|
s onim nečim u prsima
zbog čega ne vrijedi pokušavati ispočetka (Inače, ako misliš da se ova stanica zove sreća, izvini, ne zove se sreća. Ako misliš da se nas dvoje nismo poznavali, oprosti, mi smo se divno poznavali.) nije loše što ne razumijem romski pa ne znam što znače sve riječi pjesama, ovako ih barem mogu slušati i preživjeti, zvuče tužno ali mogu se podnijeti, (ne porazbijaš kuću i ostaneš dobro dijete kojem je stalo do sebe) poslije ih zaboraviš samo zapamtiš da su bile tužne on brije na polomljene ritmove i balkanske smije se ko bolesnik i nešto ga puca ili se puca priča o malim čudovištima, nađemo ih ujutro u travi, na grafitima šmokljani, na putu ispred nas jebaona neka mrtva jer već sviće * kaže meni jedan pisac da svatko tko piše jednom napiše priču o svojim starcima ljuti se što me ne zanima njihova ljubavna priča ma, bolje da ju još ne znam za priču su iovako onda priča o vojvodini o kikindi i kako se tamo piše i kaže još najčešće je imao cure iz slavonije i ma kakav god da je on bio, uvijek su nekako bile luđe od njega a čujte nas su najbolji pesnici naučili šminkati osmehe mi smo se penjali na pankerske bine i žvalili s dječacima iz prvih redova, rastezali kao harmonike po pločniku ispred kafića, odmah preko puta crkve, vukli se na koljenima kroz livade, razbijali usne na kamenom podu, bacali na krijesnice, i sve brojali u litrama, dođeš iz provincije pa radiš show ovdje, gledaju a ne vjeruju a nama to ko kad drugi idu na sladoled i u šetnjicu u kazalište na koncert mala mjesta imaju svoje principe, sam stvaraš sustav vrijednosti i ne razumiješ što je to tako moderno tamo u velikom gradu čemu frka dobro je kad pišeš onda oni ne znaju što si izmislio, a strah ih je pitati, nekako osjećaju da to nema veze da je riječ o zaštićenom području jest, samo nije da štiti ikog drugog * tamo se prosi djevojku na lokalnom koncertu (nije ljubav sretna, al kolko imam opcija jebiga), dok frend pridržava kišobran jer pljušti nemojte nas isključiti evo još minutu samo da nešto važno obavim, govore organizatorima ali jesu pa se bez mikrofona moralo, a grupica od pet šest prijatelja je pljeskala ispod pozornice tamo festivali propadaju na svim razinama, glavne zvijezde silaze s pozornice jer im se ne sviđa razglas, moraš čuvati čašu za pivo i vratiti se s njom po još jer ih je ponestalo brave na sporednim prostorijama se lome, hodnici podruma odzvanjaju muklo, tamo se partija uz dub, sve se ukrašava krpenim lutkama i grafitima na šperpločama imamo mi dušu ekipa se razvaljuje već na vratima koncerta, ne isplati se ni ulaziti, kanal oko dvorca obrastao u mekanu travu glavno je izletište srolaj sve i sebe volonterske akreditacije se izmjenjuju ispred ulaza, da ti frend ne plaća upad, svatko će vidjeti dio svirke a neki su tek nakon par godina prvi put ušli na taj jedini lokalni festival, s posuđenom akreditacijom, pa stali raširenih nogu u martama i ruku ispred pozornice i prepričavali kasnije bojim se ovdje da ću ko mor sudetin postati trava zec šu mor popet se na neku lovačku čeku u mislima i sklupčat se i drijemati virkati između dasaka na neke zalutale rekreativce što između polja trče, klince koji preko polja žure biciklom jer kasne kući u susjedno selo šu i mor pomisliti prije nego opet zadrijemam * puno drijemam ovih dana, ne znam što mi je, pričam šefici nakon kolača i rakije bila sam vani popili smo dva topla piva, društvo je bilo toliko ugodno i nekako nadprosječno imali su svoj jezik a ja sam postala dobra poput njih kupila sam smeđu kiflicu sa sirom umjesto bureka pitala me želim li nekuda još, njoj je hladno pospana je, ja sam zavrtila glavom a zapravo sam se htjela raširiti po šljunku tamo na ribnjaku, sudarati se, gledati, pričati i izazivati s njima za koje one misle da samo pripadaju grupi a ja nisam uspjela objasniti da razumijem samostalnost ali da nisu shvatila pripadanje grupi da nisu shvatile zašto su supkulture kao poezija i zašto volim kad se prave važni oni za koje znaš da su bolji zamisli onog dečka s tregerima kao indijanca, kako ih nateže i urla na sunce, pofarban po obrazu, pušta ih da mu udare po prsima, raširi ruke jebite se bolje se probuditi sa šljunkom u majici u hlačama, s mokrom kosom nego čitav i sam sebi poznat svaki dan iznova, i iznova to smara više majke mi * pitala bi ga bi li radije živio na moru ili na jezeru nekom da ima okolo šumice i listopadne i borove, bi li htio da ga nitko više ne procjenjuje, da o njemu ne stvara mišljenje, da ne traži od njega da bude bolji i da ga voli anyway (joj čovječe) bi li ikada bio hrabar, išao u nepoznato a to je najteže pitanje ma kako se činilo pitala bi ga misli li se ikada tetovirati, jer tetovaže su seksi misli li da ga razumijem oduvijek unatoč svemu |
