|
jedan nekontrolirani
volio bi me u neko popodne prezrelo i prežuto. u neku noć sivu i staklenu u kojoj je zrak viskozan poput meda neizbježan. dirali bi se kad više ne bi mogli drugačije, kad bi se sami silovito potrgali, izgrebali, ubijali jedno drugo udarcima. goli pod pokrivačem jeli bi baklave od oraha, osjetim njihov morak i sladak okus u ustima i evo plačem za tobom, a nisam te ni imala. ubijali bi se rukama, a ti sada već ispijen (gdje je onaj lijepi medo koji si bio), ti bi se smijao bolesno, kako si s vremenom navikao. mrzio bi me i ubio, i bilo bi ti svejedno jesi li i sebe usput. družili bi se s lokalnim probisvjetovima, starcima i djecom, samo njih voliš. pričali bi po seljački i kuhali kavu uvijek navečer kad se srebrna džezva cakli u osvjetljenoj, praznoj kuhinji a ti bos stojiš na hladnim pločicama, preko naslona stolice visi tvoja dukserica a ja nemam pjesmu za smisliti samo umorno, umorno veče puno ovih dvoje preloših klinaca koji se osjećaju kao starci koji se ne poznaju, i ne znaju što će, jer znaju da ionako ne mogu držala bi se za tu agoniju u tu večer i miris turske koji se širi sumornom kuhinjom, oprosti zbog pjesme voljela bih da je nemam |
|
kaže seka da sam se posve otela kontroli
kaže ovo je prešlo sve mjere „bitne su tetovaže, bitno je bubnjanje, bitno je veganstvo“ seka se šali, seka je enivej možda je, tko će više znati. a možda u tuđim svjetovima prigovori zahtijevaju da se mi popravimo i ne znaju da uzalud išta očekuju. ionako ne znam postojati na ponos. ni za kog. ionako ne planiram prestati. s čim? radim li ja išta uopće, ili se samo zbivam? uporno zabijam glavu u jastuk i mantram otkad znam za sebe: raditi po svojoj mjeri, a čiju bi to uopće mogla prijeći, da i znam kako? hej, što je to s nama? zar su svi odnosi zaista dužnički i zar zbilja ne želite da se ludiram? ne mogu vam reći da pišem jer su ovi moji liriksi minorni loši i nemam ništa za ponuditi. moje ocjene sada plešu na vrhu ponora, smiju se na tako visokoj frekvenciji da više ni ja ne mogu jamčiti da su sve one lovorike ikada postojale. plešu moje ambicije i tako tutnjaju da se crvena porozna zemlja odranja po licima promatrača nekih golaća ispod stijena nekih šminkera što misle da postoji neki smisao u ovom što ću vam servirati. pa i ne postoji za vas, jer sve što bude vrijedno nećete vidjeti. sjedim na crvenom smeđem žutom tepihu, pijem bijelo vino i razgovaram o crvenom cvijeću koje briše granice između sna i jave o snovima djece gle kako se odjednom sve ponavlja u istom redu i u idućem. boje mog života i riječi mog života. i bol mog života (to si ti, ti, tamo, jadan i nepomirljiv sa mnom sa svakim oblikom ljubavi kojim te ja mogu pretvoriti u pjesmu) tužne smo frendice jer sve rjeđe znamo piti zajedno, možda samo ja zajebavam stvar. možda sam pod naponom, a možda je ipak ovo slowmotion koji sam oduvijek čekala. sjedim na crvenom tepihu i otvaram puteve u neke zemlje, u zemlju, puno se generacija odjednom zavoljelo i pronašlo jezik na kojem je oduvijek željelo razgovarati. što sad? nema više prijatelja, nema više gradnje na onom što su bile stare uspomene. postoji samo ovo što nas očekuje, zar zbilja NE ŽELITE da se ludiram? da razgovaram na jeziku na kojem sam oduvijek željela razgovarati ako sam ikad željela. zar ste ikada imali snove za mene? gle kako se odjednom sve ponavlja ova nadreala opet postaje opipljiva. (budi tamo kad dođem? ponestaje mi pjesama) |