|
s onim nečim u prsima
zbog čega ne vrijedi pokušavati ispočetka (Inače, ako misliš da se ova stanica zove sreća, izvini, ne zove se sreća. Ako misliš da se nas dvoje nismo poznavali, oprosti, mi smo se divno poznavali.) nije loše što ne razumijem romski pa ne znam što znače sve riječi pjesama, ovako ih barem mogu slušati i preživjeti, zvuče tužno ali mogu se podnijeti, (ne porazbijaš kuću i ostaneš dobro dijete kojem je stalo do sebe) poslije ih zaboraviš samo zapamtiš da su bile tužne on brije na polomljene ritmove i balkanske smije se ko bolesnik i nešto ga puca ili se puca priča o malim čudovištima, nađemo ih ujutro u travi, na grafitima šmokljani, na putu ispred nas jebaona neka mrtva jer već sviće * kaže meni jedan pisac da svatko tko piše jednom napiše priču o svojim starcima ljuti se što me ne zanima njihova ljubavna priča ma, bolje da ju još ne znam za priču su iovako onda priča o vojvodini o kikindi i kako se tamo piše i kaže još najčešće je imao cure iz slavonije i ma kakav god da je on bio, uvijek su nekako bile luđe od njega a čujte nas su najbolji pesnici naučili šminkati osmehe mi smo se penjali na pankerske bine i žvalili s dječacima iz prvih redova, rastezali kao harmonike po pločniku ispred kafića, odmah preko puta crkve, vukli se na koljenima kroz livade, razbijali usne na kamenom podu, bacali na krijesnice, i sve brojali u litrama, dođeš iz provincije pa radiš show ovdje, gledaju a ne vjeruju a nama to ko kad drugi idu na sladoled i u šetnjicu u kazalište na koncert mala mjesta imaju svoje principe, sam stvaraš sustav vrijednosti i ne razumiješ što je to tako moderno tamo u velikom gradu čemu frka dobro je kad pišeš onda oni ne znaju što si izmislio, a strah ih je pitati, nekako osjećaju da to nema veze da je riječ o zaštićenom području jest, samo nije da štiti ikog drugog * tamo se prosi djevojku na lokalnom koncertu (nije ljubav sretna, al kolko imam opcija jebiga), dok frend pridržava kišobran jer pljušti nemojte nas isključiti evo još minutu samo da nešto važno obavim, govore organizatorima ali jesu pa se bez mikrofona moralo, a grupica od pet šest prijatelja je pljeskala ispod pozornice tamo festivali propadaju na svim razinama, glavne zvijezde silaze s pozornice jer im se ne sviđa razglas, moraš čuvati čašu za pivo i vratiti se s njom po još jer ih je ponestalo brave na sporednim prostorijama se lome, hodnici podruma odzvanjaju muklo, tamo se partija uz dub, sve se ukrašava krpenim lutkama i grafitima na šperpločama imamo mi dušu ekipa se razvaljuje već na vratima koncerta, ne isplati se ni ulaziti, kanal oko dvorca obrastao u mekanu travu glavno je izletište srolaj sve i sebe volonterske akreditacije se izmjenjuju ispred ulaza, da ti frend ne plaća upad, svatko će vidjeti dio svirke a neki su tek nakon par godina prvi put ušli na taj jedini lokalni festival, s posuđenom akreditacijom, pa stali raširenih nogu u martama i ruku ispred pozornice i prepričavali kasnije bojim se ovdje da ću ko mor sudetin postati trava zec šu mor popet se na neku lovačku čeku u mislima i sklupčat se i drijemati virkati između dasaka na neke zalutale rekreativce što između polja trče, klince koji preko polja žure biciklom jer kasne kući u susjedno selo šu i mor pomisliti prije nego opet zadrijemam * puno drijemam ovih dana, ne znam što mi je, pričam šefici nakon kolača i rakije bila sam vani popili smo dva topla piva, društvo je bilo toliko ugodno i nekako nadprosječno imali su svoj jezik a ja sam postala dobra poput njih kupila sam smeđu kiflicu sa sirom umjesto bureka pitala me želim li nekuda još, njoj je hladno pospana je, ja sam zavrtila glavom a zapravo sam se htjela raširiti po šljunku tamo na ribnjaku, sudarati se, gledati, pričati i izazivati s njima za koje one misle da samo pripadaju grupi a ja nisam uspjela objasniti da razumijem samostalnost ali da nisu shvatila pripadanje grupi da nisu shvatile zašto su supkulture kao poezija i zašto volim kad se prave važni oni za koje znaš da su bolji zamisli onog dečka s tregerima kao indijanca, kako ih nateže i urla na sunce, pofarban po obrazu, pušta ih da mu udare po prsima, raširi ruke jebite se bolje se probuditi sa šljunkom u majici u hlačama, s mokrom kosom nego čitav i sam sebi poznat svaki dan iznova, i iznova to smara više majke mi * pitala bi ga bi li radije živio na moru ili na jezeru nekom da ima okolo šumice i listopadne i borove, bi li htio da ga nitko više ne procjenjuje, da o njemu ne stvara mišljenje, da ne traži od njega da bude bolji i da ga voli anyway (joj čovječe) bi li ikada bio hrabar, išao u nepoznato a to je najteže pitanje ma kako se činilo pitala bi ga misli li se ikada tetovirati, jer tetovaže su seksi misli li da ga razumijem oduvijek unatoč svemu |