s onim nečim u prsima
zbog čega ne vrijedi
pokušavati ispočetka
(Inače, ako misliš da se ova stanica zove sreća, izvini, ne zove se sreća. Ako misliš da se nas dvoje nismo poznavali, oprosti, mi smo se divno poznavali.)
nije loše što ne razumijem romski pa ne znam što znače sve riječi pjesama,
ovako ih barem mogu slušati i preživjeti, zvuče tužno ali mogu se podnijeti,
(ne porazbijaš kuću i ostaneš dobro dijete kojem je stalo do sebe)
poslije ih zaboraviš samo zapamtiš
da su bile tužne
on brije na polomljene ritmove
i balkanske
smije se ko bolesnik
i nešto ga puca
ili se puca
priča o malim čudovištima, nađemo ih ujutro u travi, na grafitima šmokljani, na putu ispred nas jebaona
neka mrtva jer već sviće
*
kaže meni jedan pisac
da svatko tko piše jednom napiše priču o svojim starcima
ljuti se što me ne zanima njihova ljubavna priča
ma, bolje da ju još ne znam
za priču su iovako
onda priča o vojvodini o kikindi i kako se tamo piše
i kaže još najčešće je imao cure iz slavonije
i ma kakav god da je on bio, uvijek su nekako bile luđe od njega
a čujte
nas su najbolji pesnici naučili šminkati osmehe
mi smo se penjali na pankerske bine i žvalili s dječacima iz prvih redova,
rastezali kao harmonike po pločniku ispred kafića, odmah preko puta crkve,
vukli se na koljenima kroz livade, razbijali usne na kamenom podu,
bacali na krijesnice, i sve brojali u litrama,
dođeš iz provincije pa radiš show ovdje, gledaju a ne vjeruju
a nama to
ko kad drugi idu na sladoled
i u šetnjicu u kazalište na koncert
mala mjesta imaju svoje principe, sam stvaraš sustav vrijednosti i ne razumiješ
što je to tako moderno tamo u velikom gradu
čemu frka
dobro je kad pišeš
onda oni ne znaju što si izmislio, a strah ih je pitati, nekako osjećaju
da to nema veze
da je riječ o zaštićenom području
jest, samo
nije da štiti ikog drugog
*
tamo se prosi djevojku na lokalnom koncertu (nije ljubav sretna, al kolko imam opcija jebiga), dok frend pridržava kišobran jer pljušti
nemojte nas isključiti evo još minutu samo da nešto važno obavim, govore organizatorima ali jesu pa se bez mikrofona moralo, a grupica od pet šest prijatelja je pljeskala ispod pozornice
tamo festivali propadaju na svim razinama, glavne zvijezde silaze s pozornice jer im se ne sviđa razglas, moraš čuvati čašu za pivo i vratiti se s njom po još jer ih je ponestalo
brave na sporednim prostorijama se lome, hodnici podruma odzvanjaju muklo, tamo se partija uz dub, sve se ukrašava krpenim lutkama i grafitima na šperpločama
imamo mi dušu
ekipa se razvaljuje već na vratima koncerta, ne isplati se ni ulaziti, kanal oko dvorca obrastao u mekanu travu glavno je izletište
srolaj
sve
i sebe
volonterske akreditacije se izmjenjuju ispred ulaza, da ti frend ne plaća upad, svatko će vidjeti dio svirke
a neki su tek nakon par godina prvi put ušli na taj jedini lokalni festival, s posuđenom akreditacijom, pa stali raširenih nogu u martama i ruku ispred pozornice i prepričavali kasnije
bojim se ovdje da ću ko mor sudetin postati trava
zec
šu mor
popet se na neku lovačku čeku u mislima i sklupčat se i drijemati
virkati između dasaka na neke zalutale rekreativce što između polja trče, klince koji preko polja žure biciklom jer kasne kući u susjedno selo
šu i mor
pomisliti prije nego opet zadrijemam
*
puno drijemam ovih dana, ne znam što mi je, pričam šefici
nakon kolača i rakije
bila sam vani popili smo dva topla piva, društvo je bilo toliko ugodno i nekako
nadprosječno
imali su svoj jezik a ja sam postala dobra poput njih
kupila sam smeđu kiflicu sa sirom umjesto bureka
pitala me želim li nekuda još, njoj je hladno pospana je, ja sam zavrtila glavom
a zapravo sam se htjela raširiti po šljunku tamo na ribnjaku, sudarati se, gledati, pričati i izazivati s njima za koje one misle da samo
pripadaju grupi
a ja nisam uspjela objasniti da razumijem samostalnost ali da nisu shvatila pripadanje grupi
da nisu shvatile zašto su supkulture kao poezija
i zašto volim
kad se prave važni
oni
za koje znaš da su bolji
zamisli onog dečka s tregerima kao indijanca, kako ih nateže i urla na sunce, pofarban po obrazu, pušta ih da mu udare po prsima, raširi ruke
jebite se
bolje se probuditi sa šljunkom u majici u hlačama, s mokrom kosom nego
čitav i sam sebi poznat svaki dan
iznova, i iznova
to smara više majke mi
*
pitala bi ga bi li radije živio na moru ili na
jezeru
nekom da ima okolo šumice i listopadne i borove,
bi li htio da ga nitko više ne procjenjuje, da o njemu ne stvara mišljenje, da ne traži od njega da bude bolji
i da ga voli anyway
(joj čovječe)
bi li ikada bio hrabar, išao u nepoznato
a to je najteže pitanje ma kako se činilo
pitala bi ga misli li se ikada tetovirati, jer
tetovaže su seksi
misli li da ga razumijem
oduvijek
unatoč svemu
Post je objavljen 26.06.2011. u 00:59 sati.