|
dakota, ovo je ono u meni, "što liči na opljačkanu kockarnicu i opljačkanu smrt."
i mene stari pita tu i tamo 'jel pišeš išta u zadnje vrijeme', jer stari se iznenadio ono jednom prije skoro dvije godine kad mu je kćerka bila na stranici nekih novina koje u slavoniji jedva da i izlaze (a u metropoli možda ih je i previše), pa je čuvao novine presložene na stoliću u dnevnoj sobi tjednima, da su mu na oku. a ja se namrštim malo, slegnem ramenima pa se smijemo kao onda kad je odlučio da je i on zajedno sa mnom grunger pa smo tako zajedno voljeli kurta cobaina, iako on nikada ni jednu njihovu pjesmu nije čuo. tad smo još zajedno znali ići okolo, ja sam imala irokezu a on me zvao dječačkim nadimkom, plaćao je gorivo da bi mogao doći po mene poslije koncerata pa bi ja spavala na stražnjem sjedalu dok se vozimo iz osijeka, samo bi me probudio kad prolazimo pokraj onog jednog šumarka da vidim srne koje su nekada znale doći do ceste, sve dok se ne preplaše kad na njih padne svjetlo auta, farbao mi je stari stoliće i police za knjige, uvijek komplicirao, uvijek si otežavao, radi mene. sad se rijetko vidimo, rijetko čujemo, ali stari, ja uvijek pišem (marto) ja još uvijek volim kurta cobaina, ma stari, ja sam ti vjerna ko vjerni pas ali samo privatnim ludostima, to će me sjebat stari al neka ga. po tom principu vidim i ljubav pa vjerujem samo u divlje, ali oni me neće voljeti (zbog njih ću najkrvavije pisati, ali pisanje ti ne daje ljubav, pisati si primoran) i ako to znam, samo mi se uvlače u snove, bolesni su, puni mržnje, ali to je ON, preloš, ali ON od njega ništa, osim pjesme koju prezirem, a ipak ju pišem uvijek. zar onda imamo samo ovo, ove refleksije sumorne, koje se uvijek vraćaju na sebe? na nas? uvijek u nama onaj jedan neki, koji teče ka svom detinjstvu, zar zbog njega ne znam voljeti? ili zbog njega znam voljeti samo brutalno pa čuvam svijet od nasilja, radije nego da nas uništim. imam tjedno dane i dane izbačene iz stvarnosti. (iz obaveza) već nadjačavaju sve uobičajene gabarite, sve me strah što ako me skroz odvedu, a što ako ni nisu realni? orgazmiram na više razina kada pomislim na šansu da je ovakva realnost stvarno ovdje duboki basevi, čudni čajevi, brutalni humor i ova zima, zima, ako je zima nije lav (ma je, je lav). moja m. kada pijemo postane nerealna pa me vodi onako kako zamisli u trenutku, u jednoj sekundi mijenjamo smjer i bježimo, bježimo spašavamo nepročitane knjige iz loših birtija, spašavamo neke rakije, s loših partija, sebe rijetko spašavamo, jer više se bojimo jednog piva i povratka kući nego svih đavola u pet ujutro kad se skupe u istu iracionalnu naraciju koja se rasipa kako gubiš pojam o tome kako ćeš sutra, i želiš li sutra uopće u gluho doba ja više jednostavno nisam sigurna. još jedno sutra u kojem ne znaš smiješ li nadjačati svoje obaveze, smiješ li pustiti da te odvedu, smiješ li napisati smrt na papir, rasap, rasap sistema smiješ li voljeti bolesnika s ciganskim srcem koji ti se uvlači u snove sutra je ionako još jedno sutra bez divljeg bez njega pišem bez njega sam sa svima ostalima koje nikad neću voljeti bez njega sam zadržala još ovo malo pristanka na obaveze, na realnost kojoj svakog trena kao da ću pljunuti u lice |
|
bez brige, srećo, cigani lete u nebo
