|
bakarnožuti
dobila sam u tjedan dana priliku da skontam neke žešće stvari o balkanu, među backpackerima s debelim vodičima lonely planeta u kojima netko drugi dosjetljivo objašnjava nas ili, kako oni to kažu, west balcan, eastern europe izlizali se vodiči dok su ti bekpekeri tražili kako da se snađu s lokalnim prijevozom i gdje da izađu navečer, što da tipično pojedu što da simpatično upamte o balkancima. a nas dvije balkanke čitav smo tjedan pratili kako se smjenjuju putnici, mladi ljudi, zainteresirani, baš- stranci eto, i svi u čudu što smo nas dvije došle u taj jedan balkanski grad, da se na miru zaljubimo u njega u pet noći da ga ne prođemo samo, nego da se izljubimo s njim tako da nam poslije fali. tako mi s gradovima, osobito ovima u kojima stranci i ne znaju ima li se što vidjeti pa su samo u prolazu. najedu se, napiju, nasmiju i spakiraju, a nisu ni jednom umrli od ljubavi. sve im je zanimljivo a ne zaljubljuju se, ne padnu na domaće grubosti i nježnosti, ne skontaju zašto nisu ovakvi i što je to što im fali a što nisu stigli zapisati na margine vodiča kao bilješku koje je ime ljubavi ovdje. jedan tvrdoglavi makedonac kaže: balkan je šupak svijeta, ne, zapravo- hemeroid u tom šupku. dok vi tamo na zapadu zarađujete tisuću eura, od kojih znate na što ste potrošili koju stotinu i jednu stavite sa strane i štedite, mi zarađujemo petsto eura a trošimo osamsto i nikada ne znamo kako (eto, tako mi živimo!). pijana makedonska princeza s dječjim licem pričala im je o hrvatskim otocima na kojima ne možeš vjerovati da, dok hodaš uz more, oko tebe rastu jabuke i grožđe, možeš ih ubrati i naiđeš na christmas tree, christmas tree on a fucking island!!! alisa u zemlji čudesa, eden šta da vam kažem a potom im je ponavljala da su balcanians crazyyyyy, crazyyy crazy i pjevala mu 'piši mi' a nas dvije smo se smijale, smijale, a ja sam usput samo klimala glavom, polagano, nekog pogleda prastarog, mirnog ludilo, nemir, balkan vi te ovdje samo u prolazu, vi ste zainteresirani i puni razumijevanja ali vi niste ludi pa ni od ljubavi. od kad sam bila tamo i od kad sam se vratila svjetovi su materijalizirane bajke bubnjevi, atmosfere neke lude i prisne, jesenske a nove, još ne izmaštane a već žive mastike, slonovi bogovi s polomljenim ušesima makovi koji se listaju ispod lakta. marta i divovi na predavanju, kao da sam na tripu a ne faksu. smiješe mi se prijatelji poznanici, voljeli bi da se zaljubimo al ja volim frajere ove sam jeseni sama, izgleda. sve tako zvuči. iznenađuju me, govore mi da mi ruke lijepo izgledaju dok sviram, govore mi što mi ime na indijskom znači i kako im djelujem, izgovaraju me, pjevaju žute dunje aman aman, žute dunje iz stambola. a ja to sve teško podnosim identitet oteža kad ga se tako oslovi, ostane nekako lijep ali sam (bez množine ispod koje se namjerno izvlači) skoro tužan. znam to kad hodam gradom dok obavljam administraciju i protokole, a u mp3 plejeru slušam čoveka bez sluha ili six pack. onda se osjećam na svom mjestu, mislim- ovo JE ritam mog srca, mene, i osjećam se djetinjasto, zaboravljeno, konačno i usamljeno. ali jebiga, mirim se, tako je jedino ispravno, jer je sve najispravnije u jesen, na balkanu, kad se sluša dobro poznati pank kad si doma, u sebi puštam fikciju da živi neću iznevjeriti ovu priču, iako je zaboravljena i ne znam treba li ikome |
|
najljepši (samo za tebe)
samo najdivljije želiš, samo njih svi drugi su kompromis a takvi ljudi, ako ne i svi, uvijek su barem za jedan mali mali korak dublje sami, a tek onda zajedno pa i da je riječ o tebi o ultimativnom ljubavniku o onom kog čim vidiš već odavno poznaješ, ili ga upoznaješ i ni jedna te, uvijek iduća, pizdarija ipak ne razočarava uvijek su u temelju sami, i to se osjeti. možda zato ne mogu zvati na kave, na piva, na protokole, ili zvati uopće, ako su u kurcu doma iza ponoći i nemaju pojma zašto postoje ili je li ta destrukcija zbog koje postoje uopće okej, (iako je, i ti bi im to rekla) ali neće oni tebe nazvati i narušiti ovaj međuprostor koji napokon, napokon! nestaje, olakšava se, kad se slučajno sretnete, slučajni susreti su potvrda svega onog između sveg onog kada se niste zvali, kad ste oboje zavijali na mjesec sami i niste narušavali svoje svete izolacije izolacijice zahtjeve da se bude sam pa i da si u roju srodnih duša (u jednom trenutku bi ih šutnuo nogom ili se otišao objesiti) slučajni susreti jamče ljubav neku pra & arhe čak i kad ga stigneš samo pogledati. a ne razočaravaju, to nikad nije bila opcija. sve osim najdivljijeg bi bio kompromis, i to uvijek osjetiš. osjetim. zato ih i tako lako izguram iz života, da, voljela bi ih viđati, prepričavati njihove lude manevre, pogođene riječi, nehotice pesničke, ali hej, ako bih, i da je to TO, i dalje najprije bila sama, kako onda imitirati zajedništvo s nekim makar malo manjim od tog. s najdivljijima je problem što nikad ne znaš hoće li ti doći pa ipak ni tada te ne razočaravaju šta da radim ja sam prisiljena vjerovati u slučajne susrete i u to da su savršeni da traju do jutra kad savršeno sviće, a vi ste savršeno odvratni i on ti se savršeno smije dok te grli i gura na semaforu ko da te zajebava izvinjava se za kung fu a ne zna da samo u to i vjerujem. postoji jedan vuk s bolesnim smješkom ispran i čist od suza i droge neke nekih patnji zbog krivih ljudi i gorkog smijeha jer ne može vjerovati da nije bio bolji od tog dečak frajer na bajku s kosicom koja podsjeća na čirokanu baca cigaretu na šljunak i vozi dalje, tako je lako činiti se da valjda i nije važno. jebiga, možda je loše i možda sam ja sada sama u lošoj birtiji tražim fatalnu ljubav a dobivam samu sebe lošu direkt u lice u facu tako da se ne mogu izbjeć jebiga, nisam na pravo mjestu i nije pravo vrijeme najdivljijeg nikad nema (on je negdje) i pitaj boga hoće li se desiti taj slučajni susret jer nema načina da budeš siguran ali samo u njega vjerujem i nitko ti uostalom ne može jamčiti ništa bolje od tog |