eternal sleep
(*kažu da moram, odabrala sam paranormalno a ne književnost ili poeziju ili osobno jer... ma, sve znate)
svira trenutno tamo u ksetu čovek bez sluha, najljepša ljubav za koju sam ikad znala, i miki pesnik, a ja se tu doma bojim da ne kolabiram
koji jad, ostat ću doma i ne znam, jebote, pisat pjesme
ovo su prvi gradski dani i žešći su
pa ne znam jel mi se priviđa od umora ili zato što smo opet radili krivo, pili preko dana
to je najopasnije jer se svijet iskrivljuje samo tebi i dok ti se pridruže svi ostali ti si već
u filmu u kojem ste obično kad sviće
opasno
tamo na zrinjevcu svima sam govorila kako bi baš tako trebali izgledati neki moji zamišljeni, idealni
svatovi
lampe po drveću, rana jesen, bubnjevi, harmonika & violina
to je jedna od onih stvari koje su uz bok
onom salašu na bregu koji smo obećali jednom dizati
zapravo, tko zna šta sam govorila
i nemam pojma ali imala sam kasnije neki dojam da su me tijekom te večeri
par puta gledali onako
kao da su sretni što sam takva
i da će se brinuti za mene i kad sam evo loša
opterećena
možda i nisu, možda su me i IZGOVORILI
kad to netko inače napravi, ja se SRAVNIM
a ovog puta bio je nemir, NE-MIR
cijelog dana
u klubu u kojem radim ne podržavaju linearno vrijeme- kažu dosadno je
pred zatvaranje dođe mi frend s vrećicom čokoladnih bombona, tamanimo ih na klupi umjesto piva
ovog puta
mada je fatalni četvrtak
i mada bivši ljubavnici prolaze tom rutom
a tebi samo ostaje nagađati
hoćete li se moći pogledati
frend je jedna od najvećih faca koje znam
brije sam, baulja, vrti jebačku mjuzu i cijeni, najviše cijeni
kad netko vjerno radi nešto svoje
priča mi o dubchini, mračnom d'n'b-u, ekipi koja se razvaljuje, o duvki, i fićfirićima koji su glupi egotriperi,
peteli u svom selu,
a on si na gažu u inat ponese sok u tetrapaku
on ionako samo voli da ekipa uživa
zapravo, od pisanja večeras ništa
ne znam, čekajte,
ja sad izlazim na kraj s nekim magijama
novim i ostarjelima
ne znam što da ispišem ovdje, kad sam ispisala već sve
uvijek & oduvijek
ako ih sad tu natrpam bit će to omalovažavajuće
to nije pisanje
postoji jedna temeljna stvar, prije nego zaspim, onda ću moći
i dalje:
da vam netko nakon dva mjeseca da prazan papir, ekran, tko bi bili?
možete raširiti papiriće s bilješkama,
izdrkavanjima, i prepisati sve što je teklo u međuvremenu, možete biti onaj tko ste sad
kad je svijet opet širok i kad ste tu, da ništa ne biste propustili.
pisati poslije je jedina opcija, i svejedno je što je takva, jer mi ionako pišemo uvijek.
široko smo,
to je jedina sloboda koju poznajem.
ime mi je quince, i kad pišem najčešće postajem
tjeskoba. sročena na nekakav distih, a zapravo je konstanta kao cobainova bol u stomaku, kao alkoholizam, kao kruh od kojeg živiš i kao ljudi koje viđaš.
nije tjeskoba prije spavanja, iako je i takva uvijek, to je tjeskoba koncentrirana na mene, oduvijek, emocionalni defekt
zbog prešućivanja
zbog sam ću ja sve
zbog trpanja pod tepih jer radije bi umrla
ili
i'd rather go blind
(ko što je pisalo na onim marininim starim išaranim trapericama koje je nosila na pank koncerte)
iako mi je zapravo svejedno što se o meni zna
iako mi je zapravo svejedno na koga im ličim i misle li da sam se snašla
i mislim da bi bila mirna
da je sutra moj sprovod i da imaš samo jednu pjesmu koju smiješ izabrati
da ju krivim tonom pročitaju prije limene muzike.
jedina sloboda koju poznajem je ostati živ
nakon ovoliko ravnice
jer to je metafizika beznađa, lijepo je da boli, šta da vam kažem
osim da tamo graničite sa nestvarnim
kao i ja
koja nekako uvijek ostanem živa, mada se kunem da nisam sigurna želim li ikad to zaista.
nadljudsko je
otamo
imati želju za promjenom, za tetovažom recimo, promijeniti frizuru, napisati prvu književnu kritiku u životu ili
u jednoj jedinoj zagrebačkoj večeri
biti romantičan
biti savršen do bola
do zagrepčanke u sedam ujutro
pred kojom smo si leđa okrenuli bosanski dredloksi i ja
nadljudsko je u jednom trenu biti ispražnjen
u drugom biti u konstantnom pokretu, dok je sve još čista inercija
moj su život naprezanja i onda te kotline, klaustrofobične, zagušljive, lijepo besperspektivne
samodovoljne
žalosne
nadljudsko je gledati u svoj djembe svaki dan, kako stoji tamo i čeka život koji postoji jednako realno
prije i poslije
kao da ništa nije bilo
ali bilo je, ljudi
BILO JE
i zato sam ja drugačija
zato sam ja i dalje prvo tjeskoba
sama ću ja sve
(ionako me nitko nije odveo na mikija večeras)
i nestvarna sam, jer ne znam odakle mi mehanizam
da pretočim jedno u drugo
iako to stalno radim
ne znam kako, i zato sam nestvarna, nemojte to zaboraviti svi koji ste ovdje
koji ste stvarniji od mene i zbog čega tako često patim
jer premalo postojim za druge i uz druge, ili barem onako kako se računa.
i svi koji ste ovdje nemojte nikad zaboraviti da sam ja i dalje prvo iz ravnice
da mi je to uvijek u pogledu i u pokretu
UVIJEK
tjeskoba, strah, klaustrofobija, nešto lijepo neambiciozno
ali da sam široko
i da sam to prije nego sam s vama, prije od svake ljubavi i da se moja ljubav čini manje stvarnom ali je zato
savršena
i čekate ju cijelog života
Post je objavljen 24.09.2011. u 00:17 sati.