseni
