|
eternal sleep
(*kažu da moram, odabrala sam paranormalno a ne književnost ili poeziju ili osobno jer... ma, sve znate) svira trenutno tamo u ksetu čovek bez sluha, najljepša ljubav za koju sam ikad znala, i miki pesnik, a ja se tu doma bojim da ne kolabiram koji jad, ostat ću doma i ne znam, jebote, pisat pjesme ovo su prvi gradski dani i žešći su pa ne znam jel mi se priviđa od umora ili zato što smo opet radili krivo, pili preko dana to je najopasnije jer se svijet iskrivljuje samo tebi i dok ti se pridruže svi ostali ti si već u filmu u kojem ste obično kad sviće opasno tamo na zrinjevcu svima sam govorila kako bi baš tako trebali izgledati neki moji zamišljeni, idealni svatovi lampe po drveću, rana jesen, bubnjevi, harmonika & violina to je jedna od onih stvari koje su uz bok onom salašu na bregu koji smo obećali jednom dizati zapravo, tko zna šta sam govorila i nemam pojma ali imala sam kasnije neki dojam da su me tijekom te večeri par puta gledali onako kao da su sretni što sam takva i da će se brinuti za mene i kad sam evo loša opterećena možda i nisu, možda su me i IZGOVORILI kad to netko inače napravi, ja se SRAVNIM a ovog puta bio je nemir, NE-MIR cijelog dana u klubu u kojem radim ne podržavaju linearno vrijeme- kažu dosadno je pred zatvaranje dođe mi frend s vrećicom čokoladnih bombona, tamanimo ih na klupi umjesto piva ovog puta mada je fatalni četvrtak i mada bivši ljubavnici prolaze tom rutom a tebi samo ostaje nagađati hoćete li se moći pogledati frend je jedna od najvećih faca koje znam brije sam, baulja, vrti jebačku mjuzu i cijeni, najviše cijeni kad netko vjerno radi nešto svoje priča mi o dubchini, mračnom d'n'b-u, ekipi koja se razvaljuje, o duvki, i fićfirićima koji su glupi egotriperi, peteli u svom selu, a on si na gažu u inat ponese sok u tetrapaku on ionako samo voli da ekipa uživa zapravo, od pisanja večeras ništa ne znam, čekajte, ja sad izlazim na kraj s nekim magijama novim i ostarjelima ne znam što da ispišem ovdje, kad sam ispisala već sve uvijek & oduvijek ako ih sad tu natrpam bit će to omalovažavajuće to nije pisanje postoji jedna temeljna stvar, prije nego zaspim, onda ću moći i dalje: da vam netko nakon dva mjeseca da prazan papir, ekran, tko bi bili? možete raširiti papiriće s bilješkama, izdrkavanjima, i prepisati sve što je teklo u međuvremenu, možete biti onaj tko ste sad kad je svijet opet širok i kad ste tu, da ništa ne biste propustili. pisati poslije je jedina opcija, i svejedno je što je takva, jer mi ionako pišemo uvijek. široko smo, to je jedina sloboda koju poznajem. ime mi je quince, i kad pišem najčešće postajem tjeskoba. sročena na nekakav distih, a zapravo je konstanta kao cobainova bol u stomaku, kao alkoholizam, kao kruh od kojeg živiš i kao ljudi koje viđaš. nije tjeskoba prije spavanja, iako je i takva uvijek, to je tjeskoba koncentrirana na mene, oduvijek, emocionalni defekt zbog prešućivanja zbog sam ću ja sve zbog trpanja pod tepih jer radije bi umrla ili i'd rather go blind (ko što je pisalo na onim marininim starim išaranim trapericama koje je nosila na pank koncerte) iako mi je zapravo svejedno što se o meni zna iako mi je zapravo svejedno na koga im ličim i misle li da sam se snašla i mislim da bi bila mirna da je sutra moj sprovod i da imaš samo jednu pjesmu koju smiješ izabrati da ju krivim tonom pročitaju prije limene muzike. jedina sloboda koju poznajem je ostati živ nakon ovoliko ravnice jer to je metafizika beznađa, lijepo je da boli, šta da vam kažem osim da tamo graničite sa nestvarnim kao i ja koja nekako uvijek ostanem živa, mada se kunem da nisam sigurna želim li ikad to zaista. nadljudsko je otamo imati želju za promjenom, za tetovažom recimo, promijeniti frizuru, napisati prvu književnu kritiku u životu ili u jednoj jedinoj zagrebačkoj večeri biti romantičan biti savršen do bola do zagrepčanke u sedam ujutro pred kojom smo si leđa okrenuli bosanski dredloksi i ja nadljudsko je u jednom trenu biti ispražnjen u drugom biti u konstantnom pokretu, dok je sve još čista inercija moj su život naprezanja i onda te kotline, klaustrofobične, zagušljive, lijepo besperspektivne samodovoljne žalosne nadljudsko je gledati u svoj djembe svaki dan, kako stoji tamo i čeka život koji postoji jednako realno prije i poslije kao da ništa nije bilo ali bilo je, ljudi BILO JE i zato sam ja drugačija zato sam ja i dalje prvo tjeskoba sama ću ja sve (ionako me nitko nije odveo na mikija večeras) i nestvarna sam, jer ne znam odakle mi mehanizam da pretočim jedno u drugo iako to stalno radim ne znam kako, i zato sam nestvarna, nemojte to zaboraviti svi koji ste ovdje koji ste stvarniji od mene i zbog čega tako često patim jer premalo postojim za druge i uz druge, ili barem onako kako se računa. i svi koji ste ovdje nemojte nikad zaboraviti da sam ja i dalje prvo iz ravnice da mi je to uvijek u pogledu i u pokretu UVIJEK tjeskoba, strah, klaustrofobija, nešto lijepo neambiciozno ali da sam široko i da sam to prije nego sam s vama, prije od svake ljubavi i da se moja ljubav čini manje stvarnom ali je zato savršena i čekate ju cijelog života |