bila je ravnica i žešće sam se potrudila oskvrnuti neke još nedotaknute točke, polomiti kičmu da se mogu oprostiti, dragi moji narkići dragi moji ljubavnici vi ni ne slutite da se svaki put opraštam zauvijek. prije izlaska bilo je nešto što me podsjeća sad na onu pjesmu o vrancu pješačili smo navečer van i tamo je stajao crveni stojadin neki, odmah sam zahalirala da je naš, kunem se isti je bio, nisam mogla gledati, zažmirila sam nakon deset koraka rekla sam joj jebote eno mi auta čeka da ga otkupe na kile gdje su naše navlake za sjedala na prugice, opet sam zažmirila na šta će ličiti ova noć na šta liči sve ovo, nisam imala pojma iduću večer prije vlaka rekla mi je frendica da samo bježim i da si ispunjavam hireve, a ja sam joj poklonila naušnice s čaršije iz skopja i zašutila, umorila se od priča jer ja sam njoj kao priča, i zna da ću otići u afriku kaže zašto me onda vraća na zemlju? nikada joj neću moći objasniti da me nije odgajao razum, da me nisu odgajali savjeti, odgajala me mamina bilježnica s poezijom koju je skupljala u mladosti nešto što mi sada ne može ni izgovoriti i ćaletovo poljsko cvijeće ujutro. i iako nitko odavno ne zna progovoriti uvijek sam im bila preča od svakog straha, od sveg razumnog, realnog i zato sam sad nerealna. pod kapom životinje sam bila uplakana to podne ali sam se zajebavala koja brutala, još ništa ne razumijem, jesam li ono ja došla sama sebi do grla? i kom još? ili su oni stvarno tako uporno enivej, alo pa jel me ne vidite? razočaravam u pravilnim razmacima ostavljam vas u svako doba na sred svake birtije nemam pravila ni manire, ne govorim dobar tek i ne uzvratim pitanjem kad vi mene pitate kako sam u međuvremenu vas volim, ali to vi ne želite, vi želite da znate što se događa, želite upute i obećanja. a meni je u suštini smjeti raditi protiv sebe, to je sloboda koju moram imati, uvijek. biti u ravnici, to je sloboda u mojoj glavi. što ako ubiješ nekoga dok ovako isprobavaš ovo što se čini životom, neodgovorno, to što ne očekuješ ništa ni od koga je li to ikakvo opravdanje? ja ne očekujem ja ne tražim to je opasna igra vatrom jer navikli su dječaci reagirati onako kako netko traži (a što će sa mnom?) što ćemo mi sa sobom, nije li tužno sve vas upoznavati, sa svima dogovoriti susrete, veseliti se slučajnima, ali nikada nemati ništa za obranu, ništa za napad? kako da tebi mama objasnim dok mi se petlja jezik da ni od kog od njih ne znam ništa tražiti da vjerujem u regresiju teen spirit, going back in utero da u meni bubre potencije za rasap, a ne ovaj uspjeh koji ti oduvijek vidiš koji mi stalno pripisuju kako da ti objasnim da oduvijek imam samo par želja i oduvijek samo jednu priču. koja brutala, mama, objasnit ću ti jednom sad ću se zavući pod životinjsku kapu bubnjati medvjedima danas smo umorni i tužni u slavoniji si uvijek tako temeljito slomim srce, da grupica neke male ciganske dječice umjesto mene plače čitavu večer i noć i jutro kad idem u zagreb, plače i ne prestaje, plače i pjeva, plače i vrišti kroz plač, tako da se guši, a ja se vraćam, kao da razumijem što sam i kao da sam normalna, a nisam, ma kako vam izgledala, ja nemam blagog pojma ni o čemu. u zagrebu mi je čitav život, a u slavoniji duša, tužna tužna i teška duša koja sve proćerda i nikada nije planirala biti dobro. kako da ti mama objasnim da sam nezaljubljiva i da ste me možda i to (uz svu fikciju) naučili? ali hej, okej smo, meni ide od ruke i ova poezija zamusana marmeladom i perjem (za urok protiv okova), samo je važno da ne tražiš ništa bolje od poezije. meni ide od ruke lomiti kičme, pasti si pod noge ali ja uvažavam unutarnje potrebe pa pišem pjesme i tako postajem lošija na bezopasan način samo čekam, zimu, nove dredlokse natopljene vinom, nove likove iz bajki, nova ostavljanja, nove oproste. hej, okej smo ionako se nikad nije moralo preživjeti, nego ne umrijeti nakon svih umiranja |