|
jedan od doma samo da ga ispucam
"imaš dečka u zagrebu? znači, slobodna si?" jebote. za koga sam slobodna, za ŠTO, ne valjda za ovakav razgovor? zašto si, zaboga, pomislio da bi se mogla zanimati za tebe da bi se u tebe mogla zaljubiti? samo zbog ugodnog razgovora? zar je to ikad bio pogon za nešto kao što je ljubav gledam začuđeno, zbunjujem ga, i izgovaram nešto što nikada ne govorim: vidi, ja ti nikad nisam bila zaljubljena, a bila sam sa stvarno puno tipova on se čudi, kako nikad zaboga ja govorim, tako, imala sam tri zaljubljenosti, i sve su bile samo fatalne i poluimaginarne. prva je bila u rock-zvijezdu, u cobaina druga je bila platonska, u nekog s kim nitko nikad nije imao nikakve šanse, ali je bio ideja idealnog ljubavnika (i jedno od najvrednijih poznanstava) treća je bila uzaludna, ovdašnja, slavonska, zaglavljena, jelenska odavde je, govori on i čudi se kad potvrđujem ali ti, kažem mu, ni da tisuću godina pogađaš ne bi skužio tko je to ni da je u ovom kafiću s ovako malo ljudi on mi nema više što reći, on ne zna voditi ovakve razgovore. i tako se večer nastavlja osipati, više ne znam s kim razgovaram i o čemu, i govorim li previše. dosta mi je ovih večeri i ovog premiještanja po ovom mjestu u smjeru obrnutom od kazaljke na satu od stola do stola, od klupe do klupe da bi se pravili da nekog ovdje zaista ima i zanima i da jedini koji bi iskupili svu ovu upornost ovdje, ne sjede tamo negdje izvan vidokruga, na podovima naslonjeni na nekakve zidove i prave nekakve čudne grimase zajebantske a nekako pomisliš ovo je malo bolesno i smiju se isto tako, do kraja svemira uvijek djeluju kao da mirišu po nekom savršenom omekšivaču i kao da su nekako lagani, i ispražnjeno lijepi upravo preživjeli nekakve besmislene brodolome i sada su savršeno hladni i nadmoćni iako tamo iznutra nekakav odron samo čeka vidiš, on nije pitao imam li dečka u zagrebu i jesam li slobodna, on je gorko spominjao neku staru vezu, sarkastično se hvatao za neku prastaru glupost jadnu nije bio odmjeren i ispravan, on je govorio sranja i to je bilo savršeno mene je to ubilo. a ne ti, ti nisi ni od ovih prosječnih što se napiju pa te obujme rukama i privuku glavu tvom vratu pa nemaš više izbora, gotova si ionako je svejedno ti pitaš konstruktivno pitanje a nisi ni svjestan koliko je to u mom svijetu jadno koliko ja ne funkcioniram tako eksplikativno ni dobro lijepo ili korisno i da više volim da me useru svojim postupcima, da sa mnom šeću cijelu noć i seru a onda me ostave jer nemaju pojma što bi uopće sa mnom iako bi- vidiš, ja ne znam što bi s takvima kao što si ti, uplašenima a trude se biti normalni pa djeluju samo dosadno ja se odranjam prema jeseni polako ali sigurno dosta mi je ovisnosti o vama koji ste napučili ovo mjesto svojom standardnošću uplašenom u mojoj ljubavnoj vezi neću ja biti egzotika, e nećete bome, nećete neću nikad ja biti ta koja će nekom biti njegova divlja polovica neću ja nikom zadovoljavati njegovu mizernu potrebu za malo ludosti neću ja funkcionirati nekome kao začin da ne bi zauvijek zaglavili s ostalim prosječnima u mojoj ljubavnoj vezi mi ćemo se obostrano plašiti i privlačiti čudnovatošću zapravo, on će morati biti bar za pedalj gori od mene jer ja sam ipak zemlja, spora a sigurna my wild love sam ostavila negdje, gdje su one stvari koje se nikad ne dese ali su bar prave (jer marto, zašto ne vjerovati u ideale koji NE postoje, u ljubavi koje se NE dešavaju?) bolje i tako nego da ga upoznam i onda shvatim da je previše prihvatljiv, da on uopće nije to što je bila moja treća zaljubljenost, treća od tri jedine i nestvarne. dok mi neki koji nisu ni prosjek zavidno predbacuju bože koliko si ih imala ne sluteći da je i meni jednom napokon dosta ali prije svega njih, baš njih wild love prepoznaš po tome što si čitavo vrijeme dok ga nigdje nema svjestan njegovog neprisutstva svake sekunde makar tako i godinama makar i zaboraviš njegovo pravo obličje a ovi ostali, kad izostaju, nikad ne stvaraju prazninu koju bi netko osjećao u tom je tajna i zato mi je noćas dosta vas ostalih to nije vrijedno ni jedne druge emocije |
|
eternal sleep