|
oprostite mi svi koji ste hrabri, za mene je hrabrost pisati o ovome
od svih crteža iz malog princa, od svih ovčica, slonova u pitonu i baobaba, najljepša mi je oduvijek bila ova sličica pri kraju znam da ju rijetko tko uopće zapamti. a meni je to kao neko blaženstvo to je sve što nekad vidim u mislima, ozbiljna sam upravo tako izgleda, samo nije pustinja, već ravnica, nisko grmlje, lješnjak, niske kuće i ćuprije, i zvijezde. sjećam se kad je prva tura našeg društva otišla u zagreb, kad bi se vratili za ljeto i kada smo pješačili kući iz izlazaka pred svitanje, i do doma se već rastrijeznili, uvijek smo pričali o tome koliko zvijezda možemo vidjeti u toj tišini, išli smo tako s glavama prema gore, nebo postaje sve plavije, čuje se tvornica, i magla se diže iznad nogometnog terena i stvarno je važno što se ovdje napokon, kažu oni, vide zvijezde. i rastu u žbunju. inače ne razmišljam o tome, samo kad pomislim na taj prizor. kad mi se iznenada javiš, stari frende, a nismo se čuli tisućljećima, pa pitaš šta ima di sam kako sam i redaš smajlove odmah znam šta je sve znam. loše je, ha? i nikad ne pitam, uvijek se pravim, pustim da kažeš, reći ćeš sam, treba samo koji red da se čovjek pravi da je dobro (takav je red), i onda može, ko da je od rakije, ostavila me evo ima pet dana pa mi se malo smiješ tu, a meni tvoji smajlovi najtužniji znam ja frende, kako je doma. i bolji su u kurcu, šta da ti kažem a neću nikad ništa reći, kao recimo ja bi da vi niste tamo, ma ni vi ne bi da ste tamo, ali kako to i zamisliti, m ane bi to nikad mogla prevaliti preko usta, ne bi to nikad mogla pomisliti, kako zamisliti da tamo nema nikoga od čega će biti taj svijet, tko će mi potvrditi da nije samo sjećanje (toga se, burazeru, najviše na svijetu bojim) pješačenje van, zelene ograde, bankine načičkane rokerima, neki njihovi hip hop partiji, vikendice, karašica, pune terase jer tamo se za vikende živi jebiga vidiš, cura te napuca nakon par godina, faks je tamo negdje u nečijem tuđem osijeku, kog briga uopće, kad ćemo opet piti u parkiću, pitaš, stvarno nismo dugo stvarno nismo dugo, frende opet je svaka birtija bila moja, kažeš neka je, frende, kad ne znaš što bi barem možeš brojat zvijezde, svaku posebno inače ne razmišljam, samo kad se uplašim da jednog dana više neću imati izbora da mi nitko više neće dati da se vratim (da si sama neću dati). da će postajati sjećanje, a ono još uvijek živ šljunčani put, ni jedno se drvo nije pomaklo, đaci s kockastim torbama idu u školu, čini im se dug put, napričaju se i dogovore od koga će prepisati zadaću, a ono ne bi bilo ni dvije tramvajske stanice, naši traže posao tamo gdje ga ni vrag ne bi našao, plaćaju runde tamo gdje su od srednjoškolaca već dvostruko stariji, zapale pred spavanje na balkonu, otepu pepel po susjedovom vešu, štede za auto i žele si curu a meni krivo, zbog antića zbog balaševića, jer mi je tužno od onog šta se sjetim, a ja bi da je od onog šta mi jest zapravo mi je nekad teško priznati da uvijek gledam nevenine slike s osobitom radošću, iako nije moje, i da nju volim na jedan način na koji nikog drugog ne volim, (bez obzira koliko njih volim), i da sam nekad tužna zbog te ljubavi koja je nekako najpoštenija, da se dođe doma, da se bude doma, bez obzira na sve, nevena je meni nekada doma, šutke se o to oslonim, kad ja zaboravim kako se vratiti ovdje je sve izazov, ali ona je toliko poštena nikad više vjerojatno neću tamo biti kao na onom što mi čini život a život, to nekad nisam ja jer će tamo doma uvijek biti ja samo ne znam kako priznati da ću uvijek otići, kako priznati to antiću, kako balaševiću, kako neveni, kako frendu kojem ovih dana eto ne ide, kako dječacima, i onima s jelenskim osmjesima, gorkima (koje ovdje srećem, ali ovdje su prelijepi), kako im reći vi biste trebali sa mnom znam sebe, nikad im to neću reći da tisuću puta želim da dođu sa mnom |