|
oprostite mi svi koji ste hrabri, za mene je hrabrost pisati o ovome
od svih crteža iz malog princa, od svih ovčica, slonova u pitonu i baobaba, najljepša mi je oduvijek bila ova sličica pri kraju znam da ju rijetko tko uopće zapamti. a meni je to kao neko blaženstvo to je sve što nekad vidim u mislima, ozbiljna sam upravo tako izgleda, samo nije pustinja, već ravnica, nisko grmlje, lješnjak, niske kuće i ćuprije, i zvijezde. sjećam se kad je prva tura našeg društva otišla u zagreb, kad bi se vratili za ljeto i kada smo pješačili kući iz izlazaka pred svitanje, i do doma se već rastrijeznili, uvijek smo pričali o tome koliko zvijezda možemo vidjeti u toj tišini, išli smo tako s glavama prema gore, nebo postaje sve plavije, čuje se tvornica, i magla se diže iznad nogometnog terena i stvarno je važno što se ovdje napokon, kažu oni, vide zvijezde. i rastu u žbunju. inače ne razmišljam o tome, samo kad pomislim na taj prizor. kad mi se iznenada javiš, stari frende, a nismo se čuli tisućljećima, pa pitaš šta ima di sam kako sam i redaš smajlove odmah znam šta je sve znam. loše je, ha? i nikad ne pitam, uvijek se pravim, pustim da kažeš, reći ćeš sam, treba samo koji red da se čovjek pravi da je dobro (takav je red), i onda može, ko da je od rakije, ostavila me evo ima pet dana pa mi se malo smiješ tu, a meni tvoji smajlovi najtužniji znam ja frende, kako je doma. i bolji su u kurcu, šta da ti kažem a neću nikad ništa reći, kao recimo ja bi da vi niste tamo, ma ni vi ne bi da ste tamo, ali kako to i zamisliti, m ane bi to nikad mogla prevaliti preko usta, ne bi to nikad mogla pomisliti, kako zamisliti da tamo nema nikoga od čega će biti taj svijet, tko će mi potvrditi da nije samo sjećanje (toga se, burazeru, najviše na svijetu bojim) pješačenje van, zelene ograde, bankine načičkane rokerima, neki njihovi hip hop partiji, vikendice, karašica, pune terase jer tamo se za vikende živi jebiga vidiš, cura te napuca nakon par godina, faks je tamo negdje u nečijem tuđem osijeku, kog briga uopće, kad ćemo opet piti u parkiću, pitaš, stvarno nismo dugo stvarno nismo dugo, frende opet je svaka birtija bila moja, kažeš neka je, frende, kad ne znaš što bi barem možeš brojat zvijezde, svaku posebno inače ne razmišljam, samo kad se uplašim da jednog dana više neću imati izbora da mi nitko više neće dati da se vratim (da si sama neću dati). da će postajati sjećanje, a ono još uvijek živ šljunčani put, ni jedno se drvo nije pomaklo, đaci s kockastim torbama idu u školu, čini im se dug put, napričaju se i dogovore od koga će prepisati zadaću, a ono ne bi bilo ni dvije tramvajske stanice, naši traže posao tamo gdje ga ni vrag ne bi našao, plaćaju runde tamo gdje su od srednjoškolaca već dvostruko stariji, zapale pred spavanje na balkonu, otepu pepel po susjedovom vešu, štede za auto i žele si curu a meni krivo, zbog antića zbog balaševića, jer mi je tužno od onog šta se sjetim, a ja bi da je od onog šta mi jest zapravo mi je nekad teško priznati da uvijek gledam nevenine slike s osobitom radošću, iako nije moje, i da nju volim na jedan način na koji nikog drugog ne volim, (bez obzira koliko njih volim), i da sam nekad tužna zbog te ljubavi koja je nekako najpoštenija, da se dođe doma, da se bude doma, bez obzira na sve, nevena je meni nekada doma, šutke se o to oslonim, kad ja zaboravim kako se vratiti ovdje je sve izazov, ali ona je toliko poštena nikad više vjerojatno neću tamo biti kao na onom što mi čini život a život, to nekad nisam ja jer će tamo doma uvijek biti ja samo ne znam kako priznati da ću uvijek otići, kako priznati to antiću, kako balaševiću, kako neveni, kako frendu kojem ovih dana eto ne ide, kako dječacima, i onima s jelenskim osmjesima, gorkima (koje ovdje srećem, ali ovdje su prelijepi), kako im reći vi biste trebali sa mnom znam sebe, nikad im to neću reći da tisuću puta želim da dođu sa mnom |