bez brige, srećo, cigani lete u nebo
bila je ravnica i žešće sam se potrudila
oskvrnuti neke još nedotaknute točke, polomiti kičmu
da se mogu oprostiti, dragi moji narkići dragi moji ljubavnici
vi ni ne slutite
da se svaki put opraštam zauvijek.
prije izlaska bilo je nešto što me podsjeća sad na onu pjesmu o vrancu
pješačili smo navečer van i tamo je stajao crveni stojadin neki,
odmah sam zahalirala da je naš, kunem se isti je bio, nisam mogla gledati, zažmirila sam
nakon deset koraka rekla sam joj jebote eno mi auta
čeka da ga otkupe na kile
gdje su naše navlake za sjedala na prugice, opet sam zažmirila
na šta će ličiti ova noć
na šta liči sve ovo, nisam imala pojma iduću večer prije vlaka
rekla mi je frendica da samo bježim
i da si ispunjavam hireve, a ja sam joj poklonila naušnice s čaršije iz skopja
i zašutila, umorila se od priča
jer ja sam njoj kao priča, i zna da ću otići u afriku
kaže
zašto me onda vraća na zemlju?
nikada joj neću moći objasniti da me nije odgajao razum,
da me nisu odgajali savjeti,
odgajala me mamina bilježnica s poezijom koju je skupljala u mladosti
nešto što mi sada ne može ni izgovoriti
i ćaletovo poljsko cvijeće ujutro.
i iako nitko odavno ne zna progovoriti
uvijek sam im bila preča od svakog straha, od sveg razumnog, realnog
i zato sam sad nerealna.
pod kapom životinje sam bila uplakana to podne ali sam se
zajebavala
koja brutala, još ništa ne razumijem, jesam li ono ja
došla sama sebi do grla?
i kom još?
ili su oni stvarno tako uporno enivej,
alo pa jel me ne vidite? razočaravam u pravilnim razmacima
ostavljam vas u svako doba
na sred svake birtije
nemam pravila
ni manire, ne govorim dobar tek i ne uzvratim pitanjem kad vi mene pitate kako sam
u međuvremenu vas volim, ali to vi
ne želite, vi želite da znate što se događa, želite upute i obećanja.
a meni je u suštini
smjeti raditi protiv sebe, to je sloboda koju moram imati, uvijek.
biti u ravnici, to je sloboda u mojoj glavi.
što ako ubiješ nekoga dok ovako
isprobavaš ovo što se čini životom, neodgovorno,
to što ne očekuješ ništa ni od koga
je li to ikakvo opravdanje?
ja ne očekujem
ja ne tražim
to je opasna igra vatrom
jer navikli su dječaci reagirati onako kako netko traži
(a što će sa mnom?)
što ćemo mi sa sobom, nije li tužno sve vas upoznavati, sa svima dogovoriti susrete,
veseliti se slučajnima,
ali nikada nemati ništa za obranu, ništa za napad?
kako da tebi mama objasnim dok mi se petlja jezik da ni od kog od njih ne znam ništa tražiti
da vjerujem u regresiju
teen spirit, going back in utero
da u meni bubre potencije za
rasap, a ne ovaj uspjeh koji ti oduvijek vidiš
koji mi stalno pripisuju
kako da ti objasnim da oduvijek imam samo par želja
i oduvijek samo jednu priču.
koja brutala, mama, objasnit ću ti jednom
sad ću se zavući pod životinjsku kapu
bubnjati medvjedima
danas smo umorni i tužni
u slavoniji si uvijek tako temeljito slomim srce, da grupica neke male ciganske dječice umjesto mene plače čitavu večer i noć i jutro kad idem u zagreb, plače i ne prestaje, plače i pjeva, plače i vrišti kroz plač, tako da se guši,
a ja se vraćam, kao da razumijem što sam i kao da sam normalna, a
nisam, ma kako vam izgledala, ja nemam blagog pojma
ni o čemu.
u zagrebu mi je čitav život, a u slavoniji duša, tužna tužna i teška duša koja
sve proćerda i nikada nije planirala
biti dobro.
kako da ti mama objasnim da sam nezaljubljiva
i da ste me možda i to (uz svu fikciju) naučili?
ali hej, okej smo, meni ide od ruke
i ova poezija zamusana marmeladom i perjem
(za urok protiv okova),
samo je važno da ne tražiš
ništa bolje od poezije.
meni ide od ruke lomiti kičme, pasti si pod noge
ali ja uvažavam unutarnje potrebe
pa pišem pjesme i tako postajem lošija na bezopasan način
samo čekam, zimu, nove dredlokse natopljene vinom, nove likove iz bajki, nova ostavljanja, nove oproste. hej, okej smo
ionako se nikad nije moralo preživjeti, nego ne umrijeti
nakon svih umiranja
Post je objavljen 05.11.2011. u 23:24 sati.