(*kažu da moram, odabrala sam paranormalno a ne književnost ili poeziju ili osobno jer... ma, sve znate) svira trenutno tamo u ksetu čovek bez sluha, najljepša ljubav za koju sam ikad znala, i miki pesnik, a ja se tu doma bojim da ne kolabiram koji jad, ostat ću doma i ne znam, jebote, pisat pjesme ovo su prvi gradski dani i žešći su pa ne znam jel mi se priviđa od umora ili zato što smo opet radili krivo, pili preko dana to je najopasnije jer se svijet iskrivljuje samo tebi i dok ti se pridruže svi ostali ti si već u filmu u kojem ste obično kad sviće opasno tamo na zrinjevcu svima sam govorila kako bi baš tako trebali izgledati neki moji zamišljeni, idealni svatovi lampe po drveću, rana jesen, bubnjevi, harmonika & violina to je jedna od onih stvari koje su uz bok onom salašu na bregu koji smo obećali jednom dizati zapravo, tko zna šta sam govorila i nemam pojma ali imala sam kasnije neki dojam da su me tijekom te večeri par puta gledali onako kao da su sretni što sam takva i da će se brinuti za mene i kad sam evo loša opterećena možda i nisu, možda su me i IZGOVORILI kad to netko inače napravi, ja se SRAVNIM a ovog puta bio je nemir, NE-MIR cijelog dana u klubu u kojem radim ne podržavaju linearno vrijeme- kažu dosadno je pred zatvaranje dođe mi frend s vrećicom čokoladnih bombona, tamanimo ih na klupi umjesto piva ovog puta mada je fatalni četvrtak i mada bivši ljubavnici prolaze tom rutom a tebi samo ostaje nagađati hoćete li se moći pogledati frend je jedna od najvećih faca koje znam brije sam, baulja, vrti jebačku mjuzu i cijeni, najviše cijeni kad netko vjerno radi nešto svoje priča mi o dubchini, mračnom d'n'b-u, ekipi koja se razvaljuje, o duvki, i fićfirićima koji su glupi egotriperi, peteli u svom selu, a on si na gažu u inat ponese sok u tetrapaku on ionako samo voli da ekipa uživa zapravo, od pisanja večeras ništa ne znam, čekajte, ja sad izlazim na kraj s nekim magijama novim i ostarjelima ne znam što da ispišem ovdje, kad sam ispisala već sve uvijek & oduvijek ako ih sad tu natrpam bit će to omalovažavajuće to nije pisanje postoji jedna temeljna stvar, prije nego zaspim, onda ću moći i dalje: da vam netko nakon dva mjeseca da prazan papir, ekran, tko bi bili? možete raširiti papiriće s bilješkama, izdrkavanjima, i prepisati sve što je teklo u međuvremenu, možete biti onaj tko ste sad kad je svijet opet širok i kad ste tu, da ništa ne biste propustili. pisati poslije je jedina opcija, i svejedno je što je takva, jer mi ionako pišemo uvijek. široko smo, to je jedina sloboda koju poznajem. ime mi je quince, i kad pišem najčešće postajem tjeskoba. sročena na nekakav distih, a zapravo je konstanta kao cobainova bol u stomaku, kao alkoholizam, kao kruh od kojeg živiš i kao ljudi koje viđaš. nije tjeskoba prije spavanja, iako je i takva uvijek, to je tjeskoba koncentrirana na mene, oduvijek, emocionalni defekt zbog prešućivanja zbog sam ću ja sve zbog trpanja pod tepih jer radije bi umrla ili i'd rather go blind (ko što je pisalo na onim marininim starim išaranim trapericama koje je nosila na pank koncerte) iako mi je zapravo svejedno što se o meni zna iako mi je zapravo svejedno na koga im ličim i misle li da sam se snašla i mislim da bi bila mirna da je sutra moj sprovod i da imaš samo jednu pjesmu koju smiješ izabrati da ju krivim tonom pročitaju prije limene muzike. jedina sloboda koju poznajem je ostati živ nakon ovoliko ravnice jer to je metafizika beznađa, lijepo je da boli, šta da vam kažem osim da tamo graničite sa nestvarnim kao i ja koja nekako uvijek ostanem živa, mada se kunem da nisam sigurna želim li ikad to zaista. nadljudsko je otamo imati želju za promjenom, za tetovažom recimo, promijeniti frizuru, napisati prvu književnu kritiku u životu ili u jednoj jedinoj zagrebačkoj večeri biti romantičan biti savršen do bola do zagrepčanke u sedam ujutro pred kojom smo si leđa okrenuli bosanski dredloksi i ja nadljudsko je u jednom trenu biti ispražnjen u drugom biti u konstantnom pokretu, dok je sve još čista inercija moj su život naprezanja i onda te kotline, klaustrofobične, zagušljive, lijepo besperspektivne samodovoljne žalosne nadljudsko je gledati u svoj djembe svaki dan, kako stoji tamo i čeka život koji postoji jednako realno prije i poslije kao da ništa nije bilo ali bilo je, ljudi BILO JE i zato sam ja drugačija zato sam ja i dalje prvo tjeskoba sama ću ja sve (ionako me nitko nije odveo na mikija večeras) i nestvarna sam, jer ne znam odakle mi mehanizam da pretočim jedno u drugo iako to stalno radim ne znam kako, i zato sam nestvarna, nemojte to zaboraviti svi koji ste ovdje koji ste stvarniji od mene i zbog čega tako često patim jer premalo postojim za druge i uz druge, ili barem onako kako se računa. i svi koji ste ovdje nemojte nikad zaboraviti da sam ja i dalje prvo iz ravnice da mi je to uvijek u pogledu i u pokretu UVIJEK tjeskoba, strah, klaustrofobija, nešto lijepo neambiciozno ali da sam široko i da sam to prije nego sam s vama, prije od svake ljubavi i da se moja ljubav čini manje stvarnom ali je zato savršena i čekate ju cijelog života |