|
bez brige, srećo, cigani lete u nebo
bila je ravnica i žešće sam se potrudila oskvrnuti neke još nedotaknute točke, polomiti kičmu da se mogu oprostiti, dragi moji narkići dragi moji ljubavnici vi ni ne slutite da se svaki put opraštam zauvijek. prije izlaska bilo je nešto što me podsjeća sad na onu pjesmu o vrancu pješačili smo navečer van i tamo je stajao crveni stojadin neki, odmah sam zahalirala da je naš, kunem se isti je bio, nisam mogla gledati, zažmirila sam nakon deset koraka rekla sam joj jebote eno mi auta čeka da ga otkupe na kile gdje su naše navlake za sjedala na prugice, opet sam zažmirila na šta će ličiti ova noć na šta liči sve ovo, nisam imala pojma iduću večer prije vlaka rekla mi je frendica da samo bježim i da si ispunjavam hireve, a ja sam joj poklonila naušnice s čaršije iz skopja i zašutila, umorila se od priča jer ja sam njoj kao priča, i zna da ću otići u afriku kaže zašto me onda vraća na zemlju? nikada joj neću moći objasniti da me nije odgajao razum, da me nisu odgajali savjeti, odgajala me mamina bilježnica s poezijom koju je skupljala u mladosti nešto što mi sada ne može ni izgovoriti i ćaletovo poljsko cvijeće ujutro. i iako nitko odavno ne zna progovoriti uvijek sam im bila preča od svakog straha, od sveg razumnog, realnog i zato sam sad nerealna. pod kapom životinje sam bila uplakana to podne ali sam se zajebavala koja brutala, još ništa ne razumijem, jesam li ono ja došla sama sebi do grla? i kom još? ili su oni stvarno tako uporno enivej, alo pa jel me ne vidite? razočaravam u pravilnim razmacima ostavljam vas u svako doba na sred svake birtije nemam pravila ni manire, ne govorim dobar tek i ne uzvratim pitanjem kad vi mene pitate kako sam u međuvremenu vas volim, ali to vi ne želite, vi želite da znate što se događa, želite upute i obećanja. a meni je u suštini smjeti raditi protiv sebe, to je sloboda koju moram imati, uvijek. biti u ravnici, to je sloboda u mojoj glavi. što ako ubiješ nekoga dok ovako isprobavaš ovo što se čini životom, neodgovorno, to što ne očekuješ ništa ni od koga je li to ikakvo opravdanje? ja ne očekujem ja ne tražim to je opasna igra vatrom jer navikli su dječaci reagirati onako kako netko traži (a što će sa mnom?) što ćemo mi sa sobom, nije li tužno sve vas upoznavati, sa svima dogovoriti susrete, veseliti se slučajnima, ali nikada nemati ništa za obranu, ništa za napad? kako da tebi mama objasnim dok mi se petlja jezik da ni od kog od njih ne znam ništa tražiti da vjerujem u regresiju teen spirit, going back in utero da u meni bubre potencije za rasap, a ne ovaj uspjeh koji ti oduvijek vidiš koji mi stalno pripisuju kako da ti objasnim da oduvijek imam samo par želja i oduvijek samo jednu priču. koja brutala, mama, objasnit ću ti jednom sad ću se zavući pod životinjsku kapu bubnjati medvjedima danas smo umorni i tužni u slavoniji si uvijek tako temeljito slomim srce, da grupica neke male ciganske dječice umjesto mene plače čitavu večer i noć i jutro kad idem u zagreb, plače i ne prestaje, plače i pjeva, plače i vrišti kroz plač, tako da se guši, a ja se vraćam, kao da razumijem što sam i kao da sam normalna, a nisam, ma kako vam izgledala, ja nemam blagog pojma ni o čemu. u zagrebu mi je čitav život, a u slavoniji duša, tužna tužna i teška duša koja sve proćerda i nikada nije planirala biti dobro. kako da ti mama objasnim da sam nezaljubljiva i da ste me možda i to (uz svu fikciju) naučili? ali hej, okej smo, meni ide od ruke i ova poezija zamusana marmeladom i perjem (za urok protiv okova), samo je važno da ne tražiš ništa bolje od poezije. meni ide od ruke lomiti kičme, pasti si pod noge ali ja uvažavam unutarnje potrebe pa pišem pjesme i tako postajem lošija na bezopasan način samo čekam, zimu, nove dredlokse natopljene vinom, nove likove iz bajki, nova ostavljanja, nove oproste. hej, okej smo ionako se nikad nije moralo preživjeti, nego ne umrijeti nakon svih umiranja |