dakota, ovo je ono u meni, "što liči na opljačkanu kockarnicu i opljačkanu smrt."
i mene stari pita tu i tamo 'jel pišeš išta u zadnje vrijeme', jer stari se iznenadio ono jednom prije skoro dvije godine
kad mu je kćerka bila na stranici nekih novina koje u slavoniji jedva da i izlaze (a u metropoli možda ih je i previše),
pa je čuvao novine presložene na stoliću u dnevnoj sobi
tjednima, da su mu na oku.
a ja se namrštim malo, slegnem ramenima
pa se smijemo
kao onda kad je odlučio da je i on zajedno sa mnom grunger
pa smo tako zajedno voljeli kurta cobaina, iako on nikada ni jednu njihovu pjesmu nije čuo.
tad smo još zajedno znali ići okolo, ja sam imala irokezu a on me zvao dječačkim nadimkom,
plaćao je gorivo da bi mogao doći po mene poslije koncerata pa bi ja spavala na stražnjem sjedalu dok se vozimo iz osijeka, samo bi me probudio kad prolazimo pokraj onog jednog šumarka da vidim srne koje su nekada znale doći do ceste, sve dok se ne preplaše kad na njih padne svjetlo auta,
farbao mi je stari stoliće i police za knjige, uvijek komplicirao, uvijek si otežavao,
radi mene.
sad se rijetko vidimo, rijetko čujemo,
ali stari, ja uvijek pišem
(marto)
ja još uvijek volim kurta cobaina, ma stari, ja sam ti vjerna
ko vjerni pas
ali samo privatnim ludostima, to će me sjebat stari
al neka ga.
po tom principu
vidim i ljubav
pa vjerujem samo u divlje, ali oni me neće voljeti
(zbog njih ću najkrvavije pisati, ali pisanje ti ne daje ljubav,
pisati si
primoran)
i ako to znam,
samo mi se uvlače u snove, bolesni su, puni mržnje, ali
to je ON, preloš,
ali ON
od njega ništa, osim pjesme
koju prezirem, a ipak ju pišem
uvijek.
zar onda imamo samo ovo, ove refleksije
sumorne, koje se uvijek vraćaju na sebe? na nas?
uvijek u nama onaj jedan neki, koji teče ka svom detinjstvu,
zar zbog njega ne znam voljeti? ili zbog njega znam voljeti samo
brutalno
pa čuvam svijet od nasilja,
radije nego da nas uništim.
imam tjedno dane i dane izbačene iz stvarnosti.
(iz obaveza)
već nadjačavaju sve uobičajene gabarite, sve me strah
što ako me skroz odvedu,
a što ako ni nisu realni?
orgazmiram na više razina
kada pomislim na šansu da je ovakva realnost stvarno ovdje
duboki basevi, čudni čajevi, brutalni humor i ova zima,
zima, ako je zima nije lav
(ma je, je lav).
moja m. kada pijemo postane nerealna pa me vodi onako kako zamisli u trenutku,
u jednoj sekundi mijenjamo smjer i bježimo, bježimo
spašavamo nepročitane knjige
iz loših birtija,
spašavamo neke rakije,
s loših partija,
sebe rijetko spašavamo, jer više se bojimo jednog piva i povratka kući nego
svih đavola u pet ujutro kad se skupe u istu iracionalnu naraciju
koja se rasipa
kako gubiš pojam
o tome kako ćeš sutra, i želiš li sutra uopće
u gluho doba ja više jednostavno
nisam sigurna.
još jedno sutra u kojem ne znaš smiješ li nadjačati svoje obaveze,
smiješ li pustiti da te odvedu,
smiješ li napisati smrt na papir, rasap, rasap sistema
smiješ li voljeti bolesnika s ciganskim srcem
koji ti se uvlači u snove
sutra je ionako još jedno sutra bez divljeg
bez njega pišem
bez njega sam sa svima ostalima koje nikad neću voljeti
bez njega sam zadržala još ovo malo pristanka na obaveze, na realnost
kojoj svakog trena kao da ću
pljunuti u lice
Post je objavljen 23.11.2011. u 14:18 sati.