bakarnožuti
dobila sam u tjedan dana priliku da skontam neke žešće stvari o balkanu,
među
backpackerima s debelim vodičima lonely planeta u kojima netko drugi dosjetljivo objašnjava nas ili,
kako oni to kažu, west balcan, eastern europe
izlizali se vodiči dok su ti bekpekeri tražili kako da se snađu s lokalnim prijevozom i gdje da izađu navečer, što da tipično pojedu
što da simpatično upamte
o balkancima.
a nas dvije balkanke čitav smo tjedan pratili kako se smjenjuju putnici, mladi ljudi, zainteresirani, baš- stranci
eto, i svi u čudu što smo nas dvije došle u taj jedan balkanski grad, da se na miru zaljubimo u njega u pet noći
da ga ne prođemo samo, nego da se izljubimo s njim
tako da nam poslije fali.
tako mi s gradovima, osobito ovima u kojima stranci i ne znaju ima li se što vidjeti
pa su samo u prolazu. najedu se, napiju, nasmiju i spakiraju, a nisu ni jednom
umrli od ljubavi.
sve im je zanimljivo a ne zaljubljuju se,
ne padnu na domaće grubosti i nježnosti, ne skontaju zašto nisu
ovakvi i što je to što im fali
a što nisu stigli zapisati na margine vodiča kao bilješku
koje je ime ljubavi ovdje.
jedan tvrdoglavi makedonac kaže:
balkan je šupak svijeta, ne, zapravo- hemeroid u tom šupku.
dok vi tamo na zapadu zarađujete tisuću eura, od kojih znate na što ste potrošili koju stotinu i jednu stavite sa strane i štedite, mi zarađujemo petsto eura a trošimo osamsto i nikada ne znamo kako (eto, tako mi živimo!).
pijana makedonska princeza s dječjim licem pričala im je o hrvatskim otocima na kojima ne možeš vjerovati da, dok hodaš uz more, oko tebe rastu jabuke i grožđe, možeš ih ubrati
i naiđeš na christmas tree, christmas tree on a fucking island!!!
alisa u zemlji čudesa, eden
šta da vam kažem
a potom im je ponavljala da su balcanians crazyyyyy, crazyyy crazy
i pjevala mu 'piši mi'
a nas dvije smo se smijale, smijale, a ja sam usput
samo klimala glavom, polagano, nekog pogleda prastarog, mirnog
ludilo, nemir, balkan
vi te ovdje samo u prolazu, vi ste zainteresirani i puni razumijevanja ali
vi niste
ludi
pa ni od ljubavi.
od kad sam bila tamo i od kad sam se vratila svjetovi su materijalizirane bajke
bubnjevi, atmosfere neke lude i prisne, jesenske a nove, još ne izmaštane a već žive
mastike, slonovi bogovi s polomljenim ušesima
makovi koji se listaju
ispod lakta.
marta i divovi na predavanju, kao da sam na tripu a ne faksu.
smiješe mi se prijatelji poznanici, voljeli bi da se zaljubimo
al ja volim frajere
ove sam jeseni sama, izgleda.
sve tako zvuči. iznenađuju me, govore mi da mi ruke lijepo izgledaju dok sviram, govore mi što mi ime na indijskom znači i kako im djelujem,
izgovaraju me, pjevaju
žute dunje aman aman,
žute dunje iz stambola.
a ja to sve teško podnosim
identitet oteža kad ga se tako oslovi, ostane nekako lijep ali sam (bez množine ispod koje se namjerno izvlači)
skoro tužan.
znam to kad hodam gradom dok obavljam administraciju i protokole,
a u mp3 plejeru slušam čoveka bez sluha ili six pack. onda se osjećam na svom mjestu, mislim- ovo JE ritam mog srca, mene, i osjećam se djetinjasto,
zaboravljeno,
konačno i usamljeno. ali jebiga, mirim se, tako je jedino ispravno, jer je sve najispravnije u jesen, na balkanu, kad se sluša dobro poznati pank
kad si doma, u sebi
puštam fikciju da živi
neću iznevjeriti ovu priču, iako je zaboravljena i ne znam treba li ikome
Post je objavljen 14.10.2011. u 23:42 sati.