|
jedan nekontrolirani
volio bi me u neko popodne prezrelo i prežuto. u neku noć sivu i staklenu u kojoj je zrak viskozan poput meda neizbježan. dirali bi se kad više ne bi mogli drugačije, kad bi se sami silovito potrgali, izgrebali, ubijali jedno drugo udarcima. goli pod pokrivačem jeli bi baklave od oraha, osjetim njihov morak i sladak okus u ustima i evo plačem za tobom, a nisam te ni imala. ubijali bi se rukama, a ti sada već ispijen (gdje je onaj lijepi medo koji si bio), ti bi se smijao bolesno, kako si s vremenom navikao. mrzio bi me i ubio, i bilo bi ti svejedno jesi li i sebe usput. družili bi se s lokalnim probisvjetovima, starcima i djecom, samo njih voliš. pričali bi po seljački i kuhali kavu uvijek navečer kad se srebrna džezva cakli u osvjetljenoj, praznoj kuhinji a ti bos stojiš na hladnim pločicama, preko naslona stolice visi tvoja dukserica a ja nemam pjesmu za smisliti samo umorno, umorno veče puno ovih dvoje preloših klinaca koji se osjećaju kao starci koji se ne poznaju, i ne znaju što će, jer znaju da ionako ne mogu držala bi se za tu agoniju u tu večer i miris turske koji se širi sumornom kuhinjom, oprosti zbog pjesme voljela bih da je nemam |