ponedjeljak, 24.11.2008.
TI SI TAJ
ti si onaj
kojeg sam sanjala
uplakana od naslućivanja
i neizvjesnosti
pamtim oduvijek tvoje dodire
tvoj miris
okus tvoga smijeha
poznata mi je ruka što me vodila
livadom mojih želja
tebi sam hitala sklopivši oči
tebe mi zora otimala
nakon nebrojenih godina
prepoznah ti pogled
ti si taj
utorak, 18.11.2008.
DA SE NE ZABORAVI...
PRIČA O GRADU
Odustajem od svih traženja pravde, istine, odustajem od pokušaja da ideale podredim vlastitom životu, odustajem od svega što sam još jučer smatrao nužnim za nekakav dobar početak, ili dobar kraj. Vjerojatno bih odustao i od sebe sama, ali ne mogu. Jer, tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah? Kome ostaviti grad? Tko će mi ga čuvati dok mene ne bude, dok se budem tražio po smetlištima ljudskih duša, dok budem onako sam bez sebe glavinjao, ranjiv i umoran, u vrućici, dok moje oči budu rasle pred osobnim porazom? Tko će čuvati moj grad, moje prijatelje, tko će Vukovar iznijeti iz mraka? Nema leđa jačih od mojih i vaših, i zato, ako vam nije teško, ako je u vama ostalo još mladenačkog šaputanja, pridružite se. Netko je dirao moje parkove, klupe na kojima su još urezana vaša imena, sjenu u kojoj ste istodobno i dali, i primili prvi poljubac - netko je jednostavno sve ukrao jer, kako objasniti da ni Sjene nema? Nema izloga u kojem ste se divili vlastitim radostima, nema kina u kojem ste gledali najtužniji film, vaša je prošlost jednostavno razorena i sada nemate ništa. Morate iznova graditi. Prvo, svoju prošlost, tražiti svoje korijenje, zatim, svoju sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage, uložite je u budućnost. I nemojte biti sami u budućnosti. A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe. Grad - to ste vi.
Siniša Glavašević
18.11. je dan pada naše svetinje, Vukovara, stoga zapalite svijeću na svom prozoru kao i na www.spomenik.net
ponedjeljak, 10.11.2008.
DOBA ŠKORPIONA
te su zime snijegovi zapali
k'o nikad prije
a u njima otisci tvojih stopa
radošću djetinjom utisnuti
u svečana prostranstva ljubljenih polja
(snjegovi davno okopniše
al tvome trku još se nada zemlja onijemila
od čekanja)
tih su proljeća
mirisali jorgovani širokim slavonskim sokakom
kad si s večeri preskakao
ograde komšijskih bašta
i jurišao da osvojiš svijet
s drvenim mačem u ruci
i zrelim trešnjama za uhom
pa zanosom nošen pao i
razderao koljena
slutio si već tada onako djetinje zrelo
da bit će još boli u životu
koje će boljeti mnogo,
mnogo jače
i ožiljcima trajnijim roditi
ljeto je donijelo
jedan plavi pogled skriven pod
pramenom nemirne kose
i spoznaju da ljubav
druguje s besanim noćima
i zvijezdama
unatoč zadirkivanjima
praveći se da ne čuješ smijeh
drugih dječaka
pratio si je uporno i važno svake večeri
do njene kuće
dodirujući joj kao slučajno ruku
i taj put ti se činio najduljim na svijetu
iako je živjela svega pedeset
metara dalje
jeseni si volio zbog
one skrivene tuge u maglovitim jutrima
što su se vukla nad obrisima šume
i mirisa zrelih jabuka u voćnjaku
to je najljepša doba
govorio si
vraćajući se s punim naručjem kestenja
pomislio si
kad bi mi bilo dano da biram
volio bih otići ujesen
kad se zemlja na počinak sprema
u njoj i ja da usnem
povela te jesen
putevima svojim dozrelim
mirisnim
snenim
da spokojan snivaš bijela prostranstva
široke sokake
i slučajne dodire duša
(Miroslavu Margušu, pjesniku-blogeru znanom kao Scorpions,
umjesto ruže na grobu... )
ponedjeljak, 03.11.2008.
ZNAŠ LI...
tko ju je podatnu za sna ljubio
do vjetra skritog
u nabujalim krošnjama
njenih stasalih proljeća
a nakon buđenja
negdje na ivici bezglasja i vriska
dok zastajala je u pokretu
i krijepila se mirisom
umirenih trava
tko joj je u pletnice sunce uplitao
i teret nebrojenih jeseni
u osmijeh utkivao
sve što je ikada slutila
ljubila
i čežnjom pečatila
davno je vjetar pretočio
u krotka sazvučja boja i tonova
i nudio prepun nade
da joj sakupljeno blago povrati
u zamjenu za poljubac usnuli
il' slučajan dodir
papučica svilenih
baletnih
oko bijela gležnja vezanih
(pjesma za Laetitiu Dale)
