oprostite mi svi koji ste hrabri, za mene je hrabrost pisati o ovome
od svih crteža iz malog princa, od svih ovčica, slonova u pitonu i baobaba, najljepša mi je oduvijek bila ova sličica pri kraju
znam da ju rijetko tko uopće zapamti.
a meni je to kao neko blaženstvo
to je sve što nekad vidim u mislima,
ozbiljna sam
upravo tako izgleda,
samo nije pustinja, već ravnica, nisko grmlje, lješnjak, niske kuće i ćuprije, i zvijezde.
sjećam se kad je prva tura našeg društva otišla u zagreb, kad bi se vratili za ljeto i kada smo pješačili kući iz izlazaka pred svitanje, i do doma se već rastrijeznili, uvijek smo pričali o tome koliko zvijezda možemo vidjeti
u toj tišini, išli smo tako s glavama prema gore, nebo postaje sve plavije, čuje se tvornica, i magla se diže iznad nogometnog terena
i stvarno je važno što se ovdje napokon, kažu oni, vide zvijezde.
i rastu u žbunju.
inače ne razmišljam o tome, samo kad pomislim na taj prizor.
kad mi se iznenada javiš, stari frende, a nismo se čuli tisućljećima, pa pitaš šta ima di sam kako sam
i redaš smajlove
odmah znam šta je
sve znam.
loše je, ha?
i nikad ne pitam, uvijek se pravim, pustim da kažeš, reći ćeš sam, treba samo koji red
da se čovjek pravi da je dobro (takav je red), i onda može, ko da je od rakije,
ostavila me evo ima pet dana
pa mi se malo smiješ tu, a meni tvoji smajlovi najtužniji
znam ja frende, kako je doma.
i bolji su u kurcu, šta da ti kažem
a neću nikad ništa reći, kao recimo ja bi da vi niste tamo,
ma ni vi ne bi da ste tamo, ali kako to i zamisliti, m ane bi to nikad mogla prevaliti preko usta, ne bi to nikad mogla pomisliti, kako zamisliti da tamo
nema
nikoga
od čega će biti taj svijet, tko će mi potvrditi da nije samo sjećanje
(toga se, burazeru, najviše na svijetu bojim)
pješačenje van, zelene ograde, bankine načičkane rokerima, neki njihovi hip hop partiji, vikendice, karašica, pune terase
jer tamo se za vikende živi
jebiga
vidiš, cura te napuca nakon par godina, faks je tamo negdje u nečijem tuđem osijeku, kog briga uopće, kad ćemo opet piti u parkiću, pitaš, stvarno nismo dugo
stvarno nismo dugo, frende
opet je svaka birtija bila moja, kažeš
neka je, frende, kad ne znaš što bi barem
možeš brojat zvijezde, svaku posebno
inače ne razmišljam, samo kad se uplašim
da jednog dana više neću imati izbora
da mi nitko više neće dati da se vratim (da si sama neću dati).
da će postajati sjećanje, a ono još uvijek živ šljunčani put, ni jedno se drvo nije pomaklo, đaci s kockastim torbama idu u školu, čini im se dug put, napričaju se i dogovore od koga će prepisati zadaću, a ono ne bi bilo ni dvije
tramvajske stanice,
naši traže posao tamo gdje ga ni vrag ne bi našao, plaćaju runde tamo gdje su od srednjoškolaca već dvostruko stariji, zapale pred spavanje na balkonu, otepu pepel po susjedovom vešu, štede za auto i žele si curu
a meni krivo, zbog antića zbog balaševića, jer mi je tužno od onog šta se sjetim, a ja bi da je od onog
šta mi jest
zapravo mi je nekad teško priznati da uvijek gledam nevenine slike s osobitom radošću, iako nije moje, i da nju volim na jedan način na koji nikog drugog ne volim,
(bez obzira koliko njih volim), i da sam nekad tužna zbog te ljubavi
koja je nekako najpoštenija,
da se dođe doma, da se bude doma, bez obzira na sve, nevena je meni nekada
doma,
šutke se o to oslonim,
kad ja zaboravim kako se vratiti
ovdje je sve izazov, ali ona je
toliko poštena
nikad više vjerojatno neću tamo biti
kao na onom što mi čini život
a život, to nekad nisam ja
jer će tamo doma uvijek biti ja
samo ne znam kako priznati da ću uvijek otići, kako priznati to antiću, kako balaševiću, kako neveni, kako frendu kojem ovih dana eto ne ide, kako
dječacima, i onima
s jelenskim osmjesima, gorkima (koje ovdje srećem, ali ovdje su prelijepi),
kako im reći
vi biste trebali sa mnom
znam sebe, nikad im to neću reći
da tisuću puta želim da dođu sa mnom
Post je objavljen 22.06.2011. u 00:05 sati.