tko ju je podatnu za sna ljubio
do vjetra skritog
u nabujalim krošnjama
njenih stasalih proljeća
a nakon buđenja
negdje na ivici bezglasja i vriska
dok zastajala je u pokretu
i krijepila se mirisom
umirenih trava
tko joj je u pletnice sunce uplitao
i teret nebrojenih jeseni
u osmijeh utkivao
sve što je ikada slutila
ljubila
i čežnjom pečatila
davno je vjetar pretočio
u krotka sazvučja boja i tonova
i nudio prepun nade
da joj sakupljeno blago povrati
u zamjenu za poljubac usnuli
il' slučajan dodir
papučica svilenih
baletnih
oko bijela gležnja vezanih
(pjesma za Laetitiu Dale)
Post je objavljen 03.11.2008. u 10:43 sati.