|
...
ajmo nazad, ajmo sad stat, ajmo sad začepit uši disat pod vodom, pustit soundtrack iz amelie i ubacit klinčić u lonac vina iz rinfuze zatvorit prozor i pogasit svjetla i šuškati rukama pod pokrivačem mami je bio rođendan jučer, iduće godine će šezdeseti, psu je ispao predzadnji zub, više ne kontrolira piškenje, a vidjela sam jednog preslatkog u azilu pa mi se plakalo sve to nekako danas miriši na omekšivač i crveno-zelene košulje a di si ti? zar nisi trebao biti ovdje zar nije bio takav dogovor da ćemo se jednom u svake tri godine zaljubiti jedno u drugo bez obzira na to kog inače volimo i bez obzira na to što se nećemo odreći svojih ravnih linija u suprotnim pravcima neki prema gore, neki dolje, a neki uvijek samo ravno, ravno i ravno je dobro, rekao mi je jedan prepredeni čarobnjačić kad sam još vjerovala sve što je govorio ajmo reć da je super ova psihodelija i potopit se skroz u tamne boje, tako da nam ne viri grlo iznad vode tako da nismo na sigurnom ajmo radije čekat da nam izrastu škrge ovdje pod vodom pa da ne moramo više pričati nego da se možemo samo gledati brati podvodno cvijeće i nositi ga na plažu pustiti da na plaži izraste šuma, da u šumi izraste planina, da u planini izraste koliba, da u kolibi izraste mali svijet u koji ćemo useliti s velikim ruksacima na leđima i s limenim lončićima obješenima o remenje ajmo se sad vratiti na početak, sve premotati ondje gdje je jednom počinjalo u veliki perivoj s lješnjacima i šljunčanom stazom, iza kojeg je jedno oronulo nogometno igralište, na kojem nevidljive momčadi igraju utakmice bez rezultata, i gledaju ih samo duhovi i mi, kao moj stari i ja nekad davno igralište iza kojeg je onda i polje ajmo zajahati ove stare bicikle bez kotača, ubrati par makova koji će nam se raspasti među prstima i onda spavati dok mala čudovišta skupljaju stvari koje su nam poispadale iz džepova grade ruševne dvorce i prave dječje brojalice od onog što je bila priča o nama |
|
malo sam tupa jedino mi (ove večeri) padaju na pamet paralelni svemiri nije to new age, to su obične paralelnosti svemiri s pankerskim sivim pločnicima na koje će svaki tren pasti prazna boca crnog vina i kotrljati se umjesto zvuka koraka (da netko tko čita ne pomisli da netko dolazi) jedino mi padaju na pamet neki likovi iz nekih priča, iz nekih kadrova plave ljubavi u stranim gradovima i ruke u rukavicama pada mi na pamet najtužniji devetnaestogodišnjak na svijetu koji je prije pet godina plakao ispružen na jednom budimpeštanskom pločniku zbog mene on je plakao jer se ljudi ne spajaju a mogli bi every me every you nije vrag da je baš to priča mog života toliko sam tupa u zadnje vrijeme za bilo što emocionalnije od povremenih mokrih snova da su mi u glavi i srcu samo ti svemiri koji su toliko paralelni da plave priče u njima gube ton imam još neki tračak snage kojim čuvam sliku iako rijetko kad nešto čujem |
|
mali neskuhane kave i nepročitane pesme prolaze bez nas bojim se kako pristajem na sve na sve to kao da ti nikad nisam htjela reći ništa |
|
možda da iskoristim još ovu noć u ovoj toploj sobi za male bolesti i plastične tripove
rekao mi je da izgledam kao almodovarov lik s tim svojim cvijećem i leopard uzorkom meni je to jasno, to da slika nikad neće biti mirna i lijepa, da će biti malo nasilna i nametljiva, malo kriva možda samo trebam ići za tim i pustiti sanjala sam da si gurao prste u moje hlače, smješkao se i ja sam bila sretna jer oduvijek sam te voljela iako do tebe nema puta u snu mi se sviđalo što se on čitav tjedan ne tušira ujutro sam se sjetila kako si rekao nasreću nitko od nas ovdje nema čisti um dok smo jeli domaće namaze ispruženi na tepihu s prolivenom kavom okolo nas i suncem vani sviđalo mi se sve tako razbacano i bez puno morala, na pola prisutno a na pola negdje u glavama i negdje u zraku negdje u privatnim svjetovima i mislima ne odričemo se ničega što se dešava, jer sve je ok prihvatljivo, zadovoljavajuće u snu si me pitao sviđa li mi se to što mi radiš i ja sam rekla da mi se sviđa sviđaju mi se ovi krivo postavljeni odnosi snova i realnosti i ove scene iz zaboravljenih kuća sa scenografijama iz nirvaninih pjesama teške fotelje umjetni ljiljani mutno staklo na lusterima i umjetna rasvjeta sviđa mi se što baš ondje razgovaramo i što dva dana poslije tog još uvijek mogu rekonstruirati taj odnos što mogu živjeti sa snovima da se razumijemo, to me plaši, ali u takvoj sam nekakvoj fazi, nemogu pobjeći od šumova u kanalima pustim ih da zažive i da mi se malo smiju neka taktika koja me preuzela jer nisam stigla smisliti bolju jer se nisam uspjela iskontrolirati u cijelom ovom đumbusu od naizgled lijepog života pod kojem stalno pulsira mala nakupina sistemskih grešaka i sistemskih zanemarivanja sanjala sam velike stanove podijeljene na četvero sanjala sam skrivanje u praznim prostorijama sva moja tjeskoba izlazi van kad sanjam u ovoj toploj sobi tvoje ruke u mojim hlačama i moja sreća toplo sunce vani i kristalno čiste distorzije ništa drugo mi trenutno ne pristaje nego obući se u tu tjeskobu i neka sve onda bude prihvatljivo loše zadovoljavajuće |