utorak, 02.09.2008.
OPROŠTAJ
Noćas su tisućama srebrnih zvončića procvale poljane nebeske, a ja ih nisam imala s kime podijeliti. Sjećaš li se, mila, kako smo nekada u tihe ljetne sutone ležale na mirisnoj livadi našeg djetinjstva, zaštićene nebom i vjetrom i tamom, i s nestrpljenjem očekivale rađanje mladih zvijezda... Kako smo ih nesebično dijelile - jedna tebi, jedna meni... i pažljivo spremale u kutijicu uspomena kao najvrijednije i nasjajnije dragulje naše mladosti. Tada smo znale; na čarobnom sagu istkanom od naših zavjereničkih pogleda, pomno čuvanih tajni i treperavih snova pokorit ćemo svijet, prejezdit ćemo svemir. Pa skupljasmo zvijezde da ih kao mrvice iz davno ispričane priče prosipamo za sobom, da nam povratak osiguraju, puteve osvijetle.
Sjećaš li se, u mrežu svog mladenačkog zanosa lovile smo suze svetog Lovre dugo u noć, do prvog nagovještaja zore, i sa svakom zvijezdom padalicom uplitale po jednu nevinu želju u pletivo naših maštanja, naših nadanja i očekivanja. Kao očice - jedna prava, jedna kriva... A sada samoćom kao plimom preplavljena, brojim ih i sebi ostavljam; ova je moja, i ova je moja... i sve su samo moje... I neželjene ih puštam da u mračni se ponor vječnosti strmoglave, jer jedino što doista želim ostvariti se ne može.
Sjećaš li se? Ima li, mila, tamo gdje jesi uopće sjećanja, i bole li uspomene kao mene sada? Dok potajice, da nitko ne primjeti, polako otvaram dragocjenu kutijicu u kojoj čitav jedan maleni svemir treperi... Dok pazim da mi koja hihotava zvjezdica ne pobjegne, jer to je najvrijednije što mi od tebe osta... Dok noću u nebo zagledana čekam da tvoj glas začujem, ili trag osmijeha na rubu sna oćutim... Dok kapi kiše što klize mi licem nazivam suzama... jer treba mi utjeha, a zaboravila sam plakati.
I dok sporo, odveć sporo, k'o da mi nevjerica korake sputava, koračam tamo gdje kažu da snivaš, pod rukom dvije svijeće nosim; jednu za tebe, jednu za mene. Iako putevima kojima ti kročiš zasigurno svjetlosti dovoljno ima, a tamu mojih misli ništa rastjerati neće.
(Ako je na tom križu doista tvoje ime, možda je konačno vrijeme za zbogom...)
