|
mogla bi,
da sam normalna i sretna, pisati o svemu što mi čini dane o đumbiru o jasminu o mojim hipijima i tim manijakalnim organizmičnim zajebavanjima o ritmičkim uslojavanjima i o toj toplini, toplini možda o skvotu o buvljaku o džek raselu koji trči po leopard uzorku možda o svojim ritualima, možda o tome kako vježbam sebe pa kako vježbam bunt pa kako vježbam samo da ne ispadnem iz fola iz ovog svega o tome kako se svijet stisne nekad u zagrebačkim kvartovima, navečer kad padne mrak i grije nas ulična rasvjeta a mi pletemo kosu pijemo rakijice ukrcavamo se na karavane mogla bi pisati o svemu što mahnita što je tu i što me razbacuje unutra i van, van i unutra, naprijed i u krug a i o svemu što uporno i posvećeno radim učim pišem razmišljam pristajem prijavljujem se uklapam koordiniram i postojim i tako nekako birokratski biografski skroz praktično a i skroz romantično i skroz stalno i nikad nisam prekinula nije bilo reza kod mene nema reza ja sam konstantna ja sam dosljedna i temeljita mene ima prihvaćam izazove kao da vjerujem u njih ali ne pišem o tom ne mogu, ne mogu mogu samo o onom čega nema i čega neće ni biti i o čem, kako vrijeme prolazi, kao da sve manje toga znam kao da mi klizi iz ruku- kao propuštena prilika da nešto pisanjem ili o pisanju (ili o ljubavi) naučim (prilika koju neprekidno propuštam, da polako kroz mene prođe da me ni u šta ne uspije uvjeriti da me više ostavi na miru) ostavite me u mom natrulom tirkiznom svijetu u žutom svijetu punom hrapavih i mekanih površina i ljudi s toplim prsima i utrobama koje se šire i sa svijetom pulsiraju najbolje što znaju ostavite me u mom vlažnom svijetu punom jakih mirisa i zaprljanih prstiju bolnih bedara i glave i velikih jurnjava i najmanjih regresija na svijetu ostavite me samu i postojanu u toj situaciji u kojoj svega imam previše a zapravo, kao što njih dvije valjda znaju, postojim samo od onog što nemam od toga postojim kao apokaliptična i našminkama kućica od karata koja u inat samoj sebi nikako da se takva jadna sruši |